Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5664/18 (M. V.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5664/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-5664/18, rješavajući apelaciju Milorada Vasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Vasića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 050144 18 Gž od 11. jula 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 050144 15 P od 30. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Vasić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Seferovaca, kojeg zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnio je 10. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 050144 18 Gž od 11. jula 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 050144 15 P od 30. januara 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 050144 15 P od 30. januara 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da mu isplati određene novčane iznose na ime nematerijalne štete radi pretrpljenih fizičkih bolova, straha, povreda zadobijenih tokom trajanja lišenja slobode, te na ime umanjenja životne sposobnosti, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant u predmetnoj tužbi naveo da je 19. novembra 2012. godine bio lišen slobode zbog krivičnih djela krađe i iznude, i da je u toku lišenja slobode nakon privođenja od strane dva policajca i dva inspektora zadobio udarce u predjelu glave i trbuha, povodom čega se obratio nadležnom Domu zdravlja povodom kojih je sastavljen nalaz i mišljenje i ljekarsko uvjerenje, kojim su konstatovane povrede od strane ORL doktora, te da je zbog navedenog pretrpio nematerijalnu štetu koju potražuje predmetnom tužbom. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je ukazao da je u toku postupka izveo dokaze uvidom u materijalnu dokumentaciju (potvrda PS Gradiška, zapisnik PS Gradiška o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog, potvrda o otpustu lica lišenog slobode, ljekarsko uvjerenje, nalazi i mišljenja vještaka ZU Opšta bolnica Gradiška ORL iz 2012. godine, kontrolni pregled iz 2014. godine i sl.), da je izvršeno vještačenje po vještaku medicinske struke i da su saslušani su brojni svjedoci (dr. Z.P., dr. B.V., D.K.,. Z.P, R.V., Z.V., M.B., M.B. i M.K.), te da je ocjenom izvedenih dokaza cijeneći ih skupa i pojedinačno odlučio kao u izreci presude. Osnovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju iz izjava navedenih svjedoka (među kojima su supruga i kćerka apelanta, te komšije apelanta, koji su izjavili da su nakon sto je apelant pušten iz prostorija policijske stanice primijetili da je imao masnice i modrice po licu), kao i pismenih dokaza ne može se zaključiti da je predmetna šteta nastala kao neposredna posljedica nepravilnog postupanja zaposlenika tužene. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je ukazao da je apelant prilikom puštanja na slobodu potpisao potvrdu o lišenju slobode i o otpustu lica lišenog slobode u kojoj je naveo da ne zahtjeva medicinsku pomoć, niti da ima primjedbi na rad zaposlenika tužene. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je navedeni zaključak saglasan izjavama nadležnih ljekara prema kojima se apelant doktoru opšte prakse i specijalisti ORL javio tek nekoliko dana nakon zadobijenih povreda (prema potvrdama o lišenju slobode apelant je lišen slobode 19. novembra 2012. godine i otpušten 20. novembra 2012. godine u popodnevnim satima), a što potvrđuje i ljekarsko uvjerenje od 24. novembra 2012. godine, te nalaz i mišljenje ORL doktora. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je zaključio da, budući da apelant nije dokazao nepravilno postupanje zaposlenika tužene, njegov tužbeni zahtjev je neosnovan, pa je isti kao takav u cjelosti odbijen.

4. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 050144 18 Gž od 11. jula 2018. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude i prvostepena presuda je potvrđena. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant u žalbi naveo da je prvostepeni sud donoseći osporenu presudu povrijedio odredbe parničnog postupka jer, iako je saslušao svjedoke koje je on predložio, nije savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a posebno da u obrazloženju presude uopšte nisu navedeni svjedoci i to kćerka i supruga apelanta, niti njihove izjave. Prema stavu Okružnog suda, ovakvi apelantovi navodi su neosnovani. Naime, Okružni sud je ukazao da je Osnovni sud, suprotno navodima apelanta, u osporenoj presudi naveo koje je dokaze izvodio i način na koji ih je ocijenio, uključujući i saslušanje svjedoka R.V. i Z.V. (kćerke i supruge apelanta), te komšije apelanta, kao i sadržaj njihovih izjava. Okružni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva formirao dovodeći izjave svih svjedoka sa materijalnim dokazima, i to potvrdom o lišenju slobode apelanta i potvrdom o otpustu lica lišenog slobode, koje su potpisane od strane apelanta i iz kojih proizlazi da prilikom lišenja slobode nije bilo upotrebe sredstava sile, da apelantu nisu nanesene tjelesne povrede i da isti nije imao primjedbe na rad zaposlenika tužene, zbog čega se može izvesti zaključak da se masnice i modrice na licu apelanta ne mogu dovesti u vezu sa postupanjem zaposlenika tužene za vrijeme dok je apelant bio lišen slobode. Nadalje, Okružni sud je istakao da su bez osnova navodi žalbe kojima se ukazuje da je vještak medicinske struke na glavnoj raspravi uz svoj nalaz priložio i kopiju zdravstvenog kartona za apelanta, a da o ocjeni tog dokaza nema ni riječi, budući da, prema stavu Okružnog suda, apelant na pripremnom ročištu nije ni predložio izvođenje ovog dokaza, već se saglasio da se obavi vještačenje po vještaku medicinske struke dr. B.P. iz Gradiške na okolnosti pretrpljenog bola i straha, s tim da je navedeni vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja, pored ostale medicinske dokumentacije, koristio i prepis ljekarskog kartona apelanta, tako da je navedeni ljekarski karton, suprotno navodima apelanta, ocijenjen od strane vještaka medicinske struke i nije izvođen kao poseban dokaz na ročištu za glavnu raspravu. Okružni sud je, uzimajući sve navedeno, zaključio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da su mu zaposlenici tužene u periodu lišenja slobode do otpusta nanijeli povrede na koje on ukazuje, zbog čega nema ni odgovornosti na strani tužene za nematerijalnu štetu koju je pretrpio apelant.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da u predmetnoj pravnoj stvari sudovi nisu brižljivo i savjesno cijenili sve provedene dokaze, zbog čega nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, te da su donijeli nezakonite odluke. S tim u vezi, apelant navodi da sudovi nisu cijenili povezanost izjava njegove supruge, kćerke i komšija koji su saslušani kao svjedoci, sa zdravstvenim kartonom u kojem je navedeno da je izvršen klinički pregled apelanta i da je sačinjen nalaz i mišljenje ORL na osnovu kojih je izdato ljekarsko uvjerenje za apelanta, a koji dokazi, prema apelantovim tvrdnjama, ukazuju da je apelant pretrpio nematerijalnu štetu usljed nanošenja tjelesnih ozljeda.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi cijenili dokaze u njegovom predmetu i, s tim u vezi, utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su na osnovu svih izvedenih dokaza zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer apelant nije dokazao da je, za vrijeme dok je bio lišen slobode, nepravilnim postupanje zaposlenika tužene pretrpio štetu koju potražuje. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pogrešnu ocjenu pojedinih dokaza, Ustavni sud, najprije, naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Osim toga, Ustavni sud, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje sudova u pogledu ocjene dokaza, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja identične navode u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno pogrešne ocjene dokaza, koje je ranije isticao u toku postupka po žalbi, a koje je Okružni sud jasno obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ovakvi navodi ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5664/18 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio