Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-93/18 (A.B. VENTURE CAPITAL LTD Nicosia Cyprus)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Hipoteka
  • Legitimno očekivanje
  • Stečaj
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Cesija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-93/18

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 93/18, rješavajući apelaciju A.B. VENTURE CAPITAL LTD Nicosia Cyprus , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A.B. VENTURE CAPITAL LTD Nicosia Cyprus podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 090309 17 Rev od 10. oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A.B. VENTURE CAPITAL LTD Nicosia Cyprus (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nikozije, Kipar, kojeg zastupa Advokatska firma „Sajić“ o.d. iz Banje Luke, podnio je 3. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 090309 17 Rev od 10. oktobar 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) i tužene „Medicinske elektronike“ a.d. Banja Luka u stečaju (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 14. avgusta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 22. do 29. avgusta 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 090309 15 Ps 2 od 26. septembra 2016. godine utvrđeno je da je osnovano potraživanje apelanta kao razlučnog povjerioca prema tuženoj u iznosu od 2.216.779,54 KM na ime glavnog duga, redovne kamate i zakonskih zateznih kamata, tako da se obavezuje stečajni upravnik tužene da ovo potraživanje apelanta kao razlučnog povjerioca prizna u cijelosti kao razlučno pravo i apelantu omogući odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava, i to nepokretnosti označenih kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti), na kojima je u korist apelanta kao povjerioca uknjiženo založno pravo, i da u skladu s ovom presudom, ispravi tabelu priznatih potraživanja (stav I izreke). Tužena je takođe obavezana da na ime troškova postupka isplati apelantu iznos od 51.414,50 KM, dok je dio apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Stavom II izreke presude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je bez pravnog dejstva prema stečajnoj masi tužene upis založnog prava – hipoteke apelanta, izvršen na osnovu rješenja RUGIP PJ Banjaluka (u daljnjem tekstu: RUGIP) od 15. oktobra 2013. godine, uz obavezu tužene da apelantu nadoknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

6. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant podnio tužbu protiv tužene 27. decembra 2010. godine radi utvrđenja, da je tužena na pripremnom ročištu održanom 28. decembra 2015. godine podnijela protivtužbu kojom je tražila da se utvrdi da je bez pravnog dejstva prema stečajnoj masi tužene upis založnog prava – hipoteke apelanta izvršen na osnovu rješenja RUGIP-a od 15. oktobra 2013. godine. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude prezentovao sadržaj tužbe i odgovora na tužbu, protivtužbe tužene i apelantovog odgovora na protivtužbu, te je naveo koje je dokaze proveo (str. 4 i 5 presude). Ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno je da je među parničnim strankama nesporno da je nad tuženom 12. jula 2010. godine rješenjem ovog suda otvoren stečajni postupak, da je apelant blagovremeno prijavio svoje potraživanje, ali da mu je ovo potraživanje osporio stečajni upravnik tužene 30. novembra 2010. godine. Kao razlog osporavanja njegovih potraživanja je navedeno da apelant uz prijavu potraživanja razlučnog prava nije dostavio dokaz o postojanju tog prava, tj. nije dostavio izvod iz ZK uloška na svom imenu vezano za svoje potraživanje prema tuženoj obezbijeđeno upisanom hipotekom na predmetnim nepokretnostima jer je apelant ishodio navedeni upis u zemljišnoj knjizi na osnovu rješenja RUGIP-a od 15. oktobra 2013. godine. U vezi s tim, Okružni privredni sud je naveo da je apelantov pravni prednik Zepter komerc banka a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) s tuženom zaključio ugovor o dugoročnom kreditu 10. januara 2002. godine na iznos od 1.000.000,00 KM uz obezbjeđenje – hipoteke na predmetnim nepokretnostima, što je potvrđeno i uvidom u navedeni ugovor. Uvidom u ugovor o ustupanju potraživanja – cesije od 24. januara 2007. godine utvrđeno je da je taj ugovor zaključen između pravnog prednika apelanta kao ustupioca potraživanja i apelanta kao primaoca potraživanja i založnog prava – hipoteke na predmetnim nepokretnostima, kojom je to potraživanje obezbijeđeno po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu od 10. januara 2002. godine u iznosu od 1.000.000,00 KM, koji je potpisan i ovjeren u Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 8. marta 2007. godine.

7. Okružni privredni sud je dalje utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li je apelant stekao svojstvo razlučnog povjerioca i prava koja mu uz to svojstvo pripadaju, odnosno da li je ovakav upis u suprotnosti s odredbama Zakona o stečajnom postupku, pa samim tim i da li je osnovan protivtužbeni zahtjev tužene kojim se pobijaju navedene pravne radnje. U vezi s tim je navedeno da je uvidom u rješenje Osnovnog suda od 18. januara 2002. godine utvrđeno da je tim rješenjem određena uknjižba založnog prava u korist pravnog prednika apelanta kao povjerioca na predmetnim nepokretnostima tužene kao dužnika radi obezbjeđenja novčanog potraživanja koje apelantov prednik ima prema tuženoj u iznosu od 1.000.000,00 KM s kamatom od 12% godišnje i rokom otplate od 24 mjeseca. Tim rješenjem je takođe naloženo ZK uredu Katastru Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: ZK ured) da izvrši uknjižbu ovog prava u svojim evidencijama. Dalje je kao nesporno utvrđeno da je apelantov pravni prednik ugovorom od 24. januara 2007. godine ustupio apelantu svoje potraživanje prema tuženoj, zajedno s akcesornim pravom, odnosno hipotekom uknjiženom na predmetnim nepokretnostima koje su služile kao obezbjeđenje. U vezi s tim, Okružni privredni sud je ukazao da je odredbom člana 436 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da povjerilac može ugovorom zaključenim s trećim licem prenijeti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost povjerioca ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga. Ugovor o ustupanju nema dejstva prema dužniku ako su on i povjerilac ugovorili da ovaj neće moći prenijeti potraživanje na drugoga ili da ga neće moći prenijeti bez dužnikovog pristanka. Članom 438 ZOO propisano je da za prenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali da je ustupilac dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju.

8. Imajući u vidu navedene odredbe Okružni privredni sud je zaključio da je danom zaključenja ugovora o ustupanju potraživanja od 24. januara 2007. godine na apelanta prešlo i sporedno pravo – založno pravo ustanovljeno na predmetnim nepokretnostima tužene, da je apelant 27. jula 2010. godine podnio zahtjev za uknjižbu ugovora o cesiji u zemljišnoknjižnoj evidenciji, dakle tri godine nakon zaključenja navedenog ugovora, te je stoga taj sud zaključio da je od momenta zaključenja ugovora o ustupanju potraživanja apelant imao osnov za promjenu titulara hipoteke u zemljišnoknjižnim evidencijama. Istaknuto je da taj sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o stvarnom pravu na predmetnim nepokretnostima i da zahtjev za uknjižbu ugovora o cesiji nije uslovljen bilo kakvim prekluzivnim rokom, što znači da je slobodna volja podnosioca zahtjeva kada će zatražiti uknjižbu tog svog prava. U vezi s tim je navedeno da je odredbom člana 149 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) propisano da dobrovoljno založno pravo na nepokretnosti (dobrovoljna ugovorna hipoteka) povjerilac stiče uknjižbom tog prava u zemljišnu knjigu, dok je odredbom člana 156 citiranog zakona propisano da ukoliko se potraživanje obezbijeđeno založnim pravom prenese po bilo kom pravnom osnovu na drugo lice, s tim se ujedno prenosi i to založno pravo, osim ako zakonom nije drugačije određeno. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da smatra da je u smislu odredbe člana 149 ZSP apelantov pravni prednik stekao založno pravo – hipoteku na predmetnim nepokretnostima upisom u zemljišnu knjigu dana 24. januara 2002. godine, a da je do promjene hipotekarnog povjerioca došlo 15. oktobra 2013. godine, odnosno izvršena je izmjena titulara tog prava u zemljišnoknjižnim evidencijama. Dakle, kako je stečajni postupak nad tuženom otvoren 12. jula 2010. godine, a ugovor o cesiji zaključen 24. januara 2007. godine i zahtjev za promjenu hipotekarnog povjerioca podnijet sudu 27. jula 2010. godine, to je apelant u momentu održavanja ispitnog i izvještajnog ročišta dana 30. novembra 2010. godine zasigurno imao svojstvo razlučnog povjerioca, a što je i potvrđeno konačnim upisom u zemljišnoknjižnoj evidenciji dana 15. oktobra 2013. godine. U vezi s tim je navedeno da je odredbom člana 42 Zakona o stečajnom postupku, koji je važio u vrijeme pokretanja stečajnog postupka, propisano da su povjerioci koji imaju razlučno pravo na nekom predmetu stečajne mase ovlašćeni na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove postupka, u skladu s odredbama čl. od 107 do 112 tog zakona. Odredbom člana 115 stav 5 Zakona o stečajnom postupku propisano je da razlučni povjerioci označavaju u prijavi dio imovine stečajnog dužnika na koji se odnosi njihov zahtjev i iznos do kojeg njihova potraživanja po predviđanju neće biti pokrivena tim razlučnim pravom. Navedeno je da u prijavi potraživanja razlučni povjerilac obavještava stečajnog upravnika na kojem dijelu imovine stečajnog dužnika ima razlučno pravo, pa nije u obavezi da u toj prijavi posebno navodi iznose koje potražuje – glavni dug, redovne i zakonske zatezne kamate, odnosno neće izgubiti pravo na njih ukoliko namirenje traži u odvojenom postupku, npr. izvršnom ili ukoliko dokazuje ovo svoje pravo u parničnom postupku.

9. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je zaključio da apelant ima svojstvo razlučnog povjerioca jer je založno pravo na predmetnoj nepokretnosti zasnovano 2002. godine, koje je na apelanta prešlo na osnovu ugovora o ustupanju – cesiji zaključenog 2007. godine s njegovog pravnog prednika, tako da je potpisivanjem navedenog ugovora apelant postao titular založnog prava na predmetnim nepokretnostima. Dakle, smatra da je u zemljišnoknjižnim evidencijama izvršena samo promjena titulara, a ne i zasnivanje samog založnog prava. Stoga je Okružni privredni sud usvojio apelantov zahtjev da mu se prizna razlučno pravo koje se odnosi na glavni dug i redovne kamate, kao i na zakonske zatezne kamate u ukupnom iznosu od 2.216.779,54 KM upravo zato što apelant kao razlučni povjerilac obavještava stečajnog upravnika o svom pravu i ima pravo na odvojeno namirenje, odnosno jer njegova prijava potraživanja nije uslovljena sankcijom odbacivanja zahtjeva. Okružni privredni sud je dalje odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tužene imajući u vidu da je apelant s tuženom zaključio ugovor o ustupanju potraživanja, da je stekao pravo da se upiše kao hipotekarni povjerilac 2007. godine, dakle tri godine prije otvaranja stečaja, dakle u vrijeme kada nije bilo govora o otvaranju stečajnog postupka nad tuženom. Istaknuto je da iz navedenog proizlazi da apelant kao hipotekarni povjerilac nije imao namjeru da remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca. Okružni privredni sud je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe člana 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 090309 16 Pž od 26. maja 2017. godine žalba tužene-protivtužiteljice je uvažena i presuda Okružnog privrednog suda od 26. septembra 2017. godine preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a usvojen protivtužbeni zahtjev tužene i utvrđeno „da je bez pravnog dejstva prema stečajnoj masi tužene upis založnog prava – hipoteke [apelanta] izvršen na osnovu rješenja RUGIP PJ Banjaluka od 15. 10. 2013. godine“. Apelant je takođe obavezan da tuženoj-protivtužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 28.419,30 KM, dok je preko dosuđenog iznosa odbijena tužena-protivtužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

11. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza pravilno ocijenio da je apelant prijavio razlučno pravo na predmetnim nepokretnostima upisanim na ime apelantovog pravnog prednika, da je navedeno potraživanje osporio stečajni upravnik, da je izvršena uknjižba založnog prava u korist apelantovog pravnog prednika rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci od 18. januara 2002. godine, da je apelantov prednik ugovorom od 24. januara 2007. godine ustupio apelantu svoje potraživanje prema tuženoj, zajedno s akcesornim pravom, odnosno hipotekom uknjiženom na navedenim nepokretnostima. U vezi s tim je ukazao da je hipoteka založno pravo na nepokretnosti (član 143 ZSP) kojim se obezbjeđuje novčano potraživanje, sa svrhom da obezbijedi, ali da i omogući izvršenje obaveze iz obligacionog odnosa koju dužnik nije dobrovoljno ispunio. Hipoteka se odnosi na određeno potraživanje i određenu nepokretnost i povjerilac je ovlašćen, na način određen zakonom, da traži namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nepokretnosti prije povjerilaca koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjerilaca koji su hipoteku stekli poslije njega, uključujući i stečajni postupak. Dalje je ukazano da dobrovoljno založno pravo na nepokretnosti (hipoteka) povjerilac stiče uknjižbom tog prava u zemljišnu knjigu ako posebnim zakonom nije drugačije određeno (član 149 stav 1 ZSP), a prestaje tek brisanjem, ne ipso iure prestankom tražbine koju je obezbjeđivala, ako zakonom nije drugačije određeno (član 180 ZSP), a i jedan i drugi upis imaju konstitutivno dejstvo. Odredbom člana 42 stav 1 Zakona o stečajnom postupku propisano je da su povjerioci koji imaju razlučno pravo na nekom predmetu stečajne mase ovlašćeni na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove u skladu s odredbama člana od 107 do 112 citiranog zakona, dok je stavom 2 tačkom 1 člana 42 Zakona o stečajnom postupku kao razlučni povjerilac zakonom određen, između ostalih, i hipotekarni povjerilac. Nakon što bude otvoren stečajni postupak, razlučni povjerioci mogu svoja obezbijeđena potraživanja ostvarivati zasebno, po pravilima izvršnog postupka, uz prethodnu saglasnost stečajnog upravnika (član 62 stav 4 ZSP).

12. Viši privredni sud je, cijeneći dokaze izvedene u postupku pred prvostepenim sudom, naveo da oni potvrđuju da je apelant podnio zahtjev za uknjižbu ugovora o cesiji u zemljišno-knjižnoj evidenciji tri godine nakon zaključenja navedenog ugovora, odnosno 27. jula 2010. godine, pa stoga smatra da prvostepeni sud pogrešno utvrđuje da je od momenta zaključenja ugovora apelant imao osnov za promjenu titulara hipoteke u zemljišno-knjižnim evidencijama, da se radi o stvarnom pravu na nepokretnostima, te jer ovaj zahtjev nije uslovljen bilo kakvim prekluzivnim rokovima, bez obzira na to što je apelant upisan kao hipotekarni povjerilac u zemljišnim knjigama rješenjem RUGIP-a od 15. oktobra 2013. godine. Naime, Viši privredni sud smatra da, s obzirom na to da je tek 15. oktobra 2013. godine izvršena izmjena titulara tog prava u zemljišno-knjižnim evidencijama, apelant u momentu održavanja ispitnog i izvještajnog ročišta 30. novembra 2010. godine nije imao svojstvo razlučnog povjerioca, te da mu se stoga ne može ni priznati razlučno pravo koje se odnosi na glavni dug i redovne kamate, kao i na zakonske zatezne kamate u ukupnom iznosu od 2.216.779,54 KM. Stoga je Viši privredni sud utvrdio da su osnovani žalbeni navodi tužene-protivtužiteljice u pogledu upisa hipoteke jer upis hipoteke u zemljišne knjige u apelantovu korist nije postojao u vrijeme otvaranja stečaja nad tuženom dana 12. jula 2010. godine, niti je postojao u vrijeme održavanja ispitnog i izvještajnog ročišta dana 30. novembra 2010. godine, pa stečajni upravnik nije ni mogao priznati potraživanje apelanta kao potraživanje razlučnog povjerioca. Stoga smatra da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je stekao hipoteku zaključenjem ugovora o ustupanju potraživanja dana 24. januara 2007. godine jer se hipoteka stiče upisom u zemljišne knjige, pa bez obzira na to što je apelant upisan kao hipotekarni povjerilac na predmetnim nepokretnostima tužene dana 15. oktobra 2013. godine, apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, dok je protivtužbeni zahtjev tužene osnovan, iz kojih razloga je i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a usvojen protivtužbeni zahtjev tužene. Naime, Viši privredni sud je ukazao da je stečajni postupak nad tuženom otvoren 12. jula 2010. godine, a ugovor o cesiji je zaključen 24. januara 2007. godine, dok je zahtjev za promjenu hipotekarnog povjerioca podnijet sudu 27. jula 2010. godine, pa se ne može prihvatiti utvrđenje prvostepenog suda da je apelant u momentu održavanja ispitnog i izvještajnog ročišta 30. novembra 2010. godine imao svojstvo razlučnog povjerioca, a što je potvrđeno i konačnim upisom u zemljišno-knjižnu evidenciju 15. oktobra 2013. godine, s obzirom na to da se hipoteka stiče upisom u zemljišne knjige, a na šta tužena žalbom osnovano ukazuje. Stoga je Viši privredni sud, primjenom odredbi člana 229 stav 1 tačka 4 i člana 397 stav 2 ZPP, odlučio kao u st. 1 i 2 izreke ove presude.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 090309 17 Rev od 10. oktobra 2017. godine apelantova revizija je odbijena, kao i zahtjev tužene-protivtužiteljice za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.

14. Vrhovni sud je naveo da apelant blagovremeno izjavljenom revizijom osporava presudu drugostepenog suda zbog povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Razmatrajući ove navode, Vrhovni sud je prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje, te pravne stavove nižestepenih sudova, te istakao da je apelantova revizija neosnovana. Obrazlažući ovaj stav, Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su neosnovani apelantovi navodi da odredbe člana 156 ZSP i člana 66 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03, u daljnjem tekstu: ZOSPO) „ne predviđaju obavezu nikakvog posebnog upisa novog založnog povjerioca, već da novi založni povjerilac automatski stupa na mjesto ranijeg, pa da upis ima samo deklaratorni karakter“. U vezi s tim je ukazao da je hipoteka založno pravo na nepokretnosti (član 143 ZSP) kojim se obezbjeđuje novčano potraživanje, sa svrhom da obezbijedi, ali da i omogući izvršenje obaveze iz obligacionog odnosa koju dužnik nije dobrovoljno ispunio. Hipoteka se odnosi na određeno potraživanje i određenu nepokretnost i povjerilac je ovlašćen, na način određen zakonom, da traži namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nepokretnosti prije povjerilaca koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjerilaca koji su hipoteku stekli poslije njega. Dobrovoljno založno pravo na nepokretnosti (dobrovoljna ugovorna hipoteka) povjerilac stiče uknjižbom (intabulacijom) tog prava u zemljišnu knjigu (član 149 stav 1 ZSP). Odredbe ovog zakona o osnivanju dobrovoljnog založnog prava na nepokretnostima upisom u zemljišnu knjigu primjenjuju se i na promjene i prestanak založnog prava na nepokretnostima do kojih dolazi na osnovu pravnih poslova (član 149 stav 3 ZSP). Dakle, kako je naveo Vrhovni sud, upis u zemljišnu knjigu (odnosno evidenciju o nepokretnosti), predstavlja modus acquirendi, zakonit način sticanja. Pravno dejstvo sticanja nastaje izvršenjem upisa, a pravne efekte proizvodi od momenta kada je nadležni organ primio zahtjev za upis i kada je u pitanju prestanak hipoteke važi pravilo da hipoteka prestaje tek uknjižbom brisanja (ekstabulacija), a ne ipso iure prestankom tražbine koju je obezbjeđivala (član 180 ZSP). Stoga, Vrhovni sud smatra da je pravilan zaključak drugostepenog suda da i jedan i drugi upis koji se odnose na hipoteku imaju konstitutivno dejstvo. Ovo stoga što se pravno dejstvo uknjižbe sastoji u bezuslovnom i konačnom sticanju, ograničenju ili prestanku uknjiženih prava po ispunjenju svih propisanih pretpostavki. To se odnosi i na sve promjene do kojih dođe nakon uknjižbe sticanja hipoteke, pa i na promjenu hipotekarnog povjerioca u konkretnom slučaju. Zbog toga je apelant, kao novi povjerilac na koga je apelantov prednik prenio potraživanje ugovorom o cesiji (i založno pravo s njim), ovlašćen da na osnovu tog ugovora podnese prijedlog da se upiše kao novi hipotekarni povjerilac. Upis promjene hipotekarnog povjerioca proizvodi pravne efekte od momenta kada je nadležni organ primio zahtjev za upis (u konkretnom slučaju to je nakon otvaranja stečajnog postupka i okončanog ispitnog ročišta). Hipoteka koja je upisana i dalje zadržava prvenstveni red koji je imala ranije, pa u takvom slučaju raniji hipotekarni povjerilac ne mora dati klauzulu intabulandi. Identične odredbe o sticanju hipoteke bile su propisane ranije u odredbi člana 64 stav 1 ZOSPO, kao i o prenosu hipoteke na drugog. Navedeno je da je i Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 67/03,46/04, 109/05 i 119/08, u daljnjem tekstu: ZZK) predviđao konstitutivnost upisa svojine i drugih prava na nepokretnostima (član 5 stav 1), te obavezu upisa prava na nepokretnostima, kao i upisa svih promjena koje se tiču podataka u zemljišnoj knjizi (član 8 ZZK).

15. Kako upis apelanta u zemljišne knjige kao hipotekarnog povjerioca nije postojao u vrijeme otvaranja stečaja nad tuženom dana 12. jula 2010. godine, niti u vrijeme održavanja ispitnog i izvještajnog ročišta (30. novembra 2010. godine), pravilno je bilo zaključiti da apelant nije bio razlučni povjerilac koga ima u vidu odredba člana 42 stav 2 tačka 1 i 2 Zakona o stečajnom postupku, koji bi kao imalac razlučnog prava na nekom predmetu stečajne mase shodno stavu 1 člana 42 Zakona o stečajnom postupku bio ovlašćen na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove u skladu s odredbama čl. od 107 do 112 Zakona o stečajnom postupku. Stečajni povjerioci podnose prijavu s dokazima o osnovanosti potraživanja (stav 8 člana 115 Zakona o stečajnom postupku). To znači da je u vrijeme podnošenja prijave potraživanja apelant, koji se legitimisao kao razlučni povjerilac, morao dostaviti uz prijavu potraživanja i dokaze o osnovanosti potraživanja, što u konkretnom slučaju znači da je morao da ima dokaz o upisu promjene hipotekarnog povjerioca na svoje ime. Zbog toga ni stečajni upravnik tužene nije mogao priznati apelantovo potraživanje i smatrati ga razlučnim povjeriocem, pa je bez značaja to što je apelant upisan kao hipotekarni povjerilac u zemljišnim knjigama rješenjem RUGIP-a od 15. oktobra 2013. godine. Rješenje RUGIP-a od 14. februara 2017. godine, koje apelant dostavlja uz reviziju, a odnosi se na postupak upisa promjene hipotekarnog povjerioca, nema karakter novog dokaza u smislu odredbe člana 242 ZPP jer se njime ne ukazuje na povrede odredbi parničnog postupka učinjene pred drugostepenim sudom, pa kao takav nije ni razmatran. Slijedom navedenog, Vrhovni sud smatra da je odluka drugostepenog suda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a usvojen protivtužbeni zahtjev tužene, zasnovana na zakonu i ona apelantovim revizionim navodima nije dovedena u sumnju. S obzirom na to, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248 ZPP odlučio kao u izreci presude, dok je zahtjev tužene za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju u iznosu od 4.387,50 KM odbijen na osnovu odredbe člana 397 stav 1 ZPP u vezi sa članom 387 stav 1 citiranog zakona.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, te u vezi s tim smatra da član 156 ZSP i član 66 ZOSPO ne propisuju nikakvu posebnu obavezu upisa novog založnog prava, već da novi založni povjerilac automatski stupa na mjesto ranijeg, zbog čega smatra da upis ima samo deklaratoran karakter. U vezi s tim, apelant, takođe, navodi da je pravo hipotekarnog povjerioca stekao 2007. godine na osnovu valjanog pravnog posla ugovora o cesiji, a ne s danom podnošenja zahtjeva za promjenu hipotekarnog povjerioca, tj. 27. jula 2010. godine. Stoga tvrdi da kada tražbina obezbijeđena hipotekom pređe na drugo lice po bilo kom pravnom osnovu, na to lice je ujedno prešla i hipoteka kojom je ta tražbina obezbijeđena, bez posebnog načina sticanja, pa smatra da upis nije konstitutivne, već samo deklaratorne prirode. Prema tome, apelant smatra da mu kao razlučnom povjeriocu pripada pravo da se odvojeno namiri iz predmetnih nepokretnosti jer hipoteka kao teret na nepokretnostima nije prestala, niti je hipotekarni dužnik vratio kredit za koji je konstituisana hipoteka, a ni apelantu, a ni njegovom pravnom predniku. Osim toga, apelant smatra da mu je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na nesmetano uživanje imovine koju je stekao po valjanom pravnom osnovu ugovorom o prenosu hipoteke na njegovo ime, te ukazuje na test imovine (utvrđivanje da li se radi o imovini, da li je bilo miješanja u imovinu, da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili opštem interesu, da li je miješanje proporcionalno, da li postoji fer balans između zahtjeva za opšti interes i zahtjeva za zaštitu individualnih prava, te da li je miješanje u skladu s principima pravne sigurnosti i zakonitosti). U vezi s tim, apelant smatra da mu kao razlučnom povjeriocu pripada pravo da se odvojeno namiri iz založenih nepokretnosti jer hipoteka kao teret na nepokretnostima nije prestala, niti je hipotekarni dužnik vratio kredit za koji je konstituisana hipoteka ni apelantu, a ni njegovom pravnom predniku. Dakle, tvrdi da osporena odluka Vrhovnog suda nedvosmisleno predstavlja „miješanje“ u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, zbog čega smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. Imajući u vidu navedeno, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Viši privredni sud je naveo da je presudom ovog suda žalba tužene-protivtužiteljice usvojena i presuda Okružnog privrednog suda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Smatra da je presudom ovog suda dato jasno i detaljno obrazloženje, zbog čega apelantove navode na koje se poziva u apelaciji smatra neosnovanim.

19. Tužena smatra apsolutno neargumentovanim apelantove navode usmjerene s ciljem da ostvari enormnu protivpravnu korist koja mu, kako navodi, „objektivno ne pripada“. Dalje navodi da je kao nesporno utvrđeno da u vrijeme otvaranja stečajnog postupka 12. jula 2010. godine upis apelanta na predmetnim nepokretnostima nije postojao, kao ni u vrijeme održavanja ispitnog i izvještajnog ročišta 30. novembra 2010. godine, zbog čega smatra da stečajni upravnik apelantu nije mogao priznati razlučno pravo na predmetnim nepokretnostima jer to nije u njegovoj nadležnosti, te jer se radi o stvarnim pravima koja se dokazuju izvodom iz zemljišne knjige. Prema tome, smatra neosnovanim apelantove navode i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Sporedna prava Član 437.

(1) Sa potraživanjem prelaze na prijemnika sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, zaloga, prava iz ugovora sa jemcem, prava na kamatu, ugovornu kaznu i sl.

(2) Ipak, ustupilac može predati založenu stvar prijemniku samo ako zalogodavac pristane na to, inače ona ostaje kod ustupioca da je čuva za račun prijemnika.

(3) Pretpostavlja se da su dospele, a neisplaćene kamate ustupljene sa glavnim potraživanjem.

21. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09

– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – odluka US).

Založno pravo kao hipoteka Član 143.

Hipoteku kao založno pravo moguće je osnovati jedino na nepokretnostima, ukoliko zakonom nije drukčije određeno.

Način sticanja založnog prava na nepokretnostima Član 149. stav 1. i 3.

(1)Dobrovoljno založno pravo na nepokretnosti (dobrovoljna ugovorna hipoteka) i na pravu koje je izjednačeno s nepokretnošću povjerilac stiče uknjižbom tog prava u zemljišnu knjigu, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

(3)Odredbe ovog zakona o osnivanju dobrovoljnog ugovornog založnog prava na nepokretnostima upisom u zemljišnu knjigu primjenjuju se i na promjene i prestanak založnog prava na nepokretnostima do kojih dolazi na osnovu pravnih poslova.

Prenos potraživanja Član 156.

Ukoliko se potraživanje, osigurano založnim pravom, prenese po bilo kojem pravnom osnovu na drugo lice, s tim se ujedno prenosi i to založno pravo, osim ako zakonom nije drukčije određeno.

Prestanak hipoteke Član 180.

Ako je založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi, prestat će tek brisanjem, ako zakonom nije drukčije određeno.

22. Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 64.

Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke hipoteka se stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Na osnovu zakona hipoteka se stiče u trenutku kada su ispunjeni uslovi određeni zakonom.

Član 66.

Hipoteka se može preneti na drugog samo zajedno sa prenosom potraživanja koje je tom hipotekom obezbeđeno. Za prijenos hipoteke nije potreban pristanak hipotekarnog dužnika.

Hipotekarni poverilac može zasnovati hipoteku na postojećoj hipoteci u korist trećeg lica bez pristanka hipotekarnog dužnika (nadhipoteka).

23. Zakon o stečajnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 67/02, 77/02

– ispravka, 38/03, 96/03, 68/07, 12/10 i 16/10 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Razlučni povjerioci Član 42.

(1)Povjerioci koji imaju razlučno pravo na nekom predmetu stečajne mase ovlašćeni su na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove u skladu sa odredbama čl. 107- 112. ovog zakona.

(2)Razlučni povjerioci su:

1.hipotekarni povjerioci i povjerioci zemljišnog duga, 2.povjerioci koji su zakonom, pljenidbom, sporazumom pred sudom ili pravnim poslom stekli neko založno pravo, 3.povjerioci kojima je stečajni dužnik radi obezbjeđenja prenio neko pravo, 4.povjerioci kojima pripada pravo zadržanja.

Prijava potraživanja Član 115. stav 8.

(8) Stečajni povjerioci podnose prijavu svojih potraživanja u dva primjerka, sa dokazima o osnovanosti potraživanja.

24. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 74/02, 67/03, 46/04, 109/05, 119/08, 60/11 – Z.O. i 6/12 – Z.O.). Član 5. stav 1.

Konstitutivno dejstvo

1. Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog zakona.

Član 8.

Obaveza upisa Upis prava na nekretninama kao i upis svih promjena koje se tiču podataka u zemljišnoj knjizi je obavezan.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 090309 17 Rev od 10. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 3. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosio na utvrđenje osnovanosti potraživanja apelanta kao razlučnog povjerioca prema tuženoj, te obavezivanje stečajnog upravnika tužene da prizna apelantovo potraživanje kao razlučno pravo i omogući mu odvojeno namirenje na predmetnim nepokretnostima, te da se u postupku odlučivalo i o protivtužbenom zahtjevu tužene usmjerenom na utvrđenje da je bez pravnog dejstva prema stečajnoj masi tužene upis založnog prava – hipoteke apelanta. Iz navedenog proizlazi da se predmetni postupak ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

35. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zapaža da je osporenom odlukom kao konačnom odlukom u predmetnom postupku apelantova revizija odbijena, primjenom odredbe člana 143 i člana 149 st. 1 i 3 ZSP i člana 115 ZSP. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno i argumentovano obrazložio da apelant u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nad tuženom 12. jula 2010. godine nije postojao kao hipotekarni povjerilac u zemljišnim knjigama na predmetnim nepokretnostima, niti u vrijeme održavanja ispitnog i izvještajnog ročišta 30. novembra 2010. godine, stoga apelant nije bio razlučni povjerilac i imalac razlučnog prava na nepokretnostima koje su bile predmet stečajne mase i nije bio ovlašćen na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava. Vrhovni sud smatra da je apelant bio dužan u vrijeme podnošenja prijave svojih potraživanja u stečajnom postupku otvorenim nad tuženom kao razlučni povjerilac uz prijavu potraživanja dostaviti i dokaz o osnovanosti potraživanja, što znači da je morao imati dokaz o upisu promjene hipotekarnog povjerioca na svoje ime. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio apelantove navode, koje ponavlja u apelaciji, vezano za karakter upisa promjene hipotekarnog povjerioca i dao detaljne razloge zašto smatra da navedeni upis ima konstitutivni, a ne deklarativni karakter, uz pozivanje na relevantne odredbe ZSP (čl.143, 149,156 i 180) i člana 66 ZOSPO, te dao razloge zašto smatra neosnovanim apelantove navode istaknute u tom pravcu. Ustavni sud dalje zapaža je Vrhovni sud navedenu činjenicu doveo u kontekst relevantnih odredbi Zakona o stečajnom postupku, te detaljno obrazložio zašto nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na obavezivanje tužene da apelantu kao razlučnom povjeriocu omogući odvojeno namirenje na predmetnim nepokretnostima (na način preciziran tužbenim zahtjevom) , te obrazložio zašto je, suprotno tome, osnovan protivtužbeni zahtjev tužene za utvrđenje da je bez pravnog dejstva prema stečajnoj masi tužene upis založnog prava – hipoteke apelanta izvršen na osnovu rješenja RUGIP-a od 15. oktobra 2013. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, a suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelantovu štetu.

36. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredbi ZSP i ZOSPO, Zakona o stečajnom postupku i Zakona o zemljišnim knjigama na kojim je zasnovana osporena presuda, te dovodeći ih u vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem koje zapravo među strankama i nije sporno (jer nisu dovedene u pitanje okolnosti vezane za datume zaključivanja ugovora o cesiji, o otvaranju stečajnog postupka i donošenje rješenja o upisu apelanta kao hipotekarnog povjerioca), Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda dato jasno i argumentovano obrazloženje svih pitanja koja apelant problematizuje u apelaciji. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

37. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelant ukazuju da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

40. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

41. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelant posjeduje „imovinu“ u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

42. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo predmetni postupak radi utvrđenja osnovanosti potraživanja kao razlučnog povjerioca prema tuženoj, te obavezivanja stečajnog upravnika tužene da prizna apelantovo potraživanje kao razlučno pravo i omogući mu odvojeno namirenje na predmetnim nepokretnostima, te da je ovakav tužbeni zahtjev u postupku okončanom osporenom presudom odbijen kao neosnovan, a usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene. Apelant smatra da ima pravo na nesmetano uživanje imovine koju je stekao po valjanom pravnom osnovu – ugovoru o prenosu hipoteke na njegovo ime i da mu kao razlučnom povjeriocu pripada pravo da se odvojeno namiri iz založenih nepokretnosti, kao i da osporena odluka Vrhovnog suda nedvosmisleno predstavlja „miješanje“ u apelantova prava na mirno uživanje imovine.

43. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27 i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49 i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).

44. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom, eksplicitno obrazložio da je nesporno da su apelantov pravni prednik kao ustupilac potraživanja i apelant kao primalac potraživanja i založnog prava

– hipoteke na predmetnim nepokretnostima 24. januara 2007. godine zaključili ugovor o ustupanju potraživanja – cesije. Međutim, Ustavni sud takođe zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da apelant u smislu relevantnih odredbi čl. 149 st. 1 i 3 ZSP i člana 42 stav 2 tačka 1 i 2 Zakona o stečajnom postupku nije dokazao da je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nad tuženom 12. jula 2010. godine, niti u vrijeme održavanja ispitnog i izvještajnog ročišta (30. novembra 2010. godine) u zemljišnim knjigama bio upisan kao razlučni i hipotekarni povjerilac na predmetnim nepokretnostima, zbog čega je u konačnici Vrhovni sud apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Višeg privrednog suda odbio. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će, u situaciji kada je relevantnim odredbama materijalnog prava (član 149 st. 1 i 3 ZSP) propisano da se založno pravo na nepokretnostima stiče uknjižbom tog prava u zemljišnu knjigu, biti udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu i pored okolnosti da nije dokazao da je u momentu otvaranja i vođenja stečajnog postupka u zemljišnim knjigama bio upisan kao hipotekarni povjerilac na predmetnim nepokretnostima, odnosno nije dokazao da ima status razlučnog povjerioca iz člana 42 stav 2 tačka 1 i 2 Zakona o stečajnom postupku. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao da ima „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku, ZSP i ZOSPO, u osporenoj odluci detaljno obrazložio zašto je revizija tužene usvojena, dok je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom, a data obrazloženja ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava.

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu jer apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će, u situaciji kada je relevantnim odredbama materijalnog prava (član 149 st. 1 i 3 ZSP) propisano da se založno pravo na nepokretnostima stiče uknjižbom tog prava u zemljišnu knjigu, biti udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu i pored okolnosti da nije dokazao da je u momentu otvaranja i vođenja stečajnog postupka u zemljišnim knjigama bio upisan kao hipotekarni povjerilac na predmetnim nepokretnostima, odnosno nije dokazao da ima status razlučnog povjerioca iz člana 42 stav 2 tačka 1 i 2 Zakona o stečajnom postupku.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-93/18 (A.B. VENTURE CAPITAL LTD Nicosia Cyprus) | Sudska praksa | Aktio