Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1734/18 (D. K. i J. K.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Doživotno izdržavanje
  • Dostava
  • Smetanje posjeda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1734/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-1734/18, rješavajući apelaciju Davora Kvasnija i Jasne Kvasnij na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Davora Kvasnija i Jasne Kvasnij podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 153791 17 Gž 2 od 25. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Davor Kvasnij iz Banjaluke i Jasna Kvasnij iz Laktaša (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti), koje zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 16. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 153791 17 Gž 2 od 25. decembra 2017. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 153791 12 P od 8. maja 2014. godine utvrđeno je da su A.B. i D.B. (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi) izvršili smetanje posjeda apelanata na način da su 19. septembra 2012. godine promijenili bravu na jednosobnom stanu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), pobliže preciziranom u dispozitivu obrazloženja. Također, predmetnim rješenjem naloženo je prvotuženoj i drugotuženom da uspostave pređašnje posjedovno stanje na način da vrate apelantima u posjed predmetni stan, tako što će uz prisustvo apelanata otključati taj stan, uvesti apelante u posjed tog stana i predati im ispravan-odgovarajući ključ od tog stana, te da se ubuduće klone takvog ili sličnog smetanja posjeda, kao i da im nadoknade troškove parničnog postupka, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog R.K. odbijen kao neosnovan.

3. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, naveo da je prvotuženoj i drugotuženom, shodno rješenju tog suda od 15. oktobra 2013. godine, izvršeno dostavljanje tužbe na odgovor putem oglasne table suda i putem dnevnih novina, te je također i pozivanje tih tuženih na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu izvršeno putem oglasne table suda, a sve shodno članu 348. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 352. stav 6. ZPP, pa je pripremno ročište, kao i glavna rasprava, shodno čl. 84. i 97. ZPP, održano u odsustvu uredno obaviještenih prvotužene i drugotuženog, a koji svoj izostanak na glavnoj raspravi nisu opravdali. Također, Osnovni sud je naveo da je imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu i drugotuženog, te je, a na osnovu relevantnih odredbi Zakona o stvarnim pravima, utvrdio čin smetanja državine od strane tih tuženih i naredio uspostavu stanja državine kako je bilo u trenutku smetanja, pa zabranio takvo ili slično smetanje ubuduće.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 153791 15 Gž od 8. jula 2015. godine žalba prvotužene i drugotuženog je uvažena, pa je prvostepeno rješenje u pobijanom utvrđujućem dijelu, kojim je utvrđeno da su ti tuženi smetali u posjedu apelante i kojim je naložena uspostava pređašnjeg stanja ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je odredbom člana 347. stav 1. ZPP propisano da ako se dostavlja tužba, a tuženi kome se tužba ima dostaviti se ne zatekne tamo gdje se dostavljanje ima izvršiti, dostavljač će se obavijestiti kad bi i na kome mjestu mogao tuženog zateći, te će mu kod jednog od lica navedenih u članu 345. st. 2. i 3. ZPP (odrasli član domaćinstva, susjed, radno mjesto) ostaviti ili, ako to nije moguće, na vrata stana ili prostorije gdje se dostavljanje vrši pribiti, pismeno obavještenje da radi primanja tužbe bude u određeni dan i sat u svom stanu, odnosno radnom mjestu. Također, navedeno je da je odredbom člana 347. stav 2. ZPP propisano da tek ako dostavljač i nakon što postupi na gore navedeni način, u vrijeme određeno u obaviještenju ne zatekne tuženog kome se tužba ima dostaviti, dostavljanje će se izvršiti po odredbama čl. 345. i

346. ZPP. Nadalje, ukazano je da prema stanju prvostepenog spisa, tuženima je prvostepeni sud tužbu pokušao dostaviti na adresu iz tužbe - Braće Jugovića broj 74 b (što odgovara adresi navedenoj u ugovoru o doživotnom izdržavanju, o kojem su apelanti imali saznanja i u ovom postupku). Naime, u dostavnici je za prvotuženog i drugotuženu navedeno ,,otputovao/la“, bez navođenja u rubrici napomene ko je dostavljaču dao navedeno obaviještenje i bez ponavljanja dostavljanja u situaciji kada je navedeno da su tuženi otputovali, nakon čega je prvostepeni sud donio rješenje od 25. marta 2013. godine, kojim je tužba vraćena radi dostavljanja tačne adrese za ove tužene.

6. Međutim, Okružni sud je istakao da je takvim postupanjem prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe ZPP u pogledu dostavljanja tužbe, jer se dostavljač nije obavijestio kad bi i na kom mjestu mogao tužene zateći i/ili kod lica navedenih u članu 345. stav 2. i 3. ZPP ostaviti ili ako to nije moguće na vrata stana ili prostorije gdje se dostavljanje vrši pribiti, pismeno obavještenje da radi primanja tužbe budu u određeni dan i sat u svom stanu, a u situaciji kada je dostavljač naveo da su tuženi otputovali (pri čemu je na koverti napisano u Švedsku), u svakom slučaju je morao ponoviti dostavljanje tužbe na ovu (poznatu) adresu. Također, istaknuto je da je u dostavnici navedeno da su tuženi otputovali, a ne odselili i da je adresa nepoznata. Isto tako, ukazano je da u prilog ovome ide i činjenica da prema dokazima apelanata (zapisnika prvostepenog suda broj 71 0 O 152260 12 od 5. decembra 2012. godine), proizilazi da su apelanti imali saznanja o postojanju ugovora o doživotnom izdržavanju između tuženih kao davatelja izdržavanja i R.Đ. kao primatelja izdržavanja, koji je zaključen 13. jula 2012. godine, dakle neposredno prije pokretanja predmetne parnice, u kojem ugovoru su navedene adrese tuženih (Braće Jugovića broj 74 b), kao i činjenica da imaju trenutno boravište u Švedskoj. Dakle, Okružni sud je istakao da su tuženi na opisani način onemogućeni da učestvuju u postupku koji je prethodio odlučivanju, a za pobijano rješenje su saznali 29. septembra 2014. godine u postupku koji se vodi između apelanata i tuženih, u pogledu ugovora o doživotnom izdržavanju. Osim toga, navedeno je da je prema potvrdi o prijemu dokumenta, žalba izjavljena neposredno 7. oktobra 2014. godine. Najzad, ukazano je da je prvostepeni sud nepravilnom primjenom odredbi članova od 345. do 352. ZPP, onemogućio stranke da na valjan način raspravljaju o predmetu spora i da žalbom pobijaju činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, čime je počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP u vezi sa članom 8., članom 191. stav 4. ZPP, koja je bila od uticaja za donošenje pravilne i zakonite odluke.

7. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 153791 16 P 2 od 9. februara 2017. godine, u ponovnom postupku, utvrđeno je da su prvotužena i drugotuženi izvršili smetanje posjeda apelanata na način da su 19. septembra 2012. godine promijenili bravu na jednosobnom stanu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), pobliže preciziranom u dispozitivu obrazloženja. Također, predmetnim rješenjem naloženo je prvotuženoj i drugotuženom da uspostave pređašnje posjedovno stanje na način da vrate apelantima u posjed predmetni stan, tako što će uz prisustvo apelanata otključati taj stan, uvesti apelante u posjed tog stana i predati im ispravan-odgovarajući ključ od tog stana, te da se ubuduće klone takvog ili sličnog smetanja posjeda, kao i da im nadoknade troškove parničnog postupka, dok su apelanti odbijeni sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.

8. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je u prethodnom postupku prvotuženoj i drugotuženom izvršeno dostavljanje tužbe putem oglasne table suda i dnevnih novina, kao i da su putem oglasne table suda pozivani na zakazana ročišta, pa je sud održao navedena ročišta uz primjenu čl. 84. i 97. ZPP. Također, ukazano je da na osnovu provedenih dokaza proizilazi da su tuženi smetali apelante u posljednjem faktičkom i mirnom posjedu predmetnog stana, tako što su 19. septembra 2012. godine zamijenili bravu na tom stanu i na takav način oduzeli posjed apelantima, jer su imali svijest promjenom postojeće brave da je posjed tuđi. Na kraju, Osnovni sud je naveo da je imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu i drugotuženog, te je, a na osnovu relevantnih odredbi Zakona o stvarnim pravima, utvrdio čin smetanja državine od strane tih tuženih i naredio uspostavu stanja državine kako je bilo u trenutku smetanja, pa zabranio takvo ili slično smetanje ubuduće.

9. Okružni sud je rješenjem broj 71 0 P 153791 17 Gž 2 od 25. decembra 2017. godine uvažio žalbu tuženih, te rješenje Osnovnog suda od 9. februara 2017. godine preinačio tako što su apelanti u dosuđujućem dijelu odbijeni sa tužbenim zahtjevom. Istovremeno, apelanti su obavezani da tuženima nadoknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

10. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da smetanje posjeda predstavlja takav zahvat u vršenju faktičke vlasti na stvari, da se njime vrši promjena do tada postojeće faktičke vlasti na stvari. Također, citirane su relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju i ukazano je da u momentu smrti primatelja izdržavanja dolazi do aktiviranja izvršenja obaveze prema davatelju izdržavanja tako da na osnovu samog zakona prelazi pravo svojine sa primatelja izdržavanja na davatelja izdržavanja.

11. Nadalje, istaknuto je da u našem pravnom sistemu nasljednička državina ima jednake učinke kao i faktička državina to jest državina sa efektivnom faktičkom vlasti. Naime, ukazano je da u tom smislu nasljednik postaje držatelj po osnovu zakona iako u tom momentu nije stekao vlast nad određenom stvari jer takva državina nastaje na osnovu pravne norme. Nasuprot tome, zaključivanjem ugovora o doživotnom izdržavanju, koji ugovor je dvostrano obavezan, teretan i aleatoran, smatra se da je pravo sticanja svojine na imovini primatelja izdržavanja odloženo do njegove smrti. Okružni sud je naveo da se zato pravilno u žalbi tuženih ističe da su oni u momentu smrti primatelja izdržavanja a na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju postali posjednici predmetnog stana, jer se prema odredbama ugovora o doživotnom izdržavanju predaja predmetnog ugovora odlaže do smrti primatelja izdržavanja. Nadalje, istaknuto je da iako činjenica smrti primatelja izdržavanja aktivira izvršenje obaveze prema davatelju izdržavanja i njegovu samu realizaciju ugovora o doživotnom izdržavanju, nakon smrti primatelja izdržavanja nastupa vremenski okvir u kojem dolazi do realizacije prenosa prava svojine na pokretnim i nepokretnim stvarima. Dakle, kako se svojina na nepokretnostima (a što je isključivi predmet tog ugovora) na osnovu pravnog posla tek stiče uknjižbom u zemljišnoknjižnoj evidenciji, navedeno je da tuženi nisu postali vlasnici momentom smrti primatelja izdržavanja, nego uknjižbom koja je izvršena 27. septembra 2012. godine.

12. Međutim, Okružni sud je naveo da se pravilno žalbom ukazuje da je zbog pogrešnog pravnog pristupa zauzet stav da su časom smrti pokojne R.Dž. apelanti kao njeni unuci i nasljednici postali posjednici predmetnog stana iako iz izjava koje se u pobijanom rješenju interpretiraju proizlazi suprotno. Naime, iz izjave apelantice slijedi da je njena majka umrla 27. januara 1997. godine, te da joj je četiri godine od majčine smrti nastradao brat na ekskurziji, nakon čega ona prestaje da kontaktira sa bakom, ali se preko brata, tj. apelanta raspituje za nju i pomaže joj, s tim da su ona i apelant imali ključ od stana i u svako doba mogli doći, ali ne dokazuje da je bila u stanu do bakine smrti, kao neposrednu manifestaciju posjeda stana. Nadalje, ukazano je da iz izjave drugotuženog slijedi da je on često obilazio pokojnu R.Dž. ali da zbog obaveza na poslu nije ni bio na njenoj sahrani iako je zajedno sa sestrom, tj. prvotuženom snosio troškove sahrane, te da nije promijenio bravu na vratima predmetnog stana jer u to vrijeme nije ni bio u Banjaluci. I pored takve konstatacije suda, Okružni sud je istakao da je utvrđeno da je i drugotuženi izvršio čin smetanja posjeda. Najzad, istaknuto je da zbog navedenog pravnog pristupa prvostepeni sud nije cijenio ni izjavu samog apelanta koji je prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke izjavio, a što je sud naveo u obrazloženju odluke, da ga je R.K. zvao da mu da ključeve od nove brave (na traženje prvotužene) kako bi uzeli stvari za sahranu, te da mu je apelant predao te ključeve, a nakon toga pa do zamjene vrata apelanti nisu dokazali da su i bili u predmetnom stanu. Na kraju, navedeno je da kod prednjeg činjeničnog utvrđenja iz kojeg jasno proizilazi da nije došlo do promjene vršenja faktičke vlasti na stvari od strane apelanata, Okružni sud je istakao da nema ni prava apelanata na posjedovnu zaštitu.

13. U predmetnoj apelaciji, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da je Okružni sud pogrešno i proizvoljno primijenio ZPP u prethodnom postupku prilikom donošenja rješenja od 8. jula 2015. godine. Naime, apelanti navode da je u prethodnom postupku Okružni sud prvo nezakonito odlučivao o žalbi koja je neblagovremena i suprotno zakonskim odredbama se upustio u meritorno odlučivanje, a zatim je ukinuo rješenje na štetu apelanata navodeći razloge navodne neuredne dostave tužbe i ostalih pismena tuženim. Također, apelanti tvrde da uvidom u dostavnice i komentare poštara koje je zapisao utvrđivanje tačnog prebivališta tuženih u ulici Braće Jugovića broj 45b, potpuno je pravilno i zakonito vršio prvostepeni sud putem oglasne table suda, te nije bilo apsolutno nijednog razloga da sud ukine prvostepenu odluku. Shodno tome, apelanti ukazuju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je kršenje odredaba ZPP imalo za posljedicu donošenje nepovoljnije odluke za njih, kao i da su im povrijeđena imovinska prava jer nisu zaštićeni od smetanja posjeda u konkretnom slučaju, te da su diskriminisani u odnosu na druge istovjetne, odnosno slične predmete, s obzirom na nedozvoljenost odlučivanja o neblagovremenoj žalbi, na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Na kraju, apelanti su predožili da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku, te im dosudi pravičnu naknadu zbog dugotrajnog vođenja postupka.

14. U odgovoru na apelaciju, Okružni sud je istakao da se apelanti u apelaciji pozivaju na neblagovremenost žalbe prilikom donošenja ranije odluke koja je ukinuta i potom proveden ponovni postupak koji je okončan prvostepenom i drugostepenom odlukom, a kada je taj sud cijenio podnesenu žalbu blagovremenom. Naime, ukazano je da je to zbog toga jer je dostava ranije prvostepene odluke bila neuredna, pa je sudija koji je zbog odlaska postupajućeg sudije na drugu dužnost preuzeo spis i izvršio, odnosno ponovio dostavu prvostepenog rješenja za tužene putem oglasne table suda, a u žalbenom roku tuženi su podnijeli zahtjev za uvid u spis, te žalbu u zakonskom roku, što je cijenio taj sud prilikom donošenja drugostepene odluke, tako da apelanti ističu činjenice koje su suprotne stanju u spisu.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Dakle, iz stanja spisa predmeta proizilazi da je u prethodnom postupku rješenjem Osnovnog suda od 8. maja 2014. godine utvrđeno da su tuženi izvršili smetanje posjeda apelanata, tj. predmetnog stana, u određeno vrijeme i na određeni način, te da im je naloženo da uspostave pređašnje posjedovno stanje, sve pobliže precizirano u dispozitivu rješenja, dok je Okružni sud rješenjem od 8. jula 2015. godine uvažio žalbu tuženih i prvostepeno rješenje u utvrđujućem dijelu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak, nalazeći da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe ZPP u pogledu dostavljanja tužbe. Nadalje, iz stanja spisa proizilazi da je Osnovni sud u ponovnom postupku rješenjem od 9. februara 2017. godine utvrdio da su tuženi izvršili smetanje posjeda apelanata, tj. predmetnog stana, u određeno vrijeme i na određeni način, te im je naloženo da uspostave pređašnje posjedovno stanje, sve pobliže precizirano u dispozitivu rješenja, dok je Okružni sud rješenjem od 25. decembra 2017. godine preinačio rješenje Osnovnog suda od 9. februara 2017. godine i odbio apelante u dosuđujućem dijelu.

18. Ustavni sud zapaža da apelanti navode da su im povrijeđena navedena prava odlukom Okružnog suda od 25. decembra 2017. godine, iako se obrazloženje navoda apelacije odnosi na odluku Okružnog suda, koja nije konačna, donesenu 8. jula 2015. godine u prethodnom postupku, kojom je utvrđeno da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe ZPP u pogledu dostavljanja tužbe. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se apelacija može podnijeti samo protiv konačne odluke, a što je u ovom slučaju rješenje Okružnog suda od 25. decembra 2017. godine, koje je dovoljno jasno obrazloženo, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelanti u apelaciji naveli da im je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su donesene četiri odluke u periodu od pet godina i dva mjeseca i da su apelanti prije podnošenja apelacije došli do konačne odluke.

19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1734/18 (D. K. i J. K.) | Sudska praksa | Aktio