Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2331/19 (M. B.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2331/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2331/19, rješavajući apelacije Maria Barbarića i A. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mario Barbarić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 001680 18 U 2 od 14. marta 2019. godine;

A. B. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 001658 18 U 2 od 7. marta 2019. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata broj UP-I-03-41-ZKZ-4055/13 od 31. jula 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2331/19

1. Mario Barbarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Ivan Brekalo advokat iz Širokog Brijega, podnio je 29. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 001680 18 U 2 od 14. marta 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, ukinuto je konačno rješenje Službe za branitelje iz domovinskog rata Općine Široki Brijeg od 15. oktobra 2007. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 25. januarom 2018. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelantu nalazom i mišljenjem Ljekarske komisije za medicinsko vještačenje od 12. septembra 2017. godine (koji je potvrđen novim nalazom i mišljenjem Ljekarske komisije po prigovoru apelanta od 10. oktobra 2017. godine) vojni invaliditet cijenjen ispod 20%. Vrhovni sud je dalje naveo da je tuženi (Federalno ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata) primjenom čl. 14. i 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja apelantovog prava na ličnu invalidninu, rješenjem od 25. januara 2018. godine ukinuo konačno rješenje Službe za branitelje iz domovinskog rata Općine Široki Brijeg od 15. oktobra 2007. godine te upravnu stvar riješio kao u dispozitivu rješenja tuženog. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tuženi dostavio apelantu nalaz i mišljenje po prigovoru uz rješenje a shodno članu 23. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, pa su neosnovani apelantovi navodi da je rješenje tuženog doneseno suprotno članu 8. Zakona o upravnom postupku, odnosno da mu nije bilo omogućeno da učestvuje u postupku jer nije bio upoznat s nalazom i mišljenjem po prigovoru. Također, Vrhovni sud je naveo da je ovaj nalaz i mišljenje potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, pa su neosnovani apelantovi navodi da je ovaj nalaz ljekarske komisije suprotan članu 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija.

2. AP-2442/19

4. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Robert Leko advokat iz Širokog Brijega, podnio je 6. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 001658 18 U 2 od 7. marta 2019. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi) broj UP-I-03-41-ZKZ-4055/13 od 31. jula 2018. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, ukinuto je konačno rješenje Službe za branitelje iz domovinskog rata Općine Široki Brijeg od 4. avgusta 2006. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 31. julom 2018. godine.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi organ (u ponovnom postupku) postupajući u izvršenju presude Vrhovnog suda broj: 70 0 U 001658 11 U od 6. avgusta 2013. godine, pribavio zapisnik od 11. aprila 2016. godine nadležne Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze, povodom apelantovog izjašnjenja o zapisniku Revizorskog tima za kontrolu od 14. juna 2011. godine, te da je nakon toga navedena Grupa izdala novo uvjerenje u kojem je konstatovano da je apelant povrijeđen kao pripadnik HVO-a. Vrhovni sud je dalje naveo da je nadležna ljekarska komisija za medicinsko vještačenje donijela nalaz i mišljenje od 12. oktobra 2017. godine, a na koji apelant nije izjavio prigovor i na koji je stavljena klauzula konačnosti. Vrhovni sud je istakao da je u tom nalazu i mišljenju navedeno da je na osnovu pregleda apelanta i uvida u medicinsku dokumentaciju konstatovano da njegov vojni invaliditet iznosi ispod 20%. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi organ pravilno na osnovu konačnog nalaza i mišljenja, primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, rješenjem od 31. jula 2018. godine ukinuo konačno rješenje od 4. avgusta 2006. godine i upravnu stvar (u skladu s članom 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica) riješio kao u dispozitivu rješenja tuženog. Vrhovni sud je naveo da je apelantu bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima za koje je smatrao da su važne za ocjenu njegovog invaliditeta davanjem prava ulaganja prigovora na nalaz i mišljenje nadležne Ljekarske komisije i novog medicinskog vještačenja po prigovoru, koje pravo apelant nije iskoristio, te je na taj način nalaz i mišljenje nadležne Ljekarske komisije postao konačan istekom roka za ulaganjem prigovora, pa su neosnovani apelantovi navodi da mu nije omogućeno učestvovanje u postupku.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2331/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, dok se apelant u predmetu broj AP-2442/19 pozvao i na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelant u predmetu broj AP-2442/19 navodi da je „Vrhovni sud odstupio od svoje ranije prakse u slučaju apelanta kada je presudom broj 70 0 U 001658 11 U od 6. avgusta 2013. godine usvojio apelantovu tužbu i poništio rješenje jer apelantu nije data mogućnost učešća u upravnom postupku…“, te da je „odstupio od svoje ranije prakse i u slučaju drugih tužitelja, a što je vidljivo iz presude broj 70 0 U 005704 16 U od 3. aprila 2018. godine, te da je na taj način različito postupio prema apelantu u odnosu na druge tužitelje“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja Vrhovnog suda vezano za primjenu odredaba materijalnog, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu navoda apelanta u predmetu broj AP-2442/19 da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja ranije donio drugačiju odluku u konkretnom predmetu kao i u predmetu drugih tužitelja, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Što se tiče navoda istog apelanta kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisan u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2331/19 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio