Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2823/19 (D.B.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Propisano zakonom
  • Izdržavanje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2823/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2823/19, rješavajući apelaciju D.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.B podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 020363 18 Rev od 20. marta 2018. godine i Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 P 020363 17 Gž 2 od 19. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 9. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 P 020363 18 Rev od 20. marta 2018. godine i Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 P 020363 17 Gž 2 od 19. oktobra 2018. godine.

2. Odlučujući o apelaciji broj AP-25/19, koju je apelantica podnijela protiv presude Okružnog suda iz prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud je tu apelaciju odbacio kao preuranjenu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivost broj AP-25/19 od 13. februara 2019. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

3. Prvostepenom Presudom Osnovnog sudu u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 P 020363 17 P 2 od 1. septembra 2017. godine, donesenom povodom tužbe maloljetnog tužitelja M.D. zastupanog po apelantici kao majci i zakonskoj zastupnici, obavezan je tuženi Miloš D. (u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime izdržavanja maloljetnog tužitelja M.D. plaća mjesečno iznos od 200,00 KM, počev od podnošenja tužbe pa dok za to postoje zakonski uslovi, na način da isplatu vrši od prvog do petog u mjesecu za tekući mjesec, kao i da zakonskom zastupniku maloljetnog tužitelja (apelantici) nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 837,00 KM. sve u roku od 30 dana.

4. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Osnovni sud u postupku utvrdio da tuženi živi sa roditeljima i da su stambene prilike porodice dobre, da je tuženi vlasnik automehaničarske radnje sa prijavom o plati na 400,00 KM mjesečno, da mu je otac hrvatski penzioner, te da posjeduju i 10 dunuma zemlje u blizini kuće koju obrađuju. Takođe je utvrđeno da je uz radnju započeta gradnja kuće za tuženog, pa je konstatovano da je materijalni status porodice dobar (izvod iz socijalne anamneze Centra za socijalni rad Kostajnica), a uzeta je u obzir i starosna dob tuženog.

5. Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 232. stav 2. Porodičnog zakona RS kojim je propisano da su roditelji prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti i člana 253. istog zakona kojim je propisano da kada se izdržavanje traži za dijete sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta kao i potrebe za njegovo školovanje, a prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja.

6. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno u presudi, nije sporna činjenica da je tuženi osoba relativno mlađe starosne dobi (rođen je 29. oktobra 1982. godine), te da tokom postupka nije istakao bilo kakve činjenice koje bi eventualno upućivale na to da on ima bilo kakvih zdravstvenih problema. Takođe, nije utvrđeno ni da ima drugih obaveza po osnovu izdržavanja osim obaveze izdržavanja svog maloljetnog sina. Po ocjeni suda tužbeni zahtjev je realno postavljen , te je novčani iznos od 200,00 KM koji se potražuje na ime plaćanja doprinosa izdržavanju maloljetnog tužioca zaista minimalan ukoliko se uzmu u obzir materijalne prilike, starosna dob i zdravstveno stanje tuženog, kao i materijalne prilike njegovih roditelja sa kojima živi. Osnovni sud je takođe ukazao na činjenicu da je tuženi angažovao punomoćnika - advokata u predmetnoj parnici što iziskuje određene materijalne troškove koji nisu zanemarljivi, te je i sam prihvatio činjenicu da je saglasan da doprinosi izdržavanju svoga sina plaćanjem mjesečnog iznosa od 150.00 KM. Osnovni sud je smatrao da i činjenica da je tuženi prihvatio da je u materijalnoj mogućnosti da doprinosi izdržavanju svoga sina plaćanjem mjesečnog iznosa od 150,00 KM uz dobre materijalne prilike porodice tuženog i samog tuženog koje je konstatovao Centar za socijalni rad Kostajnica pružaju osnova da tuženi bez većih poteškoća može doprinositi izdržavanju svog maloljetnog sina i plaćanjem mjesečnog iznosa od 200,00 KM kako glasi postavljeni tužbeni zahtjev.

7. Osnovni sud je smatrao da dokazi koji su se odnosili na lična primanja majke i zakonske zastupnice maloljetnog tužitelja (apelantice) nisu bitno uticali na odluku suda u ovoj pravnoj stvari posebno uzevši u obzir odredbe člana 254. Porodičnog zakona RS. Tim članom je propisano da će sud u sporu roditelja o izdržavanja djeteta roditelju kome je povjereno na zaštitu i vaspitanje posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta rad i brigu tog roditelja koju ulaže u vaspitanje i podizanje djeteta. Po mišljenu Osnovnog suda, bez obzira na visinu ličnih primanja majke i zakonske zastupnice maloljetnog tužitelja (apelantice) obaveza je tuženog da doprinosi izdržavanju svog maloljetnog sina saglasno odredbama Porodičnog zakona RS.

8. Drugostepenom Presudom Okružnog suda broj 76 0 P 020363 17 Gž 2 od 19. oktobra 2018. godine, žalba tuženog je djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan da na ime izdržavanja maloljetnog tužitelja plaća mjesečno iznos od 150,00 KM, počev od 21. februara 2017. godine, pa dok za to budu postojali zakonski uslovi ili do drugačije odluke suda. Takođe je tuženi dužan maloljetnom tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka, u iznosu od 627,75 KM. Istovremeno je maloljetni tužitelj obavezan da tuženom naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 300,00 KM, u roku od 30 dana.

9. Prema shvatanju Okružnog suda, iznos određen na ime izdržavanja je previsoko određen. Okružni sud je istakao da cilj zakonskog izdržavanja i načelo pravičnosti obavezuju sud da visinu iznosa za izdržavanje odredi tako da budu obezbijeđena najnužnija sredstva za izdržavanje primaoca izdržavanja, a prema stvarnim mogućnostima davaoca izdržavanja. U vezi s tim je navedeno da sud u pogledu visine izdržavanja cijeni mogućnosti davaoca izdržavanja i potrebe maloljetnog djeteta, te doprinos roditelja kod kojeg se dijete nalazi i prilikom odlučivanja o izdržavanju maloljetnog djeteta sud vodi računa o uzrastu djeteta, njegovim potrebama, te mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, kao i njegove vlastite potrebe. U konkretnoj pravnoj stvari, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude Okružnog suda, maloljetni tužitelj je u dobi od četiri godine i zajedno sa majkom (apelanticom), a kako to proizilazi iz apelanticinog iskaza datog u svojstvu parnične stranke, živi u domaćinstvu njene majke koja vodi računa o maloljetnom tužitelju dok je apelantica na poslu. Apelantica ostvaruje mjesečna primanja u iznosu od. 1.000.00 KM. Shodno navedenom, Okružni sud je našao da iznos od 150,00 KM, uz obavezu majke da i ona doprinosi izdržavanju, adekvatan potrebama maloljetnog djeteta.

10. U obrazloženju je dalje navedeno da je pravilno prvostepeni sud obavezao tuženog na izdržavanje počev od podnošenja tužbe, jer se analognom odredbe člana 263. stav 2. Porodičnog zakona RS izdržavanje djece određuje za ubuduće, a najranije od podnošenja zahtjeva, što je pravno izjednačeno sa podnošenjem tužbe, koja je u konkretnoj pravnoj stvari podnijeta 21. februara 2017. godine.

11. Okružni sud je srazmjerno uspjehu maloljetnog tužitelja u sporu preinačio i odluku o troškovima parničnog postupka, shodno odredbi člana 235. tačka 3. ZPP-a. imajući u vidu činjenicu da je maloljetni tužitelj uspio u sporu računajući procentualno 75 %. S obzirom da je tuženi uspio u žalbenom postupku, Okružni sud je zaključio da mu primjenom odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP) pripadaju troškovi žalbenog postupka.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 76 0 P 020363 18 Rev od 20. marta 2018. godine odbačena je, s obzirom na vrijednost spora, apelanticina revizija kao nedozvoljena u skladu sa odredbom člana 237. stav 2. ZPP-a.

13. Apelantica smatra da je osporenim odlukama maloljetnom M.D. povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Ističe da je osporena presuda Okružnog suda donesena proizvoljno, subjektivno i na štetu po imovinu maloljetnog djeteta. U prilog navodima o proizvoljnom postupanju Okružnog suda ukazuje da je u izreci presude pogrešno naveden datum od kog počinje teći obaveza tuženog (21. februara 2017. godine), iako u obrazloženju presude piše od dana podnošenja tužbe, a to je, kako navodi apelantica, 31. mart 2015. godine. Takođe navodi da su iznosi na ime troškova postupka maloljetnom tužitelju bez ikakvog opravdanja smanjeni, a stavljeni su mu na teret troškovi žalbenog postupka.

14. Pri ispitivanju dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje odnosno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio primjenu relevantnih odredbi važećeg Porodičnog zakona na činjenično stanje koje je Osnovni sud utvrdio na osnovu ocjene velikog broja materijalnih dokaza i iskaza parničnih stranaka i koje je potvrdio Okružni sud, pa je utvrdio da je da je iznos koji je Osnovni sud odredio na ime na ime izdržavanja previsok i tuženog obavezao da na ime izdržavanja mldb. tužitelja plaća mjesečno iznos od 150,00 KM, a u datom obrazloženju Ustavni sud prima facie ne uočava proizvoljnost u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjenično stanja i primjene prava. Pored toga, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene procesnog prava kada Okružni sud u obrazloženju odluke o troškovima postupak pozvao na relevantne odredbe ZPP-a i obrazložio zašto je svoju odluku zasnovao na navedenim odredbama. Konačno, Okružni sud je u obrazloženju presude izričito naveo da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 21. februara 2017. godine, pa stoga, suprotno apelanticinim navodima, ne proizlazi da je u izreci presude pogrešno naveden datum od kog počinje teći obaveza tuženog. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.

18. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2823/19 (D.B.) | Sudska praksa | Aktio