Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5578/17 (J. J.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
  • Upravni spor
  • Zamjena nekretnina
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Raskid ugovora
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravo na povratak
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5578/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5578/17, rješavajući apelaciju Jakova Jukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Jakova Jukića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 012399 15 Uvp od 19. septembra 2017. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Jakovu Jukiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Jakovu Jukiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Jakova Jukića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 012399 15 Uvp od 19. septembra 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 012399 11 U od 2. oktobra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo iz člana II/5. Ustava BiH i člana 1. Aneksa 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jakov Jukić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 012399 15 Uvp od 19. septembra 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 012399 11 U od 2. oktobra 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 28. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Kantonalni sud, Ministarstvo i Uprava su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 12. aprila 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Dana 25. januara 1979. godine zaključen je Ugovor pod brojem 1034/80 o zamjeni stana između GRO ,,Put“ Sarajevo - OOUR „Niskogradnja" (u daljnjem tekstu: davalac stana na korištenje) i radnika navedenog OOUR-a I. Č. Članom 1. tog ugovora određeno je da davalac stana na korištenje ustupa na nesmetano korištenje I. Č. i članovima njegove uže porodice dvosoban stan u naselju Nedžarići u Sarajevu (u daljnjem tekstu: ustupljeni stan) pod uvjetom da I. Č. ustupi na nesmetano korištenje davaocu stana na korištenje stan na Ilidži, tada Ulica Mlade Bosne broj 73 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) koji je njegovo lično vlasništvo i da prihvata da davalac stana na korištenje taj stan preda na korištenje radniku koji na to stekne pravo prema postojećem Pravilniku. Članom 2. Ugovora izražena je saglasnost saugovarača da se zamjenom korištenja stana ne vrši zamjena vlasništva na stanu i da svaka strana ostaje vlasnik svog stana, a članom 3. Ugovora ugovoreno je da, ukoliko I. Č. sa članovima domaćinstva bude prestao koristiti ustupljeni stan, ima pravo da mu se preda na nesmetano korištenje predmetni stan koji je njegovo vlasništvo pod uvjetom da ustupljeni stan stavi na raspolaganje davaocu stana na korištenje.

6. Predmetni stan je dodijeljen na korištenje apelantu rješenjem od 20. marta 1979. godine, koji je apelant koristio do 1994. godine, kada ga je napustio. Sin umrlog I. Č. je 29. aprila 1998. godine ovlaštenom radniku u službenim prostorijama davaoca stana na korištenje predao ključeve ustupljenog stana na kome je nosilac stanarskog prava bio I. Č., slobodnog od ljudi i stvari i renoviranog o čemu je sačinjen zapisnik od 30. aprila 1998. godine. Davalac stana na korištenje je svojim aktom broj 602 od 30. aprila 1998. godine konstatirao raskid ugovora o zamjeni stana od 25. januara 1979. godine zaključenog između njega i I. Č., te da porodici I. Č. prestaje stanarsko pravo na ustupljenom stanu koji je vlasništvo davaoca stana na korištenje i da se članovi porodice I. Č. mogu neometano useliti i koristiti predmetni stan koji je u njihovom ličnom vlasništvu.

7. Apelant je 4. augusta 1998. godine Upravi podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed.

8. U kancelariji advokata Branka Salatića je 11. septembra 1998. godine zaključen ugovor o prodaji predmetnog stana između sljednika I. Č. (supruge i sinova) kao prodavača i V. N. kao kupca. Rješenjem Porezne uprave - Kantonalni porezni ured Sarajevo - Ispostava Ilidža od 18. septembra 1998. godine izvršen je razrez poreza na promet predmetnog stana po ugovoru o kupoprodaji od 11. septembra 1998. godine.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

9. Apelant je predmetni postupak pokrenuo 4. augusta 1998. godine podnošenjem Upravi zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed.

10. Postupajući po navedenom apelantovom zahtjevu Uprava je zaključkom broj 23/3-372-605/98 PR od 30. januara 2001. godine zahtjev odbacila zbog nedostatka stranačke legitimacije. Apelantova žalba koju je izjavio protiv navedenog zaključka odbačena je kao neblagovremena rješenjem Uprave od 20. septembra 2001. godine. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja Uprave od 20. septembra 2001. godine Ministarstvo je rješenjem od 26. jula 2002. godine tačkom 1. dispozitiva poništilo pobijano rješenje Uprave, a tačkom 2. dispozitiva odbilo apelantovu žalbu izjavljenu protiv zaključka Uprave od 30. januara 2001. godine.

11. Protiv navedenog rješenja Ministarstva od 26. jula 2002. godine apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je Presudom broj U-710/02 od 10. jula 2003. godine uvažio tužbu, poništio tačku 2. dispozitiva pobijanog rješenja i zaključak Uprave od 30. januara 2001. godine i predmet vratio prvostepenom organu na ponovan postupak.

12. Apelant je u međuvremenu 3. aprila 2003. godine Upravi podnio zahtjev za izvršenje Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (CRPC) broj 204-6174-1/1 od 4. marta 2003. godine kojom se potvrđuje da je apelant 1. aprila 1992. godine bio u posjedu predmetnog stana.

13. U ponovnom postupku pred Upravom na raspravi održanoj 5. aprila 2006. godine apelant je predložio prekid postupka koji je pokrenuo zahtjevom za povrat stana do okončanja parničnog postupka pokrenutog po tužbi V. N. (kao kupca i vanknjižnog vlasnika predmetnog stana) protiv davaoca stana na korištenje i apelanta. Uprava je zaključkom od 5. aprila 2006. godine, shodno članu 142. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), prekinula postupak kako je predložio apelant.

14. U postupku koji je nastavljen, nakon što su ispunjeni procesni uvjeti za nastavak, Rješenjem Uprave broj 23/3-372-605/98 od 18. februara 2011. godine odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana zbog nenadležnosti tog organa.

15. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka dostavljena Presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2099/03 od 5. novembra 2004. godine, da su osigurani dokazi kojim su prestali uvjeti za prekid postupka, te je Uprava nakon održane rasprave 9. februara 2011. godine i uvida u dokumentaciju nastavila postupak.

16. Uprava je, dalje, utvrdila da je u predmetu Općinskog suda broj P-2099/03 po tužbi V. N. protiv davaoca stana na korištenje i apelanta presudom donesenom 5. novembra 2004. godine utvrđeno da je apelantu raskidanjem ugovora o zamjeni stana od 25. januara 1979. godine između V. N. kao pravnog sljednika izvornog vlasnika (I. Č.) i davaoca stana na korištenje 29. aprila 1998. godine prestalo pravo da koristi predmetni stan, koji je koristio po osnovu rješenja o dodjeli stana davaoca stana na korištenje od 20. marta 1979. godine. Dalje je utvrđeno da su davalac stana na korištenje i apelant zajedno dužni navedeno priznati V. N. i ispoštovati odredbe člana 3. raskinutog ugovora o zamjeni stana od 25. januara 1979. godine, te omogućiti V. N., kao vanknjižnom vlasniku, neometano korištenje stana. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-118/05 od 25. maja 2010. godine navedena presuda Općinskog suda je preinačena tako da je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži da davalac stana na korištenje i apelant ispoštuju odredbe člana 3. raskinutog ugovora o zamjeni stana od 25. januara 1979. godine (jer je ocijenjeno da je tuženi davalac stana na korištenje u cijelosti ispoštovao navedeni član ugovora, prihvatio raskid u skladu sa tim članom, omogućio tužitelju V. N. da uđe u posjed predmetnog stana i primio u posjed vraćeni (ustupljeni) stan još prije pokretanja predmetnog parničnog postupka), dok je u preostalom dijelu presuda potvrđena. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da je predmetni stan uvijek bio u vlasništvu I. Č., kao i odredbu člana 1. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) kojim je propisano da nadležni organi iz stava 2. tog člana rješavaju o pravima nosilaca stanarskog prava da stupe u posjed njihovih stanova koji su proglašeni privremeno, odnosno trajno napuštenim i pravima privremenih korisnika napuštenih stanova, po ocjeni Uprave, proizlazi da taj organ nije nadležan za rješavanje u konkretnoj pravnoj stvari, shodno članu 65. stav 3. ZUP-a.

17. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-1236/11 od 5. aprila 2011. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Uprave od 18. februara 2011. godine. Ministarstvo je u obrazloženju navelo da je prvostepeni upravni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno i procesno pravo.

18. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 012399 11 U od 2. oktobra 2014. godine odbijena je apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 5. aprila 2011. godine. U obrazloženju presude Kantonalnu sud je naveo da su organi uprave na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. Pri tome je, s obzirom na sadržinu odredbe člana 65. stav 3. ZUP-a kojim je propisano da će organ, kada nađe da nije nadležan za rad po zaprimljenom pismenom podnesku, taj podnesak zbog nenadležnosti zaključkom odbaciti, prvostepeni upravni organ, pozivajući se na ovu zakonsku odredbu, trebalo da odbaci apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana zaključkom, a ne da odbije zbog nenadležnosti rješenjem. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da navedeni propust nije od utjecaja na zakonitost prvostepenog akta od 18. februara 2011. godine budući da je tim aktom pravilno negativno riješeno o apelantovom zahtjevu.

19. Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 U 012399 15 Uvp od 19. septembra 2017. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje odluke Kantonalnog suda od 2. oktobra 2014. godine.

20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da pravilnost i zakonitost pobijane presude nisu dovedene u pitanje apelantovim navodima iz zahtjeva za vanredno preispitivanje koji su (pored nedozvoljenog pobijanja presude zbog razloga nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja) najvećim dijelom paušalni i koji predstavljaju ponavljanje navoda isticanih kako u provedenom upravnom postupku i upravnom sporu, tako i u provedenom parničnom postupku, te da je na istaknute navode više puta odgovoreno u svim provedenim postupcima. Po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano je apelantovo insistiranje na roku iz člana 34. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano da davalac stana na korištenje može tužbom kod nadležnog suda u roku od 30 dana od dana saznanja, a najkasnije u roku od dvije godine od izvršene zamjene stana tražiti poništenje ugovora o zamjeni stana, odnosno rješenja stambenog organa koje zamjenjuje saglasnost davaoca stana na korištenje i ispražnjenje stana, ako nakon izvršene zamjene stanova smatra da je ugovor o zamjeni stanova bio fiktivan. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, citirana zakonska odredba na kojoj je apelant insistirao tokom cijelog upravnog postupka i upravnog spora (kao i u parničnom postupku) propisuje rok za poništenje ugovora o zamjeni stana u slučaju fiktivne zamjene stana, a ne rok za raskid ugovora, kako to apelant krivo interpretira. Ugovor o zamjeni stana od 25. januara 1979. godine zaključen između davaoca stana na korištenje i I. Č., radnika tog davaoca stana na korištenje, ne predstavlja fiktivni ugovor, već su obaveze iz ovog ugovora u cijelosti izvršene, a on je i raskinut upravo u skladu sa odredbom člana 3. kojom je ugovoreno da, ukoliko I. Č. sa članovima domaćinstva bude prestao koristiti ustupljeni stan, ima pravo da mu se preda na nesmetano korištenje stan koji je njegovo vlasništvo na Ilidži pod uvjetom da ustupljeni stan u Nedžarićima stavi na raspolaganje davaocu stana na korištenje i da se u tom slučaju stanovi vraćaju ugovornim stranama u stanju u kojem su se nalazili u vrijeme ustupanja. Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru sa raskidnim uvjetom i nastupanjem tog uvjeta došlo je do raskida ugovora, pa ne može doći u obzir primjena člana 34. Zakona o stambenim odnosima, jer se nije radilo o poništenju ugovora.

21. Nadalje je Vrhovni sud utvrdio da su neosnovani i paušalni apelantovi navodi o „nedopuštenosti, pravnoj neodrživosti, protivpravnim radnjama, pravno nedopustivim postupanjima i sl.“ u situaciji kada ni na koji način nije osporeno vlasništvo I. Č. koji je, prema članu 2. ugovora o zamjeni stana, zadržao pravo vlasništva na predmetnom stanu. Također je neosnovano isticanje da presude Općinskog i Kantonalnog suda donesene po tužbi V. N. protiv tuženog davaoca stana na korištenje ne mogu i ne smiju imati utjecaja na apelantov status u upravnom postupku i njegovo pravo na stan, jer je tim presudama apelantu upravo utvrđen prestanak prava korištenja predmetnog stana na kome, suprotno navodima zahtjeva (da je „u svemu saglasno određenjima Zakona o stambenim odnosima na zakonit način stekao svojstvo nosioca stanarskoga prava"), nije ni mogao steći stanarsko pravo, pa je zbog tog razloga neosnovano pozivanje na presude Vrhovnog suda koje se u zahtjevu navode. Što se tiče navoda da u rješenju o dodjeli stana nije sadržana bilo kakva odredba o tome da se stan dodjeljuje apelantu privremeno i da je pravna zaštita pružena svima, osim apelantu, navedenim pitanjem bavili su se i Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju presuda donesenih po tužbi V. N. protiv davaoca stana na korištenje i apelanta, ali ti navodi nisu mogli dovesti do drugačije odluke Vrhovnog suda.

22. Vrhovni sud je svoju odluku donio primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima kada je apelantov zahtjev odbio kao neosnovan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana II/5. Ustava BiH i člana

1. Aneksa 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kojim je zagarantirano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Istaknuto je da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je predmetni ugovor o zamjeni stanova u skladu sa zakonom i da apelant nije stekao stanarsko pravo. Navodi da pri tome nema nikakvih dokaza da je apelant znao za taj ugovor, kao i da je pristao da mu se uskrati pravo na predmetni stan ukoliko I. Č. prestane da koristi ustupljeni stan. Pored toga, smatra da je predmetni postupak proveden izvan razumnog roka uzimajući u obzir i prekid postupka dok se ne okonča parnični postupak. Stoga, potražuje naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelant u apelaciji ponovio navode koje je već isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke o kojima je taj sud već dao obrazloženje u svojoj odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi iz apelacije neosnovani, tvrdeći da taj sud u osporenoj presudi nije proizvoljno i arbitrarno postupao u pogledu primjene materijalnog prava, te da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

26. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da odlukom tog upravnog organa nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predloženo da se apelacije odbije kao neosnovana. Istaknuto je da je apelant koristio stan u vlasništvu građana i da kao takav nije mogao ostvariti svoja eventualna prava u postupku pred Upravom zbog nenadležnosti tog organa.

27. Uprava je u odgovoru na apelaciju istakla da pred tim organom nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

28. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 65. stav 3.

Ako organ nije nadležan za prijem pismenog podneska, odnosno priopćenja na zapisnik, službena osoba ovog organa će upozoriti na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem. Ako podnosilac i pored toga zahtijeva da se njegov podnesak, odnosno priopćenje na zapisnik primi, službena osoba je dužna primiti takav podnesak, odnosno usmeno priopćenje. Ako organ utvrdi da nije nadležan za rad po takvom podnesku, donijet će zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.

Član 142.

Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili koji drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti o tom pitanju, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak protiv kojeg je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.

(…)

29. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

30. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantna odredba glasi:

Član 10.

[…] Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

31. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1. st. 2. i 3.

(2) Od dana stupanja na snagu ovog zakona, organi vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji, prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se stanovi proglašavaju napuštenim, odnosno kojima prestaju da važe stanarska prava do stupanja nosioca stanarskog prava u posjed stana u skladu sa ovim zakonom.

(3) Nadležni organi iz stava 2. ovog člana rješavaju o pravima nosilaca stanarskog prava da stupe u posjed njihovih stanova koji su proglašeni privremeno, odnosno trajno napuštenim, i pravima privremenih korisnika napuštenih stanova.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 012399 15 Uvp od 19. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 3. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 29. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/5. Ustava BiH i člana 1. Aneksa 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

39. Ustavni sud ističe da se predmetni postupak odnosi na apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, te da se radi o sporu o građanskim pravima i obavezama u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

A)U odnosu na osporene odluke

40. Apelant, u suštini, smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je, po njegovom mišljenju, osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnom primjenom odredaba materijalnog prava odbijen njegov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana.

41. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

43. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju o apelantovom zahtjevu odlučeno u upravnom postupku i postupku upravnog spora, te u postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke, gdje je u konačnici odlukom Vrhovnog suda odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi dali jasna i logična obrazloženja za svoju odluku iz kojih, nasuprot apelantovom mišljenju, ne proizlazi proizvoljnost u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja prigovora koje je isticao tokom postupka, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Također, Ustavni sud zapaža da je tokom predmetnog upravnog postupka proveden dokazni postupak, uključujući i presude iz parničnog postupka (u kojem je utvrđivano vlasništvo na predmetnom stanu), te da je Vrhovni sud u osporenoj odluci u konačnici dao razloge zašto je zaključio da u konkretnom slučaju Uprava kao upravni organ nema nadležnost da rješava o apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana na kojem je utvrđeno postojanje privatnog vlasništva, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe člana 1. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene, pri čemu je eksplicitno obrazloženo zašto su neosnovani apelantovi navodi u vezi sa primjenom člana 34. Zakona o stambenim odnosima. U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Pri tome Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je dokazima utvrđeno činjenično stanje, te da je naveo relevantne propise na kojima je zasnovao osporenu odluku i o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje elementi proizvoljnosti koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog i Kantonalnog suda u osporenim presudama.

44. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Suđenje u „razumnom roku“

45. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti sa tog aspekta.

a)Relevantni principi

46. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

47. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

48. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

49. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni postupak započeo 4. augusta 1998. godine podnošenjem zahtjeva Upravi za povrat predmetnog stana u apelantov posjed, a da je okončan nakon 19 godina donošenjem presude Vrhovnog suda od 19. septembra 2017. godine. Pri tome je predmetni upravni postupak po apelantovom prijedlogu bio prekinut do okončanja parničnog postupka u predmetu Općinskog suda broj P-2099/03 u periodu od četiri godine i 10 mjeseci (od 5. aprila 2006. godine do 9. februara 2011. godine). Dakle, iz navedenog proizlazi da je predmetni postupak trajao 14 godina i dva mjeseca i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

c) Analiza dužine trajanja postupka

50. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora, te postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. Također, Ustavni sud smatra da je predmet značajan za apelanta.

51. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao 14 godina i dva mjeseca, ne računajući period prekida postupka u kojem organi uprave nisu mogli postupati zbog objektivnih razloga, što je period a priori van razumnog roka i što traži globalnu ocjenu. Njegova dužina bi se mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant korištenjem pravnih lijekova zbog šutnje administracije koji se, u smislu prakse Evropskog suda (mutatis mutandis, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopuštenosti od 20. januara 2000. godine, i Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013. godine) i Ustavnog suda (mutatis mutandis, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 3499/15 od 20. decembra 2017. godine, tačka 46, i broj AP 5280/15 od 11. januara 2017. godine, stav 26-28, dostupne na www.ustavnisud.ba), smatraju djelotvornim pravnim lijekom eventualno mogao izdjejstvovati da se o njegovom zahtjevu odlučuje u rokovima koji korespondiraju sa standardom razumnog roka. Međutim, u odnosu na dužinu konkretnog postupka i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da činjenica da apelant nije koristio taj pravni lijek nije odlučujuća, te da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da ukupna dužina predmetnog postupka od 14 godina i dva mjeseca, ne računajući period prekida postupka u kojem organi uprave nisu mogli postupati zbog objektivnih razloga, ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za šta u najvećoj mjeri snose odgovornost organi uprave i Kantonalni sud, a koji nisu ponudili nikakvo opravdanje za svoje postupanje. Pri tome Ustavni sud zapaža da je postupak pred organima uprave i Kantonalnim sudom do prekida postupka trajao sedam godina i osam mjeseci, a nakon nastavka postupka daljnje tri godine i osam mjeseci, te da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao skoro tri godine, što je u izvjesnoj mjeri, također, doprinijelo dužini postupka.

53. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

54. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, trebalo isplatiti iznos od 1.050,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao 14 godina i dva mjeseca. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Kantonalnog suda i organa uprave koji su u odlučujućoj mjeri doprinijeli nerazumnoj dužini predmetnog postupka, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

55. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant ove tvrdnje veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, kao i okolnost da iz činjenica predmeta proizlazi da je o iseljenju apelanta iz predmetnog stana, zapravo, odlučeno u parničnom postupku u kojem je utvrđeno da je apelantu raskidanjem ugovora o zamjeni stana od 25. januara 1979. godine između V. N. kao pravnog sljednika izvornog vlasnika (I. Č.) i davaoca stana na korištenje 29. aprila 1998. godine prestalo pravo da koristi predmetni stan, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.

56. Apelant je, osim navedenog, ukazao na kršenje člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Aneksa 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud napominje da je članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove u skladu s garancijama prava iz Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava i da dobiju kompenzaciju za imovinu koja im ne može biti vraćena. Međutim, iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da garancije prava na povratak izbjeglih i raseljenih lica nisu bile predmet konkretnog postupka, budući da je u konačnici zaključeno da upravni organi, s obzirom na sadržaj člana 1. Zakona o prestanku primjene, u konkretnom slučaju nisu nadležni, kako je navedeno u obrazloženju presude Vrhovnog suda, „za rješavanje po [apelantovom] zahtjevu za povrat u posjed stana“ , pa osporenim presudama nisu mogle ni biti dovedene u pitanje iz čega proizlazi da osporenim presudama nije povrijeđen princip povratka u prijeratne domove iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada su upravni postupak, postupak upravnog spora i vanrednog preispitivanja sudske odluke trajali 14 godina i dva mjeseca, ne računajući period prekida postupka u kojem organi uprave nisu mogli postupati zbog objektivnih razloga, što je a priori van razumnog roka, a za šta u najvećem dijelu odgovornost snose upravni organi i Kantonalni sud.

58. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redovni sud u svojoj odluci naveo razloge zašto je zaključio da nisu ostvareni uvjeti u smislu člana 1. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene za odlučivanje Uprave o apelantovom zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana.

59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

60. Nema povrede člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Aneksa 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini budući da garancije prava na povratak izbjeglih i raseljenih lica nisu bile predmet konkretnog postupka, pa osporenim presudama nisu mogle ni biti dovedene u pitanje, iz čega proizlazi da osporenim presudama nije povrijeđen princip povratka u prijeratne domove iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

61. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević