Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3000/19 (E. D.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3000/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. listopada 2019. godine, u predmetu broj AP 3000/19, rješavajući zahtjev Emira Dude za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka e) i članka 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neutemeljen zahtjev Emira Dude za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Emir Dudo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 22. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 026637 19 Gž od 10. svibnja 2019. godine i broj S1 3 P 026637 19 P2 od 18. siječnja 2019. godine.

2. Apelant je u apelaciji zatražio donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud ukinuo presude Suda BiH broj S1 3 P 026637 19 Gž od 10. svibnja 2019. godine i broj S1 3 P 026637 19 P2 od 18. siječnja 2019. godine.

3. Prvostupanjskom presudom Suda BiH broj S1 3 P 026637 19 P2 od 18. siječnja 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni kojim je tražio da se poništi rješenje Disciplinske komisije Granične policije Bosne i Hercegovine broj DP-05/17 od 28. lipnja 2017. godine i rješenje Odbora za žalbe policijskih službenika BiH (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe) broj UP-2-04-4-07-1-91- 1/17 od 6. rujna 2017. godine, te da se naloži tuženoj Bosni i Hercegovini, Ministarstvu sigurnosti BiH, Granična policija – Odbor za žalbe (u daljnjem tekstu: tužena) da apelanta vrati na poslove zapovjednika JGP „ HUM“, uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa i isplati na ime neisplaćenih plaća, dodataka na plaću, uvećanja plaća po osnovu minulog rada i naknade za topli obrok u periodu od 6. rujna 2017. godine do 31. srpnja 2018. godine ukupan iznos od 41.843,89 KM, sa zakonskim zateznim kamatama na iznose i za periode navedene u izreci presude. Također, navedenom presudom apelant je obvezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da su nesporne činjenice da je apelant bio zaposlen kao policijski službenik na radnom mjestu zapovjednik JGP „Hum“ te da je osporenim rješenjima oglašen odgovornim da je došao u krug autoservisa i zatražio da sa službenog vozila „Golf VII“ skinu čelične felge zajedno sa auto gumama Goodyear proizvedene 2016 godine i postave na privatno vozilo „Golf VI“ koje je on koristio za dolazak i odlazak sa posla, a čelične felge zajedno sa gumama Sava proizvedene 2014. godine sa privatnog vozila postave na službeno vozilo (točka 1), kao i da je nakon toga od radnice referenta za materijalno tehnička sredstva A.L. zahtijevao da mu preda četiri gume Continental koje su se ranije nalazile na službenom vozilu, a kada je ona to odbila apelant je sam preuzeo dvije gume te ih odvezao u privatnom vozilu, odnosno iste je prisvojio (točka 2). Zbog navedenog, apelant je oglašen krivim za težu povredu službene dužnosti iz članka 105. stavak 1. toč. 1, 7, 9, i 23. Zakona o policijskim službenicima odnosno članka 5. stavak 1. točka 1, 7, 9 i 23. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, pa mu je komisija izrekla disciplinsku sankciju prestanak radnog odnosa. Također, nesporno je da je drugostupanjskom presudom Apelacijskog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 024310 17 Kžk od 23. veljače 2018. godine, apelant je oslobođen optužbe da je navedenim radnjama počinio kazneno djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz članka 220. stavak 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine.

5. Sud BiH je istakao da je među parničnim strankama sporno da li je disciplinski postupak pokrenut protiv apelanta proveden na način propisan Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika BiH i Zakonom o policijskim službenicima BIH, te da li je pravilno utvrđeno činjenično stanje i da li su pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava. U svezi sa time, Sud BiH je naveo da tužena tijekom provođenja disciplinskog postupka nije povrijedila odredbe Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika BiH niti Zakona o policijskim službenicima BiH. Naime, pravo apelanta na obranu u disciplinskom postupku je u potpunosti poštovano, prvo pozivanjem apelanta, da prisustvuje disciplinskim raspravama kada su bile zakazane, te mu je omogućeno da predlaže dokaze. Međutim, apelant nije iskoristio navedeno pravo i na vrijeme osigurao isprave i prisustvo svjedoka pa su prigovori da mu je povrijeđeno pravo na obranu, zbog toga što mu nije dopušteno predlaganje isprava, saslušanje svjedoka i izjašnjenje, odbijeni kao neutemeljeni. Također, Sud BiH je zaključio da se apelant neutemeljeno poziva na odredbu članka 17. stavak 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da je sud u parničnom postupku vezan za odluku o postojanju kaznenog djela i odgovornosti donesenu u kaznenom postupku. Naime, ta odredba je neprimjenjiva u konkretnom slučaju, obzirom da apelant u kaznenom postupku nije oglašen krivim, nego je oslobođen od optužbe. Neutemeljen je i prigovor kojim osporava sudjelovanje u odlučivanju o žalbi i donošenju Rješenja Odbora za žalbe 6. rujna 2017. godine, članu Odbora, policijskog službenika S.P., obzirom da taj službenik nije sudjelovao niti u jednoj fazi u prvostupanjskom disciplinskom postupku u bilo kojem svojstvu, pa nije bilo osnova da se izuzme u odlučivanju u postupku po žalbi. Nadalje, Sud BiH je istakao da su neutemeljeni apelantovi navodi da nalaz i mišljenje vještaka predstavlja nezakonit dokaz, jer je činjenica da je vještačenje provedeno od strane ovlaštenog vještaka prometne struke, na temelju dokumentacije prikupljene u internom i disciplinskom postupku od mjerodavnog ureda GP BiH prilikom uvida u sporna vozila koja su bila predmet vještačenja, dakle na temelju dokumentacije koja je prikupljena neposrednim radnjama od strane policijskih službenika.

6. Sud BiH je zaključio da su neutemeljeni i apelantovi navodi da je nepravilno utvrđeno činjenično stanje. Naime, u disciplinskom postupku iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke A.D. utvrđeno je da felge i gume marke Goodyear pronađene na vozilu vlasništvo M.D. „Golf VI“ u vlasništvu oca apelanta, osim rezervnog kotača ne pripadaju tom vozilu, nego pripadaju službenom vozilu ,,Golf VII“, a isto vrijedi za četiri gume marke Sava pronađene na vozilu Golf VII. Isto tako, Granična policija BiH nije nikada za službeno vozilo nabavljala gume marke Sava, a koje su pronađene na navedenom vozilu. Naprijed navedeno proizlazi i iz fotodokumentacije JGP „Hum“ i video snimaka pod oznakom „1“ sačinjen 14. listopada i 20. prosinca 2016. godine, a provedenih tijekom glavne rasprave, a u prisustvu apelanta i punomoćnika parničnih stranaka. S obzirom na sve navedeno, te na iskaze svjedoka, Sud BiH je zaključio da su se u radnjama apelanta stekli svi bitni elementi teže povrede službene dužnosti za koje je u disciplinskom postupku oglašen odgovornim, za koje je izrečena zakonita kazna. Sud BiH je naglasio da u sporovima pokrenutim radi poništenja odluka disciplinskih komisija zbog povrede radne obveze, nema punu jurisdikciju. U takvim predmetima domena sudskog raspravljanja svodi se na činjenicu, da li je u postupku, koji je prethodio donošenju odluke, povrijeđen postupak propisan zakonom ili internim aktom poslodavca, da je pravilno primijenjeno materijalno pravo i da li su pravilno utvrđene činjenice i sud nije ovlašten da samostalno utvrđuje disciplinsku odgovornost niti da izriče disciplinske mjere. Činjenice od značaja za postojanje povrede i disciplinsku odgovornost utvrđuju disciplinski organi. Iz svih iznesenih razloga, Sud BiH je utvrdio da su osporena rješenja donesena na propisan način, jer nisu počinjene povrede postupka, a činjenično stanje je pravilno utvrđeno, na temelju kojeg je utvrđena disciplinska odgovornost apelanta za počinjene povrede službene dužnosti, zbog čega je apelant i oglašen disciplinski odgovornim.

7. Presudom drugostupanjskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 026637 19 Gž od 10. svibnja 2019. godine žalba apelanta je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

8. Drugostupanjsko vijeće je navelo da prvostupanjski sud nije učinio procesne povrede na koje žalba ukazuje. U svezi sa time, drugostupanjsko vijeće je navelo da prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da apelant neutemeljeno pobija odluke disciplinskih organa zbog povrede pravila disciplinskog postupka, jer takav zaključak proizlazi iz pravednih dokaza i odredbi Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti policijskih službenika BiH. Iz disciplinskog spisa nesumnjivo proizlazi da je apelantu omogućeno pravo na obranu, a što je prvostupanjski sud raspravio i za svoju odluku dao jasno i argumentirano obrazloženje. Zapisnik o javnom pretresu potvrđuje da je tijek javne rasprave proveden prema odredbi članka 36. Pravilnika, predsjednik prvostupanjske disciplinske komisije je na propisani način upozorio apelanta, omogućio njemu i branitelju da postavljaju pitanja saslušanim svjedocima i vještaku, da daju primjedbe na pravedne dokaze, da se izjasne o dodatnim prijedlozima za provođenje dokaza i da iznesu završne riječi. Apelant tijekom cijelog disciplinskog postupka nije postavio bilo kakav zahtjev osim prijedloga sa suspenziju postupka i odgodu rasprave, pa su neutemeljeni navodi da je predsjednik komisije propustio da pozove apelanta na izvođenje dokaza, obzirom da apelantovih dokaznih prijedloga nije ni bilo. Iz disciplinskog spisa proizlazi da je apelant saslušan u svojstvu disciplinski osumnjičenog 2. veljače 2017. godine kada je pristupio u pratnji angažiranog odvjetnika i nakon upoznavanja sa nalogom za provođenje internog postupka izjavio da će se braniti šutnjom, dakle apelant je imao saznanja o radnjama koje mu se stavljaju na teret. U svezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje da S.P. nije mogao biti član drugostupanjske disciplinske komisije, drugostupanjsko vijeće je navelo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je neutemeljen razlog pobijanja zakonitosti drugostepene disciplinske odluke, obzirom da iz akata Centralne Istražne kancelarije GP BiH od 1. veljače i 13. ožujka 2017. godim proizlazi da S.P. nije sudjelovao u donošenju meritornih odluka koje bi predstavljale smetnju da postupa u odlučivanju o žalbi.

9. Nadalje, drugostupanjsko vijeće je istaklo da činjenica da je apelant povodom istog događaja oslobođen kaznene odgovornosti za počinjenje kaznenog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, nema značaja na zakonitost pobijanih odluka disciplinskih organa, obzirom da je disciplinska odgovornost šira od kaznene odgovornosti, sukladno članku 103. stavak 2. i 3. Zakona o policijskim službenicima BiH. Okolnost na koju apelant ukazuje da su privremeno oduzete felge i auto gume sa vozila vraćene, također nema značaja na zakonitost osporavanih odluka, budući da se kazneni sud bavi isključivo vraćanjem predmeta osobi od koje su oduzeti bez utvrđivanja da li neke osobe polažu bilo kakva prva na te predmete.

10. Najzad, glede apelantovih navoda kojima je osporavao pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, drugostupanjsko vijeće je navelo da kada se cijene svi provedeni dokazi pojedinačno i u međusobnoj vezi, proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su disciplinski organi točno utvrdili činjenice kod odlučivanja o disciplinskoj odgovornosti. Naime, svi dokazi provedeni pred prvostupanjskom disciplinskom komisijom u svojoj ukupnosti, sa sigurnošću potvrđuju da je apelant počinio povrede služne dužnosti na način, u vrijeme i na mjestu kako je to navedeno u izreci osporenih rješenja, na koji način nema sumnje u validnost činjenica i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant smatra da je parničnom postupku odstupljeno od načela neposrednosti izvođenja dokaza jer je parnični sud zauzeo stav da nije dužan neposredno saslušati svjedoke i vještake već da je to dužan ukoliko se posumnja u validnost iskaza pred disciplinskim organom, čime mu je onemogućeno da koristi pravo na ispitivanje svjedoka i vještaka. U svezi sa time apelant se pozvao na odluku Suda BiH u predmetu S1 3 P 025676 19 Gž od 12. veljače 2019. godine i Ustavnog suda broj AP 4183/13 od 1. prosinca 2016. godine. Dalje apelant tvrdi da mu tijekom disciplinskog postupka nije omogućeno da se izjasni o svim točkama zahtjeva za provođenje disciplinskog postupka niti mu je omogućeno da tijekom postupka izvodi dokaze. Apelant tvrdi i da je S.P. sudjelovao u svojstvu inspektora i načelnika centralnog istražnog ureda aktivno sudjelovao u fazi istrage i prikupljanja dokaza o disciplinskoj odgovornosti apelanta, kao i da je odlučivao o žalbi u disciplinskom postupku. Također, apelant ukazuje da mu je za iste radnje dva puta suđeno obzirom da je u kaznenom postupku oslobođen za kazneno djelo za iste radnje zbog kojih je pokrenut i vođen disciplinski postupak i zbog kojeg mu je utvrđen prestanak radnog odnosa. U svezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant je istako da obzirom da se radi o očiglednim povredama prava na koja se pozvao da Ustavni sud, do donošenja konačne odluke, donese odluku o privremenoj mjeri kojim se utvrđuje povreda navedenih prava i ukidaju osporene odluke.

12. Prilikom ispitivanja utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.

13. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

14. Članak 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnoga vođenja postupka.

15. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članku 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tijekom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

16. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Ustavni sud, dakle, ukazuje da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u danom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sustavu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov opseg apelanti su dužni argumentirati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizlazi da apelant u prilog donošenja privremene mjere, kojom bi ukinule osporene presude Suda BiH do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji, ističe navode koji se u suštini tiču merituma spora, o kojima Ustavni sud ne može odlučivati u ovom stadiju postupka jer bi time prejudicirao odluku po apelaciji. Također, Ustavni sud konstatira da apelant nije naveo ni zbog čega bi donošenje takve mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnoga vođenja postupka.

17. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio bilo kakve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje članak 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.

18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere smatra neutemeljenim, zbog čega je odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

20. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3000/19 (E. D.) | Sudska praksa | Aktio