Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2081/18 (A. K.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2081/18

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2081/18, rješavajući apelaciju Amira Kamberovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. studenog 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Amira Kamberovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 021172 15 Rev od 25. siječnja 2018. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa člankom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Amiru Kamberoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Amiru Kamberoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Amira Kamberovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 021172 15 Rev od 25. siječnja 2018.

godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 021172 12 Rsž od 13. svibnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 021172 10 Rs od 9. listopada 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Amir Kamberović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 9. travnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 021172 15 Rev od 25. siječnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 021172 12 Rsž od 13. svibnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 021172 10 Rs od 9. listopada 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 11. listopada 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u razdoblju od 18. do 29. listopada 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 15. lipnja 2010. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, koju je precizirao nakon izvršenog vještačenja u daljnjem tijeku postupka.

7. Općinski sud je 16. veljače 2012. godine održao pripremno ročište. Nakon odgođena dva ročišta za glavnu raspravu (nedostavljanje nalaza i mišljenja vještaka, nedolazak vještaka), Općinski sud je 13. rujna 2012. godine održao glavnu raspravu.

8. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 021172 10 Rs od 9. listopada 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obveže da mu isplati određeni novčani iznos na ime manje obračunate i isplaćene plaće za razdoblje od 1. siječnja 2008. godine do 31. siječnja 2009. godine, određeni novčani iznos na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu, određeni novčani iznos na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za razdoblje od 1. srpnja 2009. godine do 31. svibnja 2010. godine, sve uz pripadajuće zakonske zatezne kamate, zatim da se naloži tuženoj da u Federalnom zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranje u apelantovu korist uplati određeni novčani iznos na ime obračunatog i neuplaćenog doprinosa za MIO za razdoblje od 1. siječnja 2008. godine do 31. siječnja 2009. godine, te da se naloži tuženoj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. Presudom je dalje obvezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka, sve bliže opisano u izreci presude.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant uposlenik tužene, te da je sporno je li tužena bila dužna vršiti obračun i isplatu plaće apelantu na način kako je to rađeno do 1. siječnja 2008. godine uz primjenu određenog koeficijenta po rješenju o visini koeficijenata i Zaključku Vlade Federacije Bosne i Hercegovine broj 69/2008 od 6. veljače 2008. godine (u daljnjem tekstu: zaključak Vlade) o visini osnovice od 60% prosječne neto plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine za prethodni kvartal, kao i je li tužena bila dužna isplaćivati regres za 2009. godinu i topli obrok u utuženom razdoblju prema odredbama Kolektivnog ugovora za službenike uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU). Prema mišljenju Općinskog suda, u konkretnom slučaju ne mogu se primijeniti odredbe GKU-a jer se on mogao primjenjivati samo do stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU), tj. od 8. rujna 2005. godine, što je ukazano u Odluci Ustavnog suda broj AP 1315/06, te da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe OKU-a kojim se propisuje minimum prava uposlenika. Kako smatra Općinski sud, u ovoj pravnoj stvari se ne može primijeniti ni zaključak Vlade jer je i odredbom članka 3. OKU-a propisano da je poslodavac dužan sve normativne akte uskladiti s odredbama ovog ugovora i da se tim aktima ne mogu utvrditi manja prava od onih koja su utvrđena OKU-om, a provedenim vještačenjem je utvrđeno da tužena svojim aktima nije utvrdila visinu plaće manju od propisane OKU-om. Pored toga, Općinski sud je istaknuo da zaključak Vlade ima karakter podzakonskog akta i nije nikada objavljen u službenim novinama, što je uvjet za njegovu primjenu. U svezi s tim, obrazložio je da se radi o podzakonskom aktu koji je donijela Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, a odredbom članka 39. stavak 2. Zakona o državnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine (koji se primjenjivao u spornom razdoblju) propisuje se da polaznu osnovicu za obračun plaće za državne službenike dogovaraju sindikat, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i vlade kantona, a ne samo Vlada Federacije Bosne i Hercegovine svojim zaključkom.

10. Općinski sud je dalje naveo da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužena isplatila apelantu regres za 2009. godinu u visini od 50% od prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjem objavljenom statističkom podatku u skladu s odlukom o isplati naknade za regres. Budući da se iz nalaza vještaka ekonomske struke vidi da je tužena u 2008. godini (prethodna godina u odnosu za koju apelant potražuje regres) imala deficit proračuna, prema mišljenju Općinskog suda, tužena u smislu odredbe članka 19. OKU-a i nije bila u obvezi isplatiti regres uposlenicima u 2009. godini. Nadalje, prema nalazu vještaka, Općinski sud je utvrdio i da je tužena apelantu u smislu odredbe članka 17. OKU-a isplatila više na ime naknade za ishranu toplog obroka za razdoblje od 1. srpnja 2008. godine do 31. svibnja 2010. godine, što je vještakinja iskazala u tabelarnom pregledu svog nalaza prikazavši pojedinačno za svaki mjesec iznose koji su apelantu isplaćivani na ime toplog obroka, te razlike koje su mu isplaćene u višim iznosima od onih koji su propisani OKU-om. Stoga, imajući u vidu činjenicu da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužena apelantu prema odredbama OKU-a obračunala i isplatila više na ime plaće i naknade plaće, te toplog obroka i regresa, kao i prema Pravilniku o plaćama i drugim osobnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik tužene), na čiju primjenu je dala suglasnost i sindikalna organizacija tužene na odredbe kojim se regulira visina plaće, Općinski sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

11. Apelant je 12. prosinca 2012. godine podnio žalbu protiv prvostupanjske presude.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 021172 12 Rsž od 13. svibnja 2015. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i prvostupanjska presuda preinačena tako da je tužena obvezana apelantu isplatiti određene novčane iznose na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu i određeni novčani iznos na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za razdoblje od 1. srpnja 2009. godine do 31. svibnja 2010. godine, sve uz pripadajuće zakonske zatezne kamate i naknadu troškova postupka. Presudom je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena, te je obvezana tužena apelantu isplatiti određeni novčani iznos na ime troškova žalbenog postupka.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant ničim nije dokazao da je „polazna“ osnovica za obračun plaće iz zaključka Vlade utvrđena na temelju dogovora sindikata Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Kantona i da je zaključak Vlade objavljen u zakonom propisanoj proceduri, tako da on ne može predstavljati osnovicu za obračun plaće apelantu u utuženom razdoblju. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant u žalbi utemeljeno tvrdi da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu za potraživanu isplatu razlike regresa na ime korištenja godišnjeg odmora za 2009. godinu i isplatu razlike po osnovi toplog obroka u utuženom razdoblju. U svezi s tim, obrazložio je da su se pri odlučivanju u ovom dijelu tužbenog zahtjeva trebale primijeniti odredbe Pravilnika tužene, a ne odredbe OKU-a, kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud. Imajući u vidu da je vještak ekonomske struke u svom pismenom nalazu i mišljenju pri obračunu razlike manje isplaćenog regresa za 2009. godinu utvrdio razliku, a pri obračunu naknade po osnovi toplog obroka utvrdio manje isplaćen iznos (sve u određenim novčanim iznosima), Kantonalni sud je zaključio da apelantu shodno odredbama čl. 35. i 36. Pravilnika tužene pripada pravo na isplatu navedenih iznosa.

14. Tužena je 3. lipnja 2015. godine izjavila reviziju, a apelant je 23. lipnja 2015. godine izjavio reviziju protiv navedene drugostupanjske presude.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 021172 15 Rev od 25. siječnja 2018. godine odbačena je apelantova revizija, dok je usvojena revizija tužene i drugostupanjska presuda preinačena u dosuđujućem dijelu zahtjeva za razliku naknade na ime regresa za 2009. godinu i toplog obroka za razdoblje od 1. srpnja 2009. godine do 31. svibnja 2010. godine, tako da je apelantova žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. Presudom je dalje odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, ispitujući drugostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 241. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), apelantova revizija nije dopuštena jer u konkretnom slučaju imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP nije ostvaren, te da nije našao ni osnovu za primjenu odredbe članka 237. stavak 3. ZPP, pa je primjenom članka 247. stavak 1. ZPP odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu. Nadalje je naveo da je primjenom članka 237. stavak 3. ZPP dopustio izuzetno odlučivanje o reviziji tužene, bez obzira na to što pobijani dio pravomoćne presude ne prelazi imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP, jer je ocijenjeno da je od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je istaknuo da je utemeljen prigovor tužene o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U svezi s tim, obrazložio je da je u preambuli Pravilnika tužene navedeno da je donesen u skladu sa člankom 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) i da je utemeljeno pravno stajalište tužene da je Pravilnik tužene donesen kao provedbeni akt tog zakona i kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen i za čiju primjenu služi. Dalje je naveo da je Zakon o radnim odnosima prestao važiti donošenjem Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima), koji je stupio na pravnu snagu 16. kolovoza 2005. godine. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, Pravilnik tužene kao prateći podzakonski normativni akt tužene prestao važiti jer prestankom važenja zakona prestaje važiti i pravilnik donesen na temelju njega.

17. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da se prava na naknadu toplog obroka i regresa za utuženo razdoblje sagledavaju u smislu odredbi spomenutog zakona iz 2005. godine, a u svezi s odredbama važećeg OKU-a. U svezi s tim, obrazložio je da Tuzlanski kanton nije dao suglasnost na GKU, pa se taj granski ugovor ne primjenjuje na području tog kantona (Odluka Ustavnog suda BiH AP 1315/06). Dalje je naveo da Zakon o namještenicima kao kasniji propis istog ranga nije propisao obvezu usklađivanja postojećih pravilnika, a prema članku 76. tog Zakona „rukovoditelji organa su dužni donijeti pravilnik o plaćama i naknadama namještenika u skladu s odredbama ovog Zakona i kolektivnim ugovorom u roku od 30 dana od dana donošenja pravilnika iz članka 75. ovog Zakona“. Imajući u vidu sve izneseno, Vrhovni sud je zaključio da tužena pravilno ukazuje da Pravilnik tužene u utuženom razdoblju kao izvor radnog zakonodavstva nije primjenjiv u odnosu na sporno potraživanje. Istaknuto je da je u tom smislu zauzet i pravni stav na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 24. travnja 2016. godine, čime je taj sud odstupio od dotadašnjeg pravnog stava u sličnim predmetima. Vrhovni sud je na kraju istaknuo da je pravilna odluka prvostupanjskog suda o neutemeljenosti apelantovog zahtjeva za isplatu razlike toplog obroka i regresa, pa je primjenom članka 250. stavak 1. ZPP odlučio kao u stavku I. izreke presude. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, zabrana zlouporabe prava iz članka

17. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

19. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, povredi načela pravne sigurnosti i povredi prava na pristup sudu, kao i u predugom trajanju postupka. U svezi s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, apelant ističe da stav Vrhovnog suda da je prestankom važenja zakona prestala i pravna snaga pratećeg podzakonskog akta nema uporište u odredbama OKU-a i prijelaznim odredbama Zakona o namještenicima. Smatra da se Pravilnik tužene ima smatrati pravilnikom u smislu članka 3. stavak 3. OKU-a i primijeniti u skladu sa načelom in favorem laboratoris. Posebno ističe da Pravilnik tužene nije u suprotnosti ni sa zakonima ni sa OKU-om, a takav stav je izražen u odlukama redovnih sudova o kojima je Ustavni sud odlučivao u predmetima AP 4408/15, AP 3620/14 i dr. Apelant smatra da je Vrhovni sud povrijedio načelo pravne sigurnosti jer je u ranijim postupcima s istom činjeničnom i pravnom situacijom zauzeo suprotan stav kojim su usvojeni tužbeni zahtjevi tužitelja (apelantovih radnih kolega) ili je odbacivao revizije i ostale su na snazi drugostupanjske presude kojim su dosuđene razlike potraživanih naknada po Pravilniku tužene (kasnije bile predmet razmatranja i Ustavnog suda, npr. AP 4408/15 i AP 3620/14). Apelant dalje navodi da pozivanje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjeljenja ne opravdava apelantov različit tretman u odnosu na druge tužitelje jer je i nakon te sjednice nastavio s ranijom praksom (navodi dvije odluke Vrhovnog suda kojim su odbačene revizije protiv drugostupanjskih odluka u kojima je izražen stav da je Pravilnik tužene bio na snazi). U pogledu duljine trajanja predmetnog postupka, ističe da je predmetni postupak okončan nakon više od sedam i pol godina i da je posljedica neažurnosti sudova pred kojima se predmetni postupak nalazio na odlučivanju. Apelant detaljno navodi tijek postupka i citira odredbe ZPP koje se odnose na postupanje sudova, te traži naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u ukupnom iznosu od 2.400,00 KM.

20. U pogledu zabrane diskriminacije, ističe da je Vrhovni sud u istim predmetima postupao na različite načine i da su svim tužiteljima u istovjetnim postupcima usvojeni zahtjevi, a njegov je odbijen, što navodi na sumnju u jednakost pred zakonom. U pogledu prava na imovinu, apelant navodi da je uslijed postupanja Vrhovnog suda uskraćen za novčanu naknadu na ime razlike toplog obroka i regresa.

II.Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud ističe da u odnosu na apelantove navode u cijelosti ostaje pri pravnom zaključku izraženom u pobijanoj presudi i da su svi apelantovi navodi kojima se taj zaključak pobija neutemeljeni. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

22. Kantonalni sud navodi da je 13. prosinca 2012. godine predmet zaprimljen na postupanje po izjavljenoj žalbi, a da je presuda donesena 13. svibnja 2015. godine. Kantonalni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

23. Općinski sud navodi tijek postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke. Dalje navodi da je evidentno da je sud ročišta zakazivao redovno, u kontinuitetu i u relativno kratkim rokovima, a da je postupak dulje trajao u fazi zakazivanja pripremnog ročišta zbog velikog broja nezavršenih predmeta koje je sud u tom razdoblju imao u radu i velikog broja hitnih predmeta, te obveze svih sudova i sudaca da strogo uzimaju u rad predmete iz plana i po starosti inicijalnog akta. Osim navedenih okolnosti, ističe da je na duljinu postupka utjecala i duljina izrade nalaza i mišljenja vještaka i nedolazak vještaka pred sud, pa su ročišta dva puta odgađana. Općinski sud smatra da nije povrijedio apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, niti je povrijedio bilo koje odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

25. Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice broj 01/2-05-89-1294/02 od 19. prosinca 2002. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Plaća službenika i namještenika (u daljem tekstu službenici) u smislu ovog Pravilnika su novčana primanja, koja službenik ostvari po osnovu radnog odnosa u zavisnosti od vrste i složenosti poslova izraženo po stepenima stručne spreme i službenog zvanja utvrđeno zakonom.

Vrijednost poslova i zadataka službenika utvrđuje se množenjem osnovice za obračun plaća sa koeficijentima koji su utvrđeni ovim Pravilnikom u članu 17. što čini osnovnu plaću.

Osnov za plaću iz stava 2. ovog člana je 70% prosječne ostvarene plaće u F BiH u posljednjem mjesecu, koji je službeno objavljen u odnosu na mjesečnu plaću za koju se plaća isplaćuje, pod uslovom da priliv sredstava u budžetu bude planirani, a ukoliko priliv u budžetu bude manji osnov za plaću bit će 70% od utvrđenog iznosa.

Član 35.

Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% od prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku za svaki dan proveden na radu.

Član 36.

Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja Odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.

26. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3.

Ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorima na razini kantona, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugim zakonima kojima se reguliraju prava po osnovu rada.

Kolektivnim ugovorima na razini područja djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu, ne mogu se utvrditi manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom.

Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju članka 8.

stavak 3. ovog kolektivnog ugovora.

Osnovna plaća Članak 7.

Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.

Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.

Najniža plaća Članak 8.

Najniža bruto plaća se utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 2,96 KM.

Najniža neto satnica ne može biti manja od 1,75 KM.

Izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uvjeti, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.

Najniža neto plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika.

Pravo na ishranu u toku radnog vremena (topli obrok) Članak 17.

Poslodavac je obvezan zaposleniku osigurati ishranu u toku radnog vremena (topli obrok).

Ukoliko poslodavac ne osigurava ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Regres za godišnji odmor Članak 19.

Zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da privredni subjekt -poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.

27. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 163.

Osnovna službena zvanja službenika i radna mjesta u federalnim organima uprave i federalnim ustanovama utvrđuju se pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu federalnog organa uprave i federalne ustanove, ovisno o stupnju školske spreme, godinama radnog staža i drugim uvjetima, sukladno ovom zakonu.

Rukovoditelj federalnog organa uprave i federalne ustanove obvezan je donijeti pravilnik o plaćama službenika i namještenika, sukladno odredbama ovog zakona i pravilnikom iz stavka 1. ovog članka, kao i odgovarajućim propisima Vlade Federacije, odnosno propisima i ugovorom iz stavka 2. članka 164. ovog zakona.

28. Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 49/05 i 45/10 – ZO) u relevantnom dijelu glasi: Članak 76.

Rukovoditelji organa državne službe obvezni su uskladiti pravilnike o unutarnjem ustrojstvu sukladno odredbama ovog Zakona u roku od tri mjeseca od donošenja propisa iz članka 75. ovog Zakona.

Članak 80.

Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje važiti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98).

VI.Dopustivost

29. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 021172 15 Rev od 25. siječnja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelantov zastupnik primio je 6. ožujka 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. travnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke;

35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

a)U odnosu na pobijane odluke

37. Ustavni sud zapaža da apelant, u biti, smatra da je u predmetnom parničnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da se na njegova potraživanja trebao primijeniti Pravilnik tužene, te da je povrijeđeno pravo na pristup sudu i načelo pravne sigurnosti (zbog različitih odluka u predmetima istog činjeničnog i pravnog stanja). U svezi s navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je bit predmetnog spora apelantov zahtjev za isplatu potraživanja iz radnog odnosa, odnosno isplatu razlike plaće, regresa, toplog obroka, kao i uplatu doprinosa, te da se prilikom raspravljanja utemeljenosti predmetnog tužbenog zahtjeva pred redovnim sudovima od odlučujućeg značaja postavilo pitanje važenja i mogućnosti primjene Pravilnika tužene na apelantova potraživanja. Ustavni sud nalazi da je presudom Kantonalnog suda djelomično uvažena apelantova žalba i prvostupanjska presuda preinačena tako da je tužena obvezana apelantu isplatiti određene novčane iznose na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu i određeni novčani iznos na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za određeno razdoblje, sve uz pripadajuće zakonske zatezne kamate i naknadu troškova postupka, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena. Međutim, presudom Vrhovnog suda usvojena je revizija tužene, pa je drugostupanjska presuda preinačena u dosuđujućem dijelu zahtjeva, tako što je apelantova žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena (kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti). Također, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud u pobijanoj odluci naveo da je Zakon o radnim odnosima prestao važiti donošenjem Zakona o namještenicima, koji je stupio na pravnu snagu 16. kolovoza 2005. godine. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, Pravilnik tužene kao prateći podzakonski normativni akt tužene prestao važiti jer prestankom važenja zakona prestaje važiti i pravilnik donesen na temelju njega.

39. S obzirom na navedeno pravno pitanje koje se postavilo pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ispitivao identične navode pokrenute predmetnom apelacijom u pogledu pravnog statusa Pravilnika tužene i prakse Vrhovnog suda u tom smislu. Naime, u predmetu broj AP 193/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 193/17 od 15. veljače 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je, raspravljajući identične navode kao u predmetnoj apelaciji, istaknuo da ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Zatim, u pogledu navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud je ukazao da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 24. travnja 2016. godine zauzeo pravni stav povodom predmetne pravne stvari, koji je kao takav obvezujući za redovne sudove, te da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Stav o neutemeljenosti navedenih apelacijskih navoda u pogledu primjene Pravilnika tužene Ustavni sud je također potvrdio naknadno i u Odluci o dopustivosti broj AP 1927/17 od 15. studenog 2017. godine, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3518/15 od 17. siječnja 2018. godine.

40. Dovodeći u svezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda, Ustavni sud smatra, nasuprot apelantovim tvrdnjama, da je Vrhovni sud u pobijanoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)mogućnosti primjene Pravilnika tužene na apelantova potraživanja. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno sudjeluje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne odluke, te su stoga neutemeljeni njezini navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Razdoblje koje se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant tužbu podnio 15. lipnja 2010. godine i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 25. siječnja 2018. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene duljine predmetnog postupka jeste razdoblje oko sedam godina i sedam mjeseci.

Analiza duljine trajanja postupka

43. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je u skladu s odredbom članka 420. ZPP hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, odnosno da je vještak ekonomske struke proveo vještačenje i da među strankama nije bilo sporno utvrđenje činjenica, već koji materijalnopravni propis se ima primijeniti na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.

44. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Općinskog suda slijedi da je nakon podnošenja tužbe 15. lipnja 2010. godine pripremno ročište održano tek 16. veljače 2012. godine, a da su ročišta za glavnu raspravu odlagana zbog nedostavljanja nalaza i mišljenja vještaka i nedolaska vještaka, odnosno da je prvostupanjski postupak do donošenja prvostupanjske odluke trajao oko dvije godine i četiri mjeseca. Ustavni sud dalje uočava da je žalbeni postupak trajao oko dvije godine i pet mjeseci (od dana podnošenja žalbe), a revizijski postupak oko dvije godine i sedam mjeseci (računajući od izjavljivanja revizija). Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku koji je trajao oko sedam godina i sedam mjeseci, koji je po zakonu hitne prirode, duljini trajanja postupka doprinijela pasivnost redovnih sudova, koji snose podjednaku odgovornost, a koji nisu dali objašnjenje u svezi s apelacijskim navodima o duljini trajanja predmetnog postupka koji mogu utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1360/14 od 15. veljače 2017. godine, točka 24., i AP 2750/15 od 1. veljače 2017. godine, točka 31., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

46. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.050,00 KM.

48. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

49. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Zabrana diskriminacije

50. U pogledu apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava u biti veže za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim točkama ove odluke u svezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

Zabrana zlouporabe prava

51. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak (koji je hitne prirode) trajao sedam godina i sedam mjeseci, pri čemu je duljini trajanja postupka doprinijela pasivnost redovnih sudova koji za to nisu dali razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

53. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Vrhovni sud jasno obrazložio da se na apelantova potraživanja ne može primijeniti Pravilnik tužene (kao provedbeni propis) s obzirom na to da je donesen na temelju zakona koji je prestao važiti i da kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen.

54. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije kada se navodi o kršenju tog prava temelje na istim tvrdnjama koje su istaknute u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.

55. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije jer ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.

56. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2081/18 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio