Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5544/17 (Pavgord d.o.o. Foča)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Građevinska dozvola
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5544/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić, Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-5544/17, rješavajući apelaciju Pavgord d.o.o. Foča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pavgord d.o.o. Foča, podnesena protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 62 0 Ps 011086 17 Pž od 16. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pavgord d.o.o. Foča (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vasilije Novović, advokat iz Foče, podnio je 25. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 011086 17 Pž od 16. novembra 2017. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 62 0 Ps 011086 1 Ps od 7. aprila 2017. godine, donesenom u parničnom postupku po tužbi Opštine Foča (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi činidbe, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se apelant obaveže da u skladu sa važećim tehničkim normama i projektnom dokumentacijom izgradi 54 javna parking mjesta na parceli preciznije označenoj u izreci presude, te je tužitelj obavezan da apelantu plati troškove postupka u iznosu od 4.896,20 KM. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je zaključio da tužitelj nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, shodno odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 126. ZPP-a.
3. Odlučujući o žalbi tužioca, Viši privredni sud je donio presudu broj 62 0 Ps 011086 17 Pž od 16. novembra 2017. godine kojom je prvostepenu presudu ukinuo i tužbu u predmetnoj pravnoj stvari odbacio. Istom presudom, Viši privredni sud je preinačio odluku prvostepenog suda o troškovima postupka, te odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama razloga žalbe i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. ZPP, Viši privredni sud je utvrdio da je u postupku pred prvostepenim sudom odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti jer je za rješavanje predmetnog spora, nadležan organ uprave, u upravnom postupku. Naime, Viši privredni sud je istakao da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je tužitelj u skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju, apelantu izdao građevinsku dozvolu za gradnju stambeno poslovnog objekta sa parking mjestima. Rješenje o odobrenju za građenje doneseno je 15. septembra 2014. godine. Viši privredni sud je utvrdio da iz predmetne tužbe proizilazi da stambeno –poslovni objekat nije završen na način kako je navedeno u građevinskoj dozvoli, te da je građevinska dozvola i dalje na snazi. S tim u vezi, Viši privredni sud je ukazao da tužitelj, shodno odredbama Zakona o prostornom uređenju, ima mogućnost da u upravnom postupku zahtjeva od apelanta kao investitora da izvrši svoje preuzete obaveze. Viši privredni sud je zaključio da rješavanje predmetnog spora nije u sudskoj nadležnosti već je za rješavanje istog nadležan organ uprave, te je odbacio tužbu, shodno odredbama člana 16. stav 2, a u vezi sa članom 227. stav 2. ZPP. Odluku o troškovima postupka Viši privredni sud je pozivajući se na odredbe člana 386. stav 2. ZPP-a, „a s obzirom na uspjeh stranaka u postupku, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka“, te je odluku prvostepenog suda o troškovima preinačio, shodno odredbama člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP-a.
5. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelant je ukazao da je Viši privredni sud, pogrešno primijenio odredbe člana 386. ZPP-a, kada je prvostepena presuda preinačena u dijelu u kom je odlučeno o troškovima postupka. Naime, smatra da je osporenom odlukom preinačena prvostepena presuda kojom su troškovi, kako smatra apelant, „bili dosuđeni pravilno jer je apelant u cijelosti uspio u predmetnom postupku“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud primjećuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao odnose isključivo na način na koji je Viši privredni sud primjenio procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke o troškovima postupka dao logične, jasne i precizne razloge za svoju odluku, pozivajući se na odredbe člana 386. stav 2. ZPP, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević