Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5582/17 (R. J.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5582/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5582/17, rješavajući apelaciju Radovana Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Radovana Jankovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 005882 17 Gž 3 od 14. septembra 2017. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radovan Janković (u daljnjem tekstu: apelant), advokat iz Gradiške, kojeg zastupa Miroslava Drinić, advokat iz Gradiške, podnio je 28. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 005882 17 Gž 3 od 14. septembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 005882 15 P 3 od 26. januara 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tužitelja Nade i Stevana Vranješa, te Stojanke Milošević i Dragane Kreča (u daljnjem tekstu: tužiteljice) zatraženo je 29. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i punomoćnik tužitelja su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 9. aprila 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 005882 15 P 3 od 26. januara 2017. godine apelant je obavezan da tužiteljima na ime dugovanja isplati iznos od 1.600 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 342 KM (stav I izreke presude), dok je ostali dio tužbenog zahtjeva i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenih iznosa odbijen (stav II izreke presude). Istom presudom (stav III izreke) odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio obavezivanje tužitelja na isplatu iznosa od 4.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Tužitelji su u tužbi naveli da ih je apelant, kao advokat, zastupao u predmetu broj Gž 532/07 (P 477/06) po kojoj presudi su trebali naplatiti „po osnovu naknade štete iznos od 9.025 KM“ sa zakonskom zateznom kamatom, te troškovima parničnog postupka od 6.575 KM. Još su naveli da je apelant kao punomoćnik u navedenom predmetu u izvršnom postupku putem banke naplatio iznos od 28.859,65 KM od kog je tužiteljima isplatio 16.800 KM umjesto 28.859,65 KM, a shodno činjenici da apelant tužiteljima nije isplatio ostatak iznosa koji je naplatio kao njihov advokat, tužitelji od apelanta potražuju isplatu razlike od 11.459 KM.
7. Apelant je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev tvrdeći da je tužiteljici Nadi Vranješ isplatio dosuđeno potraživanje po Presudi broj Gž 532/07, istaknuvši da je na ime svojih troškova naplatio, umjesto 14.025 KM, tek 10.000 KM, pa je u tom kontekstu tokom postupka istakao protivtužbeni zahtjev tražeći isplatu iznosa od 4.000 KM koji mu tužitelji duguju za zastupanje u predmetu po tužbi protiv Ljubomira Stupara (predmet broj P 310/05).
8. Na temelju provedenih dokaza, uvidom u materijalne dokaze i saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka (provedeni dokazi su taksativno pobrojani na str. 2 i 3 obrazloženja presude, između ostalih, nalog za plaćanje od 10. februara 2009. godine u iznosu od 1.500 KM na ime Stevana Vranješa), Osnovni sud je, prije svega, ukazao da su parnične stranke u rodbinskim odnosima i da je apelant tužitelje zastupao u više sudskih predmeta (parnični i izvršni). Zatim je utvrdio da je izvršni postupak po prijedlogu tužiteljice Nade Vranješ i ostalih tužitelja protiv izvršenika PP „Stojnić“ Mašići i Nade Vrhovac okončan tako što su sve obaveze po izvršnoj ispravi izmirene 2. decembra 2008. godine izvršenjem rješenja o izvršenju, i to prenosom sa računa izvršenika na račun apelanta, kao punomoćnika, sljedećih novčanih iznosa: iznos od 1.100 KM na ime troškova izvršnog postupka, zatim, iznos od 6.575 KM na ime troškova parničnog postupka, iznos od 2.534 KM na ime kamata na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka, te iznos kamata na glavni dug u iznosu od 9.025 KM. Osnovni sud je, u vezi s tim, pojasnio da se glavni dug u iznosu od 9.800 KM odnosio na zahtjev tužiteljice Nade Vranješ i tužitelja protiv tuženih PP „Stojnić“ i Nade Vrhovac radi naknade štete, a navedeni iznos apelant je isplatio tužiteljici Nadi Vranješ u cijelosti (potvrda od 4. decembra 2008. godine).
9. Potom je Osnovni sud naveo da ukupno potraživanje tužitelja protiv tuženih iz predmetnog spisa broj P-477/06 iznosi 29.034 KM (9.800 KM – glavni dug + 1.100 KM troškovi izvršenja + 6.575 KM – troškovi parničnog postupka + 2.534 KM – kamate na troškove postupka + 9.025 KM
– kamate na glavni dug). U vezi s tim, Osnovni sud je pojasnio da od ukupnog iznosa (29.034 KM) apelantu, kao punomoćniku, nesporno pripadaju troškovi parničnog postupka u iznosu od 6.575 KM sa zakonskim zateznim kamatama u iznosu od 2.534 KM koji je uplaćen na račun apelanta kao punomoćnika u predmetnoj parnici. Prilikom odlučenja Osnovni sud je, uzevši u obzir izjavu tužiteljice Nade Vranješ da je apelant po osnovu predmeta broj P-477/06 tužiteljima isplatio ukupan iznos od 16.800 KM, te je, shodno tome, imajući u vidu da je apelant naplatio svoje troškove na ime zastupanja (6.575 KM + 2.534 KM – ukupno 9.109 KM), zaključio da ukupan dug nakon odbitka troškova zastupanja iznosi 19.925 KM (29.034 KM – 6.575 KM – 2.534 = 19.925 KM). Osnovni sud je temeljem provedenih dokaza utvrdio da je apelant tužiteljima isplatio ukupan iznos od 18.325 KM pa je, shodno tome, apelant obavezan na isplatu iznosa od 1.600 KM (19.925 – 18.325 = 1.600 KM), jer tužitelji visinu potraživanja (11. 459 KM) nisu u cijelosti dokazali. Osnovni sud je apelanta obavezao na isplatu primjenom člana 262. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
10. U odnosu na protivtužbeni zahtjev Osnovni sud je ocijenio da je neosnovan, jer apelant nije, u smislu člana 210. ZOO, dokazao da je na tužitelje prešao neki dio apelantove imovine bez pravnog osnova imajući u vidu, shodno apelantovim navodima, da se predmet protivtužbenog zahtjeva odnosi na nenaplaćene troškove tužiteljice Nade Vranješ u drugom predmetu (broj P- 310/05). Prema utvrđenju navedenog predmeta, troškovi zastupanja su odlukom od 18. januara 2007. godine dosuđeni u iznosu do 3.400 KM, a ne 3.200 KM, kako to apelant navodi. Osnovni sud je ocijenio „nelogičnim da se protivtužbenim zahtjevom traži iznos od 4.000 KM iz razloga što je, kako je istakao tuženi, od potraživanja iz predmetnog spisa broj P-477/06 i na ime troškova u postupku protiv Stupar Ljubomira naplaćeno 6.000 maraka iz dogovora sa suprugom tužiteljice, što je tuženi protivtužitelj naveo prilikom njegovog saslušanja u svojstvu parnične stranke od 18.10.2011. godine“. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je ocijenio apelantovu izjavu u tom dijelu, ali da je nije prihvatio, jer je suprotna utvrđenom činjeničnom stanju i samim navodima iz odgovora na tužbu, kada je apelant naveo da mu tužitelji na ime troškova za zastupanje iz predmeta broj P 310/05 duguju iznos od 3.400 KM, pa kako je prema apelantovim tvrdnjama on dužan tužiteljima iznos od 1.899 KM iz predmetne parnice broj P-477/06, proizlazi da su tužitelji na ime troškova postupka dužni 1.325 KM, a ne iznos od 4.000 KM, koji apelant protivtužbenim zahtjevom potražuje.
11. Međutim, kako je naglasio Osnovni sud, ukoliko je apelant naplatio troškove postupka koji su dosuđeni u predmetu broj P-477/06 i troškove postupka u drugom predmetu (broj P-310/05), proizlazi da apelant nije naplatio troškove postupka u cijelosti na ime zastupanja tužiteljice Nade Vranješ u predmetu broj P-477/06, iako je iznos na ime troškova parničnog postupka sa kamatama izvršen, odnosno naplaćen prenosom sredstava sa računa izvršenika na apelantov račun. Upravo zbog tog razloga je Osnovni sud zaključio da apelant nije dokazao osnovanost potraživanja, u smislu člana 210. ZOO.
12. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je u sjednici vijeća donio Presudu broj 72 0 P 005882 17 Gž 3 od 14. septembra 2017. godine kojom je žalbu tužitelja usvojio i prvostepenu presudu preinačio u st. I i II, tako što je apelant obavezan da tužiteljima isplati iznos od 11.459 KM, umjesto dosuđenog iznosa od 1.600 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 3.422,25 KM. Istom presudom odbijena je apelantova žalba u odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 702 KM (sve preciznije navedeno u izreci presude).
13. Okružni sud je, nakon ispitivanja žalbi parničnih stranaka, ocijenio da je žalba tužitelja osnovana, a da apelantova žalba nije. U vezi sa osnovanošću žalbe tužitelja, Okružni sud je najprije podsjetio na dokaze koji su provedeni tokom prvostepenog postupka, te je u tom pravcu naveo da je prvostepeni sud sve dokaze ocijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, nakon čega je taj sud utvrdio da su apelant i tužitelji u rodbinskim odnosima, da je apelant zastupao tužitelje „u izvršnom predmetu“ prvostepenog suda broj 72 0 I 001336 08 I i da je u tom izvršnom predmetu na apelantov račun uplaćen iznos od 1.100 KM na ime troškova izvršnog postupka, iznos od 6.575 KM na ime troškova parničnog postupka, iznos od 2.534 KM na ime kamata na iznos troškova postupka i iznos od 9.025 KM na ime kamata na glavni dug, a „od navedenog iznosa, tužiteljica Nada Vranješ je od tuženog primila iznos od 9.800,00 KM (glavni dug), iznos od 5.500,00 KM, koji se odnosio na kamatu na glavni dug, te je tuženi platio tužiocu Vranješ Stevanu iznos od 1.000,00 KM“ (ukupno 16.300 KM). Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepena presuda nije pravilna u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, jer je „u ovoj parnici bilo nesporno da je tuženi od primljenog iznosa od PP 'Stojnić' platio tužiocima Vranješ Nadi i Vranješ Stevanu navedene iznose, pa je tako preostala razlika od 11.459,00 KM, koji je tuženi primio od navedenog izvršenika“ (vidi stranu 3 obrazloženja drugostepene presude).
14. Potom je Okružni sud naveo da prvostepena presuda nije donesena uz povrede odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, niti su učinjene povrede na koje ukazuju parnične stranke. U tom pravcu je Okružni sud dalje pojasnio da, „suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud je, u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, savjesno i brižljivo ocijenio svaki od provedenih dokaza zasebno i sve dokaze zajedno, kako bi na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. Za takav svoj stav prvostepeni sud je djelimično dao objektivno prihvatljivo obrazloženje, u skladu sa odredbom člana 191. stav 4. ZPP, koje kao pravilne u cijelosti usvaja i ovaj drugostepeni sud“. Pri tome, kako je naglasio Okružni sud, prvostepeni sud nije povrijedio ni odredbu člana 123. ZPP, jer je taj sud slobodnom ocjenom dokaza utvrdio činjenice na osnovu kojih je odlučeno o tužbenom zahtjevu. Okružni sud je još pojasnio da je činjenično stanje u ovom predmetu pravilno i potpuno utvrđeno na koje utvrđenje je djelomično pravilno primijenjeno i materijalno pravo u odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva, dok je nepravilno primijenjeno materijalno pravo u dijelu prvostepene presude kojim je odbijen „protivtužbeni“ zahtjev tužitelja (vidi stranu 3 obrazloženja).
15. U vezi sa apelantovim protivtužbenim zahtjevom, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zahtjev pravilno odbio zbog nedokazanosti, odnosno neosnovanosti, pri čemu se taj sud pozvao na odredbe čl. 7. i 126. ZPP, koje je citirao zaključivši da, ako sud na osnovu ocjene dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja, pa je žalba u tom dijelu odbijena primjenom člana 226. ZPP.
16. Konačno, Okružni sud je zaključio da „kod činjenice da je protivtužbeni zahtjev odbijen, zbog njegove nedokazanosti, te da se tužbeni i protivtužbeni zahtjev nalaze djelomično i u koneksitetu, to je valjalo žalbu tužilaca usvojiti, prvostepenu presudu preinačiti u odbijajućem dijelu primjenom odredbe člana 229. stav (1) tačka 4) Zakona o parničnom postupku i obavezati tuženog da plati tužiocima zadržanu razliku od 11.459,00 KM“ (…).
17. Odluku o troškovima postupka Okružni sud je obrazložio na strani 4 obrazloženja. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnim navodima apelant, između ostalog, ukazuje da je drugostepena odluka nezakonita, jer je donesena mimo ovlaštenja koja su propisana članom 229. ZPP zbog čega je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pri čemu je citirao navedenu odredbu, naglasivši da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu suprotno citiranoj odredbi. Potom, apelant ističe da je drugostepeni sud prilikom odlučenja utvrdio da je prvostepeni sud činjenično stanje pravilno utvrdio, ali da nije pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu ne navodi koje to materijalno pravo nije pravilno primijenjeno. Apelant, nadalje, ukazuje da je drugostepeni sud naveo da je prvostepeni sud prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu djelimično dao objektivno i prihvatljivo obrazloženje u skladu sa odredbama člana 191. stav 4. ZPP, koje i taj sud prihvata, ali da je uprkos tome preinačio dosuđeni iznos pri čemu nije dao nikakvo obrazloženje koje zadovoljava standarde sudske odluke koji podrazumijevaju da sudska odluka mora biti jasna i dovoljno razumljiva i utemeljena na materijalnom i procesnom pravu, posebno kada se odluka preinačava. Prema apelantovoj ocjeni, zaključak drugostepenog suda o visini naplaćenog potraživanja je suprotan provedenim dokazima iz prvostepene presude, što upućuje na zaključak da je drugostepeni sud pogrešno ocijenio neposredno izvedene dokaze od prvostepenog suda, odnosno odluka drugostepenog suda je suprotna rezultatima izvedenih dokaza i time potpuno proizvoljna i na apelantovu štetu, jer je drugostepeni sud potpuno zanemario činjenicu da je apelant advokat i da ima pravo na dosuđene troškove postupka.
19. U tom pravcu apelant, između ostalog, navodi da je izjava neposredno saslušanog svjedoka Stevana Vranješa saglasna sadržini isplatnog naloga iz kojeg je vidljivo da je imenovanom isplaćen iznos od 1.500,00 KM, a ne 1.000,00 KM, kako to pogrešno „utvrđuje“ drugostepeni sud. Apelant posebno naglašava da je drugostepeni sud obavezivanjem apelanta na isplatu iznosa od 11.459,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom potpuno zanemario činjenicu da je apelant advokat koji je tužitelje zastupao i u parnici i u izvršnom postupku, te da, shodno tome, ima pravo na troškove zastupanja koji su mu dosuđeni odlukama parničnog i izvršnog suda, saglasno postignutom dogovoru i ovlaštenjima iz punomoći. „Nalazeći da je tuženi obavezan tužiteljima isplatiti iznos od 11.459,00 KM (…) drugostepeni sud ne samo da tužiteljima dosuđuje još jednom već ranije naplaćen iznos već to dosuđuje primjenom pravila neosnovanog bogaćenja kao da je taj iznos apelant zadržao bez osnova.“ Apelant u tom pravcu dalje tvrdi da je drugostepeni sud obavezivanjem apelanta na isplatu iznosa od 11. 459,00 KM apelanta tretirao kao obično fizičko lice koje ima obavezu da sve što naplati od suprotne strane u postupcima preda strankama koje je zastupao, bez ikakvog prava na troškove zastupanja koji su odlukama dosuđeni.
20. Apelant iskazuje nezadovoljstvo odlukom redovnih sudova i u dijelu protivtužbenog zahtjeva, jer nisu dali razumljivo i objektivno obrazloženje budući da apelant od tužitelja nije ništa naplatio u drugom predmetu (broj P 310/05) u kojom je, također, zastupao tužitelje. Odlukom drugostepenog suda apelant je, ustvari, ostavljen bez naknade propisane ATRS iz čega slijedi da je apelant u oba predmeta radio kao nadripisar bez prava na naknadu. Ovakvim stavom drugostepenog suda apelant je osiromašen za dosuđene advokatske troškove koji mu nesporno pripadaju. Prema apelantovoj ocjeni, obrazloženje drugostepenog suda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje i zasniva se na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava i odredaba Zakona o advokaturi i ZOO. Apelant predlaže da se apelacija usvoji i utvrdi povreda osnovnih ljudskih prava na koja se u apelaciji pozvao, da se presuda Okružnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje u što kraćem roku.
b) Odgovor na apelaciju
21. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da ostaje kod razloga datih u osporenoj odluci, dodavši još da je Vrhovni sud rješenjem od 8. februara 2018. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedozvoljenu.
22. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je taj sud pravilno ocijenio dokaze posebno i u međusobnoj vezi, te da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno u okvirima pravila provedenog parničnog postupka zbog čega se može zaključiti da u tom segmentu taj sud nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciji pozvao. Isto tako, Osnovni sud je naglasio da bi bilo protivno zakonu da taj sud komentariše odluku Okružnog suda koja je donesena po žalbi protiv prvostepene presude. Osnovni sud je naveo da odluku u ovom predmetu prepušta Ustavnom sudu.
23. Punomoćnik tužitelja je naveo da osporenim odlukama nisu prekršena apelantova prava na koja se pozvao, predloživši da se apelacija odbaci kao nedozvoljena, odnosno odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03,85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
Član 211.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primijeni ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 229. stav (1) tačka (4) (1) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi. (2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Član 262. stav (1) (1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 72 0 P 005882 17 Gž 3 od 14. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, što je vidljivo i iz odgovora Okružnog suda. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 6. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 28. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
33. Apelant iznosi brojne prigovore kojima, između ostalog, ukazuje na proizvoljnost posebno drugostepenog suda koji je bez ikakvog obrazloženja preinačio prvostepenu presudu i takvim odlučenjem apelantu uskratio pravo na dosuđenu naknadu za njegov advokatski angažman u predmetima u kojima je zastupao tužitelje. Apelant naglašava da je Okružni sud, donoseći spornu odluku, izašao izvan svojih zakonskih ovlaštenja, jer je, pozivajući se na odredbu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, preinačio prvostepenu presudu temeljeći odluku na svojoj ocjeni dokaza, drugačijoj od one utvrđene u prvostepenom postupku, iako je u obrazloženju naveo da je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, jer je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Apelant, također, navodi da se Okružni sud u svojoj odluci nije pozvao niti na jednu odredbu materijalnog prava iako je upravo zbog razloga proizvoljne primjene materijalnog prava preinačio prvostepenu presudu, što je, također, za apelanta neprihvatljivo.
34. Kako se apelacioni prigovori primarno temelje na nedostatku obrazloženja od Okružnog suda, Ustavni sud, prije svega, naglašava da je, slijedeći praksu Evropskog suda, u svojoj praksi dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju, zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti).
35. S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti) (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
36. Ustavni sud zapaža da se predmet spornog potraživanja odnosi na naplatu iznosa od 11. 459,00 KM za koji tužitelji tvrde da im pripada kao razlika od ukupnog potraživanja u iznosu od, kako tvrde, 28.859,65 KM, koji je u izvršnom postupku prebačen na račun apelanta, kao njihovog punomoćnika u predmetu broj P-477/06, odnosno u izvršnom postupku. Tužitelji, također, tvrde da im je apelant od ukupnog potraživanja uplatio tek dio, i to iznos od 16.800,00 KM.
37. Ispitujući odluku Okružnog suda, kao konačnu odluku u ovom predmetu, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Okružni sud, koristeći se ovlaštenjima iz člana 229. stav (1) tačka 4) ZPP (vidi Relevantne propise), preinačio prvostepenu presudu u dijelu tužbenog zahtjeva obavezavši apelanta na isplatu iznosa od 11. 459,00 KM, umjesto iznosa od 1.600,00 KM koji je utvrdio prvostepeni sud, tako da je tužbenom zahtjevu u cijelosti udovoljeno. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, imajući u vidu da je ocjena dokaza od prvostepenog suda bila u skladu sa članom 8. ZPP, te da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, zaključio da je od prvostepenog suda u dijelu tužbenog zahtjeva izostala pravilna primjena materijalnog prava.
38. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, čije činjenično utvrđenje drugostepeni sud nije doveo u pitanje, detaljno (matematičkim izračunom) pojasnio sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, navodeći vrlo precizno koliko je iznosilo ukupno potraživanje tužitelja, koliki je iznos prebačen na račun apelanta kao punomoćnika u izvršnom postupku, koliko iznosi glavni dug, a koliko kamate na glavni dug, koliko su tužitelji primili novca od apelanta, koliko iznose troškovi parničnog postupka, kamate na dosuđene troškove, te koliko iznose troškovi izvršnog postupka (vidi tač. 8. i 9. ove odluke). Pri tome Ustavni sud zapaža da za prvostepeni sud nije bilo sporno da dosuđeni troškovi parničnog postupka (uključujući i kamate na dosuđeni iznos) pripadaju apelantu, kao advokatu koji je tužitelje zastupao u parničnom postupku, tako da je Osnovni sud od ukupnog potraživanja oduzeo iznos koji se odnosi na dosuđene troškove parničnog postupka i u postupku utvrđeni iznos koji je apelant tužiteljima već isplatio, utvrđujući da razlika u korist tužitelja koju apelant treba da vrati tužiteljima iznosi 1.600,00 KM.
39. Shodno takvom utvrđenju prvostepenog suda, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, preinačavajući prvostepenu presudu, pobrojao iznose koje su tužitelji primili od apelanta (prema utvrđenju Okružnog suda, radi se o ukupnom iznosu od 16. 300, 00 KM) navodeći u vezi s tim da „prvostepena presuda nije pravilna u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, jer je u ovoj parnici bilo nesporno da je tuženi od primljenog iznosa od PP 'Stojnić' platio tužiocima Vranješ Nadi i Vranješ Stevanu navedene iznose (16. 300,00 KM), pa je tako preostala razlika od 11.459,00 KM, koji iznos je tuženi primio od navedenog izvršenika“ (vidi tačku 13 ove odluke).
40. Prema ocjeni Ustavnog suda, dato obrazloženje Okružnog suda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje na šta apelant s pravom ukazuje. Ustavni sud smatra da je od Okružnog suda izostalo bilo kakvo obrazloženje o tome zašto apelantu, kao advokatu tužitelja u predmetu broj P 477/06, ne pripadaju dosuđeni troškovi parničnog postupka, koji za Osnovni sud nisu bili sporni, jer je upravo prvostepeni sud prilikom odlučenja umanjio potraživanje tužitelja za iznos dosuđenih troškova postupka i kamata na taj iznos. Dakle, u svjetlu činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda koji se tim pitanjem detaljno bavio i koji je imao u vidu da tužitelji nisu u cijelosti dokazali visinu potraživanja, Ustavni sud smatra da je Okružni sud propustio da navede razloge zbog kojih bi bilo vidljivo zašto je apelant obavezan na isplatu spornog iznosa od 11.459,00 KM, koji je, prema detaljnom utvrđenju prvostepenog suda, uključivao i troškove parničnog postupka. Navedeno posebno zato što je Okružni sud, koristeći se ovlaštenjima iz člana 229. stav (1) tačka 4) ZPP, preinačio prvostepenu presudu što ga je obavezivalo da obrazloži razloge za odlučenje. Ustavni sud ponovo ukazuje na prethodno izneseni stav da razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku, a prema ocjeni Ustavnog suda, dosuđeni troškovi parničnog postupka u konkretnom slučaju predstavljaju važan aspekt od koga je zavisila konačna odluka, a koji je Okružni sud očito zanemario.
41. Upravo zbog navedenog i činjenice da je Okružni sud prilikom odlučenja zanemario iznos koji se odnosio na troškove parničnog postupka, čini se proizvoljnim obrazloženje Okružnog suda da je tužbenom zahtjevu valjalo udovoljiti i zbog razloga što se tužbeni i protivtužbeni zahtjev nalaze djelimično i u koneksitetu, a da je apelantov protivtužbeni zahtjev odbijen zbog nedokazanosti (vidi tačku 16 ove odluke). Ustavni sud podsjeća da koneksitet postoji kada se oba zahtjeva (tužbeni i protivtužbeni) zasnivaju na istom činjeničnom stanju. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, upravo imajući u vidu da je taj sud apelantu priznao troškove parničnog postupka u predmetu broj P-477/06, odbio apelantov protivtužbeni zahtjev (vidi tačku 11 ove odluke), pa se, shodno tome, ovakvo obrazloženje Okružnog suda u svjetlu činjenice da taj sud apelantu nije priznao dosuđene troškove parničnog postupka iz predmeta broj P 477/06, niti je obrazložio razloge za to dodatno čini proizvoljnim.
42. Dodatna proizvoljnost Okružnog suda proizlazi i iz činjenice, na šta apelant s pravom ukazuje, što se Okružni sud prilikom odlučenja pozvao na odredbu člana 229. stav (1) tačka 4) ZPP (vidi Relevantne propise), a da uopšte nije naveo koju odredbu materijalnog prava je prvostepeni sud proizvoljno primijenio. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se prvostepeni sud prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu pozvao na odredbu člana 262. stav (1) ZOO (vidi tačku 9 ove odluke, odnosno stranu 4 prvostepene presude), pa je pretpostavka da je Okružni sud imao u vidu citiranu odredbu. Shodno tome, nepozivanje Okružnog suda ni na odredbe materijalnog prava u odsustvu obrazloženja o obavezivanju apelanta na isplatu iznosa od 11.459,00 KM samo dodatno učvršćuje stav Ustavnog suda o proizvoljnosti Okružnog suda.
43. Konačno, Ustavni sud prima facie proizvoljnost Okružnog suda zapaža i u utvrđenoj visini iznosa koji je apelant isplatio tužiteljima, koji ne korespondira čak ni sa tvrdnjama samih tužitelja, a ni sa činjeničnim utvrđenjem prvostepenog suda koje Okružni sud nije doveo u pitanje (vidi tač. 6, 9. i 13. ove odluke, tužitelji su tvrdili da im je apelant isplatio 16.800,00 KM, Osnovni sud je u dokaznom postupku utvrdio da se radi o iznosu od 18.325,00 KM, a Okružni sud je utvrdio da je to iznos od 16.300,00 KM), što dodatno ukazuje da postupanje Okružnog suda u ovom predmetu nije bilo u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Navedena okolnost upravo opravdava i apelantove prigovore da je Okružni sud na taj način izašao izvan okvira člana 229. stav (1) tačka 4) ZPP.
44. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da odluka Okružnog suda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, jer je izostalo obrazloženje utemeljeno na odredbama materijalnog prava zašto je apelant obavezan na isplatu iznosa od 11. 459,00 KM koji je, prema detaljnom utvrđenju prvostepenog suda, uključivao i dosuđene troškove parničnog postupka (6.575 + 2.534 KM), a za Osnovni sud nije bilo upitno da ti troškovi pripadaju apelantu kao advokatu tužitelja u predmetu broj P 477/06.
45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je presudom Okružnog suda došlo do kršenja prava na pravilno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
46. Imajući u vidu prethodno izneseni zaključak o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne vidi razlog da posebno razmatra apelantov prigovor u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da je presudom Okružnog suda prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je od Okružnog suda izostalo obrazloženje utemeljeno na pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava iz kojeg bi bilo jasno zbog kog razloga je apelant obavezan na isplatu iznosa 11.459,00 KM, jer je iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje Okružni sud nije doveo u pitanje, jasno proizašlo da u navedeni iznos ulaze i dosuđeni troškovi parničnog postupka koji, kako je utvrdio Osnovni sud, pripadaju apelantu kao advokatu tužitelja koje je zastupao u parničnom predmetu broj P 477/06.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević