Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2095/18 (N. R.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Propisano zakonom
  • Radni spor
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Dokazni postupak
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2095/18

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2095/18, rješavajući apelaciju Nevresa Rahimića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. listopada 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Nevresa Rahimića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 026725 13 Rsž od 18. svibnja 2016. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Nevresu Rahimiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati ukupan iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Nevresu Rahimiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Nevresa Rahimića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 026725 13 Rsž od 18. svibnja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 026725 11 Rs od 12. studenog 2012.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na zabranu zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nevres Rahimić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 9. travnja 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 026725 17 Rev od 20. veljače 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 026725 13 Rsž od 18. svibnja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 026725 11 Rs od 12. studenog 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1851/16 od 15. rujna 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 2474/16 koju je apelant podnio 10. lipnja 2016. godine protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 026725 13 Rsž od 18. svibnja 2016. godine, jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20, odnosno 23. rujna 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 24. rujna do 4. listopada 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 10. veljače 2011. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

7. Pripremno ročište je održano 10. rujna 2012. godine, a ročište za glavnu rasprava 6. studenog 2012. godine.

8. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 026725 11 Rs od 12. studenog 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos na ime manje isplaćene naknade plaće, tj. neisplaćene naknade za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane tjednog odmora (subota i nedjelja) i za rad u dane državnih i vjerskih praznika koji su po zakonu neradni dani za razdoblje od 1. veljače 2008. godine do 31. siječnja 2011. godine sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant uposlenik Ministarstva unutarnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUPTK) - Policijska uprava Živinice - Policijska postaja Živinice i da obavlja poslove policijskog službenika. Dalje je naveo da je među strankama sporno pripada li apelantu pravo na naknadu za noćni i prekovremeni rad, budući da je vještak obračunao razliku plaće za noćni i produženi rad ili apelantu ne pripada pravo na navedenu naknadu obzirom na to da je u već isplaćenoj plaći uračunato uvećanje od 30% po Odluci Vlade Tuzlanskog kantona od 21. kolovoza 2002. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Vlade TK). S tim u svezi, obrazloženo je da iz Odluke Vlade TK proizlazi da ovlaštenim službenim osobama u MUP-u TK, zbog posebnih uvjeta rada i prirode poslova i zadataka koje obavljaju, uvećava se plaća za 30% u odnosu na plaću službenika u drugim kantonalnim tijelima uprave, te da ovlaštenim službenim osobama, kojima se uvećava plaća sukladno članku 1. ove odluke, ne pripada naknada za rad dulji od punog radnog vremena, rad noću, rad na dane tjednog odmora i za obveznu nazočnost i pripravnost (članak 3). Općinski sud je ukazao da je odluku o tužbenom zahtjevu donio na temelju prethodno utvrđenog činjeničnog stanja i odredaba čl. 1. i 3. Odluke Vlade TK. Po mišljenju Općinskog suda, iz odredbe članka 3. Odluke Vlade TK potpuno jasno i nedvojbeno proizlazi da je Odlukom Vlade TK, upravo zbog posebnih uvjeta rada i prirode posla koji obavljaju, jednom broju službenih osoba MUP-a TK, dano uvećanje plaće za 30%, te da su stoga te osobe izuzete iz naknade po osnovi noćnog rada i prekovremenog rada, kao i drugih uvećanja koja pripadaju svim uposlenicima sukladno članku 12. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU). Istaknuto je da je u konkretnom slučaju apelantu obračunato povećanje od 30% po Odluci Vlade TK, pa stoga ne može ostvariti pravo iz članka 12. OKU. S tim u svezi, obrazloženo je da bi ovo pravo apelant mogao ostvariti da njegovo radno mjesto nije obuhvaćeno Odlukom Vlade TK o povećanju plaće zbog posebnih uvjeta rada uz proceduru da prekovremeni rad odobri rukovoditelj tijela uprave. Po mišljenju Općinskog suda, navedena odluka je favorizirala MUPTK u odnosu na ostala kantonalna tijela uprave, pa se odluka može smatrati kao povoljnost osoba na koje se odnosi, jer radno zakonodavstvo, sukladno odredbi članka 32. Zakona o radu, samo iznimno daje mogućnost poslodavcu da obveže uposlenika na prekovremeni rad, i to u ograničenom vremenu. Istaknuo je da se o ovom pitanju na sličan način izjasnio i Kantonalni sud u Presudi broj 03 0 P 003308 09 Gž od 26. siječnja 2012. godine, kojom je ukinuta prvostupanjska presuda kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu za isplatu razlike plaće za prekovremeni i noćni rad.

10. Apelant je 22. studenog 2012. godine podnio priziv protiv presude Općinskog suda, te je predmetni spis 24. siječnja 2013. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po prizivu.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026725 13 Rsž od 18. svibnja 2016. godine odbijen je apelantov priziv i potvrđena presuda Općinskog suda, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova prizivnog postupka.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni prizivni navodi da su u postupku pred prvostupanjskim sudom povrijeđene odredbe parničnog postupka (čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), jer iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo ocijenio sve izvedene dokaze na glavnoj raspravi, i to svaki dokaz posebno, kao i sve dokaze zajedno u njihovoj međusobnoj povezanosti. S tim u svezi, obrazložio je da u konkretnom slučaju apelant kao policijski službenik potražuje isplatu predmetnih naknada za određeno razdoblje u kom se u pogledu isplate plaća i drugih naknada po osnovi rada primjenjivao Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima). S tim u svezi, citirao je odredbe članka 39. toč. c) i d), čl. 87, 90, 97, 99. i 100. Zakon o policijskim službenicima. Kantonalni sud je zaključio da za potraživanje naknade plaće po osnovi prekovremenog rada apelant u prvostupanjskom postupku nije pružio dokaze kojima bi dokazao utemeljenost ovog potraživanja, jer nisu predloženi, ni izvedeni kao dokazi naredbe i nalozi koje su dali pretpostavljeni a radi obavljanja žurnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom vremenskom razdoblju, tako da apelantu po ovoj osnovi i ne pripada pravo na isplatu naknade. Dalje je navedeno da tužbeni zahtjev kojim se traži isplata naknade za noćni rad i rad u dane tjednog odmora apelant, također, zasniva na odredbama Zakona o policijskim službenicima i OKU, kojim je propisana isplata naknade kao dodatak na posebne uvjete rada. Istaknuto je da je apelant kao dokaz za utvrđivanje prava na isplatu ovih naknada po osnovi ostvarenih sati rada noću, rada prekovremeno i u dane tjednog odmora i njihove visine predložio vještačenje vještaka ekonomske struke koji je nalaz uradio u tri varijante, i to po I. varijanti uvećanje prema odredbama OKU sa primjenom uvećanja od 30% po Odluci Vlade TK, II. varijanti uvećanje prema odredbama Zakona o policijskim službenicima i po III. varijanti prema odredbama OKU. Dalje je istaknuo da iz činjeničnog stanja spisa i nalaza vještaka ekonomske struke proizlazi da je tuženi vršio obračun i isplatu plaće, kao i uvećanja naknada plaće po osnovi noćnog i prekovremenog i rada na dane tjednog odmora prema Odluci Vlade TK.

13. Kantonalni sud je ukazao da se prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske odluke poziva na Odluku Vlade TK, ali da ovo nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost donošenja prvostupanjske odluke imajući u vidu da apelant ne dokazuje da bi mu pripadao veći iznos po osnovi uvećanja, odnosno naknade plaće za noćni rad, prekovremeni rad i rad na dane tjednog odmora u odnosu na obračun plaće koju je isplatio tuženi. Po mišljenju Kantonalnog suda, suprotno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke kojim su utvrđivane visine naknada koje bi pripadale apelantu prema odredbama OKU i prema odredbama Zakona o policijskim službenicima u odnosu na visinu naknada isplaćenih apelantu sukladno Odluci Vlade TK, prema čemu je apelantu isplaćen veći iznos u odnosu na visinu iznosa iz navedenih varijanti. Kantonalni sud je ocijenio neshvatljivim prizivno istrajavanje apelanta na isplati naknade za dane državnih i vjerskih praznika, koje je označio i u preciziranom tužbenom zahtjevu, ako se ima u vidu da je vještak ekonomske struke konstatirao da je tuženi obračunavao i isplaćivao apelantu sa uvećanjem satnice za 50% sate rada na dan državnih praznika, tako da naknade po ovoj osnovi nisu ni uračunate u iznos koji je apelant potraživao konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da apelantova prava u pogledu obračuna i isplate naknada plaće u spornom razdoblju nisu povrijeđena, zbog čega apelantu i ne pripada pravo na isplatu naknada plaće u određenom novčanom iznosu, prema obračunu vještaka ekonomske struke, sa pripadajućom zakonskom kamatom. Ostale prizivne razloge Kantonalni sud je ocijenio nebitnim za pravilno i zakonito odlučivanje u ovoj pravnoj stvari (članak

231. ZPP) i zato ih nije posebno ni obrazložio.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 026725 17 Rev od 20. veljače 2018. godine odbačena je apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda.

15. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude, te zaključio da imovinski cenzus, kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP, nije ostvaren. Nadalje, naveo je da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvaćanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija nije dopuštena ni po kriteriju propisanom odredbom članka 237. stavak 3. ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog pravo i proizvoljnoj ocjeni dokaza. U svezi sa povredom prava, apelant je istakao da ostaje kod navoda u apelaciji broj AP 2474/16 iz koje, između ostalog, proizlazi da apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno tumačio odredbe o Zakonu o policijskim službenicima, te zanemario postojanje Pravilnika o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće i drugih osobnih primanja policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Ističe da tuženi nije osporavao da je apelant obavljao svoje radne zadatke prekovremeno, pa tu činjenicu i nije bilo potrebno posebno dokazivati. Također, ističe da su postupanjem Kantonalnog suda povrijeđene i odredbe Zakona o radu i općeg i granskog kolektivnog ugovora. Posebice ističe da, prema Zakonu o policijskim službenicima i OKU, pravo na povećanu osnovnu plaću i tražene naknade se međusobno ne isključuju. Smatra da Kantonalni sud nije iznio sveobuhvatnu ocjenu dokaza, te je time povrijedio odredbu članka 8. i članka 191. stavak

4. ZPP. U pogledu duljine trajanja postupka, apelant detaljno opisuje činjenični tijek postupka i poziva se na relevantne odredbe ZPP u svezi sa rokovima za poduzimanje pojedinih procesnih radnji, te traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 300 KM za svaku godinu odgađanja donošenja odluke.

17. Apelant smatra da je zauzetim stajalištem Kantonalnog suda, koje je suprotno stajalištu Vrhovnog suda iz Presude broj 68 0 Rs 012752 13 Rev od 17. listopada 2013. godine, diskriminiran u odnosu na svoje kolege iz drugih kantona kojima je priznato pravo na naknade za prekovremeni i noćni rad, te im se isplaćuju naknade za takve sate rada. Ističe i da je Ustavni sud u Odluci broj AP 158/14 od 17. veljače 2016. godine ocijenio da je pravilan zaključak Vrhovnog suda u navedenoj odluci, te je isti stav zauzeo i u drugim odlukama (AP 1024/14, AP 1121/14). Apelant ukazuje da je Vrhovni sud morao dopustiti njegovu reviziju, te preinačiti presudu Kantonalnog suda i uskladiti je s ranije izraženim pravnim stajalištem, jer svako suprotno postupanje predstavlja povredu zabrane diskriminacije na apelantovu štetu.

18. Također, apelant je istaknuo da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu jer redovni sudovi nisu u cijelosti odlučili o njegovom tužbenom zahtjevu, odnosno nije odlučeno o njegovom „eventualnom“ tužbenom zahtjevu. Naime, podneskom od 22. listopada 2012. godine preinačio je tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te postavio i eventualni tužbeni zahtjev za potraživane naknade „u visinama propisanim odredbama OKU-a“ (stranica 3/4. navedenog podneska: „Budući da je odredbom članka 53. stavak 3. ZPPFBiH decidirano regulirano da „sud nije vezan za pravni temelj tužbenog zahtjeva“, u slučaju da sud, kroz izvedene dokaze i uz primjenu odgovarajućih odredaba materijalnog prava, nađe da u konkretnoj pravnoj stvari valja primijeniti odredbe OKU iz 2005. godine, a ne odredbe Zakona o policijskim službenicima TK, koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, držimo da nema procesnih zapreka da sud, polazeći od podataka iz nalaza i mišljenja vještaka od 2. listopada 2012. godine (varijanta I), obaveže tuženika da apelantu na ime manje obračunate i isplaćene plaće za utuženo razdoblje isplati iznos od 3.040,23 KM). Apelant smatra da je osnovanost postavljenih tužbenih zahtjeva trebalo ocijeniti tim redoslijedom, pa ukoliko Kantonalni sud smatra da tužbeni zahtjev nema osnovu u odredbama Zakona o policijskim službenicima, morao je odlučiti o osnovanosti eventualnog tužbenog zahtjeva, a što nije učinio.

b)Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud smatra da u revizijskom postupku nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Europskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Kantonalni sud navodi da u cijelosti ostaje kod razloga i stavova iznesenih u drugostupanjskoj presudi, jer je donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, kao i uz poštivanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Općinski sud navodi tijek postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke i ističe da je evidentno da je prvostupanjski sud ročišta zakazivao redovno, u kontinuitetu i u relativno kratkim rokovima. Dalje navodi da je postupak dulje trajao u fazi zakazivanja pripremnog ročišta zbog velikog broja nezavršenih predmeta koje je sud u tom period imao u radu i velikog broja žurnih predmeta, te obveze svih sudova i sudaca da strogo uzimaju u rad predmete iz Plana i po starosti inicijalnog akta. Osim navedenih okolnosti, ističe da je na duljinu postupka utjecala činjenica što je vještak kasnio sa izradom svog nalaza i mišljenja, pa je ročište jednom valjalo odgoditi. Smatra da nije povrijedio apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, niti je povrijedio bilo koje odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. Općinski sud smatra da je pravilno primijenio i materijalno pravo, što proizlazi iz činjenice da je Kantonalni sud kao viša instance potvrdio prvostupanjsku presudu.

22. Tuženi smatra da su osporene presude donesene na temelju pravilne primjene materijalnog prava i u razumnom roku, te da su apelantovi navodi neutemeljeni.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst. Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 55. stavak 4.

Tužitelj može u jednoj tužbi istaći dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Članak 221.

Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kome se pobija prizivom, u granicama razloga navedenih u prizivu, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

24. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 54/05 i 62/08) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Članak 2.

Ovaj kolektivni ugovor zaključuje se i primjenjuje na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine.

Kolektivni ugovor je obvezujući i važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte.

Samostalni sindikati za područja djelatnosti iz stavka 2. ovog članka zaključuju kolektivne ugovore sukladno ovom kolektivnom ugovoru i njihovom radnim i proizvodnim specifičnostima.

Članak 12.

Uposlenik ima pravo na povećanu plaću za:

• prekovremeni rad najmanje 30% od brutosatnice;

• noćni rad najmanje 30% od brutosatnice;

• rad na dan tjednog odmora najmanje 20% od brutosatnice;

• rad u dane praznika koji su po zakonu neradni najmanje 50% od brutosatnice.

Dodaci se međusobno ne isključuju.

25. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (“Službene novine TK” br. 6/06 i 11/07) Z a potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 39. stav 1. tač. c) i d) Prava policijskih službenika Policijski službenik ima pravo:

c) da bude nagrađen za dužnosti i obavljanje poslova kako je određeno ovim zakonom i odgovarajućim propisima;

d) na platu i nadoknade u skladu sa ovim zakonom i odgovarajućim propisima;

Član 87.

Dodatak za posebne uslove rada (1) Zavisno od rizika, odgovornosti, složenosti ili posebnih radnih uslova na određenim radnim mjestima, ministar na prijedlog policijskog komesara odlučuje o trajnom određenom dodatku za posebne uslove rada na takvim radnim mjestima.

(2) Dodatak za posebne uslove rada je trajno vezan za radna mjesta iz stava 1.

ovog člana, te ne može biti izmijenjen ukoliko ne nastupe nove posebne radne okolnosti.

(3) Dodatak za posebne uslove rada iznosi do 30% od osnovne plate.

(4) Uz dodatak iz stava 3. ovog člana, u posebnim okolnostima i na prijedlog policijskog komesara, ministar će odrediti veći trajni dodatak za pojedina radna mjesta. Taj dodatak iznosi 10% od osnovne plate.

Član 90.

Plaćanje prekovremenog rada Osnovna plata policijskog službenika koji radi prekovremeno uvećaće se za:

a) 40% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 22,00 časa i 07,00 časova,

b) 30% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 07,00 časova i 22,00 časa.

Član 97.

Radni i socijalni propisi Zakon o radu Federacije, ostali zakoni i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obaveze iz radnih odnosa primjenjuju se na policijske službenike i kadete, ukoliko nije drugačije određeno ovim zakonom.

Član 99.

Rad u posebnim uslovima (1) Policijski službenik je obavezan raditi u posebnim uslovima u slučaju kada su takvi uslovi neophodni za izvršenje zadataka policijskog organa.

(2) Posebnim uslovima se smatraju: rad po vanrednom rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama.

(3) Drugi načini rada u posebnim uslovima mogu biti određeni ako to zahtijeva bezbjedonosna situacija ili ako je to jedini način da se izvrše određeni zadaci koji ne mogu biti odgođeni ili se moraju završiti u određenom roku.

(4) Policijski komesar, pismenim aktom, detaljnije određuje razloge iz kojih se drugi način rada u posebnim uslovima iz stava 3. ovog člana može odrediti, a može ovlastiti i druge policijske službenike koji rade na rukovodećim radnim mjestima da to odrede.

(5) Za poslove iz st. 2. i 3. ovog člana policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim časovima. Na prijedlog policijskog komesara ministar će podzakonskim aktom utvrditi način isplate i iznos ovih naknada.

Član 100.

Ograničenja prekovremenog rada (1) U slučaju da je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, izdaće se naredba policijskim službenicima za prekovremeni rad.

(2) Prekovremeni rad iz stava 1. ovog člana može trajati do četiri časa dnevno i ne više od 20 časova sedmično.

VI.Dopustivost

26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju pobija, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 026725 17 Rev od 20. veljače 2018. godine kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026725 13 Rsž od 18. svibnja 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, sukladno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 2474/16 koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1851/16 od 15. rujna 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati točan datum kada je apelant primio presudu Kantonalnog suda obzirom na to da je donesena 18. svibnja 2016. godine, a apelant je apelaciju u predmetu broj AP 2474/16 podnio 10. lipnja 2016. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

34. Ustavni sud zapaža da apelant, u biti, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da Kantonalni sud nije iznio sveobuhvatnu ocjenu dokaza. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. U pogledu apelantovih navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te da Kantonalni sud nije iznio sveobuhvatnu ocjenu dokaza , Ustavni sud, na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja. Nadalje, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno naveo koje ključne činjenice su utvrđene nakon analize i ocjene dokaza od prvostupanjskog suda, te da je zaključio da je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo ocijenio sve izvedene dokaze. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 2065/14 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2065/14 od 10. svibnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istaknuo: „Kantonalni i Općinski sud su detaljno obrazložili razloge i zakonske propise na temelju kojih su donijeli svoje odluke, a apelanti te razloge nisu ničim doveli u pitanje sa aspekta zaštite ustavnih prava. Ustavni sud naročito zapaža da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge o tome da apelantima, prema relevantnim propisima koji se imaju primijeniti na utužena razdoblja, ne pripada ni naknada za prekovremeni rad (budući da apelanti u ovom dijelu nisu dokazali utemeljenost svog potraživanja u smislu članka 126. u svezi sa člankom 123. ZPP), kao ni naknada za noćni rad koja im je bila dosuđena prvostupanjskom presudom (budući da je tijekom postupka, na temelju nalaza vještaka koji apelanti nisu pobijali, dokazano da im je tuženi isplatio dodatak od 30% od osnovne plaće na ime posebnih uvjeta rada kojima se, u smislu članka 99. Zakona o policijskim službenicima, smatra i rad noću), a apelanti, osim nezadovoljstva takvim stajalištem suda, ne nude druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje.“ Stav o neutemeljenosti navedenih apelacijskih navoda u pogledu toga da su proizvoljno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu Ustavni sud je potvrdio, također, naknadno i u odlukama o dopustivosti br. AP 2608/17 i AP 3649/17, obje od 6. lipnja 2018. godine, te Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 5306/17 od 8. svibnja 2019. godine.

36. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje da nije odlučeno o njegovom eventualnom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud primjećuje da apelant u podnesku od 22. listopada 2012. godine (na koji se poziva u apelaciji) nije ni istaknuo, sukladno članku 55. stavak 4. ZPP, da sud, ukoliko bude smatrao da nije utemeljen njegov „primarni“ tužbeni zahtjev, onda odluči o njegovom „eventualnom“ tužbenom zahtjevu, nego je istaknuo da, sukladno odredbi članka 53. stavak 3. ZPP, sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, pa ako nađe da u konkretnoj pravnoj stvari valja primijeniti odredbe OKU, a ne odredbe Zakona o policijskim službenicima, da ih primijeni i dosudi mu naknadu sukladno varijanti I. iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Neovisno o navedenom, Ustavni sud primjećuje, ne ulazeći u razmatranje toga radi li se u konkretnom slučaju o eventualnom tužbenom zahtjevu, da apelant navedeno nije isticao u prizivu protiv prvostupanjske presude. Samim tim, budući da je apelant propustio istaknuti te navode u prizivu protiv prvostupanjske presude, na koji način bi pružio mogućnost Kantonalnom sudu da se o tome izjasni, dakle, te navode ističe prvi put, stoga ni Ustavni sud te navode ne može razmatrati (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. prosinca 2004. godine, točka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).

37. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Razdoblje koje se uzima u obzir

39. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati razdoblje od 10. veljače 2011. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 18. svibnja 2016. godine, kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko pet godina i tri mjeseca.

Analiza duljine trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, sukladno odredbi članka 420. ZPP, žurne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.

41. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio duljini trajanja predmetnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom završen u relativno razumnom roku, odnosno da je trajao oko jedne godine i devet mjeseci, a u kojem razdoblju je održano pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu i proveden dokazni postupak, te donesena prvostupanjska presuda. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je prizivni postupak trajao dulje razdoblje, odnosno da je trajao oko tri godine i četiri mjeseca (računajući od dana dostave spisa Kantonalnom sudu). Pri tome Ustavni sud posebno primjećuje da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije osvrnuo na apelacijske navode koji se tiču duljine trajanja predmetnog postupka.

42. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za duljinu trajanja predmetnog postupka, koji je po zakonu žurne prirode, snosi Kantonalni sud, koji je odluku o izjavljenom pravnom lijeku donio nakon tri godine i četiri mjeseca za što u odgovoru na apelaciju nije dao nikakve razloge kojima bi opravdao duljinu trajanja postupka.

43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje „u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

44. Apelant je zatražio da mu se nadoknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

45. Obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 750,00 KM.

46. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

47. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i ocjeni dokaza, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. Zabrana diskriminacije

48. U pogledu apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u biti, veže za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, ukazujući na Presudu Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 012752 13 Rev. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao iste apelacijske navode u predmetu broj AP 5306/17 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5306/17 od 8. svibnja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te da je zaključio da su ti apelacijski navodi neutemeljeni. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istaknuo: „Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji“. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da je relevantni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni.

Zabrana zloupotrebe prava

49. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stavak 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni. VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak (koji je žurne prirode) trajao oko pet godina i tri mjeseca za što najveću odgovornost snosi Kantonalni sud kojem su trebale tri godine i četiri mjeseca da odluči o pravnom lijeku podnesenom protiv nižestupanjske odluke, a koji za navedeno nije dao objektivno prihvatljive razloge, odnosno nije dao nikakve razloge.

51. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Kantonalni sud jasno obrazložio da apelantu, sukladno relevantnim odredbama ZPP i Zakona o policijskim službenicima, ne pripada ni naknada za prekovremeni rad, kao ni naknada za noćni rad, rad u dane tjednog odmora i rad u dane državnih i vjerskih praznika, odnosno u dane koji su prema zakonu neradni.

52. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

53. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evuropske konvencije.

54. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2095/18 (N. R.) | Sudska praksa | Aktio