Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5297/17 (Samostalni sindikat državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nadležan sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5297/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. listopada 2019. godine, u predmetu broj AP 5297/17, rješavajući apelaciju Samostalnog sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine, na temelju članka 18. stavak (4), te članka 57. stavak 2. točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samostalnog sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 116762 16 Rev od 7. rujna 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Samostalni sindikat državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hakija Kurtović, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 14. prosinca 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 116762 16 Rev od 7. rujna 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 116762 09 P od 15. studenog 2010. godine oglašen je nevažećim zaključak Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) broj 713/2009 od 12. listopada 2009. godine (u daljnjem tekstu: Zaključak), te je tužena Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) obvezana da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. Općinski sud je naveo da je utvrdio da je Zaključak kojim je zaposlenima u organima uprave, tužiteljstva, pravobraniteljstva i svim drugim institucijama i ustanovama koje se financiraju iz proračuna izvršeno umanjenje plaće za rujan 2009. godine u iznosu od 10%, suprotan Zakonu o načinu ostvarivanja ušteda u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o uštedama) i drugim pozitivnim propisima kojima se uređuju plaće u organima državne službe, a posebno Zakonu o državnoj službi, Zakonu o namještenicima i Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Naime, tim propisima je jasno propisan način utvrđivanja ocjene rada, a kolektivnim ugovorom je propisano kada, odnosno kako se vrši konkretizacija zakonom propisanih prava na plaću i naknadu, s tim što niti jednu pravnu radnju u svezi sa umanjenjem ili povećanjem ne može poduzeti tužena samoinicijativno kao poslodavac, već se ugovorena cijena rada ugovara sa sindikatom. Također, Općinski sud je istako da je Zakon o uštedama na koji se zakonski zastupnik tužene pozvao uvjetovan aneksom kolektivnog ugovora, pa kako taj aneks nije zaključen, Zaključak je nezakonit u skladu sa člankom 107. stavak 1. i 4. i članka 101. Zakona o radu u F BiH (u daljnjem tekstu: ZOR).
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 116762 14 Rsž od 3. ožujka 2016. godine žalba tužene je odbijena kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da su neutemeljeni navodi žalbe tužene da spor ne spada u kategoriju radnih sporova i u građansko pravni odnos, koji bi se rješavao u parničnom postupku. Odredbom članka 121. ZOR je propisano da strane kolektivnog ugovora mogu pred nadležnim sudom zahtijevati zaštitu prava iz kolektivnog ugovora. Kako su apelant i tužena ugovorne strane Kolektivnog ugovora koji je jednostrano izmijenjen zaključkom tužene to je ispunjen uvjet za ostvarivanje sudske zaštite u parničnom postupku. Tužena neutemeljeno navodi da je za rješavanje spora nadležan Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, jer se tužbom zahtijeva zaštita prava iz radnog odnosa, koja proizlaze iz zaključenog kolektivnog ugovora, a ne ocjena ustavnosti i zakonitosti propisa Federacije Bosne i Hercegovine.
6. Kantonalni sud je također naveo da je Zakonom o uštedama okvirno određeno da će ukupna mjesečna sredstva u proračunima za plaće i naknade, grantove i ostale tekuće rashode biti manja za 10% od ukupne mase iz mjeseca prosinca 2008. godine, a člankom 2. je propisano da će se uštede iz osnovnih plaća i naknada koje nemaju karakter plaća regulirati odredbama aneksa kolektivnih ugovora. Obzirom da aneks Kolektivnog ugovora nije bio zaključen, to donošenje spornog zaključka kojim se umanjuje plaća za mjesec prosinac 2008. godine za 10% predstavlja nezakonito postupanje tužene kako pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, pa je Zaključak suprotan Zakona o uštedama i kao takav je ništav u smislu odredbe članka 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 116762 16 Rev od 7. rujna 2017. godine revizija tužene je usvojena, nižestupanjske presude su ukinute i tužba apelanta je odbačena.
8. Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom sporu ne radi o ostvarivanju i zaštiti prava iz Kolektivnog ugovora iz čl. 101., 107. st. 1. i 4. i članka 121. ZOR za koji bi postojala nadležnost suda. Naime, odredba članka 101. ZOR uređuje pitanja koja se odnose na to tko i na temelju čega odlučuje o pravima zaposlenika iz ugovora o radu, članak 107. ZOR uređuje postupak donošenja pravilnika o radu i osporavanja zakonitosti pravilnika o radu pred sudom, a članak 121. ZOR propisuje da strane kolektivnog ugovora mogu pred nadležnim sudom zahtijevati zaštitu prava iz kolektivnog ugovora, ukoliko smatraju da su povrijeđena prava iz kolektivnog ugovora. Apelant, kao strana iz Kolektivnog ugovora smatra da su mu donošenjem Zaključka povrijeđena prava iz navedenog Kolektivnog ugovora. U svezi sa time, Vrhovni sud je istakao da za odlučivanje o zakonitosti Zaključka i oglašavanju istog nevažećim ne postoji nadležnost suda, jer se ne radi o predmetu zaštite prava iz Kolektivnog ugovora. Naime, navedeni Zaključak ni jednom riječju se ne „dotiče“ Kolektivnog ugovora na način da se on eventualno u cijelosti ili djelomično stavlja van snage, da se obustavlja njegova primjena u cijelosti ili djelomično, da se jednostrano mijenjaju pojedine njegove odredbe i slično, da bi onda apelantu pozivom na odredbu članka 121. ZOR pripadalo pravo da pred sudom traži zaštitu prava po tom osnovu. Pogrešno je i pozivanje nižestupanjskih sudova na odredbe čl. 101. i 107. ZOR jer predmet spora nije osporavanje Pravilnika o radu poslodavca, za koji postupak je određena nadležnost suda, nego zahtjevu za oglašavanje nevažećim Zaključka, za što ne postoji nadležnost suda.
Apelacijski navodi
9. Apelant smatra mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant tvrdi da je proizvoljno shvaćanje revizijskog suda da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, Vlada je donijela zaključak suprotno članku 2. Zakona o uštedama jer nije potpisala aneks kolektivnog ugovora niti je vodila pregovore sa apelantom a tim zaključkom je Vlada kao poslodavac umanjila plaću zaposlenih, pa je takav zaključak pravno ništav. Apelant smatra da Zaključak predstavlja vrstu pravilnika kojim se uređuju plaće zaposlenih, a on nije donesen u pregovorima sa sindikatom, niti je na snazi aneks jer vlada nije dobila suglasnosti vlada kantona kao supotpisnica kolektivnog ugovora. S obzirom na to, apelant smatra da je Zaključak donesen suprotno Zakonu o uštedama, a u suprotnosti je i sa Zakonom o državnoj službi, Zakonom o namještenicama i Zakonom o radu, te je u smislu članka 103. ZOO ništav. Apelant ukazuje i da revizijski sud nije razriješio pitanje nadležnosti, odnosno u čiju nadležnost pripada ova vrsta postupka.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom odnosi isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35), i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda odbačena apelantova tužba zbog nenadležnosti redovitih sudova za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom parničnom postupku nisu bili ispunjeni uvjeti za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, odnosno da za odlučivanje o zakonitosti Zaključka i oglašavanju istog nevažećim ne postoji nadležnost redovitih sudova jer se ne radi o predmetu zaštite prava iz Kolektivnog ugovora, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U svezi sa time, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP-911/18 (mutatis mutandis Odluke o dopustivosti broj AP 911/18 od 6. prosinca 2018. godine i AP 1480/17 od 11. listopada 2017. godine) i u kojemu je Ustavni sud zaključio da su prima facie neutemeljeni navodi da je apelantu došlo do povrede prava na pristup sudu kada je konačnom odlukom odbačen tužbeni zahtjev jer su redoviti sudovi zaključili ne postoji nadležnost redovitih sudova da odlučuju o zakonitosti materijalnih propisa koja donose kantonalna tijela ili pravne osobe koje imaju javna ovlaštenja, niti je nadležnost po tom pitanju ustanovljena članom 27. Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, očigledno (prima facie) neutemeljeni.
16. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević