Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2975/18 („EUROS“ d.o.o. Srbac i N. S.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2975/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2975/18, rješavajući apelaciju „EUROS“ d.o.o. Srbac i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli EUROS“ d.o.o. Srbac i Nedeljko Suvajac protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 191391 17 Rev od 6. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „EUROS“ d.o.o. Srbac i Nedeljko Suvajac iz Srpca (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) podnijeli su 23. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 191391 17 Rev od 6. februara 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 191391 14 P od 11. novembra 2015. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) dužna isplatiti im određeni novčani iznos na ime glavnog duga, sa zakonskom zateznom kamatom, te su obavezani apelanti da tuženoj nadoknade troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je prvoapelant po nalogu Republičke uprave carina Republike Srpske platio posebnu taksu na robu uvozno ocarinjenu po 16 deklaracija, podnesenih u toku 1999. godine, te da je Ustavni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) odlukom broj U-26/98 od 27. decembra 2000. godine utvrdio da je Uredba o plaćanju posebne takse na određene proizvode (u daljnjem tekstu: Uredba) protivna Ustavu Republike Srpske. Dalje je naveo da je rješenjem Ministarstva finansija Republike Srpske, Finansijske policije (u daljnjem tekstu: Finansijska policija) od 23. maja 2001. godine prvoapelantu zabranjeno obavljanje djelatnosti, dok se ne izmire obaveze utvrđene rješenjem istog organa od 12. jula 2000. godine. Ukazano je i da je prvoapelant podnio zahtjev za povrat posebne takse, te da je nakon usvajanja navedenog zahtjeva, izvršeno prebijanje sa obavezama utvrđenim rješenjem Finansijske policije od 23 maja 2001. godine, a preostali iznos, odnosno razlika u određenom iznosu, isplaćena na žiro-račun prvoapelanta, te je zaključkom istog organa od 21. jula 2009. godine obustavljen postupak prinudne naplate protiv prvoapelanta. Osnovni sud je istaknuo i da je između parničnih stranaka nesporno da u periodu od 23. maja 2001. godine do 16. jula 2009. godine drugoapelantu nije isplaćivan lični dohodak, dok je sporno da li su postupanjem tužene apelanti pretrpjeli štetu u vidu izmakle koristi.

4. S tim u vezi, Osnovni sud je citirao član 7. stav 1. i član 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te ukazao da bi apelanti imali pravo na naknadu štete od tužene potrebno je da je naplata posebnih taksi u uzročnoj vezi sa poslovanjem i radom apelanata, odnosno da je izmirenje tih obaveza prouzrokovalo prvoapelantovu nelikvidnost što je za posljedicu imalo onemogućavanje daljeg rada i poslovanja prvoapelanta. Imajući u vidu da je u vrijeme naplate poreza na uvozno ocarinjenu robu na snazi bila Uredba, te da je naplata vršena shodno Uredbi, zaključeno je da je Poreska uprava zakonito postupala, jer je tek tokom 2000. godine Ustavni sud RS Uredbu proglasio protivnu Ustavu Republike Srpske. Osnovni sud je ukazao da u vrijeme naplate posebne takse tužena nije znala, niti je mogla znati da će Uredba biti proglašena kao neustavna, te je njena naplata vršena u skladu sa zakonom, slijedom čega su neosnovani navodi apelanata da je naplata posebne takse vršena na nezakonit način. Nadalje, ukazano je i da kada je prvoapelant podnio zahtjev za povrat sredstava koja se odnose na uplatu posebne takse, on je usvojen i izvršeno je prebijanje sa obavezama prvoapelanta utvrđenih rješenjem Finansijske policije, dok mu je preostali iznos, koji predstavlja razliku između iznosa koji je prvoapelant uplatio po osnovu posebne takse i obaveza prvoapelanta po osnovu poreza i drugih naknada, utvrđenih rješenjem Finansijske policije od 12. jula 2000. godine isplaćen.

5. Po mišljenju Osnovnog suda zabrana obavljanja djelatnosti nije ni u kakvoj vezi sa plaćanjem ili neplaćanjem posebnih carinskih taksi, već je izrečena kao sankcija zbog neplaćanja zakonskih obaveza (plaćanje poreza i doprinosa) utvrđenih rješenjem Finansijske policije od 12. jula 2000. godine. S tim u vezi, obrazložio je da plaćanje posebnih carinskih taksi i plaćanje poreza i doprinosa nisu ni u kakvoj međusobnoj vezi, a apelanti su znali čim su registrovali pravno lice da su obveznici na plaćanje poreza, doprinosa i drugih zakonom utvrđenih obaveza i da je plaćanje navedenih ustanovljeno zakonom, te su znali koje su posljedice neizmirivanja zakonskih obaveza. Dalje je obrazložio da apelanti nisu dokazali da je uslijed postupanja tužene za njih nastala šteta u vidu izmakle koristi, odnosno da je naplata posebnih taksi u uzročnoj vezi sa poslovanjem i radom prvoapelanta, i da je izmirenje tih obaveza prouzrokovalo prvoapelantovu nelikvidnost i neisplaćivanje obaveza po osnovu ličnog dohotka drugoapelantu, imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da je zabrana obavljanja djelatnosti nastupila kao posljedica neizmirenja obaveza prvoapelanta utvrđenih rješenjem Finansijske policije od 12. jula 2000. godine. Imajuću u vidu navedeno, prema mišljenju Osnovnog suda, ne postoji uzročna veza između radnji tužene, odnosno naplate posebne takse i nastale posljedice (zabrane obavljanja djelatnosti), niti je po mišljenju ovog suda, usljed plaćanja posebne takse za apelanta nastala šteta u vidu izmakle koristi.

6. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 191391 16 Gž od 14. marta 2017. godine, odbijena je žalba apelanata i potvrđena presuda Osnovnog suda, te je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova na ime sastava žalbe,

7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 191391 17 Rev od 6. februara 2018. godine, odbijena je revizija apelanata podnesena protiv presude Okružnog suda.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao odredbe 154. st. 1. i 3., člana 155. i člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te istaknuo da svaka šteta ne mora uvijek biti izvor obligacije na osnovu koje za štetnika nastaje obaveza, a za oštećenog pravo potraživanja naknade štete. Dalje je naveo da bi postojala odgovornost za naknadu štete potrebno je, ne samo da neko lice pretrpi štetu, već i da se ostvare ostale zakonske pretpostavke za odgovornost za štetu (štetna radnja na strani štetnika, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između te radnje i nastale štete, subjektivna ili objektivna odgovornost štetnika). Istaknuo je da je štetna radnja protivpravna ako je preduzeta protivno zakonskoj normi, a ako je radnja izvršena u skladu sa zakonskom normom i sa postojećim pravnim poretkom, pravni subjekt koji je izvršio takvu radnju ne odgovara trećem licu za štetu koju je ono pretrpjelo. Po mišljenju Vrhovnog suda, u tom slučaju nisu ispunjeni uslovi za dosuđenje naknade štete (član 154. stav 1. u vezi sa članom 155. ZOO), jer nema osnova da se lice koje je postupalo u skladu sa zakonom obavezuje na naknadu štete i u slučaju kad je pravno dozvoljena radnja tog lica dovela do štetne posljedice.

9. Stoga je Vrhovni sud prihvatio kao pravilan zaključak nižestepenih sudova da je Republička uprava carina Republike Srpske zakonito postupila kada je na osnovu tada važeće Uredbe naložila prvoapelantu da na uvozno ocarinjenu robu plati taksu u određenom novčanom iznosu. Dalje je naveo da je na ovakav zaključak bez uticaja okolnost da je odlukom Ustavnog suda RS utvrđena nesaglasnost Uredbe sa Ustavom Republike Srpske, iz razloga što je prema odredbi člana 69. stav 2. tada važećeg Zakona o Ustavnom sudu RS, Uredba prestala da važi 6. februara 2001. godine, kada je navedena odluka objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske”, što znači da su organi tužene u spornom periodu imali valjan pravni osnov za naplatu propisanih taksi. Osim navedenog, Vrhovni sud je istaknuo da je rješenje o zabrani obavljanja djelatnosti prvoapelanta posljedica neispunjenja njegovih zakonskih obaveza (plaćanja poreza i doprinosa) i da nije ni u kakvoj vezi sa postupanjem organa tužene. Okolnost da je prvoapelant zahtjev za povrat plaćene takse podnio 10. augusta 2001. godine, a da je rješenje o usvajanju zahtjeva doneseno 29. januara 2009. godine, po mišljenju Vrhovnog suda, ne daje osnova za revizoni prigovor da tužena o tom zahtjevu nije odlučila ,.8 godina“. S tim u vezi, Vrhovni sud je detaljno opisao tok postupka, te zaključio da je predmetni postupak vođen pred organima tužene, a zatim i organima Bosne i Hercegovine, kontinuirano kroz navedeni period, pa ni u postupku donošenja rješenja o usvajanju zahtjeva prvoapelanta za povrat uplaćenih taksi, nema nezakonitog postupanja organa tužene.

10. Apelanti navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju pogrešnim stav Vrhovnog suda da u radnjama tužene nema protivpravnosti, jer su organi tužene preko osam godina izbjegavali izvršenje svojih zakonskih obaveza propisanih članom 203. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine, i pored postojanje odluke Ustavnog suda RS. Ističu da je donošenjem navedene odluke otpao pravni osnov za naplatu sporne taksene obaveze, a istovremeno i osnov za izrečenu mjeru zabrane obavljanja poslovne djelatnosti, koju je tužena „držala na snazi“ više od devet godina i time onemogućivala prvoapelanta da obavlja svoju poslovnu djelatnost i ostvaruje prihode. Ističu da je zabrana obavljanja djelatnosti prvoapelanta trajala od 23. maja 2001. godine do 29. novembra 2010. godine, a predmetna odluka Ustavnog suda RS je donesena 27. decembra 2000. godine, za koje vrijeme prvoapelant nije mogao obavljati svoju poslovnu djelatnost i ostvariti očekivanu dobit čime je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi, dok je drugoapelant, kao zaposlenik kod prvoapelanta, također pretrpio štetu jer u navedenom vremenskom periodu nije ostvario plate i pripadajuće doprinose.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama ZOO i ZPP, ukazao da u konkretnom slučaju nema nezakonitog postupanja organa tužene i da stoga nisu ispunjeni uslovi za dosuđenje naknade štete (član 154. stav 1. u vezi sa članom 155. ZOO). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2975/18 („EUROS“ d.o.o. Srbac i N. S.) | Sudska praksa | Aktio