Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2519/19 (D. P.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Habeas corpus – postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2519/19

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2519/19, rješavajući apelaciju Dejana Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dejana Popovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 005092 19 Kž 4 od 24. aprila 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 005092 19 Kv 6 od 15. aprila 2019. godine u odnosu na prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. te iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dejana Popovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 005092 19 Kž 4 od 24. aprila 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 005092 19 Kv 6 od 15. aprila 2019. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dejan Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Marko Dragić, advokat iz Donje Dubice, podnio je 12. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 005092 19 Kž 4 od 24. aprila 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 005092 19 Kv 6 od 15. aprila 2019. godine.

2. Od advokata Marka Dragića zatraženo je 26. juna 2019. godine da dopuni apelaciju tako što će dostaviti punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom, a što je on i učinio 1. jula 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 3. septembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor dostavio 19. septembra 2019. godine, a Okružni sud 13. septembra 2019. godine. Okružno tužilaštvo, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 5. septembra 2019. godine, u ostavljenom roku od osam dana nije dostavilo odgovor.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Okružni sud je Rješenjem broj 13 0 K 005092 19 Kv 6 od 15. aprila 2019. godine utvrdio da i dalje postoje razlozi za pritvor optuženim apelantu i N. N.

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Okružni sud rješenjem od 14. decembra 2018. godine optuženim apelantu i N. N. produžio pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo razbojništva iz člana 227. stav 2. u vezi sa stavom 1. i krivično djelo krađe iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i na osnovu člana 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Istim rješenjem određeno je da pritvor može trajati najduže dvije godine, uz obaveznu dvomjesečnu kontrolu opravdanosti pritvora.

8. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Okružni sud, vršeći dvomjesečnu kontrolu opravdanosti pritvora, rješenjem od 14. februara 2019. godine utvrdio da i dalje postoje razlozi iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS na osnovu kojih je optuženim apelantu i N. N. pritvor određen i produžen. S obzirom na to da je od donošenja ovog rješenja proteklo dva mjeseca, vijeće Okružnog suda je na sjednici održanoj 15. aprila 2019. godine zaključilo da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelantu i optuženom N. N. pritvor određen i kasnije produžen.

9. U prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da su apelant i optuženi N. N. počinili krivična djela za koja se sumnjiče ukazano je na dokaze koji su predočeni uz optužnicu i predloženi da se izvedu na glavnom pretresu, prije svega: iskazi optuženih Z. K., N. N. i V. S., koji su priznali izvršenje krivičnih djela za koja se terete; materijalni dokazi (predmeti) prikupljeni prilikom uviđaja u prisustvu optuženog Z. K. i njegovog branioca koji se mogu dovesti u direktnu vezu sa izvršenjima krivičnih djela za koja se sumnjiče apelant i optuženi N. N; iskazi svjedoka Lj. M., S. M. i Đ. N., te drugih svjedoka i drugi materijalni dokazi (novac, futrola za pištolj, telefoni i dr.).

10. Cijeneći postojanje uvjeta iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, Okružni sud je istakao da iz izvoda iz kaznene evidencije proizlazi da je apelant osuđivan za krivično djelo iz člana 399. stav

1. KZRS, da je u kratkom periodu izvršio krivična djela krađe i razbojništva, a što upućuje na njegovu posebnu upornost i bezobzirnost. Nadalje, Okružni sud je cijenio i okolnost da je apelant bez stalnog zaposlenja i da se, očigledno, bavi raznim kriminalnim aktivnostima i da na taj način zarađuje za život. Slijedom navedenog, zaključeno je da postoji opasnost da bi apelant puštanjem na slobodu izvršio novo krivično djelo.

11. Najzad, rukovodeći se naročitim okolnostima koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo, zaključeno je da se u ovoj fazi postupka mjera pritvora ne može zamijeniti adekvatnom mjerom zabrane.

12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 13 0 K 005092 19 Kž 4 od 24. aprila 2019. godine odbio kao neosnovane apelantovu žalbu i žalbu optuženog N. N. izjavljene protiv rješenja Okružnog suda.

13. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da apelantov branilac nije naveo žalbene osnove zbog kojih osporava prvostepeno rješenje, ali da iz sadržaja žalbe proizlazi da osporava pravilnost zaključka o postojanju osnovane sumnje, kao i posebnog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v)

ZKPRS.

14. Vrhovni sud se, ukazujući da je postojanje osnovane sumnje da su apelant i optuženi N. N. počinili krivična djela za koja se terete utvrđeno potvrđivanjem optužnice Okružnog tužilaštva od 12. decembra 2018. godine, saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja kojim se ovaj stepen sumnje potvrđuje. Slijedom navedenog, neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje kojim je osporena njihova pravilnost i valjanost.

15. Cijeneći postojanje uvjeta iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS u odnosu na apelanta, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ukazao na apelantovu raniju osuđivanost, da mu se optužnicom stavlja na teret da je u kratkom periodu izvršio dva istovrsna krivična djela (krađa i razbojništvo), a što predstavlja naročite okolnosti da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

16. Vrhovni sud je istakao da je sa aspekta pravilnosti i zakonitosti osporenog rješenja od odlučnog značaja da se u obrazloženjima apelantove žalbe, kao ni žalbe optuženog N. N. ne ukazuje na nove činjenice i dokaze koji bi doveli u sumnju pravilnost zaključka o daljnjoj opravdanosti mjere pritvora. Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da je povrijeđen princip jednakosti zbog činjenice da se optuženi Z. K. brani sa slobode, s obzirom na to da se radi o mjeri pritvora koja se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju i u odnosu na svakog od optuženih pojedinačno. Nadalje, ukazano je i da iskazi svjedoka E. J. i Ž. S., policijskih službenika koji su saslušani na glavnom pretresu, sa aspekta sadržaja iz žalbe (međusobni odnosi sa optuženim Z. K.), suprotno apelantovim navodima, ne dovode u sumnju pravilnost zaključka o postojanju zakonskog osnova za primjenu mjere pritvora.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3. tačke d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

18. U vezi s tim, apelant tvrdi da mu je pritvor produžen samovoljnim postupanjem Okružnog suda jer, suprotno izričitim odredbama ZKPRS, nije postojao obrazloženi prijedlog Okružnog tužilaštva za produženje pritvora. Prema njegovom mišljenju, to je dovelo do toga da mu je uskraćena mogućnost da se izjasni i da ospori postojanje i opravdanost općeg uvjeta za produženje pritvora.

19. Nadalje, apelant smatra da zaključak u osporenim rješenjima o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo krađe iz člana 224. KZRS ni na koji način nije konkretiziran, odnosno da nije ni mogao biti s obzirom na predočene dokaze. U vezi s tim je ukazao na sadržaj službene zabilješke o izvršenom pregledu lica mjesta prema kojoj nema tragova provaljivanja i obijanja, što, prema njegovom mišljenju, upućuje na nedostatak dokaza da je počinio krivično djelo. Nadalje, tvrdi i da nije direktni izvršilac krivičnog djela razbojništva jer iz identičnih izjava svih optuženih, a što nije sporno ni za Okružno tužilaštvo, proizlazi da nije bio na mjestu izvršenja krivičnog djela. Također, ukazuje i na iskaze oštećenih koji su potvrdili da niti jedno od lica koje ih je zlostavljalo i oduzelo im novac nije imalo njegov stas i visinu. Najzad, u prilog ovim tvrdnjama ukazuje i da se pribavljeni materijalni dokazi, privremeno oduzeti predmeti (pištolj, futrola za pištolj, telefon i dr.), ne mogu dovesti u vezu s njim, odnosno da se radi o dokazima protiv drugih lica, a ne njega samog.

20. Prema njegovim tvrdnjama, zlonamjernim postupanjem Tužilaštva i sudova prikriva se učešće u izvršenju krivičnog djela policijskih službenika, od kojih je jedan bio u vezi sa, kako tvrdi, direktnim izvršiocem Ž. S., koji, iako višestruki povratnik, nije ni u pritvoru i kojem je vraćen nelegalno pribavljen gasni pištolj kojim je izvršio razbojništvo.

21. Sve navedeno, prema njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da dokazi u spisu isključuju njegovu krivicu zbog čega je paušalan zaključak Vrhovnog suda prema kojem je potvrđena osnovanost sumnje, te da je Vrhovni sud, odbijajući njegove žalbene navode u ovom dijelu, prekršio pretpostavku nevinosti.

22. Apelant smatra i da nije konkretizirana navodna opasnost da će izvršiti neko „novo krivično djelo“. On smatra da se radi o goloj pretpostavci koja je suprotna članu 197. stav 1. tačka v) ZKPRS koji propisuje „bojazan da će ponoviti krivično djelo“.

23. Slijedom navedenog, apelant smatra da je paušalno utvrđeno „da i dalje postoje razlozi za pritvor optuženim“, te da su sudovi propustili da utvrde i konkretiziraju razloge u odnosu na svakog od njih, a što su prikrili donoseći jedno rješenje o produženju pritvora, odnosno odlučujući o njihovim pojedinačnim žalbama.

24. S obzirom na, prema njegovom mišljenju, nedostatak dokaza u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se sumnjiči, neosnovan je i stav Okružnog suda o odbijanju prijedloga za određivanje drugih blažih mjera od pritvora.

25. Najzad, apelant tvrdi i da je sve navedeno istakao u žalbi na prvostepeno rješenje, ali da je Vrhovni sud propustio da se o tome izjasni.

II.Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantovi navodi bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, o čemu su dati razlozi u osporenom rješenju ovog suda, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakao da član 202. stav 1. ZKPRS obavezuje sud da kontrolu opravdanosti pritvora koji je produžen nakon potvrđivanja optužnice vrši po službenoj dužnosti nakon isteka svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja, te da nije uvjetovana tužiočevim prijedlogom niti obavezom da se održi ročište za izjašnjenje stranaka i branilaca. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

28. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17 i 104/18

– odluka US) u relevantnom dijelu glasi:

Krađa Član 224.

(1)Ko oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da je protivpravno prisvoji, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(...)

Razbojništvo Član 227.

(1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili ako je učinjeno iz mržnje ili je djelo učinjeno od strane više lica ili je upotrijebljeno neko oružje ili opasno sredstvo, ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od pet do petnaest godina.

29. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(…) Opšte odredbe Član 196.

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog javnog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).

(3) Javni tužilac je dužan da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.

(…) Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

(…)

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i (…) Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.

Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice.

Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(…) VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

31. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

33. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

34. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije

35. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršena i pretpostavka nevinosti.

36. Ustavni sud ukazuje da se član 6. stav 2. Evropske konvencije ne primjenjuje samo na krivične postupke u njihovoj cijelosti, već i na pretpretresni postupak i na vrijeme nakon okončanja krivičnog postupka, i to bez obzira na fazu postupka, pa čak bez obzira i na njegov ishod (vidi Evropski sud, Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, st. 25– 41, Ustavni sud, inter alia, Odluka o dopustivosti broj AP 580/07 od 24. juna 2009. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3715/09 od 11. februara 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

37. Dovodeći u vezu navedeno s konkretnim predmetom, odnosno da su predmet osporavanja odluke redovnih sudova donijete u pretpretresnom postupku, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na član 6. stav 2. Evropske konvencije dopustiva.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

Dopustivost u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije

39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 13 0 K 005092 19 Kž 4 od 24. aprila 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočen dokaz na osnovu kojeg bi utvrdio kada je osporeno rješenje uručeno apelantu. Međutim, imajući u vidu datum donošenja osporenog rješenja 24. april 2019. godine i datum podnošenja apelacije 12. juni 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

42. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

43. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

44. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

[...]

45. Apelant, u suštini, smatra da su u osporenim rješenjima izostali valjani razlozi i obrazloženja kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se tereti tako i u pogledu razloga za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. Nadalje, zbog činjenice da mu je pritvor produžen a da takvoj odluci nije prethodio tužiočev obrazloženi prijedlog, apelant smatra da su osporene odluke nezakonite. Ovakvim postupanjem, kako smatra, uskraćena mu je mogućnost da se izjašnjava i da osporava dokaze na kojim je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje. Najzad, apelant tvrdi i da je Vrhovni sud propustio da se izjasni o njegovim žalbenim navodima.

46. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03 od 22. maja 2012. godine, stav 140). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje, uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje: opasnost od bjekstva, opasnost od ometanja krivičnog postupka uništavanjem dokaza ili utjecajem na svjedoke (koluzijska opasnost), opasnost od ponavljanja krivičnog djela (iteracijska opasnost) i potrebu da se zaštiti pritvoreno lice (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi naprijed citiranu, Buzadji protiv Moldavije, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).

47. U vezi sa apelantovim navodima da su u osporenim rješenjima izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka o osnovanoj sumnju da je počinio krivična djela za koja se tereti, odnosno da u spisu i ne postoje dokazi koji bi upućivali na takav zaključak, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

48. Ustavni sud zapaža da se na osnovu potvrđene optužnice protiv apelanta vodi krivični postupak zbog postojanja osnovane sumnje da je sa optuženim N. N. počinio navedena krivična djela. Nadalje, u obrazloženjima osporenih rješenja pobrojani su dokazi koji su predočeni uz optužnicu i koji su, kako je navedeno, u većem dijelu na glavnom pretresu već i provedeni, a na kojim su redovni sudovi zasnivali zaključak o osnovanoj sumnji kao općem uvjetu za produženje pritvora. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da redovni sudovi nisu raspolagali s dovoljno činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio navedena krivična djela. Ovakav stav ne dovodi u pitanje ni apelantova ocjena provedenih dokaza na koje izričito ukazuje u apelaciji, odnosno nedostatak dokaza koji bi bili u direktnoj vezi s njim, kako tvrdi.

49. Nadalje, apelant tvrdi da nije konkretizirana navodna opasnost da će izvršiti neko „novo krivično djelo“. On smatra da se radi o „goloj pretpostavci“ koja je suprotna članu 197. stav 1. tačka

v) ZKPRS koji propisuje „bojazan da će ponoviti krivično djelo“.

50. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je na osnovu uvida u kaznenu evidenciju utvrđeno da je apelant osuđivan, te da se u kratkom roku nakon ove osude (pravosnažna presuda od 11. aprila 2017. godine) osnovano sumnjiči da je počinio dva istovrsna krivična djela (optužnica potvrđena 12. decembra 2018. godine). Nadalje, redovni sudovi su cijenili i način izvršenja krivičnih djela koji upućuje na upornost i bezobzirnost. Imajući u vidu zaštitni objekt krivičnih djela za koja se apelant sumnjiči (imovina) i navod iz izreke osporenog prvostepenog rješenja da apelanta „izdržavaju roditelji“, ne može se cijeniti proizvoljnim ni stav iz osporenog prvostepenog rješenja da se apelant bavi kriminalnim aktivnostima kako bi osigurao sredstva za život. Slijedom navedenog, ne mogu se prihvatiti kao osnovane ni apelantove tvrdnje da se radi o „goloj pretpostavci“ da postoji osnovana bojazan da bi u slučaju da bude pušten na slobodu mogao ponoviti krivično djelo kako je i propisano članom 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.

51. Imajući u vidu da su redovni sudovi ponudili konkretne razloge i obrazloženja u odnosu na apelanta u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje i posebnog razloga za određivanje pritvora, ne može se prihvatiti osnovanom ni apelantova tvrdnja da su osporena rješenja nezakonita jer su jednim rješenjem odlučili o pritvoru protiv njega i optuženog N. N. i tako prekršili obavezu da konkretiziraju razloge u odnosu na svakog od njih.

52. Nadalje, apelant tvrdi da su osporena rješenja nezakonita jer mu je pritvor produžen bez obrazloženog prijedloga Tužilaštva, pa da mu je tako uskraćena mogućnost da se izjašnjava i da osporava dokaze na osnovu kojih je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan.

53. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenja o produženju pritvora koja su donijeta u okviru obavezne dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora, a nakon što je optužnica protiv apelanta potvrđena i u toku je glavni pretres. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je članom 202. stav 1. ZKPRS propisano da se pritvor može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši nakon isteka svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

54. Ustavni sud u tom kontekstu podsjeća na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1895/16 iz juna 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je razmatrao slično činjenično i pravno pitanje. U navedenoj odluci (tačka 48) Ustavni sud je ukazao na odredbu člana 151. ZKPBiH (koja korespondira članu 202. ZKPRS), prema kojoj se „nakon potvrđivanja optužnice pa sve do donošenja presude vrši redovna dvomjesečna kontrola opravdanosti pritvora, ali da navedenim članom u ovoj fazi postupka nije predviđena obaveza Tužilaštva da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora niti sasluša optuženog na okolnosti produženja pritvora, već da, u suštini, navedenu kontrolu vrši redovni sud po službenoj dužnosti. Također je u navedenoj odluci (tačka 49) Ustavni sud podsjetio na Komentare Vijeća Evrope i Evropske komisije o zakonima o krivičnom postupku u BiH. Naime, u Komentarima u vezi s pitanjem produženja pritvora nakon potvrđivanja optužnice, između ostalog, navedeno je: „Pored toga što je utvrdio najduže vrijeme trajanja pritvora od potvrđivanja optužnice do izricanja prvostepene presude, zakon je utvrdio i obaveznu periodičnu kontrolu opravdanosti pritvora. Naime, zakonom je izričito propisano da je sud dužan da i bez prijedloga stranaka ispita da li još postoje razlozi za pritvor i da donese rješenje o produženju ili ukidanju pritvora, i to po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Obaveza dvomjesečne kontrole opravdanosti daljnjeg trajanja pritvora postoji sve do izricanja prvostepene presude, kada nastupa novi režim određivanja pritvora. (…) Kontrolu opravdanosti daljnjeg trajanja pritvora, koja se vrši po isteku svaka dva mjeseca od potvrđivanja optužnice, sud vrši po službenoj dužnosti i bez prijedloga stranaka. Ako ocijeni da i dalje postoje razlozi za pritvor, nadležno sudsko vijeće je dužno da donese rješenje o produžavanju pritvora, a u protivnom mora donijeti rješenje o ukidanju pritvora. Protiv rješenja o produženju pritvora optuženi može izjaviti žalbu, ali žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Međutim, stranke (optuženi i tužilac) mogu stavljati prijedloge za ukidanje pritvora i tada je vijeće suda dužno da odluči o takvom prijedlogu (...).“ (vidi Vijeće Evrope i Evropska komisija, Komentari zakona o krivičnom postupku u BiH, izdanje iz 2005. godine, str. 446).”

55. Ustavni sud smatra da se navedeni stav u cjelini odnosi i na apelantovu situaciju pa su neosnovane apelantove tvrdnje kojim dovodi u pitanje zakonitost osporenih rješenja zbog nedostatka prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora, odnosno nemogućnost da se pred prvostepenim sudom izjasni o razlozima za produženje pritvora.

56. Imajući u vidu da su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje o nedostatku razloga i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje i posebnog razloga za produženje pritvora, neosnovana je i tvrdnja da redovni sudovi zbog njihovog nedostatka konstantno odbijaju da pritvor zamijene blažim mjerama. Ovo tim prije što su redovni sudovi, rukovodeći se činjenicama i dokazima, u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje i razloga za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS zaključili da se stanje stvari nije promijenilo i da se mjera pritvora ne može zamijeniti adekvatnom mjerom zabrane.

57. Nadalje, apelant tvrdi da mu je prekršeno i pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer je, kako ističe, Vrhovni sud propustio da se izjasni o svim njegovim žalbenim navodima, te zbog toga što je o pojedinačnim žalbama na prvostepeno rješenje koje su izjavili on i optuženi N. N. odlučio jedinim rješenjem.

58. Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode“ da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Međutim, ova odredba ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog člana bit će lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost“ u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], br. 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje sa utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31

EHRR 589 GC).

59. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja Vrhovnog suda proizlazi da se u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje, kao i posebnih razloga iz člana 197. stav 1. tačka

v) ZKPRS najprije referirao na razloge i obrazloženja iz osporenog prvostepenog rješenja, te iznio argumentaciju, naročito kad su u pitanju posebni razlozi zbog kojih se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz osporenog prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je posebno istakao da ni u apelantovoj žalbi, kao ni u žalbi optuženog N. N. nije ukazano na nove činjenice i dokaze koji bi doveli u sumnju pravilnost zaključka iz osporenog prvostepenog rješenja o produženju pritvora. Najzad, iz osporenog rješenja Vrhovnog suda nedvosmisleno proizlazi da je apelantovu žalbu i žalbu optuženog N. N. ispitivao u svjetlu činjenica i okolnosti koje se odnose samo na apelanta, odnosno samo na optuženog N. N., pa je bez značaja tvrdnja da je o obje žalbe odlučio jednim rješenjem. Stoga, apelantovi navodi ni u ovom dijelu ne mogu biti prihvaćeni kao osnovani.

60. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. Pretpostavka nevinosti

61. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

62. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

63. Član 6. stav 2. Evropske konvencije glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

64. Apelant tvrdi da dokazi u spisu isključuju njegovu krivicu zbog čega je paušalan zaključak Vrhovnog suda prema kojem je potvrđena osnovana sumnja, pa da je Vrhovni sud, odbijajući njegove žalbene navode u ovom dijelu, prekršio pretpostavku nevinosti.

65. Ustavni sud zapaža da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što su „krivnja“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo, na primjer kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tačke 41–45; vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4309/14 zaključio da nije povrijeđeno pravo apelanata na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je sud u rješenjima o određivanju pritvora u odnosu na apelante koje je označavao kao osumnjičene utvrdio samo postojanje osnovane sumnje da su počinili krivična djela za koja su osumnjičeni, što je preduvjet za određivanje mjere pritvora, a takvim izražavanjem ni na koji način nije prejudicirao krivnju apelanata (op. cit., AP 4309/14, stav 53).

66. U ovoj odluci neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje o nedostatku dokaza u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje, kao i navodi da je Vrhovni sud propustio da se izjasni o njegovim žalbenim navodima. Nadalje, osporenim rješenjem redovni sudovi su utvrdili samo postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen, što je preduvjet za produženje mjere pritvora. Pri tome, formulacije i izrazi kojim se koristio Vrhovni sud odlučujući o apelantovoj žalbi ni na koji način ne prejudiciraju apelantovu krivicu. Stoga, apelantovi navodi ni u ovom dijelu ne mogu biti prihvaćeni kao osnovani.

67. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih rješenja o produženju pritvora nisu izostali razlozi i obrazloženja na osnovu predočenih dokaza koje su redovni sudovi cijenili u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje i naročitih okolnosti u odnosu na apelanta zbog kojih su zaključili da je ispunjen i posebni uvjet iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ove razloge preispita nadležni sud koji ima ovlaštenje da donese odluku o puštanju na slobodu u postupku propisanom zakonom.

69. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim rješenjima utvrdili samo postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen, što je preduvjet za produženje mjere pritvora, a izrazi i formulacije kojim se pri tome koristio ni na koji način ne prejudiciraju apelantovu krivicu.

70. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

71. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2519/19 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio