Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1149/19 (S. Ć. i drugi)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1149/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-1149/19, rješavajući apelacije Sabine Ćatović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Sabina Ćatović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 305591 15 Rsž od 13. decembra 2018. godine;
Miralem Đulović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 196064 18 Rsž od 11. marta 2019. godine;
S.D., D.H., A.H. i A.H. protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 65 0 Rs 362559 15 Rsž od 7. juna 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1149/19
1. Sabina Ćatović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 305591 15 Rsž od 13. decembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se tuženi („Lido osiguranje“ d.d. Sarajevo i Agencija za nadzor osiguranja FBiH) obavežu da joj solidarno isplate precizirane novčane iznose za određene vremenske periode na ime plate sa naknadom za minuli rad, na ime troškova prevoza na posao i sa posla, na ime naknade za ishranu u toku rada sve sa zateznim zakonskim kamatama, kao i da joj obračunaju i uplate obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje
3. Prvostepeni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je nakon provedenog postupka utvrdio da je između parničnih stranaka sporno da li je prvotuženi ostao dužan apelantici novčana potraživanja iz radnog odnosa i da li je drugotuženi pasivno legitimisan u toj pravnoj stvari. Prvostepeni sud je naveo da je utvrdio da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan jer drugotuženi vrši kontrolu rada osiguravajućih društava i njegova nadležnost je zasnovana na Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. Kako drugotuženi sa apelanticom nije zaključio ugovor o radu, on ne može odgovarati za obaveze prvotuženog po osnovu radnog odnosa, niti se može smatrati odgovornim po drugom osnovu. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je prije nego što je apelantica podnijela predmetnu tužbu otvoren likvidacioni postupak nad prvotuženim, u kojem je apelantici po osnovu neisplaćenih plata, naknada za prevoz i naknada za ishranu u toku rada priznat ukupan iznos od 2.638,47 KM, dok je ona tužbenim zahtjevom potraživala po istom osnovu iznos od ukupno 2.448,18 KM. Slijedom iznesenog, prvostepeni sud je naveo da je cijenio da je u likvidacionom postupku apelantici priznat veći iznos od onoga koji potražuje tužbenim zahtjevom, zbog čega je u ovom dijelu odbio tužbeni zahtjev. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da se vezano za doprinose za PIO na utvrđenu razliku plate vještak finansijske struke izjasnio da je prvotuženi prijavio uplatu doprinosa za sve zaposlenike, pa i za apelanticu, zbog čega je i u tom djelu odbijen tužbeni zahtjev. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev, a iz razloge koje prihvata i taj sud, a koji žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje.
2. AP-1952/19
4. Miralem Đulović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Subhija Đuzić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 196064 18 Rsž od 11. marta 2019. godine.
5. Osporenom odlukom Kantonalnog suda djelimično je uvažena žalba tuženog (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo rudnici Kreka d.o.o. Tuzla) i prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati određeni novčani iznos na ime prekovremenog rada, te da mu uplati razliku doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 32. stav 1. Zakona o radu propisan institut prekovremenog rada, kao i odredbom člana 37. Pravilnika o radu tuženog, koji se primjenjivao u spornom periodu, a kojom je propisano da je u slučaju više sile (požar, potres, poplava) i iznenadnog povećanja obima posla, kao i u drugim sličnim slučajevima neophodne potrebe, zaposlenik na zahtjev poslodavca obavezan da radi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad), a najviše 10 sati, dok je stavom 3. istog člana propisano da zaposlenik može dobrovoljno na zahtjev Uprave raditi prekovremeno i to u trajanju od još najviše 10 sati sedmično. Odredbom člana 38. Pravilnika o radu tuženog propisano je da odluku o uvođenju prekovremenog rada donosi Uprava društva. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju, izvedenim dokazima, apelant nije dokazao da je obavljao rad duži od punog radnog vremena (prekovremeni rad) u smislu odredbe člana 32. stav 1. Zakona o radu, kao i odredbe člana 37. stav 1. Pravilnika o radu, jer nije dokazao da je za uvođenje prekovremenog rada poslodavac (Uprava tuženog) donio odluku zbog propisanih okolnosti. Kantonalni sud je naveo da sama činjenica da je u spornom periodu apelant (koji je raspoređen na radno mjesto vozača) vozio izvršnog direktora, i da je u tom periodu, kako tvrdi, ostvario 1907 sati više od punog radnog vremena, ne znači da se radilo o prekovremenim satima, s obzirom da, kako je naprijed navedeno, za takav rad poslodavac nije donio odluku. Kantonalni sud je naveo da u prilog tome ide i činjenično utvrđenje da putni nalozi o broju izrađenih sati nisu potpisani od strane osobe koju je apelant vozio u spornom periodu, a niti potvrđeni od strane rukovodioca direkcije preduzeća.
3. AP-2251/19
7. S.D., D.H., A.H. i A.H (u daljnjem tekstu: apelanti) , koje zastupa Faruk Karić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 27. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 362559 15 Rsž od 7. juna 2018. godine.
8. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4838/18 od 11. oktobra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 362559 18 Rev od 21. mart 2019. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
9. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je žalba tuženog (Sudska policija Federacije BiH) i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženom naloži da im isplati određene novčane iznose na ime razlike plata na osnovu povećanja bruto satnice zbog povećanja životnih troškova i na ime razlike naknade za minuli rad, sa zakonskim zateznim kamatama.
10. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je osnovano tuženi u žalbi naveo da je usvajanjem tužbenog zahtjeva od strane prvostepenog suda došlo do povrede materijalnog prava, jer je članom 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriji Federacije BiH propisano da će Vlada FBiH vršiti usklađivanje najniže bruto satnice najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Budući da se tužbeni zahtjev apelanata zasnivao na iznosu koji je utvrđen nalazom vještaka, a ne prema zvaničnim podacima Federalnog zavoda za statistiku, Kantonalni sud je naveo da tužbeni zahtjev nije osnovan . Ujedno se Kantonalni sud pozvao i na zauzeti stav Vrhovnog suda FBiH prema kojem „sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom, jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada FBiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku" iz Odluke o spornom pravnom pitanju broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine. Spajanje predmeta
11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1149/19.
12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
13. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i/ili pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana diskriminacije, zabrana zloupotrebe prava, zabrana prisilnog ili obaveznog rada, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života), ali te navode takođe zasnivaju na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti u apelaciji broj AP-2251/19 ističu i da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na navode iz apelacije broj AP-2251/19 koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelanti osim što su naveli da im je „pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog dužine trajanja postupka“ nisu posebno obrazlagali te navode, dakle, nisu ponudili argumente i dokaze kojima bi potkrijepili te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su navodi apelanata izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević