Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3835/18 (P. S., N. P., M. M., I. K. i G. L.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pristup sudu
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3835/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3835/18, rješavajući apelaciju P. S. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P. S., N. P., M. M., I.

K. i G. L. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 014608 15 U od 22. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. P. S., N. P., M. M., I. K. i G. L. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Živinica, koje zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 13. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 014608 15 U od 22. maja 2018. godine.

2. Rješenjem Općinskog vijeća Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tuženi organ) broj 10-05- 9102/10 od 30. decembra 2010. godine utvrđeno je da je od opšteg interesa izgradnja puta u naselju „Sjever II“, općina Živinice, te da se u tu svrhu može pristupiti uz naknadu potpunoj eksproprijaciji u korist Općine Živinice za zemljište pobliže označeno u izreci rješenja.

3. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 22. maja 2018. godine, u upravnom sporu apelanata, kao tužitelja, protiv rješenja tuženog organa od 30. decembra 2010. godine, tužba apelanata je odbačena. Osim toga, apelanti su obavezani da tuženom organu na ime naknade troškova upravnog spora solidarno isplate iznos od 240,00 KM, u roku od 30 dana od dana prijema predmetnog rješenja, pod prijetnjom izvršenja, dok je tuženi organ odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva u pogledu troškova.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 25. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima propisano da će sud rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da je tužba neblagovremena, prijevremena ili podnesena od neovlaštenog lica. Nadalje, da je odredbama člana 18. st. 1. i 2. istog Zakona propisano da se upravni spor pokreće tužbom, a da se tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu, dok je odredbama člana 2. stav 1. istog Zakona propisano da pravo pokretanja upravnog spora ima pojedinac ili pravno lice, ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu, te pod istim uslovima pojedinac ili pravno lice koji su učestvovali u upravnom postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa. Kantonalni sud je istakao da su apelanti, prema stanju u spisu, protiv rješenja tuženog organa od 30. decembra 2010. godine, a koje je postalo pravosnažno 9. marta 2011. godine, podnijeli tužbu 23. novembra 2015. godine, iz čega slijedi da je tužba protiv predmetnog akta podnesena nakon proteka nešto manje od pet godina od dana njegove pravosnažnosti. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je osporeni akt apelantu L. G., koji je jedini bio učesnik u upravnom postupku koji je okončan donošenjem osporenog akta, dostavljen 27. januara 2011. godine, a da ostali apelanti uopće nisu bili stranke u postupku u kome je donesen osporeni akt, zbog čega im predmetni akt nije ni dostavljen. Dakle, s obzirom da je osporeni akt apelantu L. G. dostavljen 27. januara 2011. godine, te da ni on, niti bilo ko od učesnika postupka u kome je donesen taj akt nisu pokrenuli upravni spor, Kantonalni sud je zaključio da je osporeni akt 9. marta 2011. godine postao pravosnažan, zbog čega se predmetna tužba u odnosu na apelanta L. G. ukazuje neblagovremenom. Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da su svi apelanti podnijeli prijedlog za obnovu postupka, a da je tuženi organ, nakon što je Služba za geodetske i imovinsko-pravne poslove Opštine Živinice provela postupak po prijedlogu za obnovu postupka, donio zaključak od 27. aprila 2016. godine kojim je taj prijedlog odbačen, s tim što je u odnosu na apelanta L. G. odbačen zbog neblagovremenosti, dok je u odnosu na ostale apelante ocijenio da nemaju aktivnu legitimaciju za podnošenje prijedloga za obnovu postupka, jer nisu imali na zakonu utvrđen pravni interes da učestvuju u postupku u kome je donesen osporeni akt. Kantonalni sud je zaključio da su apelanti povodom donošenja osporenog akta koristili dva pravna lijeka (prijedlog za obnovu upravnog postupka i tužbu za pokretanje upravnog spora) što prema shvatanju tog suda nije dozvoljeno. Što se tiče aktivne legitimacije apelanata (osim apelanta L. G.), Kantonalni sud smatra da oni, čak i da je tužba blagovremena, ne bi imali pravo na podnošenje predmetne tužbe, jer iz javnih isprava koje se odnose na zemljište koje je predmet osporenog rješenja proizlazi da oni nisu ni posjednici, ni vlasnici tog zemljišta. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je osporeno rješenje objavljeno i u „Službenom glasniku Opštine Živnice“ broj 14/10 od 31. decembra 2010. godine, zbog čega smatra da su ostali apelanti, čak i u slučaju da su bili aktivno legitimisani, pravo na podnošenje tužbe imali u roku od 30 dana od dana objavljivanja osporenog rješenja u službenom glasniku. U konačnici, Kantonalni sud je istakao da je shodno izloženom, primjenom odredaba člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima valjalo odlučiti kao u izreci.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti ukazuju na povredu prava na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio pozitivno pravne-propise. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (pravo na slobodu kretanja i prebivališta, pravo na suđenje u razumnom roku, kao segment prava na pravično suđenje), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Apelanti, u suštini, smatraju da im je osporenom odlukom, kojima je odbačena njihova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na dom. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pristup sudu, kao i prava na imovinu i prava na dom, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3835/18 (P. S., N. P., M. M., I. K. i G. L.) | Sudska praksa | Aktio