Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3414/19 (L. D.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3414/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3414/19, rješavajući apelaciju Luke Dragičevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Luke Dragičevića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 018711 19 Krž 4 od 18. juna 2019. godine i S1 1 K 018711 19 Krž 4 od 18. juna 2019. godine 041102 15 Kri od 23. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Luka Dragičević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 27. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 018711 19 Krž 4 od 18. juna 2019. godine i S1 1 K 018711 19 Kri od 23. maja 2019. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 3. septembra 2019. godine, apelant je 13. septembra 2019. godine dopunio apelaciju.

2. Rješenjem broj S1 1 K 018711 19 Kri od 23. maja 2019. godine koje je potvrđeno Rješenjem broj S1 1 K 018711 19 Krž 4 od 18. juna 2019. godine, molba apelantovog branioca da se apelantu odobri privremeno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine je odbijena.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je pred Sudom BiH, u toku krivični postupak u predmetu broj S1 1 K 018711 15 Kri protiv optuženog apelanta i drugih, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. SFRJ te da su mu izrečene mjere zabrane – zabrana putovanja iz člana 126. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BH).

4. Dalje je navedeno da je apelant podnio zahtjev za odobrenje privremenog napuštanja teritorije Bosne i Hercegovine radi odlaska na Vojnomedicinsku akademiju (VMA) u Beogradu. U prilogu molbe se ističe da je 30. maja 2017. godine, Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: FZO RS) izdao Uvjerenje broj 18/4-110-125/17 kojim je utvrđeno da apelant nije zdravstveno osiguran i da ne može ostvariti pravo na zdravstveno osiguranje u Republici Srpskoj, jer isti, kao vojni penzioner, posjeduje zdravstveno osiguranje u Beogradu, Republika Srbija. Branilac je, također, istakao da apelant ima ozbiljne zdravstvene probleme, te da mu je prilikom posljednjeg specijalističkog pregleda od strane ortopeda utvrđena nužnost obavljanja magnetne rezonance (MR) vratne kičme, kao i da je optuženi penzioner, sa skromnim primanjima, te da nema pravo na besplatnu pravnu zaštitu na području Bosne i Hercegovine.

5. Razmatrajući zahtjev apelantovog branioca, Sud BiH je najprije istakao da se tim zahtjevom de facto traži privremeno derogiranje mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKP BiH, kako bi apelant napustio teritoriju Bosne i Hercegovine, te da se istom, u tu svrhu, privremeno vrati putna isprava, koja mjera, od posljednje kontrole 29. marta 2019. godine, kojim se u odnosu na apelanta utvrđuje da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane određenih rješenjem Suda BiH, i to mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKP BiH, pa do donošenja rješenja, egzistira u neizmijenjenom obliku. Navedeno je da su u Rješenju Suda broj S1 1 K 018711 15 Kri od 29. marta 2019. godine, detaljno obrazložene činjenice i okolnosti koje opravdavaju primjenu izrečenih mjera zabrane, koje Sud BiH ne nalazi potrebnim ponovo detaljno obrazlagati u ovom rješenju, zbog čega će samo kratko ukazati na razloge egzistiranja istih.

6. Sud BiH je istakao da se apelant tereti za izvršenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. SFRJ, odnosno teškog krivičnog djela usmjerenog protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, a za koje djelo je zaprijećena višegodišnja kazna zatvora. Osim toga, prilikom procjene postojanja opasnosti od bjekstva, odnosno skrivanja na strani apelanta, Sud BiH je imao u vidu i činjenicu da je apelant u ovom trenutku, a naročito nakon provedenog dokaznog postupka od strane optužbe, u potpunosti svjestan ozbiljnosti krivičnog djela za koje se tereti, odnosno posljedica koji mogu proisteći iz krivičnog postupka koji je u toku, a koje se odnose na mogućnost izricanja višegodišnje kazne zatvora, što predstavlja dodatni motiv apelantu da napusti teritoriju BiH i tako onemogući uspješno okončanje konkretnog krivičnog postupka. Pri tome je Sud BiH imao u vidu činjenicu da apelant posjeduje stvarne, faktičke veze sa Republikom Srbijom, budući da je vojni penzioner, kao i da posjeduje državljanstvo Republike Srbije, koja u skladu sa svojim ustavnim garancijama, ne izručuje vlastite državljane pravosudnim organima drugih država radi procesuiranja, zbog čega je neophodno osigurati nadzor i kontrolu nad ponašanjem apelanta, a sve u svrhu efikasnog okončanja krivičnog postupka.

7. Također, Sud BiH je imao u vidu i da za procesnu situaciju u konkretnom slučaju ne postoji bilateralni ugovor između BiH i Republike Srbije o izručenju, budući da se potpisani Ugovor o izručenju između Republike Srbije i BiH, ne primjenjuje na krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina, a što je situacija u konkretnom slučaju.

8. Iz navedenih razloga, Sud BiH je ocijenio da bi derogacija izrečene mjere zabrane putovanja, na način kako to apelant traži, mogla onemogućiti Sud BiH da obezbijedi uspješno prisustvo apelanta za potrebe postupka koji je u toku, odnosno da bi time bila dovedena u pitanje svrsishodnost izrečene mjere zabrane koja, kako je to naprijed navedeno, onemogućava bjekstvo apelanta.

9. Sud BiH je, također, imao u vidu činjenicu da se, imajući u vidu sadržaj molbe i priloge uz istu, ne radi o zdravstvenom problemu koji bi zahtijevao medicinski tretman van granica BiH, niti da je došlo do naglog pogoršanja apelantovog zdravstvenog stanja. Naime iz specijalističkog nalaza ortopeda, koji je dostavljen u prilogu molbe je navedeno da apelant „već duže godina ima bolove i ograničeno pokretanje vratne kičme, da povremeno godišnje ide na fizikalne terapije, ali bez većeg učinka, te mu je predloženo da se uradi magnetna rezonanca vratne kičme.“ Sud BiH je imao u vidu i uvjerenje FZO RS u kojem je navedeno, da apelant nije osiguranik fonda zdravstvenog osiguranja RS obzirom da isti to pravo kao vojni penzioner ostvaruje u Republici Srbiji, međutim ta okolnost ne može ishodovati drugačiju odluku Suda BiH u konkretnom slučaju. Naime, radi se o pregledu MR vratne kičme koji se može uraditi bilo gdje na području BiH, a tvrdnja branioca da je apelant, kao penzionisani oficir skromnih primanja, nije ničim dokumentovana. Na kraju, Sud BiH nalazi svrsishodnim ponovo ukazati da krivični postupak, kao takav, u mnogim slučajevima podrazumijeva određene restrikcije i sasvim je shvatljivo da te restrikcije mogu predstavljati praktične poteškoće onome na koga se odnose. Međutim, kako je dalje navedeno, Sud BiH na osnovu zakonskih ovlaštenja, u svakom konkretnom slučaju, vodi računa o tome da su restrikcije koje odredi zaista neophodne i da ne prelaze stepen onoga što je razumno neophodno za uspješno vođenje postupka, vodeći računa i o načelima svrsishodnosti i proporcionalnosti, a što je u konkretnom slučaju i učinio, imajući pri tome u vidu da opći interes društva odnosno pravo i dužnost nadležnih organa za efikasnim procesuiranjem lica za koje se osnovano sumnja da su počinili krivično djelo može da preteže u odnosu na pojedinačna prava osumnjičenih ili optuženih lica.

10. Slijedom toga, Sud BiH je ocjenom svih okolnosti na strani apelanta u njihovoj ukupnosti i sadejstvu, našao da bi udovoljavanjem molbi, bila dovedena u pitanje efikasnost i nesmetano vođenje krivičnog postupka koji se protiv apelnat i drugih pred Sudom BiH i vodi, odnosno da bi bila dovedena u pitanje svrha zbog koje su mjere zabrane i određene.

11. Iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizilazi da je Apelaciono vijeće u svemu podržalo razloge i stavove iz prvostepenog rješenja jer je i po njegovom stavu u ovom procesnom trenutku nedopustivo rizikovati uspješno okončanje krivičnog postupka, s obzirom da zdravstveno stanje apelanta ne zahtijeva nužno liječenje van teritorije Bosne i Hercegovine.

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je ukazao i na povredu prava „na slobodu kretanja i prava na život i zdravlje“. Apelant smatra da redovni sudovi nisu pravilno cijenili opravdanost njegovog zahtjeva, te nisu adekvatno vodili računa o srazmjeri između eventualne opasnosti po krivični postupak i posljedica koje apelant trpi usljed odbijanje njegove molbe, a što za posljedicu ima ugrožavanje vitalnih apelantovih prava, zaštićenih Ustavom, Evropskom konvencijom i nizom drugih međunarodnih konvencija, i to prije svega prava na život i zdravlje. Apelant smatra da je Sud BiH pri razmatranju nužnosti nastavka liječenja apelanta van teritorije BiH, ne smije i ne može imati u vidu samo načelnu mogućnost da se određeni medicinski tretmani izvrše u zdravstvenim ustanovama u BiH, nego mora voditi računa da li te zdravstvene ustanove pružaju adekvatnu i optimalnu zaštitu i kontrolu zdravstvenog stanja apelanta. Članom 12. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, čija je potpisnica i BiH, je izričito predviđeno da „Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice na najbolje fizičko i mentalno zdravlje koje može da postigne“. Dakle, iz navedenog je jasno da Sud BiH ima obavezu da cijeni da li je mogućnost pružanja zdravstvene zaštite ne samo hipotetički moguća, nego da li je ista adekvatna i optimalna. U konkretnom slučaju je nesporno da apelant već duži niz godina ima zdravstvene probleme koji se manifestuju kroz bolove i ograničenu pokretljivost vratnog dijela kičme, da je isti bio podvrgavan određenim terapijama i liječenju koje nije dalo rezultate, te je i sam specijalista ortoped preporučio da se navedena magnetna rezonanca obavi na VMA u Beogradu. Dakle, iz gore navedenog nesporno proističe da bi apelantu bilo nužno omogućiti napuštanje teritorije BiH radi odlaska na neophodne preglede, a upravo u cilju poštovanja i postupanja u skladu sa standardom normiranim relevantnim međunarodnim konvencijama. Pored toga, još jednom treba podvući da je apelant penzioner, koji nije osiguranik zdravstvenog osiguranja u BiH, pa je stoga jasno da bi nametanje apelantu visokih troškova koje podrazumjeva liječenje neosiguranih lica predstavljalo preveliko opterećenje za istog, te dovelo do dodatne egzistencijalne ugroženosti, pored one koja je izazvana samom činjenicom da apelant nema mogućnost da ostvari optimalnu zdravstvenu njegu usljed mjera koje su na snazi i odbijanja njegove molbe da se te mjere makar privremeno suspenduju. Stoga, imajući u vidu sve prethodno navedeno, odnosno činjenicu da apelant ne može na teritoriji BiH da ostvari ni optimalnu ni besplatnu zdravstvenu zaštitu, a da mu se od strane redovnih sudova onemogućava da to učini van granica BiH, to ovim putem predlažem da Ustavni sud ovu apelaciju usvoji i utvrdi povredu prava apelanta na lični slobodu i sigurnost, te prava na slobodu kretanja i prava na život i zdravlje.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje te na isto primijenio pozitivnopravne propise, pri čemu apelant naročito ukazuje da sud nije uzeo u obzir da apelant već duži niz godina ima zdravstvene probleme koji se manifestuju kroz bolove i ograničenu pokretljivost vratnog dijela kičme, da je isti bio podvrgavan određenim terapijama i liječenju koje nije dalo rezultate, da mu je i specijalista ortoped preporučio da se navedena MRI obavi na VMA u Beogradu; da je penzioner koji nije osiguranik zdravstvenog osiguranja u BiH, pa je stoga jasno da bi nametanje apelantu visokih troškova koje podrazumjeva liječenje neosiguranih lica predstavljalo preveliko opterećenje. Dakle, iz navedenih razloga, apelant je tražio de facto tprivremeno derogiranje mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKP BiH, kako bi napustio teritoriju Bosne i Hercegovine, te da mu se, u tu svrhu, privremeno vrati putna isprava.

16. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da iz predmetne dokumentacije proizilazi da je protiv apelanta, kao optuženog, krivični postupak u toku te da su mu, radi obezbjeđenja nesmetanog vođenja postupka izrečene mjere zabrane putovanja i da mu je privremeno oduzeta putna isprava. Međutim, Ustavni sud primjećuje da osporenim rješenjima u ovoj apelaciji, apelantu nisu izrečene mjere zabrane, nego je odlučivano o njegovoj molbi kojom je de facto tražio da se te mjere privremeno stave van snage. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da osporene odluke imaju jasno obrazloženje zašto je apelantova molba neosnovana. Te odluke su rezultat provedenog postupka u kojem je sudijapredsjednik vijeća u krivičnom predmetu protiv apelanta i drugih razmotrio apelantovu molbu, izjašnjenje Tužilaštva Bosne i Hercegovine povodom te molbe te izvršio uvid u spis predmeta. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH na dvije instance dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost..

17. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali odgovore i na ostale navode apelacije, koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ni ostali navoda apelanta istaknuti u apelaciji nisu mogli uticati na drugačiju odluku Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3414/19 (L. D.) | Sudska praksa | Aktio