Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1526/19 (A. A.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1526/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1526/19, rješavajući apelaciju Asifa Andelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Asif Andelić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 047357 17 Rsž 2 od 11. jula 2018. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 047357 17 Rs 2 od 25. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Asif Andelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 5. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 047357 17 Rsž 2 od 11. jula 2018. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 047357 17 Rs 2 od 25. avgusta 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-5713/18 od 19. decembra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 Rs 047357 18 Rev od 11. decembar 2018. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena (JU „Prva osnovna škola“ Živinice) obaveže da mu na ime manje isplaćenih plata isplati određeni novčani iznos.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant sa tuženom 2002. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova i radnih zadataka nastavnika tehničkog odgoja, da je apelant 2010. godine stekao visoku stručnu spremu, da nije došlo do izmjene navedenog ugovora o radu, te da je apelant i dalje nastavio da obavlja ugovorene poslove. Takođe je utvrđeno da je apelantu nakon stečene visoke stručne spreme rješenjem tužene bio utvrđen koeficijent od 2,44 za poslove koje obavlja sa početkom primjene od 1. februara 2011. godine, ali da tužena u spornom periodu nije vršila obračun plate po tom rješenju, već mu je obračun vršila primjenom koeficijenta 1,95. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 23. Pravilnika o osnovama i mjerilima za utvrđivanje plaće i drugih ličnih primanja zaposlenika u javnim ustanovama u oblasti osnovnog obrazovanja (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da se plata zaposlenika osnovnih škola utvrđuje tako što se osnovica za obračun plate pomnoži sa koeficijentom utvrđenim Pravilnikom i uveća za dio utvrđen po osnovu radnog iskustva. Odredbom člana 25. Pravilnika regulisano je da se koeficijenti za obračun plate određuju zavisno od složenosti poslova, odgovornosti u radu i uslova rada, izraženo po stepenu stručne spreme i stručnom zvanju utvrđenom zakonom i drugim propisima. Kantonalni sud je dalje istakao da se prema izmijenjenoj odredbi člana 26. Pravilnika poslovi i zadaci zaposlenika iz člana 25. razvrstavaju u platne razrede i za svaki platni razred se utvrđuje koeficijent za obračun osnovne plate, tako da su u spornom periodu zaposlenici IV platnog razreda vrednovani sa koeficijentom 1,95, a zaposlenici III platnog razreda sa koeficijentom 2,32. Takođe, odredbom člana 4. Aneksa Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u TK propisano je da se u IV platni razred razvrstavaju zaposlenici više stručne spreme koji su raspoređeni i na poslove nastavnika predmetne nastave.
5. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da pitanje svrstavanja u platne razrede, pa time i pripadajućih koeficijenata, ne zavisi isključivo od stepena stručne spreme zaposlenika, već zavisi prevashodno od opisa i naziva poslova na koje je zaposlenik raspoređen. Zbog toga se tvrdnje apelanta da mu je nakon sticanja visoke stručne spreme pri obračunu plate trebao biti primijenjen koeficijent 2,44, ne može prihvatiti osnovanim, budući da su poslovi nastavnika predmetne nastave koje je apelant nastavio obavljati u spornom periodu i dalje bili sadržani u IV platnom razredu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da ni to što je direktor tužene donesenim rješenjem odredio da apelantu pripada koeficijent 2,44 nije osnov da se njegov tužbeni zahtjev usvoji, iz više razloga. Prije svega jer prema odredbama Zakona o izvršenju budžeta Tuzlanskog kantona za 2010. godinu korisnicima budžeta, u koje spada i tužena, nije dozvoljeno stvaranja obaveza, odnosno rashoda ili opterećenja budžetskih pozicija, ako ti rashodi ili opterećenja nisu dozvoljeni u okviru iznosa alociranog za tog korisnika. Dalje, jer za donošenje tog rješenja od strane tužene nije bilo uporišta u navedenim odredbama Pravilnika, te odredbi Aneksa kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja, te iz razloga što po donošenju tog rješenja nije došlo i do zaključenja aneksa ugovora o radu ili pak novog ugovora o radu između apelanta i tužene, kojim bi apelantu bilo ugovoreno i pravo na platu po koeficijentima propisanim za III platni razred. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da se zbog navedenih razloga apelantu nije moglo po principu automatizma priznati pravo na isplatu plate po većem koeficijentu nakon sticanja visoke stručne spreme. Kantonalni sud je naveo da je apelantu za predmetni period pripadalo pravo samo na platu obračunatu po koeficijentu 1,95 predviđenom za IV platni razred i to sve do potpisivanja aneksa Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u TK (21. novembra 2011. godine) kojim je prihvaćena činjenica opravdanosti potrebe doškolovanja zaposlenika u djelatnostima osnovnog obrazovanja.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te smatra da je predmetni postupak predugo trajao. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana diskriminacije i zabrana zloupotrebe prava).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, na čiju dužinu apelant ukazuje, okončan u roku od pet godina i osam mjeseci. U tom periodu su donesene dvije presude pred Općinskim sudom i dvije presude pred Kantonalnim sudom, budući da je predmet vraćen na ponovno postupanje odlukom Kantonalnog suda. Dakle, donesene su četiri presude na dvije sudske instance, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1.Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević