Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5298/17 (Aluminij d.d. Mostar)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5298/17

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5298/17, rješavajući apelaciju „Aluminija“ d.d. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. listopada 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija „Aluminija“ d.d.

Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011576 15 U od 13. listopada 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Aluminij“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slaven Bevanda, odvjetnik iz Mostara, podnio je 14. prosinca 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 011576 15 U od 13. listopada 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava) i Grada Mostara - Odjela za financije i nekretnine - Službe za nekretnine (u daljnjem tekstu: Služba), te od Jure Miljka (podnositelja zahtjeva u postupku u kojem su donesene osporene odluke, u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) zatraženo je u periodu od 15. svibnja do 20. kolovoza 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Uprava i Služba su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. do 31. svibnja 2019. godine, dok podnositelj zahtjeva nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Rješenjem Zavoda za geodetske i imovinske poslove Skupštine općine Mostar broj 09/I- 473-90/83 od 16. rujna 1983. godine (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje o eksproprijaciji) usvojen je prijedlog SOUR-a „Energoinvest“ RO „Aluminij“, pa je u svrhu izgradnje valjaonice aluminija u Mostaru potpuno eksproprirana precizirana nekretnina (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina, odnosno predmetna parcela), zemljišnoknjižno vlasništvo podnositelja zahtjeva sa 1/1 dijela. Na presliku navedenog rješenja (koji je dostavio apelant uz apelaciju) stoji podatak da je to rješenje postalo pravomoćno i izvršno 10. listopada 1987. godine.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

6. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je podnositelj zahtjeva 13. siječnja 2005. godine podnio zahtjev za poništenje predmetnog rješenja o eksproprijaciji. Nakon što je Uprava u dva navrata poništavala prvostupanjsko rješenje i predmet vraćala na ponovni postupak, Služba je u ponovnom postupku donijela Rješenje broj 05/IV-33-1/05 od 14. veljače 2013. godine kojim je poništeno pravomoćno predmetno rješenje o eksproprijaciji u dijelu koji se odnosi na izuzeto zemljište koje nije privedeno namjeni (bliže označeno u izreci rješenja) i određeno je da se ima brisati izvršeni upis prava državnog vlasništva i nositelja prava raspolaganja na predmetnoj nekretnini, te uspostaviti zemljišnoknjižno stanje koje je prethodilo eksproprijaciji. Također, predmetnim rješenjem je određeno da će se imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika u slučaju spora rješavati pred nadležnim sudom.

7. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, konstatirano da je Služba 15. veljače 2011. godine održala uviđaj na licu mjesta radi identifikacije nekretnine i utvrđivanja činjeničnog stanja, i to u nazočnosti stranaka i vještaka geodetske struke koji je u postupku dostavio svoje nalaze (24. studenog 2010. godine, 20. rujna i 4. prosinca 2012. godine). Konstatirano je da je vještak geodetske struke utvrdio da se radi o predmetnoj parceli na kojoj je upisan apelant kao posjednik sa 1/1 dijela. Dalje, ukazano je da je vještak u svojim nalazima konstatirao da je sadašnji oblik predmetne parcele formiran 1998. godine, te da je razlika u površinama predmetne parcele po gruntovnom i katastarskom operatu nastala uslijed izravnavanja na novi katastarski operat (jedan dio parcele obuhvaća pristupni put za „Aluminijski kombinat“, dok jedan dio obuhvaća zelene površine). Dalje, konstatirano je da se sadašnji oblik predmetne parcele u ukupnoj površini od 7.112 m² nalazi u ogradi „Aluminijskog kombinata“ i da je obrastao niskim rastinjem, jer se ne koristi. Također, ukazano je da su nalazi vještaka dostavljeni strankama u postupku i da na njih nije bilo primjedaba osim od apelanta na dopunu nalaza od 20. rujna 2012. godine u dijelu objašnjenja u svezi sa dijelom parcele na kojoj su identificirani pristupni put i zelena površina. Pored toga, konstatirano je da je opunomoćenik podnositelja zahtjeva na usmenoj raspravi istaknuo da je podnositelj zahtjeva umro 2011. godine, te je kao podnositelje zahtjeva označio njegove zakonske nasljednike (M. B., M. M. i M. M., sinove i suprugu podnositelja zahtjeva) i naknadno od njih dostavio izjave ovjerene od javnog bilježnika (kojom potvrđuju da su jedini i isključivi nasljednici podnositelja zahtjeva). Osim toga, konstatirano je da se na toj usmenoj raspravi ovlašteni predstavnik korisnika eksproprijacije protivio određivanju zakonskih nasljednika iza umrlog podnositelja zahtjeva.

8. U svezi sa navedenim, Služba je ocijenila da je uviđajem na licu mjesta i nalazima navedenog vještaka nesporno utvrđeno da korisnik eksproprijacije nije u roku od tri godine od pravomoćnosti rješenja (koje je postalo pravomoćno i izvršno 10. listopada 1987. godine) izvršio znatnije radove na ekspropriranom zemljištu, pa je na taj način ispunjen uvjet iz odredbe članka 34. stavak 1. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ br. 70/07, 36/10 i 25/12, u daljnjem tekstu: važeći Zakon o eksproprijaciji) za poništenje predmetnog rješenja o eksproprijaciji. Također, Služba je uvažila činjenicu da predmetna parcela jednim dijelom obuhvaća pristupni put koji je u funkciji, koji ima status dobra u općoj upotrebi, pa je izuzela od deeksproprijacije dio parcele na kojoj se nalazi navedeni pristupni put. Osim toga, Služba je istaknula da je, sukladno odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), raspravila prethodno pitanje zakonskih nasljednika podnositelja zahtjeva, a nakon toga nastavila započeti postupak. Također, Služba je od Agencije za privatizaciju FBiH dobila podatak da privatizacija apelantove imovine nije izvršena (da je ona u tijeku), tako da je imovina korisnika eksproprijacije u državnom, a ne u privatnom vlasništvu i da, sukladno tome, postoji zakonska osnova za primjenu odredbe članka 34. stavak 1. Zakona o eksproprijaciji u konkretnom slučaju.

9. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja Službe, Uprava je donijela Rješenje broj 05-31-2-459/13 od 14. listopada 2014. godine kojim je žalbu odbila kao neutemeljenu.

10. Iz obrazloženja rješenja Uprave proizlazi da je tim rješenjem konstatirano da je prvostupanjsko rješenje pravilno i zakonito. Naime, u rješenju je navedeno da je prvostupanjsko tijelo, postupajući u ponovnom postupku, održalo usmenu raspravu (u nazočnosti sudionika u postupku) i izvršilo uviđaj na licu mjesta, te da je na temelju rezultata ostvarenih u ranije i ponovno provedenom postupku zaključilo da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti iz članka 34. Zakona o eksproprijaciji, te je predmetno rješenje o eksproprijaciji od 16. rujna 1983. godine poništilo u dijelu koji se odnosi na izuzeto zemljište koje nije privedeno namjeni. S tim u svezi, Uprava je istaknula da se ovakva odluka trebala donijeti na temelju odredbe članka 34. stavak 2. Zakona o eksproprijaciji, pa iako se prvostupanjsko tijelo pozvalo na odredbu članka 34. stavak 1. navedenog zakona (koja podrazumijeva poništenje pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji u potpunosti), to se nije moglo zaključiti da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo i, s tim u svezi, apelantova prava. Osim toga, Uprava je ukazala da, sukladno odredbi članka 142. ZUP-a, tijelo uprave koje vodi postupak može kao prethodno pitanje raspraviti pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije rješavanje je nadležan sud ili neko drugo tijelo, te da je sukladno navedenom, prvostupanjski sud raspravio pitanje nasljednika podnositelja zahtjeva, odnosno osoba koje su legitimirane za dalje vođenje postupka koji je pokrenula sada umrla osoba. Također, Uprava je istaknula da je odredbom članka 69. stavak 1. Zakona o eksproprijaciji propisano da se upravo odredbe ovog zakona primjenjuju i na započete postupke eksproprijacije, pa samim tim i postupke poništenja pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji u kojima do stupanja na snagu navedenog zakona nije doneseno konačno rješenje. Dakle, odredbe ranije važećeg Zakona o eksproprijaciji, pa tako i one vezane za rokove podnošenja zahtjeva za poništenje pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji ne mogu se primijeniti u konkretnoj situaciji zbog čega su neutemeljeni apelantovi žalbeni navodi o nepravodobnosti postavljanja zahtjeva u konkretnom predmetu.

11. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Uprave, koja je odbijena kao neutemeljena Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 011576 15 U od 13. listopada 2017. godine.

12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje tijela uprave, te je konstatirao da je tužba neutemeljena. Ovo zbog toga što iz utvrđenih činjenica proizlazi da korisnik eksproprijacije (apelant) eksproprirano zemljište nije priveo namjeni zbog koje je izvršena eksproprijacija (izgradnja valjaonice aluminija) zbog čega su se stekli uvjeti iz članka

34. Zakona o eksproprijaciji da se poništi predmetno rješenje o eksproprijaciji od 16. rujna 1983. godine u dijelu koji je utvrdilo prvostupanjsko tijelo na temelju nalaza vještaka. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni prigovori iz tužbe koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te je istaknuo da se zakonitost osporenih rješenja ocjenjuje prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme njihovog donošenja. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da je u vrijeme donošenja osporenih rješenja na snazi bio Zakon o eksproprijaciji („Službene novine Federacije BiH“ broj 70/07) na koji su se pozvala prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo u osporenim rješenjima. Naime, odredbom članka 71. navedenog zakona propisano je da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ br. 12/87 i 38/89 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 15/94), kao i drugi propisi koji su uređivali pitanje eksproprijacije u Federaciji Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je naveo da smatra da su tijela uprave pravilno primijenila relevantnu odredbu članka 34. Zakona o eksproprijaciji (,,Službene novine Federacije BiH" broj 70/07) kojom nije propisan rok u kojem raniji vlasnik eksproprirane nekretnine može tražiti poništenje rješenja o eksproprijaciji pod uvjetom da korisnik eksproprijacije nije u roku od tri godine od pravomoćnosti rješenja izvršio prema prirodi objekta znatnije radove na tom objektu. Obzirom na to da je iz provedenih dokaza jasno utvrđeno da se predmetna parcela nalazi u ogradi „Aluminijskog kombinata“ i da je obrasla niskim rastinjem, jer se ne koristi, to nije bilo osnove da tijela uprave prilikom odlučivanja o predmetnom zahtjevu primijene odredbe ranijeg Zakona o eksproprijaciji, jer je taj zakon prestao važiti danom stupanja na snagu novog Zakona o eksproprijaciji, odnosno apelant pogrešno smatra da su tijela uprave izvršila retroaktivnu primjenu Zakona. Obzirom na navedeno, neutemeljen je i prigovor iz tužbe o povredi članka 207. stavak 2. i članka 242. ZUP-a, jer je drugostupanjsko tijelo, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj na rješenje prvostupanjskog tijela, ocijenilo sve relevantne navode žalbe, a posebno u odnosu na primjenu odgovarajućeg materijalnog propisa. Sud je ocijenio neutemeljenim i apelantov prigovor da je osporeno rješenje donijelo nenadležno tijelo. S tim u svezi, sud je naveo da, prema odredbi članka 27. stavak 1. Zakona o eksproprijaciji, rješenje po prijedlogu za eksproprijaciju donosi općinska služba za upravu na čijem se teritoriju nalazi nekretnina za koju se eksproprijacija predlaže, dok prema članku 30. navedenog zakona, protiv rješenja iz članka 27. Zakona dopuštena je žalba o kojoj odlučuje Federalna uprava. Na temelju navedenog, Kantonalni sud je istaknuo da jasno proizlazi da je prvostupanjsko tijelo posredstvom vještaka geometra utvrdilo identifikaciju sporne parcele, utvrdilo da na zemljištu na spornoj parceli nema tragova bilo kakve gradnje, niti bilo kakvih početaka gradnje, odnosno da sporno zemljište ni u jednom dijelu nije znatnije privedeno namjeni zbog koje je izvršena eksproprijacija (izgradnja valjaonice aluminija). Obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo uprave pravilnom primjenom odredbe članka 34. Zakona o eksproprijaciji donijeli osporena rješenja, kao i da nisu povrijeđena ni pravila postupka, zbog čega je odbio tužbu kao neutemeljenu. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi sa tim, apelant u suštini tvrdi da Kantonalni sud u osporenoj presudi nije dao valjane razloge za svoje odlučenje i zaključak o neutemeljenosti apelantovih navoda iz tužbe, odnosno da je u toj presudi proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant tvrdi da je Kantonalni sud retroaktivno primijenio važeći Zakon o eksproprijaciji obzirom na to da je predmet konkretnog postupka poništenje predmetnog rješenja o eksproprijaciji koje je doneseno 16. rujna 1983. godine, a koje je postalo pravomoćno i izvršno još 1987. godine. Apelant ukazuje da su u konkretnom slučaju protekli rokovi za poništenje predmetnog rješenja o eksproprijaciji koji su bili propisani ranijim - tada važećim Zakonom o eksproprijaciji. Sukladno tome, smatra da su u vrijeme važenja tog ranijeg Zakona o eksproprijaciji „pravomoćno i trajno“ nastupili odnosi koji se ne mogu mijenjati donošenjem novih propisa zbog čega se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti važeći Zakon o eksproprijaciji. Također, navodi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu članka 69. važećeg Zakona o eksproprijaciji, jer se u konkretnom slučaju ne radi niti o započetom postupku, niti o postupku određivanja naknade za ekspropriranu nekretninu, već da je očigledno da se radi o novom postupku kojim je traženo poništenje rješenja koje je postalo pravomoćno još 1987. godine. Također, apelant tvrdi da Kantonalni sud nije dao valjane razloge zbog kojih nije prihvatio istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, niti razloge u svezi sa apelantovim tvrdnjama da je privatiziran i da su predmetne nekretnine postale apelantovo vlasništvo.

II.Odgovori na apelaciju

14. Kantonalni sud u odgovoru navodi da ostaje kod obrazloženja iz osporene presude, te da osporenom presudom nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji.

15. Uprava je navela da ostaje kod razloga izloženih u svom rješenju, te ističe da je odredba članka 69. Zakona o eksproprijaciji pravilno primijenjena u konkretnom slučaju.

16. Služba navodi da ostaje kod obrazloženja danog u svom rješenju. Služba je istaknula da, pored postojanja rješenja Agencije za privatizaciju od 26. lipnja i 16. srpnja 2013. godine, poduzeće „Aluminij“ d.d. Mostar (apelant) nije privatizirano, te je kao dokaz dostavila fotokopiju dopisa Općinskog suda u Mostaru u kojem je navedeno da u sudskom registru nije upisana privatizacija apelanta.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ broj 19/77), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja predmetnog rješenja o eksproprijaciji (1983. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 31.

[…] Na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništiće se, ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravomoćnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu.

Ako su u slučaju iz prethodnog stava eksproprisane nepokretnosti bile u suvlasništvu, pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništiće se ako takav zahtjev podnesu suvlasnici većeg dijela eksproprisanih nepokretnosti.

Zahtjev za poništaj rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može staviti po isteku tri godine od pravomoćnosti tog rješenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove, ali ne po isteku pet godina od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji.

[…]

18. Zakonodavno-pravna komisija Skupštine SRBiH, na sjednici od 13. aprila 1987. godine, utvrdila je prečišćeni tekst Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ broj 12/87) koji obuhvata: Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ broj 19/77) i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ br. 18/86 i 9/87). Nakon izmjena Zakona o eksproprijaciji odredba koja je regulirala postupak poništenja rješenja o eksproprijaciji u relevantnom dijelu glasi:

Član 32.

Korisnik eksproprijacije može do pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji potpuno ili djelimično odustati od predloga za eksproprijaciju.

Neće se usvojiti djelimičan odustanak od eksproprijacije ako bi time bila povrijeđena prava vlasnika nepokretnosti iz člana 9. ovog zakona i ako vlasnik istakne takav prigovor.

Pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništiće se ili izmijeniti ako to korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik zajednički zahtijevaju.

Na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništiće se, ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravomoćnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu.

Pravomoćno rješenje o eksproprijaciji u slučaju iz prethodnog stava poništiće se i u dijelu ako se utvrdi da na dijelu eksproprisane nepokretnosti nisu izvršeni znatniji radovi na objektu zbog kojeg je eksproprijacija izvršena i da taj dio ne služi svrsi eksproprijacije.

Ako su u slučaju iz st. 4. i 5. ovog člana eksproprisane nepokretnosti bile u suvlasništvu, pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništiće se ako takav zahtjev podnesu suvlasnici većeg dijela eksproprisanih nepokretnosti.

Zahtjev za poništaj rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može staviti po isteku tri godine od pravomoćnosti tog rješenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove, ali ne po isteku osam godina od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji.

Po zahtjevu za poništaj rješenja o eksproprijaciji i po odustanku od predloga za eksproprijaciju rješava organ koji je po predlogu za eksproprijaciju rješavao u prvom stepenu, a imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika nepokretnosti rješavaće se u slučaju spora pred nadležnim redovnim sudom.

19. Zakon o izmjenama Zakona o eksproprijaciji („Službeni list RBiH“ broj 15/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o eksproprijaciji - Prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“, br. 12/87 i 38/89), u članu 32. stav 7. iza riječi: „radove“ zarez se zamjenjuje tačkom, a ostali dio teksta briše se.

20. Zakon o eksproprijaciji FBiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 – presuda Ustavnog suda FBiH i 34/16) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o eksproprijaciji FBiH („Službene novine FBiH“ br. 70/07, 36/10 i 25/12). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst tog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu:

Članak 34.

Na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprirane nekretnine pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništit će se ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravomoćnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu.

Pravomoćno rješenje o eksproprijaciji u slučaju iz stavka 1. ovog članka poništit će se i u dijelu ako se utvrdi da na dijelu eksproprirane nekretnine nisu izvršeni nikakvi radovi i da taj dio ne služi svrsi eksproprijacije.

Ako su u slučaju iz st. 1. i 2. ovog člana eksproprirane nekretnine bile u suvlasništvu, pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništit će se ako takav zahtjev podnesu suvlasnici većeg dijela eksproprirane nekretnine.

Članak 35.

Zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može podnijeti po isteku tri godine od pravomoćnosti tog rješenja, ako korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove.

Po zahtjevu za poništenje rješenja o eksproprijaciji i po odustanku od prijedloga za eksproprijaciju rješava općinska služba za upravu koja je po prijedlogu za eksproprijaciju rješavala u prvom stupnju.

Imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika nekretnine iz stavka 2. ovog članka rješavat će se u slučaju spora pred nadležnim sudom.

VII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 69.

Odredbe ovog Zakona primjenjuju se na započete postupke eksproprijacije u kojima nije do stupanja na snagu ovog Zakona donijeto konačno rješenje, kao i na postupke određivanja naknade u kojima nije donijeta pravomoćna odluka, ili ako to rješenje, odnosno odluka bude poništena ili ukinuta.

Članak 71.

Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje važiti Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH", br. 12/87 i 38/89 i "Službeni list RBiH", br. 3/93 i 15/94), kao i drugi propisi koji su uređivali pitanje eksproprijacije u Federaciji Bosne i Hercegovine.

21. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 142.

(1)Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili neki drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak, protiv kog je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostupanjski organ.

(2)Ako je organ raspravio prethodno pitanje, rješenje takvog pitanja ima pravno djelovanje samo u stvari u kojoj je to pitanje riješeno.

[…] VI.Dopustivost

22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 07 0 U 011576 15 U od 13. listopada 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. listopada 2017. godine a apelacija je podnesena 14. prosinca 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

25. Osim toga, u svezi s dopustivošću apelacije, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Ustavnog suda, nositelji javne vlasti (državna tijela, javna poduzeća i sl.) ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine i broj AP 1921/16 od 5. srpnja 2018. godine, stavak 33, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, oni (državna tijela i javna vlast), prema praksi Ustavnog suda, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.

26. Dalje, Ustavni sud ukazuje da iz dostavljene dokumentacije (rješenjâ Agencije za privatizaciju Federacije Bosne i Hercegovine o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar i o odobravanju korigirane početne bilance stanja, precizirani br. i datumi), kao i iz podataka sa zvanične Internet-stranice Sarajevske burze vrijednosnih papira d.d. Sarajevo proizlazi da 56% apelantovog ukupnog kapitala čini kapital javne vlasti (od čega konkretno 44% kapital Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, a ostalih 12% kapital drugih tijela javne vlasti), dok ostatak od 44% kapitala čini dionični kapital privatnih pravnih osoba i fizičkih osoba.

27. Dovodeći u svezu navedeno sa citiranom praksom Ustavnog suda, za koju smatra da je primjenjiva i u konkretnom predmetu, Ustavni sud će, iako se apelant pozvao i na odredbe Europske konvencije i Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, apelacijske navode ispitati u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.

U odnosu na pravo na pravično suđenje

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

31. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o postupku po zahtjevu podnositelja zahtjeva za poništenje rješenja o eksproprijaciji u kojem je apelant sudjelovao u svojstvu zainteresirane osobe (pravnog sljednika korisnika eksproprijacije). Dakle, nesumnjivo je riječ o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2369/12 od 17. lipnja 2015. godine, točka 35, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) iz čega proizlazi da apelant u tom predmetu uživa garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

32. Apelant smatra da mu je Kantonalni sud povrijedio pravo na pravično suđenje, jer, po njegovom mišljenju, nije dao valjane razloge za svoje odlučenje i zaključak o neutemeljenosti apelantovih navoda iz tužbe, odnosno da je u toj presudi proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je zaključio da se na konkretni predmet primjenjuju odredbe važećeg Zakona o eksproprijaciji i da su podnositelji zahtjeva (nasljednici umrlog podnositelja zahtjeva) aktivno legitimirani za nastavak predmetnog postupka.

33. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, stavak 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stajalištima, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu prava na pravično suđenje.

35. Ustavni sud, prije svega, smatra potrebnim ukazati na svoju praksu iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2369/12 od 17. lipnja 2015. godine u kojoj je, također, razmatrano pitanje primjene odredaba važećeg Zakona o eksproprijaciji u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom slučaju. U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da je u navedenom predmetu apelaciju podnijela pravna osoba protiv rješenja tijela uprave i redovnih sudova kojim je poništeno rješenje o eksproprijaciji od 15. lipnja 1980. godine, a kojim je izvršena eksproprijacija određenih nekretnina u korist apelantovog pravnog prednika u tom predmetu. U navedenom predmetu, između ostalog, utvrđeno je da nekretnine koje su bile predmetom tog postupka nisu privedene namjeni za koju je eksproprijacija izvršena, pa su, imajući vidu tu činjenicu, kao i činjenicu da je zahtjev za deeksproprijaciju (u tom konkretnom predmetu) podnesen 2008. godine, odnosno nakon stupanja na snagu važećeg Zakona o eksproprijaciji, osporene odluke redovnih sudova donesene na temelju odredaba važećeg Zakona o eksproprijaciji, konkretno odredaba čl. 34. i 35. tog zakona.

36. Ustavni sud ukazuje da je u navedenoj odluci razmatrao apelacione navode da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo (između ostalih, i odredbe članka 69. važećeg Zakona o eksproprijaciji), odnosno da su pogrešno utvrdili da se na konkretni predmet primjenjuju odredbe važećeg Zakona o eksproprijaciji (kakve slične navode apelant ponavlja i u konkretnoj apelaciji). U svezi sa tim, Ustavni sud je u citiranoj odluci (točka 40. te odluke) naveo: „Imajući u vidu nesporno utvrđeno činjenično stanje da zemljište ranijih vlasnika iz rješenja o eksproprijaciji Općine Ilidža od 15. lipnja 1980. godine nije privedeno namjeni, te da je rok za podnošenje zahtjeva ranijih vlasnika u ranije važećem zakonu promijenjen na način da je ukinut, kao i da je nesporno da novi Zakon o eksproprijaciji sadrži eksplicitne odredbe o postupku deeksproprijacije, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporenih odluka. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je člankom 34. stavak 1. Zakona o eksproprijaciji propisano da će se „na zahtjev ranijeg vlasnika pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništiti ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravomoćnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu“, a da je odredbom članka 35. stavak 3. Zakona propisano da „imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika nekretnine iz stavka 2. ovog članka rješavat će se u slučaju spora pred nadležnim sudom“. Obzirom na stipulaciju navedenih odredaba, na kojim su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud nalazi da nema ništa u osporenim odlukama što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da je došlo do povrede garancija iz prava na pravično suđenje kada se o zahtjevu ranijih vlasnika, obzirom na datum podnošenja zahtjeva, odlučilo sukladno važećem Zakonu o eksproprijaciji na način da je zahtjevu ranijih vlasnika udovoljeno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

37. Dovodeći u svezu praksu iz navedene odluke sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju, postupajući povodom zahtjeva za deeksproprijaciju koji je podnositelj zahtjeva podnio 13. januara 2005. godine, prvostupanjsko tijelo uprave (odlučujući po treći put u ponovnom postupku 14. veljače 2013. godine) donijelo rješenje kojim je poništeno pravomoćno rješenje o eksproprijaciji predmetne nekretnine (koje je doneseno 16. rujna 1983. godine, a postalo pravomoćno i izvršno 10. listopada 1987. godine, kako to proizlazi iz kopije tog rješenja koju je dostavio apelant). Ustavni sud zapaža da je apelantova žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja odbijena kao neutemeljena, te da je osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena i apelantova tužba podnesena protiv rješenja drugostupanjskog tijela. Dalje, Ustavni sud ukazuje da su u predmetnom postupku tijela uprave i redovni sud svoje odlučenje utemeljili na odredbama važećeg Zakona o eksproprijaciji, odnosno odredbama članka 34. Zakona. Također, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati da je odredbom članka 71. važećeg Zakona o eksproprijaciji (na koju se redovni sud u osporenoj presudi eksplicitno pozvao) propisano da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87 i 38/89 i "Službeni list RBiH" br. 3/93 i 15/94). Pri tome Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku utvrđeno da je predmetnim rješenjem o eksproprijaciji, koje je postalo pravomoćno još 1987. godine (kako to proizlazi iz preslika rješenja koji je dostavio apelant), predmetna parcela eksproprirana u svrhu izgradnje valjaonice aluminija u Mostaru, ali da nije privedena svrsi zbog koje je eksproprirana. Ustavni sud, također, zapaža da ni apelant u apelacionim navodima ne osporava ovu činjenicu.

38. Dalje, Ustavni sud zapaža da su tijelo uprave i redovni sudovi u konkretnom slučaju razmotrili apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno njegove navode da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe ranije važećeg Zakona o eksproprijaciji (kojima je bio propisan krajnji rok za podnošenje zahtjeva za poništenje rješenja o eksproprijaciji) koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, a kakve slične navode ponavlja i u apelaciji. Pri tome Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, dao dovoljno jasne i argumentirane razloge za svoj zaključak da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe važećeg Zakona o eksproprijaciji (a kojima nije propisan krajnji rok za podnošenje zahtjeva za poništenje rješenja o eksproprijaciji). Obzirom na to a imajući u vidu praksu Ustavnog suda u navedenom predmetu, te dovodeći u svezu sadržaj relevantnih odredaba važećeg Zakona o eksproprijaciji sa razlozima danim u osporenoj odluci, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od Kantonalnog suda prilikom donošenja zaključka da se u konkretnom slučaju predmetno rješenje o eksproprijaciji ima poništiti primjenom odredaba važećeg Zakona o eksproprijaciji. Ovo pogotovo što je i ranije važeći Zakon o eksproprijaciji kroz svoje izmjene (1994. godine) ukinuo rok ranijim vlasnicima za podnošenje zahtjeva za poništenje rješenja o eksproprijaciji, propisujući da je uvjet za poništenje rješenja o eksproprijaciji da korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravomoćnosti rješenja nije izvršio znatnije radove (a što u konkretnom slučaju nije ni sporno). Također, Ustavni sud smatra da su tijela uprave, kao i Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, suprotno apelantovim navodima, dali dovoljno jasne razloge za zaključak da su zakonski nasljednici podnositelja zahtjeva u konkretnom slučaju aktivno legitimirani za nastavak postupka deeksproprijacije u konkretnom slučaju, te da je prvostupanjsko tijelo uprave navelo da je dobilo podatke od Agencije za privatizaciju FBiH da je privatizacija apelantove imovine u tijeku. Imajući u vidu navedeno, te stipulaciju navedenih odredaba važećeg Zakona o eksproprijaciji, na kojim je utemeljena osporena odluka, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje i u tom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava kada se o zahtjevu podnositelja zahtjeva odlučilo sukladno važećem Zakonu o eksproprijaciji na način da je njegovom zahtjevu udovoljeno.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

40. Apelant smatra da mu je, zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, prekršeno i pravo na imovinu. Obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke utvrdio da materijalno i procesno pravo nije proizvoljno primijenjeno, te činjenicu da je u konkretnom slučaju nesporno da apelant nije izveo nikakve radove na nekretnini koja je predmet eksproprijacije, odnosno da predmetna nekretnina nije privedena namjeni za koju je eksproprirana, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine neutemeljeni.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje za zaključak da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za poništenje pravomoćnog predmetnog rješenja o eksproprijaciji (u dijelu koji se odnosi na izuzeto zemljište koje nije privedeno namjeni) sukladno relevantnim odredbama važećeg Zakona o eksproprijaciji, koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje i u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni relevantnih materijalnih i procesnih propisa u konkretnom slučaju.

42. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno, a također je nesporno da apelant nije izveo nikakve radove na nekretnini koja je predmet eksproprijacije, odnosno da predmetna nekretnina nije privedena namjeni za koju je eksproprirana.

43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević