Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4763/17 (A. M.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Šta se ne smatra domom
  • Povrat stana
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Dokazni postupak
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4763/17

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4763/17, rješavajući apelaciju Amre Metaj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Amre Metaj.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 020613 14 U od 10.

septembra 2017. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Amre Metaj podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 020613 14 U od 10. septembra 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Amra Metaj (u pojedinim dokumentima označena kao Amra Metaj-Prillwitz ili Amra Prillwitz; u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 020613 14 U od 10. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 21. marta 2019. godine je od Kantonalnog suda, Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), a 12. juna 2019. godine od Seada Spahića (zainteresiranog lica u postupku u kojem je donesena osporena odluka; u daljnjem tekstu: S. S.) zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ministarstvo je odgovor na apelaciju dostavilo 5. aprila 2019. godine, Kantonalni sud 10. aprila 2019. godine, S. S. 20. juna 2019. godine, dok Uprava nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tok postupka

5. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica 2. jula 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana u Ulici Lava Tolstoja broj 4/2 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), navodeći da ga podnosi kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu – Osmana Metaja (u daljnjem tekstu: O. M.).

6. Postupajući po navedenom zahtjevu, Uprava je u dva navrata (14. augusta 2003. i 31. marta 2004. godine) donosila prvostepene odluke koje su poništavane rješenjima Ministarstva (od 5. februara 2004. i 22. oktobra 2004. godine) i predmet je vraćan prvostepenom organu na ponovni postupak.

7. Nakon toga, Služba je, odlučujući u ponovnom postupku, donijela Rješenje broj 23/5-372- 2540/99 od 25. januara 2007. godine kojim je odbila apelanticin zahtjev kao neosnovan, a Ministarstvo je Rješenjem broj 27/-02-23-3763/07 od 19. marta 2007. godine odbilo kao neosnovanu žalbu koju je apelantica podnijela protiv tog rješenja.

8. Apelantica je zatim podnijela tužbu Kantonalnom sudu protiv gore navedenog rješenja Ministarstva, koju je taj sud uvažio Presudom broj 09 0 U 001593 07 U od 17. septembra 2009. godine, te poništio osporeno i prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da iz provedenih dokaza nije utvrđeno da li je apelantica 30. aprila 1991. godine stvarno bila član porodičnog domaćinstva svog oca O. M. i zajedno s njim trajno živjela i stanovala u predmetnom stanu. Od te činjenice, prema mišljenju Kantonalnog suda, zavisila je osnovanost apelanticinog zahtjeva za povrat stana u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Shodno tome, Kantonalni sud je naložio prvostepenom organu da u ponovnom postupku provede precizirane dokaze.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

9. U ponovnom postupku, Uprava je Rješenjem broj 23/5-372-2540/99 od 19. februara 2014. godine odbila kao neosnovan apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana.

10. U obrazloženju rješenja je konstatirano da su, postupajući po uputama iz presude Kantonalnog suda, u postupku pred Upravom održane usmene rasprave preciziranih datuma i izvršen uvid u spis predmeta. Iz obrazloženja rješenja Uprave proizlazi da su u vezi s tim analizirani provedeni materijalni dokazi. Tako je Uprava, uvidom u ugovor o korištenju stana od 18. maja 1983. godine, utvrdila da je O. M. bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a uvidom u izvod iz matične knjige umrlih da je O. M. umro 17. oktobra 1998. godine na adresi predmetnog stana. Uvidom u izvode iz matične knjige rođenih za apelanticu, Adelu Metaj i Aminu Grebović (apelanticine kćerke), Uprava je utvrdila da je O. M. apelanticin otac, da je apelantica 1. novembra 1997. godine sklopila brak sa Ralfom Prillwitzom i da je u izvodu iz matične knjige rođenih za Adelu Metaj navedeno da je apelanticina adresa stanovanja adresa predmetnog stana, a u izvodu iz matične knjige rođenih za Aminu Grebović da je apelanticino prebivalište u Sarajevu bez preciziranja adrese. Uvidom u precizirano uvjerenje Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: MUP), Uprava je utvrdila da je apelantica imala prijavljeno prebivalište – boravište na adresi predmetnog stana od 5. januara 1984. do 19. septembra 1997. godine, kada se prijavila na adresu J. Jolovića broj 1, Novi Grad, da bi se 11. oktobra 1999. godine ponovo prijavila na adresu predmetnog stana. Uvidom u precizirano uvjerenje MUP-a, Uprava je također utvrdila da je Adem Grebović, otac Amine Grebović, na dan 30. april 1991. godine imao prijavljeno prebivalište na adresi Dobrinjska 35 na Ilidži. Uvidom u precizirano uvjerenje nadležne službe Općine Novi Grad Sarajevo utvrđeno je da se apelantica ne nalazi na Općem centralnom biračkom spisku iz 1991. godine na adresi predmetnog stana, a uvidom u preciziranu potvrdu Mjesne zajednice Aneks utvrđeno je da apelantica nije bila na evidenciji stanovništva u Ulici Vrbovska broj 8 od 1992. godine do dana izdavanja te potvrde. Uvidom u preciziranu potvrdu Sarajevostana d.d. Sarajevo utvrđeno je da su, na osnovu podataka dobivenih bodovanjem stana od 1987. godine, Zdravka Metaj, apelantica, Nehrum Metaj i Adila Metaj članovi porodičnog domaćinstva O. M. – korisnika predmetnog stana. Uvidom u precizirani akt JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: JP „Elektroprivreda“) utvrđeno je da je prema evidenciji iz 1991. godine O. M. bio registriran kao kupac električne energije na adresi predmetnog stana, a da je od 12. oktobra 1999. godine na toj adresi registriran S. S. Uprava je na osnovu preciziranog akta Federalnog zavoda za statistiku utvrdila da je apelantica prilikom popisa stanovništva 1991. godine popisana u Općini Sarajevo – Novi Grad na adresi Vrbovska broj 8 u zajedničkom domaćinstvu s Adelom Metaj, a da je na adresi predmetnog stana popisan O. M. u zajedničkom domaćinstvu sa Zdravkom Metaj i Nehrumom Metaj. Uvidom u precizirane akte regije Hanover Uprava je utvrdila da je apelantica prvi put doputovala u SR Njemačku 9. marta 1992. godine.

11. Uvidom u akt Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice precizirani broj od 12. oktobra 2005. godine utvrđeno je da se apelantica 30. juna 1999. godine prijavila Službi za raseljena lica Općine Novi Grad za dobrovoljni povratak u predmetni stan, zajedno s članovima domaćinstva Zdravkom Metaj i Adelom Metaj. Nadalje, Uprava je navela da je „prema izvještaju organizacije PIU Housing“ od 31. 8. 1999. godine stambena jedinica na adresi Lava Tolstoja broj 4 sanirana, a dana 5. 11. 1999. godine u [Upravi] [apelantica] je preuzela ključeve od navedene sanirane stambene jedinice“. Uvidom akt JP „Elektroprivreda“ precizirani broj od 23. februara 2000. godine utvrđeno je da se apelantica obraćala navedenom preduzeću za prenos stanarskog prava na predmetnom stanu sa O. M., ali da njenom zahtjevu nije udovoljeno jer apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva O. M. i stan ne koristi jer ne živi u Sarajevu. Također, uvidom u taj akt utvrđeno je da se s istim zahtjevom obraćala i Zdravka Metaj, ali da ni njenom zahtjevu nije udovoljeno jer nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Uprava je uvidom u uvjerenje Mjesne zajednice Dobrinja-B od 30. septembra 2003. godine utvrdila da je Zdravka Metaj bila nastanjena na adresi predmetnog stana. Uvidom u akt Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Uprava je konstatirala da taj sud nije odlučivao u vanparničnom postupku ko će ostati nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu nakon što je razveden brak između O. M. i Zdravke Metaj, a koji je razveden presudom tog suda od 5. augusta 1998. godine, koja je istog dana postala pravomoćna. Uvidom u zapisnik Komisije za kontrolu korištenja stanova na kojima postoji stanarsko pravo JP „Elektroprivreda“ precizirani broj od 3. marta 2000. godine utvrđeno je da je Zdravka Metaj istog dana predala predmetni stan navedenoj komisiji jer nije željela da više živi u tom stanu i otišla u Njemačku, a da je primopredaji stana prisustvovala i apelantica. Uvidom u odluku JP „Elektroprivreda“ precizirani broj od 6. marta 2000. godine utvrđeno je da je prihvaćen otkaz ugovora o korištenju predmetnog stana od strane Zdravke Metaj. Pored toga, Uprava je konstatirala da se u spisu nalazi izjava koju su 22. jula 2010. godine dale Midheta Nešković, Nedeljka Grgić i Ferida Šabović, stanarke zgrade u Vrbovskoj broj 6 (bivša Vrbovska broj 8), a u kojoj su izjavile da apelantica nije bila stanar njihove zgrade u periodu 1990/1991. godine.

12. Uprava je zatim ukazala da su na usmenoj raspravi održanoj 6. oktobra 2005. godine saslušani svjedoci Asima Šukalo, Mehmed Jevrić i Nijaz Jašarević (zaposlenici Elektroprivrede) i Faruk Kamber (sa adrese Lava Tolstoja broj 4/3), na usmenoj raspravi 12. januara 2006. godine Ramiza Hajdarević i Mirza Muminagić – svjedoci sa adrese Lava Tolstoja broj 4, a na usmenoj raspravi od 3. februara 2006. godine svjedok Rasema Hodžić. Uprava je ukazala da je, postupajući po uputama presude iz Kantonalnog suda, na raspravi održanoj 14. novembra 2011. godine saslušana Midheta Nešković sa adrese Vrbovska broj 6, a na usmenoj raspravi održanoj 17. januara 2013. godine svjedok Meliha Metaj. Sadržaj iskaza ovih svjedoka Uprava je prezentirala na str. 5–8. predmetnog rješenja. Također, Uprava je (na strani 8. rješenja) prezentirala sadržaj apelanticine izjave date na raspravi održanoj 14. novembra 2011. godine. Uprava je ukazala da je svjedok Midheta Nešković sa adrese Vrbovska broj 8 izjavila da ne poznaje apelanticu. Dalje je istakla da su saslušani svjedoci Ramiza Hajdarević, Faruk Kamber i Mirza Muminagić u svojim iskazima potvrdili da je apelantica samo povremeno dolazila kod svog oca u predmetni stan, a što se, kako je navela, vidi i iz materijalnih dokaza koji su dostavljeni u spis predmeta. Dalje je ukazala da su iskazi svjedoka Mehmeda Jevrića i Nijaza Jašarevića prihvaćeni kao vjerodostojni i da njihovu izjavu potkrepljuje i zapisnik o primopredaji stana sačinjen 3. marta 2000. godine. Međutim, Uprava nije prihvatila iskaze svjedoka Asime Šukalo i Raseme Hodžić, smatrajući da su nedorečeni i da su one apelanticu „viđale u komšiluku i vezano za njenu kafanu“. Uprava je također istakla da nije prihvatila izjavu svjedokinje Melihe Metaj jer je ona apelanticina sestra, te kao takva zainteresirana za ishod postupka.

13. Uprava je zatim ukazala da je u toku postupka utvrđeno da predmetni stan koristi S. S. na osnovu rješenja JP „Elektroprivreda“ precizirani broj od 7. marta 2000. godine i ugovora o korištenju stana precizirani broj od 28. marta 2000. godine, a koji je taj stan otkupio i postao njegov vlasnik. Zatim je ukazala da je odredbom člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da nosilac stanarskog prava na stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povrat u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Aneks VII). Također je ukazala da se prema stavu 2. istog člana taj stav primjenjuje samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII. Cijeneći sve dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, Uprava je utvrdila da apelantica na dan 30. april 1991. godine nije živjela u zajedničkom domaćinstvu u predmetnom stanu sa svojim ocem koji je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da taj stan na dan 30. april 1991. godine nije predstavljao njen dom u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene i Aneksa VII. Pri tome je Uprava ukazala da je apelantica otprilike do 1987. godine živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim ocem O. M. u predmetnom stanu, kada je rodila kćerku Adelu Metaj i napustila očev stan, te otišla u podstanarstvo, odakle je zajedno s djecom otišla u Njemačku, gdje i sada živi. Imajući u vidu navedeno, Uprava je zaključila da je u postupku utvrđeno da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i da nije uspjela dokazati da je na dan 30. april 1991. godine stan zaista i faktički koristila, da je u njemu boravila i obavljala svakodnevne životne aktivnosti, zbog čega se stan ne može smatrati njenim domom.

14. Apelantica je podnijela žalbu protiv rješenja Uprave, koju je Ministarstvo odbilo Rješenjem broj 27/02-23-793/14 od 21. marta 2014. godine.

15. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Ministarstvo ponovilo činjenično utvrđenje prvostepenog organa u vezi s provedenim materijalnim dokazima. Također je ukazalo da je apelantica, prema zapisniku Uprave precizirani broj koji je sastavljen 11. oktobra 1999. godine, uvedena u posjed predmetnog stana. Ministarstvo je dalje konstatiralo da su saslušani svjedoci sa adrese predmetnog stana – Ramiza Hajdarević, Faruk Kamber i Mirza Muminagić u svojim iskazima potvrdili da su apelanticu samo ponekad viđali da dolazi kod svog oca, da je imala kafanu na Dobrinji I gdje je stanovala i da se prije rata sa svoje dvoje djece preselila negdje u Švrakino i otišla u Njemačku, te da je O. M. početkom rata otišao iz stana sa svojom suprugom, a da je apelantica u predmetnom stanu živjela otprilike do 1987. godine, kada je rodila prvo dijete i napustila očev stan, te otišla u Švrakino u podstanarstvo. Pored toga, ponovilo je sadržaj iskaza svjedokinja Midhete Nešković i Melihe Metaj. Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ, cijeneći sve dokaze, kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, pravilno utvrdio da apelantica nije član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu – O. M. shodno članu 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, te se ne može smatrati licem iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Ministarstvo je istaklo da navodi žalbe ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari jer apelantica u toku prvostepenog postupka, a ni u žalbi nije dostavila nijedan dokaz kojim dokazuje da je bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, odnosno da je ispunila zakonsku presumpciju trajnog življenja i stanovanja s nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, što joj osporava pravo na vraćanje tog stana u posjed, iz kojih razloga taj stan nije mogao ni predstavljati njen dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

16. Apelantica je podnijela tužbu protiv rješenja Ministarstva koja je odbijena Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 020613 14 U od 10. septembra 2017. godine.

17. U obrazloženju presude je konstatirano da su organi uprave pravilno odlučili kada su negativno riješili o apelanticinom zahtjevu, ali ne iz razloga koje su naveli u svojim aktima. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene, te naveo da konkretnom slučaju iz činjeničnog stanja u spisu predmeta proizlazi da je predmetni stan bio devastiran, a što su potvrdili saslušani svjedoci Faruk Kamber i Mirza Muminagić. Kantonalni sud je dalje ukazao da je predmetni stan saniran nakon smrti nosioca stanarskog prava O. M., tj. nakon 17. oktobra 1998. godine, na što ukazuje Izvještaj Organizacije PIU Housing od 31. augusta 1999. godine. Zatim je Kantonalni sud naveo da je apelantica 5. novembra 1999. godine u Upravi preuzela ključeve predmetnog stana, a da su od tog datuma u posjedu predmetnog stana bile apelantica i Zdravka Metaj, što nije ni sporno i što proizlazi i iz iskaza svih saslušanih svjedoka i pismene dokumentacije. Imajući u vidu da je apelantica 5. novembra 1999. godine ušla u posjed predmetnog stana, Kantonalni sud je konstatirao da je u konkretnoj upravnoj stvari otpao pravni osnov za rješavanje o apelanticinom zahtjevu od 2. jula 1999. godine za vraćanje u posjed predmetnog stana, o kojem su odlučivali upravni organi, zbog čega su taj zahtjev oni trebali odbaciti.

18. Međutim, imajući u vidu da je o apelanticinom zahtjevu negativno riješeno, Kantonalni sud je akte upravnih organa prihvatio kao pravilne i zakonite. U vezi s tim, Kantonalni sud je citirao odredbe člana 19. st. 1, 2. i 3. Zakona o stambenim odnosim, te je konstatirao da je iz činjeničnog stanja spisa nesporno utvrđeno da su nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu bili O. M. i njegova supruga Zdravka Metaj kao sunositeljica stanarskog prava. Također je konstatirao da je u toku postupka utvrđeno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda precizirani broj od 5. augusta 1998. godine razveden brak zaključen između O. M. i Zdravke Metaj, dakle prije smrti O. M. (17. oktobra 1998. godine). Kantonalni sud je ukazao da iz stanja spisa predmeta nije vidljivo da su O. M. i Zdravka Metaj, nakon razvoda braka pred sudom, pokretali vanparnični postupak za određivanje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, niti je vidljivo da su Zdravka Metaj i apelantica nakon smrti O. M. pokrenule vanparnični postupak za određivanje nosioca stanarskog prava iako je vlasnik predmetnog stana odbio imenovane sa zahtjevom za prenos stanarskog prava na predmetnom stanu.

19. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 21. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima propisano da korisnici stana (član 6. stav 1), koji stanuju zajedno s nosiocem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi taj stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju člana 13. ovog zakona. Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju iz spisa predmeta je vidljivo da je Zdravka Metaj 3. marta 2000. godine predmetni stan predala komisiji vlasnika stana, što je i konstatirano zapisnikom Komisije za kontrolu korištenja stanova na kojima postoji stanarsko pravo JP „Elektroprivreda BiH“ precizirani broj od 3. marta 2000. godine, čime je na osnovu odluke tog pravnog lica kao vlasnika stana precizirani broj od 6. marta 2000. godine prihvaćen otkaz ugovora o korištenju predmetnog stana, što je u skladu sa članom 53. Zakona o stambenim odnosima, kojom odredbom je propisano da se nosilac stanarskog prava i davalac stana na korištenje mogu sporazumjeti o raskidu ugovora o korištenju stana pismeno vansudskim putem.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Tvrdi da Kantonalni sud nije adekvatno obrazložio osporenu odluku i da nije ispravio nedostatke koji su, prema njenom mišljenju, nastali u toku upravnog postupka. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza u konkretnom slučaju. Smatra da iz provedenih dokaza proizlazi da nikada nije živjela u Ulici Vrbovska broj 8, već da je živjela u predmetnom stanu sve od 9. februara 1992. godine, kada je otišla za Njemačku. Također tvrdi da je nesporno da se vratila i koristila predmetni stan sve do momenta kada je vlasnik stana, kako ističe, na nezakonit način uzurpirao predmetni stan i dodijelio ga svom zaposleniku. Naime, apelantica tvrdi da su organi uprave i Kantonalni sud prihvatili nedokazanu konstataciju da su porodica Metaj, odnosno Zdravka Metaj, „predali stan nekom“ s obzirom na to da, kako tvrdi, u spornom zapisniku o primopredaji nema potpisa Zdravke Metaj, a ni apelantice, „tako da im je stan bukvalno otet“. Pored toga, ukazuje da Kantonalni sud nije vodio računa o tome da je apelantica nezavidnog materijalnog statusa, te ističe da su i njena djeca provela duži vremenski period u predmetnom stanu i da nisu živjeli ni u jednom drugom stanu. Zatim tvrdi da svojim ponašanjem nikada nije iskazala da joj nije stalo do predmetnog stana, odnosno do svog doma. Tvrdi da bi se, ukoliko presuda Kantonalnog suda stane na snazi, našla na ulici jer nije bila vlasnik, niti u posjedu nijedne druge stambene jedinice. Pored toga, apelantica smatra da je predmetni postupak predugo trajao i da je u tom smislu povrijeđeno njeno pravo na suđenje u razumnom roku.

II.Odgovori na apelaciju

21. Kantonalni sud ukazuje da u cijelosti ostaje pri navodima datim u osporenoj presudi i smatra da njom nisu povrijeđena apelanticina prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

22. Ministarstvo, između ostalog, navodi da je ocijenilo da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito s obzirom na to da je, prema dokazima u spisu, prvostepeni organ pravilno utvrdio da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu O. M., shodno članu 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, pa se ne može smatrati licem iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo smatra da nisu ispunjeni zakonski uvjeti da bi se predmetni stan mogao smatrati apelanticinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ministarstvo, također, smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni apelanticino pravo na pravično suđenje. Pri tome, što se tiče apelanticinih navoda o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ministarstvo tvrdi da se dužina trajanja upravnog postupka može pripisati apelantici. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. S. S., između ostalog, navodi da se predmetni postupak vodio toliko dugo jer je apelanticin punomoćnik „uvijek iznalazio razloge za ponovno i ponovno vraćanje i preispitivanje zdravoj pameti jasnih činjenica i dokaza“. Zatim navodi da je nakon smrti O. M. njegova supruga Zdravka vratila ključeve nadležnoj službi davaoca stana na korištenje, koja je izašla na lice mjesta i izvršila primopredaju stana, što je sve zapisnički konstatirano i potpisano od strane Zdravke Metaj i službenika davaoca stana na korištenje. Tvrdi da apelantica tek sad postavlja pitanje predaje stana i potpisa nosioca stanarskog prava, i to vjerovatno zbog toga što je Zdravka Metaj u međuvremenu umrla. S. S. tvrdi da mu je kao zaposleniku davaoca stana na korištenje JP „Elektrodistribucija“ predmetni stan dodijeljen na korištenje, te da ga je otkupio i 2011. godine i otuđio, zbog čega „ne razumije“ zašto se i dalje tretira kao učesnik u postupku. Pored toga, navodi i da apelantica nikada nije ni podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed, već da je to uradila njena sestra Meliha bez ikakve punomoći, da apelantica nekoliko godina prije rata nije živjela u predmetnom stanu, već u Vrbovskoj ulici s nevjenčanim suprugom s kojim je i dobila djecu. Također navodi da se apelantica odselila početkom rata, udala i živi u Njemačkoj.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

6. Načelo efikasnosti Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

9. Ocjena dokaza Član 9.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

14. Ekonomičnost postupka Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

25. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

27. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US, „Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 13.

Ako nosilac stanarskog prava ili maloljetni članovi njegovog porodičnog domaćinstva imaju ili steknu u svojinu porodičnu stambenu zgradu ili stan u istom mjestu, na kojima nije stečeno stanarsko pravo, dužan je sa ostalim korisnicima stana da se iseli iz stana koji koristi i useli u svoj stan, odnosno stan u svojini maloljetnog člana porodičnog domaćinstva, ako taj stan odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim stanuju.

U slučaju iz prethodnog stava nosilac stanarskog prava sa članovima svog porodičnog domaćinstva dužan je da, u roku od 30 dana od dana sticanja porodične stambene zgrade ili stana u svojini, iseli i preda stan davaocu stana na korišćenje odnosno vlasniku stana ili da podnese dokaze da stan u svojini ne odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim stanuju.

Ako nosilac stanarskog prava ne postupi po odredbi iz prethodnog stava, na zahtjev davaoca stana na korišćenje odnosno vlasnika stana ili po službenoj dužnosti stambeni organ donijeće rješenje o iseljenju nosioca stanarskog prava sa svim licima i stvarima.

Član 19.

Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.

Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.

Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 53.

Nosilac stanarskog prava i davalac stana na korišćenje mogu se sporazumjeti o raskidu ugovora o korišćenju stana pismeno vansudskim putem.

28. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 3.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu:

nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

[...] VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 020613 14 U od 10. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presude apelantica je primila 18. septembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 17. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

36. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo postupku radi vraćanja u posjed stana, dakle o predmetu građanskopravne prirode, Ustavni sud smatra da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu presudu

37. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda, u suštini, proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne ocjene dokaza i, shodno tome, proizvoljne primjene materijalnog prava.

38. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiHˮ broj 44/05). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

40. Dovodeći naprijed navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud, suprotno apelanticinom mišljenju, smatra da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da dokazni postupak nije proveden u skladu s relevantnim procesnim zakonom, odnosno da dokazi provedeni pred organom uprave nisu cijenjeni kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Dalje, Ustavni sud zapaža da je iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud u osporenoj odluci, kao konačnoj odluci u konkretnom predmetu, konstatirao da je apelanticin zahtjev zapravo trebalo odbaciti, te naveo da su organi uprave pogrešno odbili apelanticin zahtjev s obrazloženjem da je u konkretnom slučaju utvrđeno da apelantica nije član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu – O. M. shodno članu 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, te se ne može smatrati licem iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da su, u smislu odredbi člana 19. Zakona o stambenim odnosima, nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu bili O. M. i njegova supruga Zdravka Metaj, kao sunositeljica stanarskog prava, koji su se razveli pravomoćnom presudom Općinskog suda precizirani broj od 5. augusta 1998. godine. Također je obrazložio da je O. M. umro 17. oktobra 1998. godine, a nakon čega, kako to proizlazi iz spisa predmeta, O. M. i Zdravka Metaj nakon razvoda braka nisu pred sudom pokretali vanparnični postupak za određivanje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, niti su Zdravka Metaj i apelantica nakon smrti O. M. pokrenule vanparnični postupak za određivanje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Ustavni sud zapaža da je, imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud zaključio da je Zdravka Metaj nakon smrti O. M. u smislu odredbi člana 19. Zakona o stambenim odnosima imala status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i da je kao takva 3. marta 2000. godine predmetni stan predala komisiji vlasnika stana, koji je odlukom od 6. marta 2000. godine prihvatio njen otkaz ugovora o korištenju predmetnog stana. Pri tome je Kantonalni sud obrazložio da je to u skladu sa članom 53. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano da se nosilac stanarskog prava i davalac stana na korištenje mogu sporazumjeti o raskidu ugovora o korištenju stana pismeno vansudskim putem. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je, imajući u vidu navedeno, taj sud zaključio da apelantica u svakom slučaju ne ispunjava uvjete iz odredbi člana 21. st 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 21. stav 1. Zakona o stambenim odnosima propisano: „Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno s nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.“ Stavom 2. navedene zakonske odredbe je propisano: „Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.“ Dovodeći naprijed navedeno u vezu s relevantnim odredbama propisa na kojima je Kantonalni sud zasnovao svoju odluku i obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, a koje, suprotno apelacionim navodima, u cijelosti korespondira standardu obrazložene odluke, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju Kantonalnog suda u konkretnom slučaju, koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojom odlukom zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda u osporenoj presudi.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ovaj dio apelacionih navoda (činjenično stanje, proizvoljna ocjena dokaza, proizvoljna primjena materijalnog prava i nedostatak obrazloženja) iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

42. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica ukazala i da je predmetni postupak predugo trajao i da je u tom smislu povrijeđeno njeno pravo na suđenje u razumnom roku.

43. U vezi s ovim dijelom apelacionih navoda Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). U vezi s tim, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

44. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetni postupak pokrenula 2. jula 1999. godine, a da je taj postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 10. septembra 2017. godine, odnosno da je trajao nešto više od 18 godina. Nadalje, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na vraćanje u posjed predmetnog stana, te u kojem su u toku dokaznog postupka izvedeni dokazi uvidom u brojnu materijalnu dokumentaciju, saslušanjem apelantice i više svjedoka. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije, nasuprot neargumentiranim tvrdnjama Ministarstva i S. S. iznesenim u odgovorima na apelaciju, ne proizlazi da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini trajanja postupka. Ustavni sud, također, smatra da je predmetni postupak značajan za apelanticu imajući u vidu sadržaj podnesenog zahtjeva.

45. U vezi s ponašanjem organa uprave, Ustavni su zapaža da je, odlučujući u predmetnom postupku Uprava u tri navrata (14. augusta 2003, 31. marta 2004. i 25. januara 2007. godine) donosila prvostepene odluke koje su poništavane drugostepenim odlukama Ministarstva (od 5. februara 2004. i 22. oktobra 2004. godine, odnosno presudom Kantonalnog suda od 17. septembra 2009. godine). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili tijelu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud, također, primjećuje da je Uprava nakon donošenja presude Kantonalnog suda od 17. septembra 2009. godine u ponovnom postupku prvostepeno rješenje donijela tek 19. februara 2014. godine, odnosno tek četiri godine i pet mjeseci nakon što joj je u predmet vraćen na ponovni postupak, pri čemu nije dala nikakvo opravdanje za tako dug period za odlučivanje u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je vraćanje u više navrata predmeta Upravi na ponovni postupak i ukupno trajanje postupka pred Upravom odlučujuće utjecalo na dužinu trajanja predmetnog postupka, pri čemu Uprava nije ponudila nikakve razloge kojima bi opravdala tako dugo trajanje postupka pred tim organom i stalno vraćanje predmeta tom organu na ponovni postupak. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo drugostepene odluke u konkretnom predmetu donosilo u primjerenim rokovima od nekoliko mjeseci. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u prvom setu postupka pred tim sudom presudu donio u roku od dvije i po godine, a u drugom setu postupka u roku od tri godine i skoro sedam mjeseci, što je također doprinijelo dužini trajanja predmetnog postupka. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granicu razumnog roka s obzirom na to da je trajao nešto više od 18 godina, te da Uprava, koja je u najvećoj mjeri doprinijela dužini trajanja postupka, kao i Kantonalni sud, koji je također značajno doprinio dužini trajanja postupka, nisu dali opravdane razloge za navedeno.

46. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve faktore, Ustavni sud zaključuje da, ocjenjujući postupak u cjelini, ukupna dužina predmetnog postupka od nešto više od 18 godina nije razmjerna okolnostima konkretnog slučaja i da ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

47. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, da će je odrediti na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Dakle, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

48. Imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog predmeta, naročito činjenicu da je predmetni postupak okončan i da apelantica u postupku pred Ustavnim sudom nije ni zatražila naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja apelanticinog prava dovoljna satisfakcija za apelanticu.

Pravo na poštovanje doma

49. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

50. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

51. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C).

52. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin „dom” u smislu značenja člana 8. stav

1. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelantica poziva na „miješanje” javnih vlasti u poštovanje toga „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

53. U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije „neophodno“ postići jedan od zakonitih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, npr. Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).

54. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvaća kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f) i op. cit. Kroon protiv Holandije, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99).

55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li u konkretnom slučaju sporni stan predstavlja apelanticin dom u skladu sa značenjem člana 8. Evropske konvencije.

56. Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je apelantica 5. novembra 1999. godine preuzela ključeve predmetnog stana, ali da je nedugo nakon toga Zdravka Metaj kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu raskinula ugovor o korišćenju predmetnog stana i vratila ga Elektroprivredi kao davaocu stana na korištenje (3. odnosno 6. marta 2000. godine), u koji se zatim uselio S. S. po osnovu rješenja Elektroprivrede precizirani broj od 7. marta 2000. godine i ugovora o korištenju stana precizirani broj od 28. marta 2000. godine, otkupio ga i postao njegov vlasnik. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je proveden postupak prinudnog iseljenja apelantice iz predmetnog stana, Ustavni sud smatra da je apelantica nakon prestanaka ratnih sukoba na području BiH u svakom slučaju mogla jako kratko boraviti u predmetnom stanu, nakon čega ga je dobrovoljno napustila najkasnije do useljenja S. S. u predmetni stan, dakle prije skoro 20 godina, na koji način je svakako prekinula vezu s tim stanom, odnosno nesumnjivo je počela da živi na drugom mjestu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju predmetni stan ne može smatrati apelanticinim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1438/14 od 11. januara 2017. godine, AP 531/12 od 26. februara 2015. godine, stav 35. i AP 1948/06 od 8. jula 2007. godine, stav 80, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

57. Stoga, kako se predmetni stan ne može smatrati apelanticinim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

58. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila propisane pravne lijekove u predmetnom postupku, a da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak po apelanticinom zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnog stana trajao više od 18 godina od dana podnošenja zahtjeva, pri čemu odgovornost za dužinu postupka u najvećoj mjeri snosi Uprava te Kantonalni sud, koji nisu ponudili nikakve argumente za toliko dugo trajanje predmetnog postupka.

60. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, kada je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, dao dovoljne i jasne razloge iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u pogledu ocjene dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa.

61. Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je apelantica, dobrovoljno napuštajući predmetni stan prije skoro 20 godina, u svakom slučaju prekinula faktičku vezu s predmetnim stanom, zbog čega se taj stan ne može smatrati apelanticinim domom.

62. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelantica imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju u predmetnom postupku.

63. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević