Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2336/19 (A.P., A.V. i B. Š.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2336/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2336/19, rješavajući apelacije A. P. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
A. P. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 006254 17 U od 14. marta 2019. godine;
A. V. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 003052 16 U 2 od 16. maja 2019. godine;
Blaž Šitum protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 006233 17 U od 4. aprila 2019. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2336/19
1. A. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozor-Rame, podnio je 31. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006254 17 U od 14. marta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, ukinuto je konačno rješenje Uprave za pitanja banilaca Mostar Sektor za pitanja branilaca (HVO, MUP) Hercegovačko-neretvanskog kantona od 21. decembra 2006. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama (HVO-a), te da kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u određenom novčanom iznosu mjesečno i ostala prava propisana zakonom, kao i da mu ta prava pripadaju 21. aprila 2017. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.
3. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je apelantu konačnim rješenjem prvostepenog organa od 21. decembra 2006. godine bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja i oboljenja. Vrhovni sud je dalje naveo da je tuženi (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata Sarajevo) na osnovu čl. 14. i 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite (rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na apelantovu ličnu invalidninu ostvarenog na osnovu navedenog rješenja) donio rješenje od 21. aprila 2017. godine kojim je ukinuo navedeno prvostepeno rješenje, a upravnu stvar riješio na način kako je to navedeno u dispozitivu rješenja tuženog organa. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka kontrole nadležna Ljekarska komisija u nalazu i mišljenju od 10. januara 2017. godine utvrdila da apelantov vojni invaliditet iznosi 30%, uz obrazloženje da nema osnova za primjenu tačke 46. (po kojoj je apelant ranije cijenjen u visini 30%) jer je pasivna pokretljivost u laktu uredna, te da nema osnova za primjenu tačke 234.-č 60% (po kojoj je apelant ranije cijenjen) jer se radi o neupadljivom psihološkom profilu. Vrhovni sud je naveo da je navedeno rješenje tuženog organa doneseno u skladu sa Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica i odredbama Pravilnika o radu Ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Također, Vrhovni sud je naveo da je dostava navedenog nalaza i mišljenja izvršena u skladu s članom 23. stav 3. Pravilnika o radu ljekarskih komisija, pa su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu.
2. AP-2555/19
4. A. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo & Guzin iz Mostara, podnio je 14. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 003052 16 U 2 od 16. maja 2019. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, ukinuto je konačno rješenje Službe za zaštitu branilaca i njihovih porodica Grada Mostara od 30. decembra 2005. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja koje se zadobijeno za vrijeme službe u Oružanim snagama AR BiH, te da kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u određenom novčanom iznosu mjesečno i ostala prava propisana zakonom, kao i da mu ta prava pripadaju od 21. septembra 2016. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.
6. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je apelantu konačnim rješenjem prvostepenog organa od 30. decembra 2005. godine (na koje je data saglasnost u postupku revizije od strane Uprave za pitanje boraca Hercegovačko-neretvanskog Kantona u Mostaru od 18. aprila 2007. godine) bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% vojnog invaliditeta. Vrhovni sud je dalje naveo da je tuženi organ na osnovu čl. 14. i 7. stav 3. ranije navedenog Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite donio rješenje od 21. septembra 2016. godine kojim je ukinuo navedeno rješenje prvostepenog organa, a upravnu stvar riješio na način kako je to navedeno u dispozitivu rješenja tuženog organa. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka navedene kontrole (nakon donošenja ranije presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 003052 12 U od 23. jula 2015. godine) nadležna Ljekarska komisija za medicinsko vještačenje u Mostaru u nalazu i mišljenju od 9. maja 2016. godine utvrdila da apelantov procenat invaliditeta u visini od 40% VIII grupa trajno. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je rješenje tuženog organa doneseno u skladu sa Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica i odredbama Pravilnika o radu Ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
3. AP-2849/19
7. Blaž Šitum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 15. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 006233 17 U od 4. aprila 2019. godine.
8. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, ukinuto je konačno rješenje Službe za zaštitu branilaca, invalida, izbjegle i raseljene osobe i socijalnu skrb općine Konjic od 13. februara 2006. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu povrede i oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme vojne dužnosti u Oružanim snagama (HVO-a i MUP-a), te da kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u određenom novčanom iznosu mjesečno i ostala prava propisana Zakonom, kao i da mu ta prava pripadaju od 16. februara 2017. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.
9. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je apelantu konačnim rješenjem prvostepenog organa od 13. februara 2006. godine bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu povrede zadobijene kao pripadnik HVO-a. Vrhovni sud je dalje naveo da je tuženi organ na osnovu čl. 14. i 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite donio rješenje od 16. februara 2017. godine kojim je ukinuo navedeno prvostepeno rješenje, a upravnu stvar riješio na način kako je to navedeno u dispozitivu tog rješenja. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka kontrole nadležna Ljekarska komisija u nalazu i mišljenju od 10. novembra 2016. godine utvrdila da apelantov ukupni vojni invaliditet iznosi 50% trajno VII grupa i to zbog umanjenja invaliditeta po tački 202.b u visini 20%, po tački 234.b u visini 30% što primjenom člana 10. Pravilnika i člana 1 1. Zakona iznosi 20% u mjeri u kojoj je služba u Oružanim snagama uticala na pogoršanje psihičkog stanja; da za tačku 104.a nema osnova jer u izvornoj medicinskoj dokumentaciji nisu verifikovane povrede koljena a niti su tokom pregleda nađeni znakovi nestabilnosti, dok se tačka 34.a cijeni u visini 30%, te da je suglasna s Nalazom i mišljenjem od 5. septembra 2016. godine. Vrhovni sud je naveo da je navedeno rješenje tuženog organa doneseno u skladu sa Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica i odredbama Pravilnika o radu Ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2336/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
11. Nakon brižljive analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da iz predmetnih apelacija proizlazi da se apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), dok se apelant u predmetu broj AP- 2555/19 pozvao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelant u predmetu broj AP-2336/19 naveo da su mu „nalaz i mišljenje od 10. januara 2017. godine dostavljeni tek uz pobijano rješenje, te da mu na taj način nije dozvoljeno da se isti izjasni“. Osim toga, apelant u predmetu broj AP-2336/19 se pozvao i na povredu aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, dok se apelant u predmetu broj AP-2555/19 pozvao i na zabranu nediskriminacije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević