Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3417/19 (N. P.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3417/19
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3417/19, rješavajući apelaciju Nikole Prolića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Prolića podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 K 078642 19 Kv od 6. avgusta 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nikola Prolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Mile Kovačević i Marica Đukanović“ iz Gradiške, podnio je 28. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 K 078642 19 Kv od 6. avgusta 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Osnovni sud, sudija za prethodni postupak, donio je Rješenje broj 72 0 K 078642 19 KPP od 2. avgusta 2019. godine kojim je apelantu određen pritvor u trajanju od mjesec dana zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 306 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ).
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je postupajući po prijedlogu Tužilaštva radi određivanje pritvora Osnovni sud, cijeneći osnovanost prijedloga, našao da su ispunjeni zakonski uslovi za određivanje pritvora u smislu člana 197 stav 1 tačka v) ZKP, ukazujući da iz cjelokupnog činjeničnog stanja spisa – dokaza priloženih uz prijedlog za određivanje pritvora (detaljno navedenih na str. 3 rješenja – zapisnik o apelantovom ispitivanju, zapisnici o saslušanju svjedoka, materijalna dokumentacija i drugo) proizlazi osnovanost prijedloga za određivanje pritvora.
6. Takođe, Osnovni sud je ukazao da je, prema odredbi člana 197 stav 1 tačka v) ZKP, za određivanje pritvora po ovom osnovu potrebno kumulativno ispunjenje dvije pretpostavke da postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo (a ta pretpostavka je ostvarena) i da se ispuni i druga pretpostavka – ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Prema ocjeni Osnovnog suda, višestruka osuđivanost apelanta zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 233 stav 2 KZ, kod kojeg je jedan od kvalifikatornih elemenata nanošenje tjelesnih ozljeda drugom licu, zbog krivičnog djela tjelesnih povreda iz člana 155 stav 1 KZRS, kao i kod činjenice da se kod ovog suda vodi krivični postupak zbog krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 362 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ, čini naročitu okolnost i opravdava bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, te opravdava razlog za određivanje pritvora po osnovu člana 197 stav 1 tačka v) ZKP. Pri svemu ovom ispunjena je i pretpostavka da je za to krivično djelo predviđena kazna zatvora od jedne do 10 godina prema stavu 3 iz člana 306 KZ. Osnovni sud je naveo da navedene naročite okolnosti opravdavaju bojazan da bi apelant mogao da ponovi krivično djelo zbog njegove višestruke osuđivanosti pri čemu se (kako sud navodi) ne može zanemariti činjenica da je apelant sprečavajući službeno lice u vršenju službene radnje nanio tešku tjelesnu ozljedu oštećenom D. Z., policajcu iz PSPU Gradiška, koji je u toku redovnog radnog vremena obavljao službenu dužnost na terenu, što je posebna okolnost koja djelo čini društveno opasnim jer je po osnovima sumnje izvršeno nad licem koje je kao službeno lice vršilo službenu radnju.
7. Osnovni sud, u tročlanom vijeću, donio je Rješenje broj 72 0 K 078642 19 Kv od 6. avgusta 2019. godine kojim je apelantovu žalbu izjavljenu na rješenje o određivanju pritvora odbio kao neosnovanu.
8. U obrazloženju je ukazano na navode iz žalbe: da rješenje o određivanju pritvora ne sadrži razloge koje propisuje zakon, odnosno obrazloženje kojim bi se opravdala primjena zakonskih pretpostavki za određivanje pritvora, da apelant nije imao namjeru da izvrši krivično djelo koje mu se stavlja na teret, da nije postojao umišljaj za izvršenje djela i da se radi o spletu nesretnih okolnosti, da ne postoji ni pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP, jer se radi o službenom licu koje apelant ne poznaje i ne postoji bojazan da bi mogao da dovrši pokušano djelo, niti počini drugo djelo. Branilac je u žalbi istakao da nije proveden zakonit postupak prilikom određivanja pritvora jer tužilac nije prisustvovao ročištu, iako je njegovo prisustvo obavezno.
9. Na str. 2 drugostepenog rješenja vijeće je ukazalo na dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno ukazalo na iskaze svjedoka koji su naveli da su vidjeli apelanta kako je glavom udario policajca u predjelu nosa, što je potvrdio još jedan svjedok, a što proizlazi i iz medicinske dokumentacije. Takođe, u odnosu na posebne pritvorske razloge, vijeće je u potpunosti prihvatilo razloge koji su iznijeti u prvostepenom rješenju, a koji se odnose na činjenicu da je apelant višestruko osuđivano lice za teška krivična djela od kojih su brojna i s karakterom nasilja. Okolnosti izvršenja predmetnog krivičnog djela, upornost i drskost koju je kritične prilike pokazao apelant prema službenom licu, te njegova ranija višestruka osuđivanost, prema mišljenju vijeća, opravdavaju bojazan da bi on ostankom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo.
10. Vijeće nije uvažilo apelantove žalbene navode da postupak određivanja pritvora nije proveden zakonito jer ročištu za određivanju pritvora nije prisustvovao okružni javni tužilac, pozivajući se na član 199 stav 1 ZKP i činjenicu da je u konkretnom slučaju sudu dostavljen obrazložen prijedlog tužioca, koji je dostavljen (i) apelantu, odnosno njegovom braniocu, koji su na ročištu imali mogućnost da se izjasne o navedenom prijedlogu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
11. U apelaciji apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 14 Evropske konvencije. Apelant navodi da osporena rješenja, kako prvostepeno tako i drugostepeno, ne sadrže razloge koje propisuje ZKP, odnosno ne sadrži obrazloženje kojim bi se opravdala primjena zakonskih pretpostavki neophodnih za određivanje pritvora. Apelant ističe da je osporeno rješenje nezakonito i doneseno uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka i pogrešnu primjenu KZ, ne sadrži valjane razloge za određivanje pritvora i obrazloženje osporenog rješenja nije u skladu s izrekom rješenja. Apelant navodi da sve i kada bi postojali zakonski uslovi za određivanje ove mjere u konkretnom slučaju, pritvor je mjera koja se određuje kada je neophodna, a ako je određena, onda se određuje što je moguće kraće, budući da se radi o ograničenju lične slobode nekog lica. Osnovni uslov za određivanje svakog pritvora je postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Apelant ukazuje da je taj uslov neophodan, ali sam za sebe nije dovoljan. Njemu treba da se pridruži još neki od posebnih osnova za određivanje pritvora određenih u članu 197 ZKP. Drugi uslov na osnovu kojeg je osumnjičenom određen pritvor jeste postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Nadalje, iz svih dokaza koji su provedeni u ovoj fazi postupka jasno i nedvosmisleno proizlazi da apelant nije imao namjeru da izvrši krivično djelo koje mu se stavlja na teret, dakle kod njega nije postojao umišljaj za izvršenje ovog krivičnog djela, već se radi o spletu nesretnih okolnosti u kojima se apelant našao u datom trenutku. Način na koji se desio sporni događaj samo govori u prilog činjenici da ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi bilo osnovano primijeniti odredbu člana 197 stav 1 tačka v) ZKP jer se radi o službenom licu, policajcu kojeg apelant ni ne poznaje, niti je imao namjeru da mu nanese tjelesne povrede. Prema stanovištu odbrane, ne postoji niti jedan dokaz koji govori u prilog činjenici da bi apelant mogao da ponovi krivično djelo, odnosno da će dovršiti pokušano krivično djelo jer je ovo krivično djelo radnjom izvršenja već dovršeno, niti osumnjičeni prijeti izvršenjem krivičnog djela, a u konkretnom slučaju postoji samo formalno ispunjenje zakonske pretpostavke da se radi o krivičnom djelu za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Apelant navodi da prilikom određivanja pritvora nije proveden zakonit postupak jer nema zahtjeva ovlašćenog tužioca za predlaganje i određivanje pritvora budući da tužilac nije bio prisutan, već samo policijski službenik – inspektor, a odbrana smatra da je prisustvo tužioca obavezno, shodno zakonskim određenjima. Apelant je takođe ukazao na činjenicu da trenutno jedini vodi brigu o svoje troje maloljetne djece koja su u dobi od jedne i po do četiri i po godine, jer se njihova majka trenutno nalazi na privremenom radu u inostranstvu, te određivanjem pritvora najveću štetu trpe njegova maloljetna djeca koja su ostala bez zaštite i brige svog oca.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da nema povrede apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao ni prava iz člana 14 Evropske konvencije i da je apelacija neosnovana. Takođe, u odgovoru (od 17. oktobra 2019. godine) Osnovni sud je naveo „da je dalje postupanje po apelantovoj apelaciji bespredmetno jer je apelant pušten iz pritvora u skladu sa rješenjem ovog suda […]“. Uz odgovor su dostavljena dva rješenja (rješenje Osnovnog suda od 23. septembra 2019. godine kojim je odbijen prijedlog Tužilaštva da se pritvor apelantu produži i rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci od 8. oktobra 2019. godine kojim je uvažena žalba Tužilaštva i rješenje od 23. septembra 2019. godine ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak).
13. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelant počinio krivično djelo, i to s umišljajem, pa je time ostvaren opšti element, i to osnovana sumnja, a kada se pogledaju apelantove generalije vidljivo je da je 10 puta osuđivan za razna krivična djela, među kojima i teška – razbojništvo i drugo. Tužilaštvo je navelo da je apelacija bez uporišta i predložilo da se odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i Nadležnost za određivanje pritvora Član 199.
(1) Pritvor određuje rješenjem sud na obrazloženi prijedlog tužioca.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Osnovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je donijeto 6. avgusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 28. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant osporava rješenje Osnovnog suda od 6. avgusta 2019. godine tvrdeći da su mu tim rješenjem (kao i prvostepenim) povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 14 Evropske konvencije. Međutim, bez obzira na povrede na koje apelant ukazuje, Ustavni sud primjećuje da se navodi iz apelacije odnose na pitanja zaštićena članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije pa će apelacija biti ispitana u tom pravcu jer je u konkretnom slučaju apelant lice koje je lišeno slobode i koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazilo u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda, te iz navoda apelacije proizlazi da se poziva na kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
21. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
22. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za određivanje pritvora, pri čemu osporava postojanje osnovane sumnje, kao i posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP.
23. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora da bude sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora da bude utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora da ima pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora da bude u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora da bude zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
24. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance utvrdili da postoje razlozi za određivanje pritvora apelantu, o čemu su u osporenim rješenjima dati jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi koje će Ustavni sud, s obzirom na pitanja pokrenuta apelacijom, ispitati.
26. Ustavni sud primjećuje da je u prvostepenom rješenju veoma jasno navedeno koji su to dokazi koji upućuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a što je podrobnije objasnio Osnovni sud (vijeće), koji je ispitao apelantove žalbene navode, te je potvrdio odluku prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje i našao da su neosnovani žalbeni navodi (između ostalog navod iz žalbe da se radi o „spletu nesretnih okolnosti“). U principu, apelant je (i) u apelaciji naveo da nije imao namjeru i da nije postojao umišljaj za izvršenje ovog krivičnog djela, a što zapravo tek eventualno treba da dokaže u krivičnom postupku (koji je, kako proizlazi iz odgovora Tužilaštva, u toku). Ustavni sud primjećuje da navodi iz apelacije ni na koji način nisu doveli u sumnju date razloge, te da se obrazloženje redovnih sudova ni u čemu ne doima proizvoljno, već je vrlo konkretno. U zaključku suda o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta, suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo da su mu garancije koje pruža član 5 Evropske konvencije na bilo koji način povrijeđene. U ovom trenutku i u ovoj fazi postupka, te imajući u vidu da se radi o rješenju o određivanju pritvora, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju na osnovu navedenih dokaza, kako su oni interpretirani u obrazloženju osporenih rješenja, može izvesti zaključak o osnovanoj sumnji. Stoga je, u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak redovnog suda da postoji osnovana sumnja kao preduslov za određivanje pritvora apelantu u skladu sa standardima koje propisuje član 5 Evropske konvencije.
27. Nadalje, u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka
v) ZKP, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi naveli naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant ukoliko se nađe na slobodi mogao da ponovi krivično djelo, dok apelant navodi da ne postoji niti jedan dokaz da bi mogao da ponovi krivično djelo, odnosno da će dovršiti pokušano krivično djelo (jer je dovršeno), niti prijeti izvršenjem krivičnog djela.
28. U vezi s posebnim pritvorskim uslovima iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP, Ustavni sud podsjeća da je potrebno, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stepen težine, uporedive s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60,15. maj 2008 i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, takođe, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedopuštenih aktivnosti u dužem periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).
29. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je sud kao naročite okolnosti kod apelanta cijenio njegovu raniju višestruku osuđivanost, od kojih su brojne presude za krivična djela s elementima nasilja. Takođe, redovni sud je cijenio kao jednu od okolnosti drskost i upornost koju je apelant pokazao prema službenom licu kritične prilike, kao i činjenicu da je (za šta postoji osnovana sumnja) sprečavajući službeno lice u vršenju službene radnje nanio tešku tjelesnu povredu oštećenom, policajcu koji je u toku radnog vremena obavljao službenu dužnost na terenu, ,,što je posebna okolnost koja čini djelo društveno opasnim“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz apelantovih navoda ne proizlazi ništa iz čega bi moglo da se zaključi da u okolnostima njegovog slučaja ne postoji istinska „opravdana bojazan“ da bi, u smislu predmetnog pritvorskog osnova, puštanjem na slobodu mogao da ponovi krivično djelo, odnosno da su u osporenim rješenjima izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o naročitim okolnostima koji opravdavaju bojazan, koji nadjačavaju pravilo o poštovanju apelantovog prava na slobodu.
30. U odnosu na apelantove navode da postupak određivanja pritvora nije proveden zakonito jer tužilac nije bio prisutan na ročištu za određivanje pritvora, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao jasno obrazloženje zašto ovaj navod nije osnovan, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP (član 199 stav 1 ZKP), a što korespondira i praksi Ustavnog suda u predmetu u kojem su razmotreni apelantovi identični navodi (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu AP 4871/18 od 11. oktobra 2018. godine, tačka 34, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio „da nema kršenja prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije: [...] c) kada odsustvo tužioca sa ročišta za odlučivanje o prijedlogu za određivanje pritvora ne predstavlja procesnu smetnju da sud odluči o prijedlogu“. Bez obzira na činjenicu što je u predmetu AP 4871/18 bila osporena odluka Opštinskog suda u Visokom, koji primjenjuje Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, isti zaključak je u potpunosti primjenljiv na apelanta jer to proizlazi iz odgovarajućih odredbi ZKP na koje se redovni sud u konkretnom predmetu pozvao, pa se umjesto posebnog obrazloženja u ovom dijelu Ustavni sud poziva na obrazloženje dato u predmetu AP 4871/18.
31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih rješenja o određivanju mjere pritvora nisu izostali razlozi i obrazloženja na osnovu predočenih dokaza koje su redovni sudovi cijenili u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje i naročitih okolnosti iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević