Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2961/19 (E. M.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Lišavanje slobode
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2961/19

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2961/19, rješavajući apelaciju Edina Mulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Mulića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 344443 19 Kž 6 od 3. jula 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 344443 19 Kv 8 od 28. juna 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Edin Mulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 18. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 344443 19 Kž 6 od 3. jula 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 344443 19 Kv 8 od 28. juna 2019. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

3. Apelant je 24. jula 2019. godine dostavio molbu za hitno postupanje.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 3. septembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Kantonalni i Općinski sud su odgovore dostavili 10. septembra 2019. godine, a Kantonalno tužilaštvo 9. septembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

I.Uvodne napomene

7. Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 K 344443 19 Kpp 6 od 14. februara 2019. godine apelantu u svojstvu osumnjičenog odredio pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s krivičnim djelom porezne utaje iz člana 273. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i u stjecaju s krivičnim djelom pranja novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i iz osnova propisanih članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Pritvor prema navedenom rješenju određen je od 12. februara 2019. godine i mogao je trajati do 12. marta 2019. godine.

8. Vijeće Općinskog suda je odlučujući o apelantovoj žalbi donijelo Rješenje broj 32 0 K 344443 19 Kv od 19. februara 2019. godine kojim je žalba protiv rješenja o određivanju pritvora odbijena kao neosnovana.

9. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 810/19 od 8. maja 2019. godine odbio kao neosnovanu apelaciju uloženu protiv navedenih rješenja.

10. Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 K 344443 19 Kv 2 od 12. marta 2019. godine apelantu produžio pritvor za dva mjeseca zbog razloga utvrđenih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Pritvor je prema ovom rješenju mogao trajati do 12. maja 2019. godine.

11. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 344443 19 Kž od 20. marta 2019. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu na rješenje Općinskog suda.

12. Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 K 344443 19 Kv 2 od 10. maja 2019. godine odbio prijedlog Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora apelantu zbog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, ukinuo pritvor apelantu i naložio da se odmah pusti na slobodu.

13. Općinski sud je, između ostalog, zaključio da se Tužilaštvo u odnosu na razloge iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH zadržalo na nabrajanju dokaza i iznošenju njihovog sadržaja, a koji su prvobitno poslužili za određivanje te produženje pritvora apelantu za dva mjeseca. Prema stavu Općinskog suda, Tužilaštvo nije ponudilo naročite okolnosti nakon proteka tri mjeseca koliko se apelant nalaz u pritvoru, a koje bi ukazale na opravdanu bojazan da bi apelant boravkom na slobodu počinio isto ili teže krivično djelo. Općinski sud je detaljno obrazložio zbog čega ne može prihvatiti pojedinačno pobrojanu argumentaciju na kojoj je Tužilaštvo zasnivalo svoj prijedlog u ovom dijelu.

14. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 344443 19 Kv 5 od 15. maja 2019. godine djelimično uvažio žalbu Tužilaštva, ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

15. Kantonalni sud je zaključio da su u obrazloženju prvostepenog rješenje izostali razlozi zbog čega se okolnosti koje je Tužilaštvo navelo ne mogu smatrati naročitim okolnostima, te zašto ranije okolnosti na kojim je do tada egzistirao pritvor nemaju više karakter naročitih okolnosti i zbog kojih razloga su prestale. Osnovanim je ocijenjen i navod Tužilaštva da osporeno rješenje ne sadrži razloge zašto se mjerama zabrane ne bi mogla postići ista svrha kao mjerom pritvora.

16. Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 K 344443 19 Kv 5 od 20. maja 2019. godine utvrdio da postoje razlozi za produženje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, ali da se apelantu umjesto produženja mjere pritvora izriče mjera zabrane napuštanja boravišta na označenoj kućnoj adresi, tako da se apelant ne smije udaljavati izvan svog doma, izuzev zbog odlaska u zdravstvenu ustanovu radi ljekarskog pregleda ili pružanja medicinske pomoći, što uvijek mora dokumentirati policiji pri sedmičnom javljanju.

17. U obrazloženju rješenja je istaknuto da se sud rukovodio članom 145. stav 4. ZKPFBiH, tj. da je vodio računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može ostvariti blažom mjerom, te da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Nadalje, istaknuto je da je izrečenom mjerom apelant onemogućen da dolazi u sjedište pravnog lica u kojem je obavljao poslovne aktivnosti pa da nije potrebno određivati i mjeru zabrane posjećivanja određenog mjesta. Također, ukazano je i da se apelant ne smije udaljavati izvan granica svog doma pa da se izrečenom mjerom ostvaruje ista svrha kao i pritvorom zbog razloga utvrđenog članom 145. stav 1. tačka c)

ZKPFBiH.

18. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 344443 19 Kž 3 od 6. juna 2019. godine uvažio žalbu Tužilaštva, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

19. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud propustio dati valjane razloge i obrazloženja zbog čega ranije okolnosti na kojim je do tada egzistirao pritvor i koje su, pored ostalog, istaknute u prijedlogu više nemaju karakter naročitih okolnosti i iz kojih razloga su prestale u smislu člana 145. stav 5. ZKPFBiH.

20. Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 K 344443 19 Kv 6 od 12. juna 2019. godine apelantu ponovo odredio mjeru zabrane napuštanja boravišta na kućnoj adresi.

21. U obrazloženju rješenja Općinski sud je, pored ostalog, ukazao na konkretne istražne radnje koje su u dosadašnjem toku postupka preduzete i zbog kojih je apelant u dobrom dijelu onemogućen da ponovi djelo za koje se sumnjiči. Nadalje, ukazano je i da je apelant izrečenom mjerom onemogućen da odlazi do sjedišta pravnog lica, te do banke radi eventualnog otvaranja novih računa, kao i da učestvuje u bilo kakvim poslovnim aktivnostima.

22. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 344443 19 Kž 4 od 19. juna 2019. godine uvažio žalbu Tužilaštva, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

23. Prema stavu Kantonalnog suda, u prvostepenom rješenju su izostali razlozi zbog čega se primjenom blaže mjere može postići ista svrha kao i mjerom pritvora. Nadalje, mjera zabrane napuštanja boravišta, prema stavu Kantonalnog suda, može se izreći isključivo u situaciji kada postoje okolnosti da bi osumnjičeni mogao pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto. Stoga, pravilna primjena ove mjere podrazumijeva procjenu da li je pritvor prethodno određen od opasnosti od bjekstva, a što nije i apelantov slučaj jer mu je pritvor određen i produžen zbog razloga određenog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ovo tim prije, kako je istaknuto, što je i sam Općinski sud utvrdio da i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant za slučaj da je na slobodi mogao ponoviti krivično djelo.

II.Osporena rješenja

24. Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 K 344443 19 Kv 7 od 21. juna 2019. godine apelantu produžio pritvor za tri mjeseca zbog razloga propisanog članom 149. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

25. Rješenjem o dopuni Rješenja broj 32 0 K 344443 19 Kv 7 od 24. juna 2019. godine određeno je da se pritvor ima računati od 21. juna 2019. godine i da može trajati do 21. septembra 2019. godine.

26. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 344443 19 Kž 5 od 25. juna 2019. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.

27. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da s obzirom na to da je apelantu mjera pritvora ranije ukinuta nije postojala mogućnost da mu prvostepenim rješenjem pritvor bude produžen, odnosno da pritvor može biti samo ponovno određen.

28. Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 K 344443 19 Kv 8 od 28. juna 2019. godine apelantu odredio pritvor u trajanju od tri mjeseca zbog postojanja razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, koji se ima računati od 21. juna 2019. godine i može najduže trajati do 21. septembra 2019. godine.

29. U obrazloženju rješenja je ukazano da je apelantu već bila određena i produžena mjera pritvora pa da je, s obzirom na vremensko ograničenje trajanja pritvora, postupljeno u skladu sa članom 149. stav 4. ZKPFBiH zbog čega će se prijedlog tužioca (o produženju pritvora) tretirati kao prijedlog za njegovo određivanje.

30. Općinski sud je detaljno analizirao i cijenio brojne materijalne dokaze i iskaze svjedoka na osnovu kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koje se sumnjiči.

31. Nadalje, Općinski sud je zaključio da su se stekli uvjeti za produženje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Pored objektivnog uvjeta (postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od tri godine), Općinski sud je zaključio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao počiniti novo krivično djelo. Pri tome, Općinski sud je imao u vidu sljedeće: da obimna istraga (koja obuhvata period od nekoliko godina) još nije završena zbog objektivnih razloga; da još nisu završene započete istražne radnje i da je zbog toga potrebno preduzeti i druge istražne radnje i eventualno provođenje istrage, odnosno eventualno saslušati i druge svjedoke, kao i preduzeti druge istražne radnje koje se pokažu neophodnim jer se apelant osnovano sumnjiči da je preduzeo brojne radnje učinjenja krivičnih djela za koja se tereti; da je, prema dotadašnjim saznanjima, angažirao više od 110 studenata čiji su računi u bankama korišteni za isplatu novca; da je iskazao visok stepen odlučnosti pri vršenju inkriminiranih radnji koje su rezultirale visokim iznosima protivpravno stečene imovinske koristi; okolnosti koje upućuju na apelantovu povezanost s različitim pravnim licima s kojim ima čvrsto izgrađene odnose; da je mijenjao modus operandi djelovanja u toku 2018. godine (vršenje uplata studentima u manjim iznosima koji nisu oporezivi); povezanost sa označenom zadrugom i pravnim licem „Le scarpe“ d.o.o., koje je u vlasništvu povezanog lica N. M. Također, cijenjena je i okolnost da apelant kao odgovorno lice u osumnjičenom pravnom licu ima čvrsto izgrađene poslovne veze s pravnim licima označenim u naredbi o provođenju istrage, koja su vršila doznaku novca osumnjičenom pravnom licu, a što upućuje na mogućnost da apelant za slučaj da bude pušten na slobodu nastavi vršiti istovrsna krivična djela posredstvom osumnjičenog pravnog lica, odnosno osnivanjem novog pravog lica. Općinski sud nije prihvatio apelantove navode da su mu blokirani transakcijski računi, te da su na njegovoj pokretnoj i nepokretnoj imovini određene sudske mjere osiguranja. U prilog navedenom Općinski sud je ukazao na način izvršenja krivičnog djela; brojnost protivpravnih radnji koje je apelant preduzeo u dužem periodu zajedno sa članovima grupe koju je organizirao; visinu stečene protivpravne imovinske koristi. Posebno je cijenjena i okolnost da se u narednom periodu planira vršenje obračuna i isplata dobiti za pravno lice, te raspodjela novčane protivpravne imovinske koristi jer je završena finansijska 2018. godina.

32. Općinski sud nije prihvatio ni apelantove tvrdnje da se ponavljaju razlozi i obrazloženja o postojanju naročitih okolnosti u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U vezi s tim je ukazano na Odluku Ustavnog suda broj AP 844/19 u kojoj je navedeno da se pri odlučivanju o ispunjenosti uvjeta za mjeru pritvora cijene okolnosti koje postoje u vrijeme odlučivanja. Nisu prihvaćene ni apelantove tvrdnje da je Tužilaštvo ponudilo samo apstraktne i teorijske mogućnosti u prilog tvrdnji opravdane bojazni da će za slučaj da bude pušten na slobodu počiniti krivično djelo. U vezi s tim je ukazano na način izvršenja krivičnih djela, njegove posljedice, apelantovu ličnost, te vrijednost ugrožavanja zaštićenog dobra. Općinski sud je ukazao da je apelant preduzimao inkriminirane radnje u periodu od 2015. do 2019. godine, brojnost radnji, iskazanu kriminalnu odlučnost i visok stepen kriminalne organizacije (organiziranje kriminalne grupe), a na osnovu čega je zaključeno da se radi o licu koje je opredijeljeno za vršenje konkretnih krivičnih djela; da su nastale ozbiljne posljedice u odnosu na zaštićeno dobro predmetnih krivičnih djela imajući u vidu novčane iznose kojim je oštetio budžete i vanbudžetske fondove, kao i novčane vrijednosti koje su on i članovi grupe prisvojili, te legalizirali kupovinom nekretnina i pokretnih stvari i ulaganjem u pravno lice „Le scarpe“ d.o.o. Tuzla.

33. Najzad, Općinski sud je zaključio da se niti jednom od mjera zabrane ne bi mogla ostvariti svrha koja se ostvaruje mjerom pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U ovom dijelu Općinski sud je ukazao na razloge i obrazloženja istaknuta u prilog zaključku o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Zaključeno je i da apelant u pritvoru može ostvariti dovoljan i potreban nivo zdravstvene zaštite na način kojim se ne ugrožava njegovo zdravstveno stanje.

34. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 344443 19 od 3. jula 2019. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja.

35. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje da je prekršen član 149. stav 1. ZKPFBiH jer mu nije mogao biti određen pritvor od tri mjeseca. U prilog ovim tvrdnjama apelant je istakao i da mu je pritvor prvobitno određen u trajanju od jednog mjeseca, da je produžen za još dva mjeseca, da je ukinut i da su mu određene mjere zabrane. Prema apelantovom stavu, pritvor u toku istrage može biti određen samo jednom i u trajanju od jednog mjeseca, a zbog čega je pogrešno primijenjen član 149. stav 3. ZKPFBiH. Kantonalni sud je, pozivajući se na stanje spisa, istakao da se ne radi o prvom određivanju mjere pritvora u smislu člana 149. stav 1. ZKPFBiH kad se pritvor osumnjičenom određuje u trajanju od jednog mjeseca. Nadalje, s obzirom na to da je apelantu mjera pritvora bila ukinuta, to mu je Općinski sud samo mogao odrediti pritvor, pa da određivanjem mjere pritvora apelantu u trajanju od tri mjeseca nije povrijeđen član 149. stav 3. ZKPFBiH. U prilog navedenom ukazano je i da apelantov pritvor egzistira u rokovima propisanim citiranim članom.

36. Kantonalni sud je neosnovanom ocijenio i apelantovu tvrdnju da je redovni sud propustio dati valjane razloge zbog čega se drugim mjerama zabrane ne može ostvariti svrha pritvora. U prilog ovim tvrdnjama apelant je istakao i da se pridržavao izrečene mjere zabrane (zabrana napuštanja boravišta, tj. apelantovog doma) dok je boravio na slobodi. Kantonalni sud je istakao da su dati jasni i određeni razlozi zbog čega se mjerama zabrane ne može ostvariti svrha zbog koje se određuje pritvor, naročito ako se ima u vidu da je apelantu pritvor određen zbog iteracijske opasnosti, a ne radi osiguranja prisustva u postupku.

37. Najzad, neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da su okolnosti koje prvostepeni sud smatra naročitim i koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo nedovoljne u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Kantonalni sud je detaljno ponovio razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja zaključivši da one predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant za slučaj da bude pušten na slobodu ponovio isto ili istovrsno krivično djelo. Pri tome, Kantonalni sud je istakao i da je naročito cijenio dugogodišnji kontinuitet preduzimanja krivičnopravnih radnji.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

38. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana 13. Evropske konvencije.

39. Apelant je najprije istakao da mu je pritvor određen i produžen za dva mjeseca rješenjima redovnih sudova na osnovu potpuno istih razloga i obrazloženja u odnosu na postojanje razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Nadalje, apelant tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja koje su to naročite okolnosti u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH koje opravdavaju produženje pritvora za još tri mjeseca. Prema njegovom mišljenju, naročiti razlozi iz citirane odredbe ne mogu se poistovjetiti s razlozima u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. On smatra da, ukoliko bi se prihvatio takav stav, tj. da za sve vrijeme trajanja pritvora u istrazi (šest mjeseci, kako je propisano zakonom) pritvor može egzistirati samo na osnovu razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, odnosno da nakon što je određen i produžen za dva mjeseca i bez naročito važnih razloga iz člana 149. stav 3. ZKPFBiH može biti produžen za još tri mjeseca, onda bi se radilo o obligatornom pritvoru. Nadalje, s obzirom na to da mu je pritvor bio ukinut i da je pušten na slobodu, te da su mu bile određene mjere zabrane, apelant smatra da je prekršen član 149. stav 3. ZKPFBiH jer mu je osporenim rješenjima pritvor određen u trajanju od tri mjeseca iako se prema zakonu može odrediti samo u trajanju od mjesec dana, a zatim produžavati. Također, ukazuje da mu je pritvor određen u trajanju od tri mjeseca iako zakon izričito kaže „najviše do tri mjeseca“. Apelant je dalje istakao i da su mu, dok je bio na slobodi, izrečene mjere zabrane kojih se u svemu pridržavao i da ni na koji način nije doveo u pitanje svrhu mjera iz Glave X ZKPFBiH, pa da je na taj način i potvrđeno da više nije bila neophodna primjena mjere pritvora.

40. Apelant tvrdi i da je sve navedeno isticao i u svojoj žalbi, ali da je Kantonalni sud popustio da se izjasni o njegovim žalbenim navodima.

41. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant se pozvao na hitnost u postupanju u pritvorskim predmetima, te na svoje zdravstveno stanje.

42. U podnesku od 25. jula 2019. godine apelant je ponovo istakao da mu nakon jednom ukinutog pritvora nije mogao biti određen pritvor u trajanju od tri mjeseca, te je naveo svoje zdravstveno stanje.

b) Odgovor na apelaciju

43. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da osporena rješenja sadrže konkretne i jasne razloge o postojanju osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te da su donijeta u skladu sa ZKPFBiH.

44. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju opširno interpretirao razloge i obrazloženja iz osporenog rješenja. Također, ukazano je da su u rješenju izneseni razlozi u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH, a koji se odnose na činjenicu da istraga zbog objektivnih razloga još nije završena jer se radi o obimnom istražnom postupku koji obuhvata period od nekoliko godina, da još nisu dovršene započete istražne radnje određene naredbom o provođenju istrage i da je zbog toga potrebno preduzeti i druge istražne radnje i eventualno saslušati svjedoke u vezi s izvršenjem ovih krivičnih djela. Također je istaknuto da je potrebno preduzeti i druge istražne radnje koje se pokažu neophodnim za rasvjetljavanje ove krivičnopravne stvari jer je osumnjičeni osnovano sumnjiv da je u kontinuitetu i u dužem periodu (dužem od tri godine) preduzeo brojne radnje učinjenja krivičnih djela za koje se tereti, odnosno da je angažirao, prema dotadašnjim dokazima, više od 110 studenata.

V.Relevantni propisi

45. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 137.

Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jamstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti.

(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.

Član 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(…) (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(…) Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

(…)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, (…) Član 149.

Trajanje pritvora tokom istrage (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6.), po obrazloženom prijedlogu tužitelja, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.

(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće iz stava 2. ovog člana može, po obrazloženom prijedlogu tužitelja, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.

(…) Član 150.

Ukidanje pritvora (1) U toku istrage, a prije isteka roka trajanja pritvora, sudija za prethodni postupak može rješenjem ukinuti pritvor po prethodnom saslušanju tužitelja.

Protiv tog rješenja tužitelj može podnijeti žalbu vijeću iz člana 25. stav 6. ovog zakona koje je dužno donijeti odluku u roku od 48 sati.

VI.Dopustivost

46. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

47. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

48. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 K 344443 19 Kž 6 od 3. jula 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, s obzirom na datum donošenja osporenog rješenja, tj. 3. juli 2019. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 18. juli 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

49. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

50. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4, te iz člana 13. Evropske konvencije.

51. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

52. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

(…)

53. Apelant najprije smatra da njegovo lišavanje slobode nije zakonito jer su osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja u pogledu naročitih okolnosti u smislu zahtjeva iz člana 149. stav 3. ZKPFBiH, odnosno da redovni sudovi ne prave razliku između zahtjeva citirane odredbe i zahtjeva iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, a zbog čega pritvor u istrazi dobija karakter obligatornog. U ovom dijelu apelant je istakao i da pritvor u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH ne može biti određen već samo produžen, kao i da mu je pritvor određen, suprotno citiranoj odredbi, u trajanju od „tri mjeseca“ iako je članom 149. stav 3. ZKPFBiH određeno da pritvor može biti produžen „najduže do tri mjeseca“.

54. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod obim zaštite člana 5. stav 1. Evropske konvencije koja je navedeni sud zasnovao u presudi Mooren (vidi Evropski sud, Mooren protiv Njemačke (GC), broj11364/03, ECHR 2009, st. 72-81).

55. Tako je Evropski sud u kontekstu načela koja se primjenjuju prilikom ispitivanja poštovanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je iznio stav da je period pritvora u načelu „zakonit“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“, pa, osim ako ne predstavljaju „tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka.

56. U vezi sa zahtjevom koji se tiče kvaliteta domaćeg prava, Evropski sud je u presudi Mooren, pozivajući se na vlastitu praksu, između ostalog, naveo da „kvalitet prava“ podrazumijeva da, kad nacionalno pravo dopušta lišavanje slobode, njegova primjena mora biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidi Evropski sud, Amuur protiv Francuske, 25. juni 1996. godine, stav 50, Izvještaji 1996-III). U kontekstu pojma proizvoljan pritvor, Evropski sud je iznio opće načelo koje je uspostavljeno u sudskoj praksi da će pritvor biti „proizvoljan“ uprkos tome što je u skladu s formulacijom u domaćem pravu ukoliko postoji element mala fide na strani vlasti ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.

57. Ustavni sud zapaža da se u trenutku podnošenja apelacije Ustavnom sudu postupak protiv apelanta nalazio u fazi istrage. Apelantu je najprije određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, nakon čeka je pritvor produžen za još dva mjeseca. Nakon toga, Općinski sud je, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, najprije prijedlog odbio, te u dva navrata određivao mjere zabrane, da bi, najzad, o prijedlogu Tužilaštva odlučio donošenjem osporenog rješenja o određivanju pritvora apelantu.

58. Ustavni sud zapaža da je u skladu sa članom 149. ZKPFBiH određeno trajanje pritvora u istrazi. Navedenim članom je propisano da, nakon što je pritvor određen (u trajanju najviše od jednog mjeseca), odnosno produžen (u trajanju od najviše dva mjeseca), može biti produžen za još najviše tri mjeseca, ali uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta: da se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi.

59. U konkretnom slučaju, apelantu je osporenim rješenjima pritvor određen u trajanju od tri mjeseca. Imajući u vidu činjenice predmeta, tj. da u trenutku donošenja osporenih rješenja nije postojalo rješenje kojim je apelantu izrečena mjera pritvora, to, u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH pritvor apelantu nije ni mogao biti produžen, već samo određen, a kako su utvrdili redovni sudovi. Nadalje, trajanje pritvora od tri mjeseca kako je određeno osporenim rješenjima a ne „najviše do tri mjeseca“ kako je propisano ZKPFBiH ne dovodi u pitanje zakonitost osporenih rješenja jer tako određeno trajanje pritvora ne izlazi iz propisanog okvira „najviše do tri mjeseca“, odnosno iz propisanog ukupnog trajanja pritvora u istrazi do šest mjeseci u smislu člana 149. ZKPFBiH. U prilog navedenom, Ustavni sud ukazuje i na član 150. ZKPFBiH kojim je određeno da u toku istrage, a prije isteka roka trajanja pritvora, sudija za prethodni postupak može rješenjem ukinuti pritvor po prethodnom saslušanju tužioca. Stoga se apelantovi navodi u ovom dijelu ne mogu prihvatiti kao osnovani.

60. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima pritvor apelantu određen na osnovu člana 149. stav 3. ZKPFBiH, kojim je pripisano da se pritvor može produžiti najviše do tri mjeseca uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta: ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi.

61. Također, iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu pritvor određen zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH – ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

62. Apelant tvrdi da redovni sudovi ne prave razliku između ispunjenosti uvjeta iz člana 149. stav 3. ZKPFBiH za produženje pritvora i razloga iz člana 149. stav 1. tačka c) ZKPFBiH za određivanje pritvora, a zbog čega, prema njegovom mišljenju, pritvor u istrazi poprima karakter obligatornog.

63. Ustavni sud zapaža da je pritvor apelantu određen zbog postojanja osnovane sumnje (koju apelant i ne osporava) da je počinio krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. KZFBiH (kazna zatvora od jedne do deset godina) u stjecaju s krivičnim djelom porezne utaje iz člana 273. stav 2 (kazna zatvora od jedne do deset godina) u vezi sa stavom 1 (kazna zatvora od šest mjeseci do deset godina) KZFBiH i u stjecaju s krivičnim djelom pranja novca iz člana 272. stav 2 (kazna zatvora od jedne do osam godina) u vezi sa stavom 1 (kazna zatvora od jedne do osam godina) KZFBiH. Stoga, samo činjenica da se redovni sudovi nisu i izričito bavili ispunjenošću ovog uvjeta iz člana 149. stav 3. ZKPFBiH sama po sebi ne bi mogla biti dovoljna da dovede u pitanje zakonitost osporenih rješenja.

64. Nadalje, iz osporenih rješenja proizlazi, a kako apelant i tvrdi, da su redovni sudovi cijenili postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju strah da će apelant ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, ali ne i naročito važne razloge u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH.

65. Naime, u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenje je navedeno: „(…) nalazi da su ispunjeni posebni zakonski uslovi za određivanje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH jer postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi isti (apelant) puštanjem na slobodu mogao počiniti novo krivično djelo, a ovo s obzirom na činjenicu da istraga iz objektivnih razloga još nije završena, jer se radi o obimnom istražnom postupku koji obuhvata period od nekoliko godina, da još nisu dovršene započeta istražne radnje određene naredbom o sprovođenju istrage i da je zbog toga potrebno preduzeti i druge istražne radnje i eventualno saslušati svjedoke u vezi sa izvršenjem ovih krivičnih djela, te preduzeti i druge istražne radnje koje se pokažu neophodnim za rasvjetljavanje ove krivično-pravne stvari jer je osumnjičeni osnovano sumnjiv da je u kontinuitetu i u dužem vremenskom periodu (dužem od tri godine) preduzeo brojne radnje učinjenja krivičnih djela za koje se tereti odnosno da je angažovao, prema dosadašnjim dokazima, više od 110 studenata (…)“. U odgovoru na navode iz apelacije Općinski sud je istakao da su naprijed citirane okolnosti razlozi u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH, tj. naročito važni razlozi.

66. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već zauzeo stav da se navedeni razlozi i obrazloženja mogu prihvatiti kao dovoljni u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4176/16 od 6. decembra 2016. godine, st. 40. i 41). Stoga, samo činjenica da u osporenim rješenjima nije i izričito određeno da se ove okolnosti odnose na naročito važne okolnosti u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH ne može biti dovoljna za zaključak da je apelantov pritvor nezakonit, tj. da u postupanju redovnih sudova postoji element mala fide, odnosno da li su redovni sudovi zanemarili da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.

67. U prilog ovakvom stavu govori i činjenica da su u osporenim rješenjima dati iscrpni razlozi i obrazloženja o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, a što apelant nije ni doveo u pitanje u apelaciji.

68. Nadalje, apelantu je pritvor određen zbog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Prema citiranoj odredbi, mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice u pitanju ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

69. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, br. 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009).

70. Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora zbog ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi se pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja“ nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. god., stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. jula 2001. godine).

71. U prilog zaključku o ispunjenosti ovog uvjeta redovni sudovi su cijenili način izvršenja krivičnih djela, njegove posljedice, apelantovu ličnost i vrijednost ugrožavanja zaštićenog dobra. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelant preduzimao inkriminirane radnje u periodu od 2015. do 2019. godine, da je iskazao kriminalnu odlučnost i visok stepen kriminalne organizacije (organiziranje kriminalne grupe); da je u dotadašnjem toku istrage utvrđeno da je angažirao 110 studenata preko kojih je vršio uplate navodnih naknada za radni angažman, a na osnovu čega je zaključeno da se radi o licu koje je opredijeljeno za vršenje konkretnih krivičnih djela; da je u toku 2018. godine mijenjao modus operandi vršeći isplate u iznosima koji nisu podlijegali obavezi plaćanja poreza; da su nastale ozbiljne posljedice u odnosu na zaštićeno dobro predmetnih krivičnih djela imajući u vidu novčane iznose kojim je oštetio budžete i vanbudžetske fondove, kao i novčane vrijednosti koje su on i članovi grupe prisvojili, te legalizirali kupovinom nekretnina i pokretnih stvari i ulaganjem u pravno lice „Le scarpe“ d.o.o. Tuzla. Nadalje, redovni sudovi su imali u vidu i da apelant kao odgovorno lice u osumnjičenom pravnom licu ima čvrsto izgrađene poslovne veze s pravnim licima označenim u naredbi o provođenju istrage, koja su vršila doznaku novca osumnjičenom pravnom licu, a što upućuje na mogućnost da apelant za slučaj da bude pušten na slobodu nastavi vršiti istovrsna krivična djela posredstvom osumnjičenog pravnog lica, odnosno osnivanjem novog pravog lica.

72. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi, rukovodeći se navedenim razlozima, zaključili da u apelantovom slučaju mjerama zabrane ne bi mogla biti otklonjena osnovana bojazan da bi apelant za slučaj da bude pušten na slobodu mogao ponoviti neko od krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiči.

73. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi prekršili obavezu iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije da ispitaju sve razloge „za“ i „protiv“ pritvora i u vezi s tim daju razloge i obrazloženja, te na osnovu objektivno utvrđenih kriterija zaključe da postoji javni interes koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). U vezi s apelantovom tvrdnjom da su redovni sudovi samo ponavljali razloge i obrazloženja iz prethodnih rješenja, Ustavni sud zapaža da se postojanje razloga „za“ i „protiv“ pritvora procjenjuje u trenutku u kojem sud odlučuje o pritvoru, odnosno jedni isti razlozi u prilog zaključku o određivanju, odnosno produženju pritvora mogu se koristiti sve dok egzistiraju u trenutku odlučivanja o pritvoru.

74. Najzad, Ustavni sud zapaža da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora, odnosno mogućnost izricanja blažih mjera. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavi žalbu Kantonalnom sudu koji je razmotrio sve njegove žalbene navode, uključujući i mogućnost izricanja blažih mjere. Ocijenivši apelantove žalbene navode neosnovnim, Kantonalni sud je ponudio relevantne razloge i obrazloženja koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Stoga, samo činjenica da apelant očigledno nije zadovoljan ovakvim ishodom ne može rezultirati povredom njegovog prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

75. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Ostali navodi

76. Apelant tvrdi da mu je prekršeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 4. predstavlja lex specialis u odnosu na općenitije zahtjeve iz člana 13. Evropske konvencije i daje pravo uhapšenim ili pritvorenim licima da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uvjete koji su od suštinskog značaja za „zakonitost” njegovog ili njenog lišavanja slobode (vidi Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. februara 2009. godine, tačka 202, aplikacija broj 3455/05). Stoga su apelantovi navodi u ovom dijelu već ispitani u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

77. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da u postupanju redovnih sudova postoje elementi mala fide, odnosno da su redovni sudovi zanemarili mjerodavne propise na način koji bi doveo u pitanje zakonitost apelantovog lišavanja slobode, te kada su ponudili relevantne razloge i obrazloženja u prilog ispunjenosti općeg i posebnog uvjeta za određivanje pritvora, a apelantu nije bila uskraćena mogućnost da zakonitost pritvora bude preispitana od nadležnog suda koji ima ovlaštenje da naloži puštanje na slobodu.

78. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

79. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

80. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2961/19 (E. M.) | Sudska praksa | Aktio