Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3679/18 (H.P. i A.P.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Nekretnina
  • Protek roka
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3679/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3679/18, rješavajući apelaciju H. P. i A. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačke b) i c), člana 58. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H. P. i A. P podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 I 008598 19 Gž 5 i S1 3 I 008598 19 Gž 6 od 15. jula 2019. godine, S1 3 I 008598 18 Gž od 21. februara 2019. godine, S1 3 I 008598 12 I od 11. januara 2019.

godine i zaključaka Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 I 008598 12 I od 2. jula 2018. godine i S1 3 I 008598 12 I od 17. aprila 2018.

godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H. P. i A. P. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Kv-54/17 od 13.

decembra 2010. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj K- 14/09 od 15. decembra 2009. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. H. P. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i A. P. (u daljnjem tekstu: drugoapelantica, zajedno apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Zikreta Ibrahimović, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 9. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv zaključaka Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 I 008598 12 I od 2. jula 2018. godine i S1 3 I 008598 12 I od 17. aprila 2018. godine. Apelanti su 20. jula 2018. godine podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom su tražili da Ustavni sud „odloži izvršenje Rješenja o izvršenju Suda BiH broj S1 3 I 008598 i Zaključka S1 3 I 1008598 od 2. jula 2018. godine, kojim se dužnik obavještava da je određeno drugo ročište za prodaju na dan 28. augusta 2018. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine“.

2. Apelanti su 11. aprila 2019. godine dostavili dopunu apelacije kojom su apelacione navode proširili na rješenja Suda BiH br. S1 3 I 008598 18 Gž od 21. februara 2019. godine, S1 3 I 008598 12 I od 11. januara 2019. godine, Rješenje Suda BiH broj Kv-54/17 od 13. decembra 2010. godine i Presudu Suda BiH broj K-14/09 od 15. decembra 2009. godine.

3. Apelanti su 21. juna 2019. godine dostavili dopunu apelacije kojom su apelacione navode proširili na Rješenje Suda BiH broj S1 3 I 1008598 od 15. maja 2019. godine, te su dostavili i ponovni zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje navedenih rješenja.

4. Apelanti su dostavili dopunu apelacije i 16. augusta 2019. godine kojom su apelacione navode proširili na rješenja Suda BiH br. S1 3 I 008598 19 Gž 5 i S1 3 I 008598 19 Gž 6 od 15. jula 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3679/18 od 11. septembra 2018. godine kojom je odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tražitelja izvršenja Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) zatraženo je 21. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Rješenjem o izvršenju Suda BiH broj S1 3 I 008598 12 I od 18. juna 2013. godine dopušteno je izvršenje Presude Suda BiH broj K-14/09 od 15. decembra 2009. godine kojom je prvoapelant proglašen krivim za krivično djelo neplaćanja poreza iz člana 21. Krivičnog zakona BiH i izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 20.000,00 KM, koju je obavezan da plati u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude, kao i iznos od 199.833,00 KM u korist budžeta tražitelja izvršenja, koji je srazmjeran imovinskoj koristi pribavljenoj izvršenjem navedenog krivičnog djela. U izvršnom postupku je utvrđeno da je navedena presuda postala pravosnažna i izvršna, pa kako prvoapelant kao dužnik nije ispunio obavezu u roku određenom za dobrovoljno ispunjenje, to je rješenjem o izvršenju dopušteno predloženo izvršenje pljenidbom 1/3 plaće prvoapelanta koju ostvaruje kod ITT Ingrap d.o.o. Tešanj, Centrotrans-MT internacional d.o.o. Sarajevo, Bosnatransport d.d. Sarajevo, i to prijenosom na račun tražitelja izvršenja.

9. Sud BiH je odredio predloženo izvršenje, i to: a) pljenidbom do 1/3 plaće prvoapelanta koji ostvaruje kod ITT Ingrap d.o.o. Tešanj, Centrotrans-MT internacional d.o.o. Sarajevo, Bosnatransport d.d. Sarajevo; b) nadalje, zabranom privrednim subjektima ITT Ingrap d.o.o. Tešanj, Centrotrans-MT internacional d.o.o. Sarajevo, Bosnatransport d.d. Sarajevo kao prvoapelantovim dužnicima da zaplijenjeni dio plaće isplaćuju prvoapelantu, a prvoapelantu se zabranjuje da te dijelove plaće naplati i inače s njima raspolaže; c) i konačno, naloženo je prvoapelantovim dužnicima da zaplijenjeni dio njegove plaće isplaćuju tražitelju izvršenja, i to na transakcijski račun preciziran u rješenju.

10. Protiv navedenog rješenja prvoapelant je podnio žalbu koja je Rješenjem Suda BiH broj S1 3 I 008598 14 Gži od 4. aprila 2014. godine odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju je navedeno da prvoapelant u žalbi ne navodi nijedan žalbeni razlog iz člana 41. stav

2. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršnom postupku), a koji se odnosi na osporavanje rješenja o izvršenju. Kako se svi navodi žalbe odnose na izvršni naslov, odnosno odluku koja je postala izvršna i pravosnažna i na osnovu koje je dopušteno izvršenje, to Sud BiH istaknute prigovore u žalbi koji se odnose na presudu koja se izvršava nije ni cijenio jer je u tom dijelu žalba nedopuštena.

11. Nakon toga, novim rješenjem o izvršenju Suda BiH broj S1 3 I 008598 13 I od 20. februara 2015. godine određeno je da će se pored prvobitno određenog izvršenja pljenidbom prvoapelantove plaće izvršenje provoditi i na vlasničkom dijelu na nekretnini kuća – kućište pobliže opisana u tom rješenju (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), kao i pljenidbom, procjenom i prodajom prvoapelantovih pokretnih stvari.

12. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 I 008598 12 I od 10. februara 2016. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj S1 3 I 008598 16 Gž2 od 10. marta 2016. godine, odbijen je kao neosnovan prvoapelantov prijedlog za odgodu izvršenja. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su odredbom člana 55. Zakona o izvršnom postupku kumulativno postavljeni uvjeti za odgodu izvršenja, a to su dokazivanje da bi provođenjem izvršenja nastupila nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta i ispunjenje nekog od uvjeta iz stava 2. tačke od 1. do 8. tog člana te podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti koji se u konkretnom slučaju nisu ispunili. Također je obrazloženo i da činjenica da je drugoapelantica suvlasnica predmetnih nekretnina ne sprječava izvršenje na njima s obzirom na to da bračni drugovi solidarno odgovaraju za obaveze, a i iz razloga što je utvrđeno da je drugoapelantica pokrenula i parnični postupak radi dokazivanja suvlasništva na predmetnim nekretninama.

13. Zaključkom Suda BiH broj S1 3 I 008598 12 I od 17. aprila 2018. godine određeno je ročište za prodaju predmetnih nekretnina usmenim javnim nadmetanjem 18. maja 2018. godine u 9.30 sati.

14. Zaključkom Suda BiH broj S1 3 I 008598 12 I od 2. jula 2018. godine određeno je drugo ročište za prodaju predmetnih nekretnina usmenim javnim nadmetanjem 28. augusta 2018. godine u 10.00 sati.

15. Nakon toga, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 3 I 008598 12 I od 11. januara 2019. godine kojim je prvoapelantovu žalbu podnesenu protiv rješenja o izvršenju od 20. februara 2015. godine odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je taj sud donio rješenje o izvršenju od 18. juna 2013. godine protiv kojeg je prvoapelant podnio žalbu koja je rješenjem tog suda od 4. aprila 2014. godine odbijena. Nakon toga je, kako je obrazloženo, tražitelj izvršenja podnio prijedlog za proširenje predmeta i sredstva izvršenja u vezi s kojim je taj sud 20. februara 2015. godine donio novo rješenje o izvršenju kojim je pored prvobitno određenog predmeta i sredstva izvršenja pljenidbom 1/3 prvoapelantove plaće odredio da se izvršenje ima provesti i na predmetnoj nekretnini, kao i pljenidbom, procjenom i prodajom prvoapelantovih pokretnih stvari. Kako je obrazloženo, prvoapelant je protiv navedenog rješenja podnio žalbu tom sudu koja je rješenjem od 30. oktobra 2018. godine odbijena kao neosnovana, te da je podnio i prijedlog za odlaganje izvršenja koji je odbačen rješenjem od 10. februara 2016. godine jer apelant ničim nije dokazao da bi mu izvršenjem nastala nemjerljiva šteta. Sud BiH je u vezi s tim naveo da je nesporno da je taj sud već odlučivao o prvoapelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, a prvoapelant nije u smislu Zakona o izvršnom postupku ponudio nove žalbene razloge o kojim bi se taj sud trebao izjasniti, te je iz tog razloga odlučio kao u dispozitivu rješenja. Osim toga, navedeno je da je drugoapelantica upućena na parnični postupak s ciljem dokazivanja tvrdnje da su predmetne nekretnine nepodobne za izvršenje zbog postojanja njenog suvlasničkog prava na njima (iako to pravo nije uknjiženo u javnim knjigama) i da je drugoapelanticina tužba odbijena kao neosnovana Presudom broj S1 3 P 017455 čiji datum nije preciziran.

16. Pri tome je Sud BiH istakao i da je uvidom u cjelokupan spis ovog predmeta utvrdio da je prvoapelant pravosnažnom i izvršnom presudom tog suda broj K-19/09 od 15. decembra 2009. godine osuđen na vraćanje protivpravno stečene imovinske koristi u iznosu od 199.833,00 KM, te da u vezi s tim taj sud smatra da nema kršenja odredbi člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) budući da prvoapelant nije u paricionom roku izmirio svoju obavezu, niti u dosadašnjem toku izvršnog postupka, koji se vodi od 2012. godine. Navedeno je da prvoapelant nije izvršio uplatu putem svojih označenih poslodavaca, te da se izvršni postupak provodi s ciljem da država BiH kao tražitelj izvršenja namiri svoja potraživanja. Prema mišljenju tog suda, vrijednost predmeta izvršenja odgovara visini potraživanja, pa stoga tražitelj izvršenja ima pravo na miješanje u izvršni postupak tako što će tražiti da se izvršenje provede na prvoapelantovoj nekretnini.

17. Protiv navedenog rješenja prvoapelant je podnio žalbu Sudu BiH koji je Rješenjem broj S1 3 I 008598 18 Gž4 od 21. februara 2019. godine žalbu odbio i potvrdio osporeno rješenje u potpunosti prihvatajući pravni stav prvostepenog suda.

18. Nakon toga, Sud BiH je donio rješenja br. S1 3 I 008598 19 Gž 5 i S1 3 I 008598 19 Gž 6 od 15. jula 2019. godine kojima je odbacio prvoapelantove žalbe protiv rješenja o izvršenju od 18. juna 2013. godine i rješenja o izvršenju od 25. februara 2015. godine jer je taj sud već odlučivao o žalbama protiv tih rješenja i donio rješenja od 4. aprila 2014. godine i 30. oktobra 2018. godine.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

19. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama Suda BiH prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U dopunama apelacije ističu i da je prvoapelantu osuđujućom presudom u krivičnom postupku prekršeno i pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navode da je Sud BiH postupio protivno svim zakonima i konvencijama s obzirom na to da nije proveo test prava na dom prije nego je odlučio da im oduzme nekretnine u kojima žive i koje su im jedini dom, štaviše odbijen je prvoapelantov prijedlog za odgodu izvršenja jer su redovni sudovi zaključili da apelanti nisu dokazali da bi im izvršenjem nastala nenadoknadiva šteta. Apelanti navode da je u ovakvim situacijama i sud u Strazburu u presudama Paulić protiv Hrvatske i Orlić protiv Hrvatske zauzeo stav da se nekretnine koje predstavljaju dom ne mogu oduzeti u izvršnom postupku i da je neophodno provesti test proporcionalnosti. Apelanti smatraju i da je osudom prvoapelanta na dvije kazne, novčanu od 20.000,00 KM i povrat 199.833,00 KM, prekršen princip ne bis in idem, a o čemu redovni sudovi prilikom izricanja osuđujuće presude u krivičnom postupku nisu vodili računa. b)Odgovor na apelaciju

20. Sud BiH je naveo da je apelacija neosnovana i da u cijelosti ostaje pri razlozima istaknutim u osporenim odlukama.

21. Tražitelj izvršenja je naveo hronologiju predmetnog postupka i istakao da je apelacija neosnovana jer je nesporno da se izvršenje ne može provesti na drugim nekretninama osim spornih, te da se izvršenje provodi na osnovu pravosnažne presude donesene u krivičnom postupku, zbog čega apelaciju treba odbiti.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o izvršnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 18/03) relevantne odredbe glase:

Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja i obezbjeđenja Član 5.

Sud određuje izvršenje, odnosno obezbjeđenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu, odnosno prijedlogu za obezbjeđenje.

Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja, odnosno obezbjeđenja, Sud će, na prijedlogdužnika, odnosno protivnika obezbjeđenja ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava, odnosno predmeta, ako su dovoljni za ostvarenje ili obezbjeđenje potraživanja.

Sud može, na prijedlog dužnika, odnosno protivnika obezbjeđenja, u skladu s ovim zakonom, odrediti drugo sredstvo izvršenja, odnosno obezbjeđenja umjesto onoga koje je predloženo.

Ako se pravosnažno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, povjerilac može radi namirenja istovjetnog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, u kom slučaju će Sud nastaviti s izvršenjem.

Zaštita dostojanstva dužnika, odnosno protivnika obezbjeđenja Član 6.

Pri provođenju izvršenja i obezbjeđenja pazit će se na dostojanstvo dužnika, odnosno protivnika obezbjeđenja kao i na to da izvršenje, odnosno obezbjeđenje za njega bude što manje nepovoljno.

Odgađanje izvršenja na prijedlog dužnika Član 55.

Na prijedlog dužnika, Sud će, ako dužnik učini vjerovatnim da bi provođenjem izvršenja pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, u potpunosti ili djelimično odgoditi izvršenje, ako je protiv pravosnažnog rješenja donesenog u izvršnom postupku podignut zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Na prijedlog dužnika, Sud će, ako dužnik učini vjerovatnim da bi provođenjem izvršenja pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, u potpunosti ili djelimično odgoditi izvršenje:

-ako je protiv odluke, na osnovu koje je određeno izvršenje, izjavljen pravni lijek; -ako je podnesen prijedlog za povrat u pređašnje stanje u postupku u kojem je donesena odluka na osnovu koje je određeno izvršenje;

-ako je podnesena tužba za poništaj presude arbitraže na osnovu koje je određeno izvršenje;

-ako je podnesena tužba za stavljanje van snage poravnanja na osnovu koga je dopušteno izvršenje;

-ako je dužnik protiv rješenja o izvršenju izjavio žalbu ili podnio prigovor, odnosno tužbu;

-ako je dužnik izjavio žalbu protiv rješenja kojim je potvrđena izvršnost izvršne isprave, odnosno ako je podnio prijedlog za ponavljanje postupka u kome je to rješenje doneseno;

-ako je dužnik ili učesnik u postupku zahtijevao da se otklone nepravilnosti učinjene pri provođenju izvršenja;

-ako izvršenje, prema sadržaju izvršne isprave, zavisi od istovremenog ispunjenja neke obaveze povjerioca, a dužnik je uskratio ispunjenje svoje obaveze zato što povjerilac nije ispunio svoju obavezu niti je pokazao spremnost da je istovremeno ispuni.

Odluku o prijedlogu za odgađanje Sud će donijeti nakon što povjeriocu omogući da se o njemu izjasni, osim ako okolnosti slučaja ne zahtijevaju da se postupi drugačije. U slučaju iz stava 2. ovog člana Sud može, na zahtjev povjerioca, odgađanje izvršenja usloviti davanjem primjerenog obezbjeđenja.

Ako dužnik ne da obezbjeđenje u roku koji mu Sud odredi, a koji ne može biti duži od petnaest dana, smatrat će se da je odustao od prijedloga za odgađanje.

Za vrijeme odgađanja izvršenja neće se preduzimati radnje kojima se ono provodi. U izvršenju radi naplate novčanog potraživanja i nakon donošenja rješenja o odgađanju izvršenja provest će se radnje na osnovu kojih povjerilac stiče založno pravo ili pravo namirenja na predmetnu izvršenja. Na prijedlog povjerioca provest će se i procjena predmeta izvršenja.

Ako odbije prijedlog za odgađanje izvršenja, Sud će nastaviti s izvršenjem i prije pravosnažnosti rješenja kojim je prijedlog odbijen.

Član 70. stav 1.

Dužnik može u roku od osam dana od dana dostave rješenja o izvršenju predložiti da se izvršenje odredi na drugom predmetu izvršenja, s tim da je uz prijedlog dužan podnijeti dokaz o svom pravu na drugom predmetu izvršenja.

Nepokretnosti koje ne mogu biti predmet izvršenja Član 78.

Ne mogu biti predmet izvršenja poljoprivredno zemljište i privredni objekti poljoprivrednika u obimu potrebnom za njegovo izdržavanje i izdržavanje članova njegove uže porodice, te drugih lica, koja je po zakonu dužan izdržavati.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

U odnosu na osporene presude

24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

25. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

27. Ustavni sud zapaža da je osporena presuda Suda BiH broj Kv-19/09 donesena 15. decembra 2009. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije i apelacionih navoda proizlazi da je osporena presuda postala pravosnažna 2. februara 2010. godine, nakon čega je apelant 21. oktobra 2010. godine podnio zahtjev za ponavljanje predmetnog krivičnog postupka. Kako iz navedenog proizlazi da je apelant s osporenom presudom, nesporno, bio upoznat već 2010. godine, a predmetna apelacija je podnesena 9. jula 2018. godine, Ustavni sud ukazuje da nije potrebno utvrđivati tačan datum njenog prijema jer se podrazumijeva da su je apelanti primili prije datuma kad su podnijeli apelaciju. Dakle, iz navedenog proizlazi da je apelacija podnesena nakon proteka roka za podnošenje apelacije koji je predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud je zaključio da je apelacija u dijelu u kojem je osporena presuda Suda BiH broj Kv- 19/09 od 15. decembra 2009. godine podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana prijema osporene presude donesene u krivičnom postupku.

U odnosu na ostale odluke

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom i dopunama apelacije su i zaključci Suda BiH br. S1 3 I 008598 12 I od 2. jula 2018. godine i S1 3 I 008598 12 I od 17. aprila 2018. godine (osporeni apelacijom), rješenja br. S1 3 I 008598 18 Gž od 21. februara 2019. godine i S1 3 I 008598 12 I od 11. januara 2019. godine (osporena dopunom apelacije od 11. aprila 2019. godine), Rješenje Suda BiH broj S1 3 I 1008598 od 15. maja 2019. godine (osporeno dopunom apelacije od 21. juna 2019. godine) te rješenja Suda BiH br. S1 3 I 008598 19 Gž 5 i S1 3 I 008598 19 Gž 6 od 15. jula 2019. godine (osporena dopunom apelacije od 16. augusta 2019. godine) protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene odluke apelanti su primili 5. jula 2017. godine (osporene apelacijom), 8. marta 2019. godine (odluke osporene dopunom apelacije od 11. aprila 2019. godine), 16. maja 2019. godine (odluku osporenu dopunom apelacije od 21. juna 2019. godine) te 18. jula 2019. godine (odluke osporene dopunom apelacije od 16. augusta 2019. godine), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija i dopune apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija i dopune apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija i dopune apelacija ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelanti pobijaju navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama prekršena njihova prava iz čl. II/3.e) i k) i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

34. U odnosu na primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da su predmet ovog apelacionog postupka odluke donesene u postupku izvršenja u kojem apelanti imaju poziciju izvršenika. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća da je, u pogledu primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, stav Evropskog suda kao i Ustavnog suda, generalno, da je on ratione materiae neprimjenjiv kada se radi o izvršnom postupku, osim ako se u njemu utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske od 1. jula 1991. godine broj 13800/88 OI 94, te Odluku Ustavnog suda broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine). Principijelan stav Evropskog suda i Ustavnog suda u pogledu neprimjenjivosti člana 6. Evropske konvencije kada se radi o izvršnom postupku odnosi se uvijek na to kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetu broj AP 2621/07, koja se može primijeniti na konkretan slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2621/07 od 2. decembra 2009. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), smatra da su se u konkretnom izvršnom postupku pojavila nova pravna pitanja što ukazuje na to da se u predmetnom izvršnom postupku osporenim odlukama odlučivalo o pitanjima koja imaju bitan značaj za prava i obaveze apelanata kao izvršenika. Ovo stoga jer je došlo do promjene odnosno proširenja predmeta i sredstva izvršenja u odnosu na prvobitno utvrđeni predmet i sredstvo – prvoapelantova plaća – na nekretnine apelanata za koje oni tvrde da su njihov dom. Stoga je član 6. stav 1. Evropske konvencije u okolnostima konkretnog slučaja primjenjiv, odnosno u konkretnom slučaju mogu da se primijene garancije člana 6. Evropske konvencije.

35. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno navodima apelanata, obrazložio primjenu relevantnih zakonskih odredbi u svakoj od osporenih odluka, a ta obrazloženja svojim navodima apelanti nisu doveli u pitanje. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH obrazložio da apelanti shodno odredbi člana 55. Zakona o izvršnom postupku nisu učinili vjerovatnim da bi im izvršenjem na predmetnoj nekretnini nastupila nenadoknadiva šteta, niti je u konkretnom slučaju podignut zahtjev za zaštitu zakonitosti, a nije ispunjen ni bilo koji od uvjeta iz stava 2. tog člana, a što su kumulativni uvjeti za odlaganje izvršenja. Ustavni sud smatra da u navedenom obrazloženju nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava od Suda BiH. Nadalje, suprotno navodima apelanata, članom 78. Zakona o izvršnom postupku propisano je da se od izvršenja na nekretninama mogu izuzeti samo poljoprivredna zemljišta i privredni objekti poljoprivrednika u obimu potrebnom za njegovo izdržavanje i izdržavanje članova njegove uže porodice, te drugih lica, koja je po zakonu dužan izdržavati a što, također, u konkretnom predmetu nije slučaj. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je nakon podnošenja prijedloga za promjenu predmeta i sredstva izvršenja, jer prvoapelant nije izmirivao obavezu izdvajanjem 1/3 plaće, apelantima bila na raspolaganju mogućnost da predlože neki drugi predmet ili sredstvo izvršenja, a što, kako je i obrazloženo, oni tada nisu učinili. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je pozivanje apelanata na presude Evropskog suda u predmetima Orlić protiv Hrvatske i Paulić protiv Hrvatske neosnovano jer se u navedenim predmetima radi o stanovima bivše JNA, a ne o nekretninama na kojima se treba izvršiti krivična presuda.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom

39. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta proizlazi da je prvoapelant tražio od redovnih sudova da u vezi s izvršenjem na predmetnoj nekretnini provedu test proporcionalnosti shodno pravu na dom kako to predviđa Evropska konvencija i da redovni sudovi to nisu učinili, pri čemu obrazloženje tih sudova da se test neće provoditi jer je nesporno da apelant nije dobrovoljno izvršio svoju obavezu koja proističe iz presude donesene u krivičnom postupku ne predstavlja obrazloženje koje bi bilo u skladu sa standardima Evropske konvencije. Međutim, i pored toga, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da apelant u toku postupka pred redovnim sudovima nije ponudio niti jedan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da predmetne nekretnine predstavljaju njegov dom, a što bi bio preduvjet za provođenje testa proporcionalnosti miješanja u apelantovo pravo na dom. Štaviše, Ustavni sud zapaža da su apelanti tek u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom dostavili kopije računa o plaćenim režijskim troškovima za navedenu nekretninu na prvoapelantovo ime. Međutim, navedeni dokumenti ne mogu biti od utjecaja na postupak pred Ustavnim sudom jer njihovim nedostavljanjem redovnim sudovima tim sudovima nije data mogućnost da se izjasne o pitanju da li ti dokumenti predstavljaju dokaz da se radi o apelantovom domu, a čime bi se onda otvorila mogućnost i da se Ustavni sud izjasni o navedenom pitanju, odnosno stavu koji su zauzeli redovni sudovi. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant svoj zahtjev za odgađanje izvršenja zasnivao na tvrdnji o postojanju suvlasništva na navedenim nekretninama, zbog čega je smatrao da su navedene nekretnine nepodobne za izvršenje (apelantova supruga/suvlasnik je kao treće lice upućena na parnični postupak koji se okončao tako da je njena tužba odbijena kao neosnovana), a ne na tvrdnji da se radi o njihovom domu. Zbog navedenog, Ustavni sud i navode o kršenju prava na dom apelanata smatra neosnovanim.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

41. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su prihvatili prijedlog tražitelja izvršenja da se predmet i sredstvo izvršenja prošire i na predmetne nekretnine za koje apelanti nisu učinili vjerovatnim da bi im zbog izvršenja na tim nekretninama nastupile neotklonjive štetne posljedice, niti su predložili da se izvršenje provede na nekom drugom predmetu.

42. Nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelanti nedostavljanjem redovnim sudovima odgovarajućih dokaza za tvrdnje da predmetna nekretnina predstavlja njihov dom nisu tim sudovima omogućili da se izjasne o statusu sporne nekretnine kao o njihovom eventualnom domu, a dostavljanje kopija plaćenih računa režijskih troškova za navedenu nekretninu na prvoapelantovo ime uz apelaciju ne može biti od utjecaja na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

43. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3679/18 (H.P. i A.P.) | Sudska praksa | Aktio