Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3810/19 (Grad Livno kao pravni sljednik Općine Livno)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3810/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3810/19, rješavajući apelaciju Grada Livno kao pravnog sljednika Općine Livno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Livno kao pravni sljednik Općine Livno protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ip 042015 17 Pž od 22. avgusta 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Ip 042015 17 Kom 2 od 31. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Livno kao pravni sljednik Općine Livno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo u Livnu, podnio je 4. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ip 042015 17 Pž od 22. avgusta 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Ip 042015 17 Kom 2 od 31. avgusta 2017. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 1. juna 2017. godine usvojen je prijedlog za izvršenje apelantovog pravnog prednika (Općina Livno) od 26. maja 2017. godine, na temelju pravosnažnih i izvršnih isprava-rješenja o kumunalnoj naknadi Službe za graditeljstvo, prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove apelanta, protiv izvršenika („MASTER INVEST“ d.o.o. Livno), radi naplate duga, na način da se izvršenje provede na novčanim sredstvima izvršenika, te popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika.
3. Općinski sud je rješenjem od 31. avgusta 2017. godine djelimično usvojio izvršenikov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 1. juna 2017. godine, te obustavio izvršenje za potraživanja koja su utvrđena rješenjima o komunalnoj naknadi od 31. decembra 2010, 31. decembra 2011, 31. decembra 2012. i 31. decembra 2013. godine za ukupan iznos od 9.828,80 KM, dok je rješenje o izvršenju održao na snazi za preostali iznos od 5.414,40 KM.
4. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda od 31. avgusta 2017. godine.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud ukazao da je odredbom člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, pa i ona za koja je predviđen kraći rok zastare zastarijevaju za 10 godina, dok je stavom 2. istog člana propisano da sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dospijevaju i ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastarjelost povremenih potraživanja. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 372. stav 1. navedenog zakona propisano da potraživanja povremenih davanja među kojima su i komunalne naknade, a koja dospijevaju godišnje ili kraćim razdobljima zastarijevaju za 3 godine od dana dospjelosti svakog pojedinog davanja. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud, na osnovu člana 49. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, djelomično usvojio prigovor izvršenika. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjene odredbe čl. 379. stav 2. i 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, budući da se u ovom slučaju ne radi o potraživanjima koja dospijevaju ubuduće, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je u predmetnoj apelaciji apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o izvršnom postupku, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević