Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2501/19 (A. B.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2501/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-2501/19, rješavajući apelaciju Adnane Bašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Adnana Bašić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 094421 18 Pžp od 15. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adnana Bašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Emir Imširević advokat iz Bihaća, podnijela je 12. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Pr 094421 18 Pžp od 15. aprila 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelantica je proglašena odgovornom zbog prekršaja iz člana 67. stav (2) tačka 3) Zakona o Porezu na dodatnu vrijednost te joj je izrečena uvjetna osuda kojom joj je utvrđena novčana kazna u određenom iznosu, koja kazna se neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti prvostepene odluke ne počini novi prekršaj.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja, prvostepeni sud je naveo da je osnovom provedenih dokaza utvrdio da je apelantica počinila prekršaj koji joj je stavljen na teret, jer je 25. maja 2018. godine, kada je izvršena potpuna kontrola PDV kod okrivljenog pravnog lica („VERDI d.o.o. iz Bihaća“) u kojem je apelantica odgovorno lice, po prijavama za period 1. novembar 2014. do 31. januara 2018. godine, utvrđeno da apelantica nije obračunala izlazni PDV u skladu s članom 38. stav 2 Zakona o Porezu na dodanu vrijednost.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantičina prekršajna odgovornost van razumne sumnje utvrđena na osnovu prezentiranih objektivnih dokaza, dok apelantica nije provela niti jedan dokaz kojim bi bila dovedena u pitanje njena prekršajna odgovornost. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud ispravno cijenio i apelantičinu odbranu i dokaze da su sami otkrili grešku i podnijeli PDV prijavu, te naglasio da to apelanticu ne oslobađa odgovornosti jer se odnosi na ponašanje poslije učinjenog prekršaja (što može biti samo olakšavajuća okolnost). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da Uprava za indirektno oporezivanje nije odustala od prekršaja koji je apelantici stavljen na teret, iako je rješenjem od 21. maja 2018. godine prihvatila apelantičin prigovor koji se odnosi na konstataciju da je podnesena izmijenjena PDV prijava za porezni period 1709. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je apelantica (iako je 7. marta 2018. godine dostavila izmijenjenu PDV prijavu, kada je već započeo postupak kontrole) bila u prekršaju iz člana 67. stav l. tačka 3. Zakona o Porezu na dodanu vrijednost (propisuje da svaki obveznik koje ne obračuna i ne plati ili pogrešnu obračuna i plati PDV podliježe prekršajnom kažnjavanju). Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom izrade prvostepene odluke cijenio sve olakšavajuće okolnosti na apelantičinoj strani te (kako nije utvrdio posebnih otežavajućih okolnosti) da je izrekao uvjetnu osudu koja odgovara težini počinjenog prekršaja i koja je neophodna i dovoljna da bi se postigla svrha kažnjavanja. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelantica navodi da „Kantonalni sud nije dao odgovore na sve apelantičine žalbene razloge“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U odnosu na apelantičine navode da Kantonalni sud nije odgovorio na sve njene žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2501/19 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio