Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6137/18 (E. B.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6137/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-6137/18, rješavajući apelaciju Ešefe Bosnić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ešefe Bosnić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017756 16 Uvp od 20. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ešefa Bosnić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Kostajnice, podnijela je 2. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017756 16 Uvp od 20. septembra 2018. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za opštu upravu opštine Kostajnica ( u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 03-568-24/13 od 16. decembra 2013. godine priznato je posthumno Eminu Bosniću (u daljnjem tekstu: apelantičinom suprugu) svojstvo borca i razvrstan je u sedmu (VII) kategoriju, te utvrđeno da je bio angažovan u Teritorijalnoj odbrani Bosanska Kostajnica ukupno dva mjeseca i 27 dana. U obrazloženju rješenja, Odjeljenje je navelo da je uvidom u uvjerenje ovog organa od 19. novembra 2013. godine utvrdilo da je imenovani bio angažovan u Teritorijalnoj odbrani Bosanska Kostajnica od 4. augusta do 31. oktobra 1991. godine (što ukupno iznosi dva mjeseca i 27 dana). Nadalje je ukazalo da se predsjedništvo Boračke organizacije Kostajnica izjasnilo da se imenovani ne nalazi u evidenciji kao pripadnik VRS, te da , s tim u vezi, nisu mogli dati nikakvo mišljenje o dužini učešća u VRS. Slijedom navedenog, Odjeljenje je navelo da je odlučilo prema podacima dostupnim iz uvjerenja ovog organa od 19. novembra 2013. godine, te da je u smislu odredbe čl. 17. i 24. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) riješilo kao u dispozitivu.

3. Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-03/5-3-835-1135/2015 od 3. novembra 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin zahtjev za utvrđivanje činjenice da je njen suprug poginuo kao pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS).

4. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je ukazalo da je donijelo rješenje 1. novembra 2013. godine kojim je apelantičinom suprugu priznato angažovanje u teritorijalnoj odbrani Bosanska Kostajnica od 4. augusta do 31. oktobra 1991. godine, ali da je 12. novembra 2012. godine donijelo rješenje i uvjerenje kojim je utvrdilo da je apelantičin suprug kao pripadnik jedinice radne obaveze poginuo 2. septembra 1994. godine. Nadalje je naveo da su jedinice radne obaveze formirane po opštinama što je regulisano Uredbom o organizovanju i izvršavanju radne obaveze za obavljanje povremenih poslova i zadataka od značaja za obranu (u daljnjem tekstu: Uredba), da je raspoređivanje radno-sposobnog stanovništva vršilo Ministarstvo odbrane u opštinama, te da jedinica radne obaveze nije bila u sastavu oružanih snaga koje su činile vojske i jedinice policije. Ministarstvo je istaklo da je nesporna činjenica da imenovani u momentu pogibije nije imao status borca već je bio pripadnik jedinice radne obaveze, što je potvrđeno izjavama svjedoka koje su dostavljene u prilogu zahtjeva, pa da je stoga i odlučilo kao u izreci.

5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 017756 15 U od 30. septembra 2016. godine uvažena je apelantičina tužba i poništeno rješenje Ministarstva od 3. novembra 2015. godine.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da odluka Ministarstva nije pravilna i istakao da je Ministarstvo prilikom odlučivanja moralo da uzme u obzir i da se izjasni o pravosnažnom Rješenju Odjeljenja od 16. decembra 2013. godine (koje je bilo u spisu i kojim je apelantičinom suprugu posthumno priznato svojstvo borca i razvrstan je u VII kategoriju). Okružni sud je ukazao na odredbu člana 2. stav 1. tač. 1. i 2. Zakona o pravima boraca, te naveo da imajući u vidu navedeno rješenje to znači da je on bio ,,u sastavu oružanih snaga i snaga državne bezbjednosti SFRJ ili vojnih formacija pod komandom tih oružanih snaga u određenom vremenskom periodu, za odbranu Jugoslavije odnosno Republike Srpske”. Nadalje je naveo da je tačno da jedinice radne obaveze, čiji pripadnik je bio apelantičin suprug u momentu pogibije, u pravilu, nisu bile u sastavu VRS (što je regulisano Uredbama), ali da se ne može zanemariti navedena činjenica, o kojoj nije razmatrano u osporenom rješenju Ministarstva, nego se olako prešlo preko iste. Okružni sud je, s obzirom na navedeno, zaključio da su ostvareni razlozi iz člana 10. tač. 2. i 4. Zakona u upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) za poništavanje osporenog akta, zbog čega je odlučio kao u izreci na osnovu ovlašćenja iz člana 31. st. 1. i 2. ZUS-a.

7. Nezadovoljno navedenom presudom, Ministarstvo je podnijelo Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 30. septembra 2016. godine.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 017756 16 Uvp od 20. septembra 2018. godine uvažen je zahtjev Ministarstva i preinačena presuda Okružnog suda od 30. septembra 2016. godine tako što je tužba odbijena kao neosnovana.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je tokom upravnog postupka nesporno utvrđeno da je apelantičin suprug bio pripadnik jedinice radne obaveze i da mu je rješenjem Ministarstva od 1. novembra 2013. godine priznato angažovanje u teritorijalnoj odbrani Bosanska Kostajnica kako bi članovi porodice, shodno odredbi člana 11. stav 2. Zakona o pravima boraca, mogli ostvariti pravo na mjesečno primanje i pravo na zdravstvenu zaštitu jer je imenovani poginuo kao pripadnik jedinice radne obaveze. Nadalje je naveo da je, stoga, neosnovano pozivanje Okružnog suda na rješenje Odjeljenja od 16. decembra 2013. godine kod činjenice da je odredbom člana 11. stav 3. Zakona o pravima boraca regulisano da lica iz st. 1. i 2. ovog člana ne mogu ostvariti status borca, vojnog invalida i člana porodice poginulog borca, jer status borca ne može se steći po osnovu angažovanja na radnoj obavezi ili u jedinici radne obaveze, s obzirom da je to u suprotnosti sa članom 2. Zakona o pravima boraca. Vrhovni sud je ukazao da je neosnovan i apelantičin navod dat u odgovoru na zahtjev da je ovakvo postupanje Ministarstva diskriminatorsko jer je u svim ovakvim slučajevima, kada se radilo o pripadnicima radne obaveze ili pripadnicima jedinice radne obaveze, Ministarstvo postupalo jednoobrazno i nije priznavalo status borca jer ta lica nemaju status borca u smislu člana 2. Zakona o prvima boraca. Vrhovni sud je, također, istakao da apelantica nije "pružila" dokaze da je Ministarstvo u odnosu na druga lica postupalo na drugačiji način od onog kako je postupilo u ovom konkretnom slučaju prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu.

10. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te tvrdi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenjeno materijalno pravo odnosno odredbe čl. 2. i 15. Zakona o pravima boraca. Apelantica navodi da sud nije uzeo u obzir činjenicu da je njen suprug imao status borca i da joj je priznato pravo na invalidninu i zdravstveno osiguranje koje ostvaruje kao porodica poginulog pripadnika jedinice radne obaveze. Osim toga, apelantica navodi da je u sličnom postupku drugačije riješeno odnosno priznato pravo angažovanja u oružanim snagama RS licu bošnjačke nacionalnosti koji je učestvovao u radnom vodu, te da je došlo do diskriminacije po osnovu vjeroispovijesti odnosno da je "srpske nacionalnosti već bi imao riješeno pitanje statusa borca".

Relevantni propisi

11. Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 134/11, 9/12 ispravka , 40/12 i 18/15 - O.U.S.)

Član 2. stav (1) tač. a) i b) Borac je, u smislu ovog zakona, lice koje je:

učestvovalo u oružanim akcijama, odnosno oružanoj borbi na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljem tekstu: SFRJ) u sastavu oružanih snaga i snaga državne bezbjednosti SFRJ i vojnih formacija pod komandom tih snaga, u periodu od 17. avgusta 1990. do 18. maja 1992. godine, za odbranu SFRJ, odnosno Republike Srpske, u ratu u bivšoj SFRJ, odnosno Bosni i Hercegovini u periodu od 19. maja 1992.

godine do 19. juna 1996. godine, kao pripadnik oružanih snaga Republike Srpske, vršilo vojne i druge dužnosti za odbranu Republike Srpske.

Član 11.

Prava na mjesečna primanja i pravo na zdravstvenu zaštitu propisana ovim zakonom može ostvariti i lice koje je vršeći dužnost svoje službe kao pripadnik civilne zaštite, radnik Ministarstva unutrašnjih poslova, pripadnik radne obaveze ili pripadnik jedinice radne obaveze, po naređenju nadležnog organa učestvovalo u aktivnostima vezanim za oružanu akciju ili borbena dejstva i u vršenju tih aktivnosti zadobilo ranu, povredu ili ozljedu zbog koje je nastupio invaliditet od najmanje 20%, odnosno koje je pod istim okolnostima zadobilo bolest zbog koje je nastupio invaliditet od najmanje 40%.

Prava na mjesečna primanja i pravo na zdravstvenu zaštitu predviđena ovim zakonom mogu ostvariti i članovi porodice lica iz stava 1. ovog člana koja su poginula, umrla ili nestala pod tim okolnostima ili su umrla od posljedice rane, povrede, ozljede ili bolesti zadobijene pod tim okolnostima u roku od godinu dana od dana nastanka oštećenja organizma.

Lica iz st. 1. i 2. ovog člana ne mogu ostvariti status borca, vojnog invalida i člana porodice poginulog borca.

Član 15.

Status i prava propisana ovim zakonom mogu ostvariti državljani Republike Srpske, odnosno Bosne i Hercegovine, a strani državljani i lica bez državljanstva samo ako ih ne ostvaruju u državi čiji su državljani ili u državi na čijoj teritoriji imaju prebivalište.

Status i prava propisana ovim zakonom ne mogu ostvariti lica koja su državljani Republike Srpske ako ih ostvaruju u jednoj od država nastalih od bivše SFRJ.

Lica koja nemaju prebivalište u Republici Srpskoj mogu ostvariti prava na novčana primanja i naknade predviđene ovim zakonom, a pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa propisima iz oblasti zdravstva.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio odredbe Zakon o pravima boraca. Osim toga, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je neosnovan i apelantičin navod dat u odgovoru na zahtjev da je ovakvo postupanje Ministarstva diskriminatorsko jer je u svim ovakvim slučajevima, kada se radilo o pripadnicima radne obaveze ili pripadnicima jedinice radne obaveze, Ministarstvo postupalo jednoobrazno i nije priznavalo status borca jer ta lica nemaju status borca u smislu člana 2. Zakona o prvima boraca, tako da apelantica nije "pružila" dokaze da je Ministarstvo u odnosu na druga lica postupalo na drugačiji način od onog kako je postupilo u ovom konkretnom slučaju prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6137/18 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio