Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3886/19 (L. B. i B. K.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3886/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu Ljubice Branković i Bogdanke Korać broj AP-3886/19 rješavajući zahtjev za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ljubice Branković i Bogdanke Korać za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubica Branković iz Banjaluke i Bogdanka Korać iz Beograda (u daljnjem tekstu: apelantice odnosno apelantica Branković i apelantica Korać), koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnijele su 14. oktobra 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 239848 18 Rev od 16. maja 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 239848 18 Gž od 19. septembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 239848 17 P 2 od 16. marta 2018. godine. Apelantice su predmetnom apelacijom osporile i odluke Osnovnog suda koje su donesene u izvršnom postupku broj 71 0 I 296040 18 I od 3. jula 2019. godine odnosno 16. aprila 2019. godine.

2. Istovremeno, apelantice su zatražile donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo odlaganje izvršenja i provođenje izvršnih radnji u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 I 296040 18 I do donošenja konačne odluke o podnesenoj apelaciji.

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 239848 17 P 2 od 16. marta 2018. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja Milana Džajića (u daljnjem tekstu: tužitelj) koji je tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji stana u Banjaluci od 18. novembra 2016. godine, koji su međusobno zaključile apelantice (majka i kćerka), te je shodno tome odbijen i zahtjev tužitelja za predaju u posjed stana pobliže opisanog u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), kao i zahtjev kojim je tražena isplata iznosa od po 200,00 KM za svaki mjesec počev od 15. marta 2010. godine do vraćanja u posjed spornog stana. Istom presudom tužitelj je obavezan na naknadnu troškova postupka.

4. Na temelju provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je Uroš Džajić (primalac izdržavanja odnosno otac tužitelja i apelantice Branković) 5. marta 2002. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju sa tužiteljom (iz raspoloživih dokumenata je vidljivo da je tužitelj pravo vlasništva na spornom stanu upisao 5. maja 2016. godine na temelju sudske odluke). Tokom postupka je također utvrđeno da je Uroš Džajić 11. novembra 2008. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju i sa apelanticom Branković, svojom kćerkom, na temelju kojeg se apelantica Branković upisala kao vlasnik spornog stana (7. novembra 2016. godine temeljem ugovora o doživotnom izdržavanju), nakon čega je apelantica Branković sporni stan prodala svojoj kćerki, apelantici Korać (koja se temeljem kupoprodajnog ugovora upisala kao vlasnik spornog stana 10. novembra 2016. godine). Tokom postupka je također utvrđeno da se u posjedu spornog stana nalazi apelantica Branković, a da apelantica Korać u sporni stan dolazi povremeno. Također je utvrđeno da je Uroš Džajić 30. septembra 2008. godine pokrenuo postupak protiv tužitelja radi raskida ugovora o doživotnom izdržavanju, da je Uroš Džajić tokom tog postupka umro (15. mart 2010. godine), da je postupak nastavila apelantica Branković i da je postupak pravosnažno okončan tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev (kojim je tražen raskid ugovora o doživotnom izdržavanja koji su zaključili tužitelj i njegov otac Uroš Džajić). Utvrđeno je još da je u toku upravni postupak radi ponovnog upisa prava vlasništva tužitelja na spornom stanu.

5. Kako se tužitelj tokom postupak odrekao tužbenog zahtjeva za utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji spornog stana Osnovni sud je primjenom člana 181. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio taj dio tužbenog zahtjeva. U pogledu neosnovanosti ostalih zahtjeva tužitelja Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da tužitelj nije dokazao da je vlasnik spornog stana bez obzira što ima pravni osnov, jer pravni osnov imaju i apelantice, a tužitelj tokom postupka nije pobijao njihov pravni osnov. Zahtjev za predaju u posjed je Osnovni sud također utvrdio da je neosnovan jer prema ocjeni tog suda za presuđenje u konkretnom slučaju nije od značaja ko je jači u pravu i ko je nesavjestan, jer se ne radi o utvrđivanju prava vlasništva, već o predaji u posjed, te da tužitelj nije dokazao da se apelantica Korać nalazi u posjed spornog stana. Neosnovanost zahtjeva za isplatu Osnovni sud je utemeljio na odredbama čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima jer tužitelj nije dokazao da su apelantice sporni stan izdavale.

6. Okružni sud je odlučujući o žalbi tužitelja donio Presudu broj 71 0 P 239848 18 Gž od 19. septembra 2018. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepena presuda preinačio u dijelu kojim je odbijen zahtjev za predaju u posjed i isplatu tako da su apelantice obavezane na predaju u posjed i isplatu iznosa od po 200,00 KM mjesečno počev od 15. marta 2010. godine do vraćanja u posjed spornog stana, te na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Prilikom odlučenja Okružni sud je pošao od činjenice da su oba ugovora o doživotnom izdržavanju zaključena za vrijeme važenja Zakona o svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) zaključivši da je za odluku o predaji u posjed relevantna odredba člana 41. ZOSPO-a, odnosno da se o jačem pravu ima odlučiti primjenom načela savjesnosti i poštenja i načela zabrane zloupotrebe prava. Utvrđujući da je apelantica Branković u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju od 11. novembra 2008. godine znala da tužitelj ima zaključen ugovor o izdržavanju čiji je predmet ista nekretnina (sporni stan), Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju apelantica Branković bila nesavjesna te da je tužitelj u vrijeme smrti primaoca izdržavanju imao jači pravni osnov u odnosu na apelanticu Branković, koja time nije mogla steći pravo svojine na spornom stanu, niti je mogla sporni stan prodati. Osnovnost zahtjeva za predaju u posjed Okružni sud utemeljio na odredbi člana 126. Zakona o stvarnim pravima, a osnovnost zahtjeva za isplatu na odredbi člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Odlučujući o reviziji apelantica Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 239848 18 Rev od 16. maja 2019. godine kojom je reviziju djelimično usvojio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je naložena isplata zbog sticanja bez osnova, tako što su apelantice obavezane na isplatu od dana podnošenje tužbe 7. juna 2016. godine, umjesto od 15. marta 2010. godine, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena i drugostepena presuda potvrđena (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Vrhovni sud je suštinski prihvatio pravne zaključke Okružnog suda osim što se taj sud nije složio sa stavom Okružnog suda da pravo na isplatu teče od 15. marta 2010. godine odnosno od dana kada je umro primatelj izdržavanja (otac odnosno djed parničnih stranaka). U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da se tužitelj od dana smrti primaoca izdržavanja, pa do podnošenja tužbe (7. juni 2016. godine) ponašao pasivno jer u navodima tužbe i ne tvrdi da je prije toga od apelantica zahtijevao predaju u posjed. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, bez obzira na utvrđenje da je apelantica Branković bila nesavjesna ne može joj se nametnuti obaveza da tužitelju isplati korist od upotrebe spornog stana za period u kojem od nje nije ni tražio iseljenje iz spornog stana, pa je upravo iz tog razloga drugostepena presuda u tom dijelu preinačena kao u izreci presude.

9. Vrhovni sud je također naglasio da bez obzira na utvrđenje da je apelantica Branković na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju od 11. novembra 2008. godine ishodila upisa prava vlasništva na spornom stanu (postupak po zahtjevu tužitelja za upis prava svojine na spornom stanu je još u toku) i bez obzira na utvrđenje da se nalazi u posjedu spornog stana, jače pravo na spornom stanu pripada tužitelju. Navedeno, imajući u vidu i da je pravosnažnom presudom suda odbijen zahtjev za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju od 5. marta 2002. godine, koji je sačinjen u skladu sa članom 120. Zakona o nasljeđivanju.

10. Apelantice smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

11. U iscrpnim navodima apelacije apelantice iznose hronologiju slučaja ukazujući na sve postupke koji su se vodili (i još uvijek vode) vezano za sporni stan, uključujući upravni i izvršni postupak. Apelantice tvrde da je tužitelj pogrešno postavio tužbeni zahtjev i da u okolnostima konkretnog slučaja nema uslova da se osporene presude provedu, te u tom pravcu iscrpno navode razloge uz pozivanje na odredbe Zakona o stvarnim pravima i Zakona o zemljišnim knjigama RS, te praksu Ustavnog suda (AP-2684/18). Apelantice su predložile da Ustavni sud usvoji apelaciju, da se utvrdi kršenje prava na koja su se pozvali, da se presude Vrhovnog i Okružnog suda ukinu i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje, uz zahtjev da se apelanticama isplati iznos od 3.000,00 KM i da im se prizna pravo na troškove sastava apelacije shodno troškovniku.

12. Apelantice osporavaju i odluke koje su donesene u izvršnom postupku, te u tom kontekstu upravo i traže donošenje privremene mjere. U tom pravcu navode da je donošenje privremene mjere u interesu apelantica jer bi izvršenjem sporne presude nastala nenadoknadiva šteta čiji je nastanak naveden u navodima apelacije jer postoji „znatna vjerojatnost povrede ustavnih prava apelanata na spornom stanu u odnosu na koji je upisano pravo vlasništva, koje osporenim presudama redovnog suda nije dovedeno u pitanje jer je upravni organ odbio brisanje prava vlasništva drugoapelanta, odnosno već je utvrđeno da je drugoapelant isključivi vlasnik predmetnog stana“. Apelantice naglašavaju da je u izvršnom postupku već odbijen njihov prigovor protiv rješenja o izvršenju i da su izjavile žalbu protiv rješenja kojim je odbijen prigovor, ali budući da žalba ne odlaže izvršenje apelantice smatraju da se njihova ustavna prava mogu zaštiti samo donošenjem privremene mjere.

13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

15. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

16. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

17. Usto, Ustavni sud je brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

18. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantice zahtjev za donošenje privremene mjere temelje na tvrdnjama o nezakonitosti presuda Vrhovnog i Okružnog suda, što je pitanje koje će Ustavni sud razmotriti prilikom rješavanja predmetne apelacije u kontekstu prigovora vezanih za kršenje ustavnih prava apelantica. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje na ranije izneseni stav da razlozi i dokazi koje su apelantice navele u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelantice u konkretnom slučaju nisu ponudile takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni za donošenje privremene mjere kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

19. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3886/19 (L. B. i B. K.) | Sudska praksa | Aktio