Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5422/17 (Ž. K.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5422/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5422/17, rješavajući apelaciju Željka Kajkuta, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Kajkuta podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 094152 17 Rev od 5. septembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko Kajkut (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 21. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 094152 17 Rev od 5. septembra 2017. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 5422/17.
2. Apelant, kojeg zastupa punomoćnik Jelena Todić, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 094152 17 Rev od 5. septembra 2017. godine, koja je registrovana pod brojem AP 5583/17. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 32 Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da apelacije pokreću slična pravna pitanja, kao i da proizilaze iz sličnog činjeničnog supstrata, Ustavni sud je odlučio da spoji apelacije i vodi jedan postupak pod brojem AP 5422/17.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Saliha Fazlića (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili tuženi), Brace Vujančevića (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili tuženi) i od Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 10. juna 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i trećetuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. juna do 1. jula 2019. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelant je 26. jula 2010. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv prvotuženog i drugotuženog. Apelant je podneskom od 18. avgusta 2010. godine ispravio i dopunio tužbu, dok je podneskom od 3. juna 2014. godine ispravio tužbu i kao tuženog označio i trećetuženog.
8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 094152 10 P od 27. januara 2016. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji zaključen 20. oktobra 1993. godine u Banjoj Luci između prvotuženog kao prodavca i apelanta kao kupca (u daljnjem tekstu: Ugovor), na osnovu koga je apelant kupio parcelu k.č.broj 473, „kuća i dvorište“, površine 275 m , koja po starom premjeru odgovara k.č.broj 386/50, površine 22 m (u daljnjem tekstu: parcela sa kućom). Stavom II izreke presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je po osnovu Ugovora stekao pravo korišćenja parcele k.č.broj 386/120, površine 253 m (u daljnjem tekstu: sporna parcela), da tuženi priznaju, te da trpe da se apelant uknjiži s pravom korišćenja na spornoj parceli sa 1/1 dijela, kao i u dijelu u kojem zahtijeva da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) da uknjiži apelanta sa pravom korišćenja na spornoj parceli. Stavom III izreke presude je utvrđeno da je tužba u odnosu na tuženu Sadetu Kovačević povučena, dok su stavom IV tuženi obavezani apelantu solidarno nadoknaditi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu sprovedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da je apelant kao kupac 20. oktobra 1993. godine zaključio sa prvotuženim kao prodavcem Ugovor kojim je kupio kuću i zgrade sa pravom trajnog korišćenja zemljišta koje služi redovnoj upotrebi kuće (k.č.broj 386/50). Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant ušao u posjed kupljenih nekretnina i da je isplatio prodavcu kupoprodajnu cijenu, te da se upisao kao njihov posjednik. Osnovni sud je na osnovu sprovedenih dokaza utvrdio da je predmetne nekretnine prvotuženi kupio od Nijaza i Hajre Kovačevića na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 17. maja 1975. godine u kome je navedeno da prodavci prodaju kupcu (prvotuženom) parcelu sa kućom, a Hajro Kovačević pravo korišćenja ½ dijela parcele k.č.broj 386/49 [čijim cijepanjem je nastala sporna parcela]. Osnovni sud je utvrdio da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke Milana Pikule, između ostalog, proizilazi da je parcela sa kućom upisana u apelantov posjed sa 1/1 dijela, a ranije je bila upisana u katastru na prvotuženom sa 1/1 dijela. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je 1994. godine na predmetnim nekretninama u katastru upisan apelant po osnovu zaključenog ugovora sa prvotuženim. Osnovni sud je utvrdio da je parcela sa kućom, površine 22 m 2, upisana kao apelantova svojina sa 1/1 dijela, dok je sporna parcela, površine 253 m 2, upisana sa pravom korišćenja drugotuženog sa 1/1 dijela.
10. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je primjenom odredbe člana 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su apelant i prvotuženi zaključili Ugovor kojim je prvotuženi prodao apelantu parcelu sa kućom, da je apelant ušao u posjed te nekretnine i da je prvotuženom u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu. Nadalje je utvrđeno, što, takođe, nije sporno između stranaka, da je apelant upisan kao posjednik parcele sa kućom, zgrada i dvorište (ukupno 275 m ), i to sa 1/1 dijela, te da je apelant upisan sa pravom svojine sa 1/1 dijela na parceli na kojoj se nalazi kuća (površine 22 m ). Dakle, nije sporno da se apelant uknjižio kao posjednik i kao vlasnik nekretnina koje su bile predmet kupoprodaje. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je predmetni kupoprodajni ugovor pravno valjan.
11. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelant traži da sud utvrdi da je na osnovu Ugovora stekao pravo korišćenja sporne parcele, te da tuženi priznaju i da trpe da se apelant uknjiži sa pravom korišćenja na navedenoj parceli i naloži Područnoj jedinici da na osnovu navedene presude uknjiži apelanta s pravom korišćenja sporne parcele sa 1/1 dijela, Osnovni sud je imao u vidu odredbe člana 7 stav 1 i člana 123 stav 1 ZPP, naglasivši da apelant tokom predmetnog postupka nije dokazao da je spornu parcelu kupio na osnovu Ugovora, pa samim tim ne može zahtijevati da mu pripadnu bilo kakva prava na toj parceli. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da sporna parcela nije bila predmet Ugovora, što potvrđuje i sadržina ugovora. Osnovni sud je naveo da, nasuprot apelantovim tvrdnjama da je kupio spornu parcelu, dokazi drugotuženog jasno upućuju na to da je kupac sporne parcele upravo drugotuženi koji se i uknjižio na spornoj parceli u zemljišnoj knjizi sa pravom korišćenja sa 1/1 dijela. Pored toga, Osnovni sud je naveo da nije sporno da je apelant i uz pomoć izjava određenih lica pokušao dokazati da je on kupac sporne parcele, ali kod činjenice da je Zakon o prometu nepokretnosti jasno propisao na koji način se prenosi pravo svojine na nepokretnosti, jasno je da izjave lica, pobliže navedenih u obrazloženju presude, ne mogu biti dokaz da je neko kupio nekretninu. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelant tokom postupka tvrdio da je njegov prednik (prvotuženi) sporne parcele kupio od Nijaza i Hajre Kovačevića na osnovu ugovora od 17. maja 1975. godine, ali ni pomoću tog dokaza apelant nije dokazao svoje navode, jer iz tačke 1 navedenog ugovora jasno proizilazi da je prvotuženi kupio parcelu sa kućom, ali ne i spornu parcelu. Nadalje, Osnovni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza jasno proizilazi da prednik apelanta, odnosno prvotuženi, nikada nije bio upisan kao vlasnik sporne parcele, niti je bio upisan sa pravom njenog korišćenja. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je kupio spornu parcelu, već, kako je to navedeno, iz određenih dokaza je jasno da je spornu parcelu kupio drugotuženi.
12. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocijenio da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtijeva da se utvrdi da je po osnovu Ugovora stekao pravo korišćenja sporne parcele neosnovan. Kako apelant nije dokazao da je i po bilo kom drugom osnovu stekao to pravo, Osnovni sud je u ovom dijelu odbio tužbeni zahtjev, kao i u dijelu u kojem apelant zahtijeva da tuženi priznaju, te da trpe da se on uknjiži sa pravom korišćenja sporne parcele sa 1/1 dijela, te da se naloži Područnoj jedinici da uknjiži apelanta s pravom korišćenja sporne parcele.
13. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 094152 16 Gž od 24. novembra 2016. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o glavnom zahtjevu i troškovima postupka (dio stava II i dio stava IV izreke) preinačio tako što je utvrdio da je apelant kao kupac po osnovu Ugovora stekao pravo korišćenja sporne parcele, što su tuženi dužni priznati, te trpjeti da se apelant uknjiži sa pravom korišćenja na spornoj parceli sa 1/1 dijela, te su obavezani prvotuženi i drugotuženi da solidarno nadoknade apelantu troškove postupka. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke kojim je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se naloži Područnoj jedinici da ga uknjiži sa pravom korišćenja na predmetnoj parceli (preostali dio stava II izreke). Istom presudom (stav III izreke) je odbijena žalba drugotuženog i prvostepena presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o glavnom zahtjevu i troškovima postupka u odnosu na drugotuženog (stav I i dio stava IV izreke) potvrđena. Stavom IV izreke presude je uvažena žalba trećetuženog, prvostepena presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka (dio stava IV izreke) preinačena i odbijen apelantov zahtjev da mu trećetuženi, zajedno sa ostalim tuženim, nadoknadi troškove postupka. Presudom su obavezani prvotuženi i drugotuženi da solidarno nadoknade apelantu troškove sastavljanja žalbe, dok je odbijen zahtjev drugotuženog za naknadu troškova sastavljanja žalbe.
14. Okružni sud je neosnovanost žalbenih navoda drugotuženog detaljno pojasnio na strani 6 obrazloženja presude, a djelimičnu osnovanost apelantovih žalbenih navoda na strani 7 obrazloženja. Prema ocjeni Okružnog suda, iz izvedenih dokaza proizilazi da je apelant kupio od prvotuženog kuću sa pravom korišćenja zemljišta koje služi za redovnu upotrebu kuće, označeno kao k.č.broj 473, površine 275 m , koja je u posjedovnom listu upisana na apelanta sa 1/1 dijela, a kojoj, prema zemljišnoknjižnom stanju, odgovaraju parcele na kojoj je kuća, površine 22 m 2, upisana u posjedovnom listu na apelantu sa 1/1 dijela i sporna parcela, površine 253 m 2, upisana kao društvena svojina s pravom korišćenja drugotuženog sa 1/1 dijela. Okružni sud je ocijenio da je Ugovor u cijelosti izvršen na način što je prvotuženi predao apelantu kao kupcu prodatu površinu od 275 m , da je apelant ušao u posjed i da ga je ogradio željeznom ogradom, te da se u njemu nalazi i u vrijeme vođenja predmetne parnice i da je promet izvršen u skladu sa važećim zakonskim propisima. Po ocjeni Okružnog suda, apelant je, saglasno odredbi člana 23 st. 1 i 2 Zakona o stvarnim pravima, dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva kojim traži da se utvrdi da je na osnovu Ugovora stekao pravo korišćenja na spornoj parceli, a što su tuženi dužni da priznaju, te da trpe da se apelant uknjiži s pravom korišćenja na spornoj parceli sa 1/1 dijela. Slijedom navedenog, Okružni sud je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu u tom odbijajućem dijelu (dio stava II izreke) preinačio i usvojio taj apelantov zahtjev.
15. Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu odluke kojim je odbijen njegov zahtjev kojim traži da se naloži Područnoj jedinici da uknjiži apelanta s pravom korišćenja na spornoj parceli, ocijenivši da je apelant upisan kao posjednik parcele na kojoj je kuća i sporne parcele, površini 275 m , zbog čega nema pravni interes za postavljanje ovog zahtjeva i koji je prvostepeni sud trebalo da odbaci, zaključivši da su pravne posljedice odbijanja i odbačaja zahtjeva identične.
16. Odlučujući o reviziji drugotuženog, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 094152 17 Rev od 5. septembra 2017. godine reviziju djelimično usvojio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je utvrđeno da je pravno valjan Ugovor, tako što je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio, dok je apelantovu žalbu odbio i presudu Osnovnog suda od 27. januara 2016. godine potvrdio u odbijajućem dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev da se utvrdi da je po osnovu Ugovora stekao pravo korišćenja sporne parcele, da tuženi priznaju, te da trpe da se apelant uknjiži s pravom korišćenja na spornoj parceli sa 1/1 dijela, kao i u dijelu kojim je zahtijevao da se naloži Područnoj jedinici da uknjiži apelanta sa pravom korišćenja na spornoj parceli. U preostalom dijelu revizija je odbijena. Istom presudom obavezan je apelant da drugotuženom naknadi troškove postupka.
17. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nije sporno da je prvotuženi ugovorom o kupoprodaji zaključenim 17. maja 1975. godine kupio parcelu sa kućom, površine 22 m , te da se po osnovu tog ugovora upisao u zemljišnoj knjizi i stekao pravo svojine na toj nekretnini. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je prvotuženi Ugovorom mogao na apelanta prenijeti to pravo i apelant je na navedenoj parceli sa kućom stekao pravo svojine upisom u zemljišnu knjigu u kojem dijelu je i Ugovor pravno valjan. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, Hajro Kovačević nije mogao ugovorom zaključenim 17. maja 1975. godine prvotuženom prodati i 1/2 dijela prava korišćenja parcele k.č.broj 386/49 [čijim cijepanjem je nastala sporna parcela], jer je Hajro Kovačević na toj parceli imao privremeno pravo korišćenja do izuzimanja na neizgrađenom građevinskom zemljištu. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je parcela k.č.broj 386/49 [čijim cijepanjem je nastala sporna parcela] izgrađeno građevinsko zemljište i da je u pitanju zemljište koje služi za redovnu upotrebu kuće koja se nalazi na k.č.broj 386/50 (kuća površine 22 m ) koja je posebna parcela na kojoj je upisano pravo svojine. Vrhovni sud je pojasnio da to što je aerofotogrametrijskim snimanjem 1969. godine na k.č.broj 473 [„kuća i dvorište“, površine 275 m ] snimljen slobodnostojeći stambeni objekat, nije od značaja, jer je nesporno da na toj parceli objekti nisu upisani, što znači da su izgrađeni bez dozvole. Na taj način nije promijenjen karakter navedene parcele kao neizgrađenog građevinskog zemljišta, jer se izgrađenim građevinskim zemljištem smatra zemljište na kome su izgrađeni objekti u skladu sa zakonom, namijenjeni za trajnu upotrebu.
18. Potom se Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 7 Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, naglasivši da ni Hajro Kovačević, koji je ugovorom o prodaji 1975. godine prodao prvotuženom 1/2 prava korišćenja na k.č.broj 386/49 [čijim cijepanjem je nastala sporna parcela], nije mogao prvotuženom prenijeti pravo svojine, jer je kao korisnik neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini, prema odredbi člana 8 navedenog zakona, imao pravo da ga koristi kao takvo do dana određenog rješenjem o izuzimanju, te mogućnost da ga prenese na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce (član 10 stav 1 tog zakona), ali ne i na druga lica, pa tako ni na prvotuženog. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 20 Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini koja je predviđala izričitu zabranu otuđivanja takvog zemljišta, uz sankciju ništavosti ugovora koji su zaključeni suprotno toj odredbi i zabranu upisa u zemljišnim knjigama. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je i ugovor o prodaji zaključen 17. maja 1975. godine ništav u dijelu kojim je Hajro Kovačević prodao prvotuženom privremeno pravo korišćenja do izuzimanja na ½ dijela k.č.broj 386/49 [čijim cijepanjem je nastala sporna parcela].
19. Kako niko ne može prenijeti na nekoga više prava nego što ima, Vrhovni sud je zaključio da je djelimično ništav i Ugovor u dijelu kojim se prenosi pravo trajnog korišćenja zemljišta za upotrebu kuće, površine 275 m , pa apelant nije ni mogao steći pravo korišćenja sporne parcele, već samo pravo svojine na k.č.broj 386/50 (parceli sa kućom), što je i ostvario jer se upisao kao vlasnik te parcele, koje pravo je imao njegov prethodnik, što mu je, kako proizilazi iz njegovog iskaza, i bilo poznato u vrijeme zaključenja ugovora.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant navodi da je presudom Okružnog suda ispravljena nepravda koja mu je učinjena prilikom zaključivanja Ugovora, jer u Ugovor nije unesena ni druga gruntovna parcela koja zajedno sa prvom (parcelom navedenom u Ugovoru broj 386/50) čini jednu katastarsku, građevinski izgrađenu parcelu. Međutim, Vrhovni sud je, rješavajući po reviziji, proizvoljno postupao kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa, odnosno odluka Vrhovnog suda je zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava. Osim toga, apelant navodi da je izreka osporene presude protivrječna navodima u obrazloženju, odnosno da je u obrazloženju presude Vrhovni sud naveo da je u jednom dijelu Ugovor pravno valjan, dok je u izreci osporene presude naveo da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi prava valjanost Ugovora.
21. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, apelant je, između ostalog, istakao da mu je u predmetnom sporu povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer je postupak trajao više od sedam godina, te traži da mu se naknadi nematerijalna šteta na osnovu pravednosti. Ističe da je predmetnu tužbu podnio Osnovnom sudu 26. jula 2010. godine, dok je Osnovni sud presudu donio 27. januara 2016. godine, dakle, protekom više od pet godina. Postupajući po žalbama uloženim protiv pomenute presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio presudu 24. novembra 2016. godine, a Vrhovni sud presudu po reviziji 5. septembra 2017. godine.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude, te je istakao da ne stoji apelantov navod o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji.
23. Okružni sud je naveo da mu je spis Osnovnog suda dostavljen 31. maja 2016. godine radi odlučivanja o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv prvostepene presude, te da je o žalbama odlučio na sjednici vijeća održanoj 24. novembra 2016. godine. S obzirom na broj predmeta kojima je zadužen Okružni sud, nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku. Kako ne postoje ni drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak pred tim sudom bio nepravičan ili nezakonit, Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koja se ukazuje u apelaciji.
24. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju prvostepene presude, koja je djelimično preinačena odlukom drugostepenog suda. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je u međuvremenu došlo do promjene postupajućeg sudije, te da nije u mogućnosti dati podrobniji odgovor na navode iz apelacije.
25. Trećetuženi je naveo da su neosnovani i da nisu ničim dokazani navodi apelacije da je došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, kao i paušalno pozivanje na kršenje ljudskih prava propisanih Evropskom konvencijom, bez čvrste argumentacije i činjeničnog utvrđenja, na koji način je došlo do kršenja tih prava, te obezbjeđenja adekvatnih dokaza koji te činjenice utvrđuju. Slijedom navedenog, trećetuženi je predložio da Ustavni sud, nakon sprovedenog postupka, donese odluku kojom se odbija apelacija i utvrđuje da ne postoje povrede i kršenje ljudskih prava propisanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom učinjene donošenjem osporenih presuda tokom trajanja konkretnog parničnog postupka.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09, 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123. stav 1.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
27. Zakon o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Neizgrađenim građevinskim zemljištem, u smislu ovog zakona, smatra se ono zemljište na kojem nije izgrađena zgrada, odnosno drugi objekat, kao i zemljište koje ne služi redovnoj upotrebi zgrade, odnosno drugog objekta. Zgradom, odnosno drugim objektom u smislu prethodnog stava ne smatra se zgrada ili drugi objekat privremenog karaktera.
Kao zgrada ili drugi objekat privremenog karaktera u smislu prethodnog stava smatra se ona zgrada ili objekat koji su izgrađeni na osnovu odobrenja o građenju na određeno vrijeme.
Član 8.
Raniji vlasnik, odnosno korisnik neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini, ima pravo da to zemljište koristi do dana određenog rješenjem o izuzimanju tog zemljišta.
Raniji vlasnik, odnosno korisnik može i prije nego što je to u prethodnom stavu određeno predati zemljište opštini, a opštinska skupština je dužna donijeti rješenje o preuzimanju tog zemljišta od ranijeg vlasnika, odnosno korisnika.
Član 10. stav 1.
Raniji vlasnik može svoje pravo korišćenja iz stava 1. člana 8. i ostvareno prvenstveno pravo korišćenja iz člana 9. ovog zakona prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce.
Član 20.
Građevinsko zemljište iz člana 6. ovog zakona ne može se otuđivati, a sticanje i prenos prava korišćenja tog zemljišta vrši se samo po odredbama ovog zakona.
Ugovori zaključeni suprotno odredbi prethodnog stava ništavi su i na osnovu njih ne može se izvršiti upis prava u zemljišnim knjigama.
Sudovi i drugi državni organi dužni su obavijestiti nadležno javno pravobranilaštvo čim saznaju za ugovor zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana, a javni pravobranilac je dužan podnijeti nadležnom sudu tužbu za utvrđivanje ništavosti takvog ugovora.
28. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 9. stav 2.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
29. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16-OUS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09 i 95/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Sticanje svojine Član 23.
(1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.
(2) Pravnim poslom sticalac prava svojine ne može steći to pravo u većem obimu od onog koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno, osim kad sticanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 094152 17 Rev od 5. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, u predmetu broj AP 5422/17 navedenu osporenu presudu apelant je primio 13. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 21. decembra 2017. godine. Nadalje, u predmetu broj AP 5583/17 apelant je osporenu presudu primio istoga dana, dakle 13. novembra 2017. godine, dok je apelacija podnesena 27. decembra 2017. godine. Dakle, nesporno je da su obje apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da su mu prekršena prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant tražio utvrđivanje pravne valjanosti Ugovora i uknjižbu prava korišćenja iz čega proizilazi da se radilo o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
38. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
39. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
41. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom parničnom postupku sporno bilo pitanje da li je apelant po osnovu Ugovora stekao pravo korišćenja sporne parcele. Ustavni sud zapaža da, nasuprot apelantovom mišljenju, iz obrazloženja osporene odluke i dostavljene dokumentacije proizilazi da je prvostepeni sud sproveo dokazni postupak, za koje je vezan revizioni sud, u skladu sa relevantnim procesnim zakonom i da je, u smislu relevantnih odredaba ZPP vezanih za sprovođenje dokaza, ocijenio sve dokaze sprovedene u postupku pred tim sudom kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da je nakon takve ocjene dokaza utvrđeno činjenično stanje na osnovu kojeg je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasne i argumentovane razloge za svoju odluku kojom je utvrđeno da je apelant na k.č.broj 386/50, kuća površine 22 m 2 , na osnovu Ugovora stekao pravo svojine upisom u zemljišnu knjigu i da je u tom dijelu Ugovor pravno valjan. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizilazi da apelant na osnovu Ugovora nije mogao steći pravo svojine na k.č.broj 386/49 [čijim cijepanjem je nastala sporna parcela], jer prvotuženi kao pravni prednik apelanta to pravo nije mogao steći od Hajre Kovačevića na osnovu ugovora zaključenog 17. maja 1975. godine, budući da je Hajro Kovačević na toj parceli imao privremeno pravo korišćenja, jer se u konkretnom slučaju radilo o neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu, čije otuđivanje je zabranjeno zakonom. Kako niko ne može prenijeti na nekoga više prava nego što ima, Vrhovni sud je zaključio da je djelimično ništav i Ugovor u dijelu kojim se prenosi pravo trajnog korišćenja zemljišta za upotrebu kuće, površini 275 m , pa apelant nije ni mogao steći pravo korišćenja sporne parcele, već samo pravo svojine na k.č.broj 386/50 (parceli sa kućom), sve u smislu čl. 7, 8, 10 i 20 Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini. U vezi sa apelacionim navodima kojima apelant ukazuje da je izreka osporene presude protivrječna obrazloženju, Ustavni sud zapaža da je tačno da je Vrhovni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev, te da iz obrazloženja osporene presude (na strani 7 i 8) proizilazi da u konkretnom slučaju nije sporno da je prvotuženi 1975. godine na osnovu kupoprodajnog ugovora kupio parcelu sa kućom, površine 22 m , te da se po osnovu tog ugovora upisao u zemljišnoj knjizi i stekao pravo svojine na toj nekretnini. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je prvotuženi na osnovu Ugovora na apelanta mogao prenijeti to pravo i da je apelant na navedenoj parceli sa kućom stekao pravo svojine i da se već upisao kao vlasnik te parcele, koje pravo je imao njegov prethodnik. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude sa odredbama propisa na koje se Vrhovni sud pozvao u osporenoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemenata koji ukazuju na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu zloupotrijebio dokazni postupak, koje okolnosti bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani.
42. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i sa tog aspekta. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
43. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
44. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 26. jula 2010. godine i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 5. septembra 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko sedam godina.
45. Nadalje, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o nešto složenijem predmetu, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na utvrđivanje valjanosti Ugovora i uknjižbu prava korišćenja. Naime, tokom predmetnog postupka je sproveden obiman dokazni postupak u kojem su saslušani apelant i drugotuženi u svojstvu parnične stranke, svjedoci, vještak geodetske struke Milan Pikula, te su analizirani i ocijenjeni i materijalni dokazi (između ostalog, Ugovor, zemljišnoknjižni izvodi za predmetne nekretnine, izjave Nijaza, Hajre i Sadete Kovačević, kupoprodajni ugovor od 17. maja 1975. godine, kupoprodajni ugovor od 10. oktobra 2005. godine, kupoprodajni ugovor od 9. oktobra 2006. godine, nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke). Nadalje, kako se tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje valjanosti Ugovora i uknjižbu prava korišćenja, Ustavni sud zaključuje da je postupak za apelanta značajan. Ustavni sud, takođe, zapaža da je tužilac podnio tužbu 26. jula 2010. godine, dok je podnescima od 18. avgusta 2010. godine i 3. juna 2014. godine ispravljao i dopunjavao tužbu. Dalje, nakon što su se stekle zakonske pretpostavke, Osnovni sud je u periodu od pet i po godina održao pripremno ročište, glavnu raspravu i donio presudu u apelantovom predmetu (27. januara 2016. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o žalbama parničnih stranaka, nakon devet mjeseci donio presudu (24. novembra 2016. godine), dok je i postupak po reviziji trajao devet mjeseci (5. septembra 2017. godine).
46. S druge strane, činjenica da je apelant koristio zakonska ovlašćenja koja ima u pogledu preinačenja tužbenog zahtjeva, te predlaganja saslušanja svjedoka ne može se tumačiti kao njegov subjektivni doprinos dužini postupka. Međutim, korišćenje ovih mogućnosti predstavlja obavezu za sud da na njih odgovori na način propisan zakonom, kako bi stvorio zakonske pretpostavke da bi se o tužbenom zahtjevu moglo odlučivati. Stoga, iako je postupak trajao oko sedam godina, imajući u vidu sve navedene okolnosti konkretnog predmeta, posebno da se radilo o složenom predmetu, da se nije radilo o postupku za koji zakon predviđa hitno postupanje, da je apelant do konačne odluke došao prije podnošenja apelacije, koje okolnosti su zajedno sa apelantovim ponašanjem doprinijele ukupnoj dužini ove parnice, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi nepotrebno odugovlačili predmetni postupak, niti ima elemenata koji ukazuju da su oni zloupotrijebili svoja ovlašćenja, te na takav način suštinski ugrozili načelo efikasnog rukovođenja (kontrolisanja) postupka na apelantovu štetu.
47. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina trajanja predmetnog postupka, sagledanog u cjelini, prešla granice „razumnog roka“, zbog čega nije došlo do povrede apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
48. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, pa kako je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da ih je ocijenio neosnovanim, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u postupku donošenja osporenih odluka kada je Vrhovni sud preinačio drugostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor i da je na osnovu tog ugovora stekao pravo korišćenja sporne parcele i pri tome u obrazloženju dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene odredaba Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu.
50. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada dužina trajanja predmetnog postupka u relevantnom periodu (oko sedam godina), sagledana u cjelini, nije prešla granice „razumnog roka“ iz navedenog člana zbog složenosti predmeta i kontinuirane aktivnosti redovnih sudova u ovoj pravnoj stvari.
51. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu primjene materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, niti su činjenice pogrešno utvrđene.
52. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević