Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4345/18 (P.K. i I.Ć. i D.K.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

  • Protek roka
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4345/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-4345/18 rješavajući apelacije P. K. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

D. K. zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 055583 15 Rsž od 17. oktobra 2017. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

P. K., I. Ć. i D. K., zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Mostaru br. 58 0 I 161950 15 I od 16. marta 2015.

godine i 58 0 I 194663 17 I od 9. novembra 2017. godine, zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

AP-4345/18

1. P. K. i I. Ć. (u daljnjem tekstu: apelanti), kojeg zastupa ZAK Raguž iz Stoca, podnijeli su 1. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 I 161950 15 I od 16. marta 2015. godine.

AP-5531/18

2. D. K. (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa ZAK Kebo & Guzin iz Mostara, podnijela je 2. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je prije podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 055583 15 Rsž od 17. oktobra 2017. godine, te zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 58 0 I 194663 17 I od 9. novembra 2017. godine.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-4345/18. Apelacioni navodi

4. Apelanti smatraju da im je zbog neprovođenja rješenja o izvršenju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a apelantkinja iz apelacije broj AP-5531/18 smatra da su joj navedena prava povrijeđena i zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je okončan presudom Kantonalnog suda od 17. oktobra 2017. godine. Apelanti su naveli hronologiju predmetnih postupaka, te, između ostalog, u odnosu na dužinu trajanja izvršnih postupaka istakli da Vlada Hercegovačko-neretvanskog Kantona i dalje ne ispunjava svoje pozitivne obaveze kako bi omogućila djelotvorno izvršenje sudskih odluka time što u budžetu ne osigurava novčana sredstva za izvršenje pravosnažnih sudskih presuda. Apelanti traže i naknadu štete zbog dužine trajanja predmetnih postupaka.

U odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantkinja u predmetu AP 5531/18 je 14. marta 2011. godine tužbom koju je podnijela Općinskom sudu pokrenula predmetni parnični postupak, koji je prije podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 055583 15 Rsž od 17. oktobra 2017. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 18. stav (1). i stav (3). tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

«(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

8. Apelantkinja je navedenu presudu Kantonalnog suda zaprimila 20. oktobra 2017. godine, a apelaciju je podnijela 2. oktobra 2018. godine. S obzirom na to da je predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na dužinu trajanja parničnog postupka podnesena približno jednu godinu nakon prijema konačne odluke, odnosno nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u tom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantkinja primila odluku kojom je okončan predmetni postupak.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3). tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na neizvršenje navedenih rješenja o izvršenju

10. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

11. Postupajući po prijedlozima apelanata na osnovu izvršnih isprava – pravosnažnih presuda, Općinski sud je donio rješenja o izvršenju navedena u izreci ove odluke, kojima su određena predložena izvršenja na novčanim sredstvima koja se nalaze na transakcijskim računima kod poslovne banke Hercegovačko-neretvanskog Kantona, kao izvršenika.

12. Općinski sud je navedena rješenja o izvršenju dostavio poslovnim bankama kod kojih izvršenik ima transakcijske račune.

13. Prema stanju spisa predmeta, rješenja o izvršenju nisu provedena.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima temelja za ponovno odlučivanje;»

15. Ustavni sud prvenstveno konstatuje da sve navedene apelacije, u ovom dijelu, pokreću identično pitanje propusta javne vlasti da ispuni svoju pozitivnu obavezu zaštite individualnih ljudskih prava i omogući izvršenje sudskih odluka na teret budžeta u razumnom roku u skladu sa standardima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. .

16. S tim u vezi, Ustavni sud podjeća da je u odluci broj AP-3226/17 od 12. marta 2019. godine (kao i u nizu istvrsnih odluka donesenih na sjednici Velikog vijeća od 12. marta 2019. godine, koje se odnose na neizvršenje sudskih odluka na teret raznih nivoa vlasti u FBIH) ukazao da je i nakon ranije donesenih odluka Ustavnog suda i Evropskog suda o istom pitanju i mjera koje je preduzela javna vlast Ustavni sud i dalje suočen s izuzetno velikim brojem apelacija koje se odnose na nove konkretne istovrsne slučajeve. Ustavni sud je s tim u vezi zaključio da to jasno ukazuje da preduzete mjere još uvijek nisu dale pune efektivne rezultate, budući da apelaciona nadležnost Ustavnog suda predstavlja supsidijarnu zaštitu ljudskih prava u slučajevima kada se efektivno iscrpe sve druge mogućnosti predviđene odgovarajućim propisima. Ustavni sud je u navedenim odlukama istakao da je svako lice unutar određene grupe u principu ovlašteno podnijeti pojedinačnu apelaciju. To, međutim, dovodi do gomilanja pojedinačnih apelacija u istovrsnim predmetima koji uzrokuju gušenje rada Ustavnog suda. Pored toga, Ustavni sud mora ispitati svaki konkretan slučaj s obzirom na opće mjere koje država treba preduzeti u interesu drugih potencijalno pogođenih lica, a ne samo podnosilaca apelacija.

17. Ustavni sud je otišao i dalje od konstatacije da postoji strukturalni problem, ne ograničavajući se samo na utvrđivanje povrede ustavnih prava apelanata, već je Vladama nadležnih javnih vlasti naložio preduzimanje adekvatnih i dovoljnih mjera s ciljem ispunjavanja njihove pozitivne obaveze zaštite individualnih ljudskih prava i omogućavanja izvršenja sudskih odluka na teret budžeta u razumnom roku.

18. Dakle, ove odluke Ustavnog suda se trebaju posmatrati i shvatiti na način da su donesene po ugledu na ogledne/pilot presude koje donosi Evropski sud za ljudska prava. Ustavni sud podsjeća na novo Pravilo 61. Poslovnika Evropskog suda za ljudska prava iz 2011. godine, kojim su definisani ciljevi oglednog/pilot postupka: pomoći javnoj vlasti da riješi sistemske probleme, osigurati puno brže pojedincima otklanjanje posljedica kršenja prava i pomoći Evropskom sudu da se djelotvornije i brže nosi sa svojim zaostacima, reducirajući broj sličnih slučajeva koje je potrebno detaljno ispitivati.

19. Navedene odluke Ustavnog suda su bile odgovor na stalan i neprekidan rast broja neriješenih predmeta ali i na rast broja predmeta u kojima se utvrđuju tzv. repetitivne povrede ustavnih prava u istovrsnim slučajevima, uzrokovane navedenim sistemskim problemom.

20. Cilj donošenja navedenih odluka Ustavnog suda je bio da umjesto da se ovakvi predmeti rješavaju na standardan način na individualnoj osnovi, pomoći stvaranju uvjeta u cijeloj Bosni i Hercegovini u svjetlu kojih će svi ti neriješeni ali i potencijalno novi istovrsni zahtjevi biti riješeni.

21. Dakle, u izvršenju navedenih odluka Ustavnog suda odgovorna vlast bi trebala obuhvatiti i sve ostale neriješene istovjetne zahtjeve ali i sve potencijalne buduće. Temeljna ideja je da se Ustavni sud oslobodi rješavanja svih tih istovjetnih neriješenih zahtjeva koji se prebacuju na odgovornu vlast i rješavaju pomoću sredstava koja će biti ustanovljena kao rezultat izvršenja odluka Ustavnog suda.

22. Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao da su nadležni organi javne vlasti dužni da sami pronađu optimalna rješenja da ispune svoje pozitivne obaveze poštovanja individualnih ljudskih prava i osnovnih sloboda i da uspostave pravičnu ravnotežu između općeg interesa da javna vlast kao budžetski korisnik nesmetano funkcionira, s jedne strane, te da apelanti i svi drugi imaoci sudskih odluka na teret budžeta odgovarajućeg nivoa javne vlasti naplate svoja potraživanja u razumnom roku, s druge strane, jer je javna vlast u najboljoj poziciji da procijeni koje su mjere izvodive i moguće. Neophodno je da nadležni organi usvoje i implementiraju adekvatne i dostatne mjere kojim bi se otklonila postojeća neproporcionalnost u zaštiti ovih suprotstavljenih interesa, utvrdio detaljan i izvodiv plan aktivnosti, utvrdio ukupan zbir svih potraživanja na teret budžeta po osnovu sudskih odluka, sačinila i redovno ažurirala lista povjerilaca po osnovu tih odluka, planirala neophodna sredstva u budžetu za isplatu potraživanja po osnovu sudskih odluka, te po utvrđenom redu vršila njihova isplata, utvrdio način na koji se vrši redovno i transparentno obavještavanje imalaca pravosnažnih sudskih odluka o ažuriranoj listi povjerilaca i redoslijedu naplate.

23. Pri tome, Ustavni sud je naglasio da nije cilj ove odluke da se apelanti dovedu u privilegiran položaj u odnosu na ostale imaoce pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta, koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, a nisu se obraćali Ustavnom sudu, jer bi to bilo suprotno cilju zaštite ljudskih prava provođenjem generalne politike preventivnih mjera i uspostave generalnih mehanizama, kojim se otklanja utvrđeno kršenje ljudskih prava i osnovnih sloboda, te bi vodilo dodatnom kršenju ljudskih prava remećenjem plana i sistema realizacije utvrđenih potraživanja u skladu s planom. Ovom odlukom se nalaže javnoj vlasti da uspostavi efektivan i transparentan mehanizam evidentiranja, planiranja i isplate svih potraživanja po osnovu sudskih odluka na teret budžeta, kojim bi se uklonila utvrđena kršenja ljudskih prava na pravično suđenje i imovinu kako apelanata tako i svih drugih imalaca sudskih odluka na teret budžeta, te omogućila ubuduće imaocima sudskih odluka na teret budžeta naplata dosuđenih potraživanja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, a što podrazumijeva i izvjesnost realizacije potraživanja apelanata u rokovima koji se u datim konkretnim okolnostima mogu smatrati razumnim. Na ovaj način bi imaoci sudskih odluka na teret budžeta svoja potraživanja realizirali pred nadležnim organima u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, te bi prestala potreba obraćanja Ustavnom sudu podnošenjem velikog broja istovrsnih apelacija kojim se preopterećuje Ustavni sud istovrsnim predmetima i negativno utječe na mogućnost adekvatne zaštite individualnih ljudskih prava pred Ustavnim sudom.

24. U navedenoj odluci Ustavni sud se pozvao na relevantnu praksu Evropskog suda u presudi Burmych protiv Ukrajine br. 46852/13 i dr., presuda Velikog vijeća od 12. oktobra 2017. godine, u kojoj su razmatrane aplikacije koje se tiču istog sistemskog problema koji je Evropski sud ranije identificirao u pilot-presudi Ivanov protiv Ukrajine. Riječ je o nizu problema u funkcioniranju sudske vlasti u Ukrajini zbog kojih je došlo do neizvršavanja ili zakašnjelog izvršavanja pravosnažnih sudskih odluka domaćih sudova, u kombinaciji s nepostojanjem učinkovitog pravnog sredstva u tom pogledu. U presudi Ivanov Evropski sud je ukazao na to da je riječ o složenom strukturnom problemu velikih razmjera, koji zahtijeva preduzimanje obimnih i složenih mjera, zakonodavnog i upravnog karaktera, što zahtijeva uključivanje različitih domaćih tijela. Međutim, Ukrajina još uvijek nije implementirala potrebne opće mjere kojima bi riješila srž sistemskog problema koji je identificirao Evropski sud, niti uspostavila odgovarajuća pravna sredstva kojima bi se pružila zadovoljština na nacionalnom nivou. Evropski sud je stoga razmatrao kako riješiti nastalu situaciju na način koji je u skladu sa svrhom pilot-presude i principom supsidijarnosti. Cilj pilot-presude je u tome da se opće mjere koje država treba preduzeti za izvršenje presude odnose i na sve druge žrtve povrede Evropske konvencije. Evropski sud je s tim u vezi zaključio u skladu s principom supsidijarnosti, koji se odnosi na čitavu Evropsku konvenciju, a ne samo na pilot-presude, da su pitanja koja su obuhvaćena presudom Ivanov, predmet izvršenja te presude u skladu sa članom 46. Evropske konvencije. Evropski sud je odlučio brisati ove aplikacije sa svoje liste predmeta, smatrajući kako se prava svih žrtava sistemske povrede koja je utvrđena u predmetu Ivanov trebaju ostvariti u postupku izvršenja te presude, a ne u postupku pred Evropskim sudom.

25. Imajući sve navedeno u vidu, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju riječ o sistemskom pitanju dugotrajnih izvršnih postupaka i neizvršavanja sudskih presuda u Bosni i Hercegovini, koje je Ustavni sud, a takođe i Evropski sud već razriješio u brojnim svojim odlukama i konačno u predmetu AP-3226/17 od 12. marta 2019. godine. Identificirao je sistemske nedostatke, utvrdio da je zbog njih došlo do povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te dao smjernice u pogledu općih mjera koje javna vlast treba preduzeti kako bi se na zadovoljavajući način izvršila odluka i osiguralo obeštećenje bivših i budućih žrtava istovrsne povrede Ustava BiH i Evropske konvencije. U skladu s principom supsidijarnosti, pitanja koja su obuhvaćena pilot odlukom od 12. marta 2019. godine, predmet su izvršenja te odluke u skladu sa članom 72. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud neće pojedinačno odlučivati o apelacijama koje pokreću pitanje neprovođenja rješenja o izvršenju u dugom roku pred raznim nivoima javne vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine.

26. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o pitanju o kojem je već odlučivao, dakle o apelacijama u kojima apelanti pokreću pitanje propusta javne vlasti da ispuni svoju pozitivnu obavezu zaštite individualnih ljudskih prava i omogući izvršenje sudskih odluka na teret budžeta u razumnom roku, te da nema osnova za ponovno odlučivanje (vidi presuda Evropskog suda za ljudska prava Burmych protiv Ukrajine od 12. oktobra 2017. godine).

27. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4345/18 (P.K. i I.Ć. i D.K.) | Sudska praksa | Aktio