Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5988/18 (R. K.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5988/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-5988/18, rješavajući apelaciju Romana Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Roman Kovačević protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 K 041775 18 Kž 2 od 14. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 K 041775 17 K od 27. juna 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Roman Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Adil Draganović, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 26. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 K 041775 18 Kž 2 od 14. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 K 041775 17 K od 27. juna 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Učestvovanje u tuči iz člana 174. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i istovremeno je određeno da se ta kazna neće izvršiti ako u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne izvrši novo krivično djelo.

3. U obrazloženju osporene prvostepene odluke Općinski sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) podnijelo optužnicu protiv apelanta, A.D. i E.A. zbog krivičnog djela Teška tjelesna povreda iz člana 172. stav 1. KZ FBiH, te da je postupak u odnosu na optužene A.D. i E.A. pravosnažno okončan. U postupku protiv apelanta Tužilaštvo je izmijenilo činjenični opis optužnice u odnosu na njega, a opisano ponašanje je kvalifikovalo kao krivično djelo Učestvovanje u tuči iz člana 174. KZ FBiH. Općinski sud je precizirao koji su dokazi provedeni u dokaznom postupku i optužbe i odbrane, te je naveo da je shodno odredbi člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBIH), savjesno i temeljito analizirao, a potom i ocijenio sve izvedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi. Općinski sud je naveo da se iz iskaza svih svjedoka saslušanih na glavnom pretresu može zaključiti da su jedini neposredni očevici i učesnici u predmetnom događaju bili oštećeni A.J. i S.D., zbog čega se njihovi iskazi moraju cijeniti sa posebnom pažnjom. Ostali saslušani svjedoci, a naročito svjedoci odbrane, nisu bili očevici događaja i uglavnom su govorili o dešavanjima unutar ugostiteljskog objekta, s obzirom da samu tuču nisu vidjeli. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da se dovodeći u vezu iskaze svjedoka/oštećenih A.J. i S.D. sa nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke dr. Dž.D. sa potpunom sigurnošću može izvesti zaključak da je kritične noći ispred ugostiteljskog objekta došlo do verbalne prepirke, a potom i do tuče između više lica, odnosno između A.J., S.D., A.N., A.D., E.A. i apelanta. Nadalje, Općinski sud je naveo da su se navedena lica u tuči međusobno udarali šakama i nogama, usljed čega je A.J. zadobio teške tjelesne povrede, a S.D. i A.N. lake tjelesne povrede. S tim u vezi, vještak medicinske struke je na osnovu nespornih materijalnih dokaza utvrdio da su predmetne povrede nanesene oštećenim mogle nastati udarcima šakama i nogama. Općinski sud je naveo da je te činjenice doveo u vezu sa iskazima svjedoka/oštećenih A.J. i S.D., neposrednih učesnika u događaju, te je izveo zaključak da je u tuči u kojoj je A.J. zadobio teške tjelesne povrede, učestvovao i apelant, za kojeg oba svjedoka kategorički i bezrezervno tvrde da je on oštećenog A.J. šakom udario u predio lica. Općinski sud je naveo da je upravo zbog potpune logične povezanosti između nalaza vještaka i iskaza ta dva svjedoka istim poklonio potpunu vjeru. Sa druge strane, Općinski sud je naveo da s obzirom da niko od ostalih saslušanih svjedoka nije vidio moment kad je došlo do tuče i način na koji se tuča odvijala, iskazi tih svjedoka nemaju poseban značaj u utvrđivanju činjeničnog stanja. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da krivično djelo Učestvovanje u tuči čini onaj „ko učestvuje u tuči u kojoj je neko usmrćen ili je drugom nanesena teška tjelesna povreda.“ S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da smatra nesporno dokazanim da je došlo do međusobne tuče između najmanje šest lica, među kojima je bio i apelant, i da je u toj tuči A.J. nanesena teška tjelesna povreda, tako da nema nikakve dileme da su u ponašanju apelanta ostvareni svi elementi bića krivičnog djela Učestvovanje u tuči iz člana 174. KZ

FBIH.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da smatra da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice koje su značajne za pravilno i zakonito donošenje odluke, da je za svoje zaključke dao valjane razloge, pa ih kao takve prihvata i taj sud. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud savjesno cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te je na osnovu takve ocjene izveo zaključak o odlučnim činjenicama. Kantonalni sud je naveo da je i po mišljenju tog suda prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio iskaz oštećenog koji je na jasan i uvjerljiv način opisao na koji način je došlo do tuče. Naime, dovodeći u vezu iskaz oštećenog A.J. i svjedoka S.D. prvostepeni sud je detaljno objasnio zašto je iste prihvatio, objasnio je međusobnu povezanost njihovih iskaza i mišljenja vještaka medicinske struke, te je ispravno izveo zaključak da je prilikom učestvovanja u tuči A.J. zadobio teške tjelesne povrede, da je u tuči učestvovao i apelant za kojeg oba svjedoka bezrezervno tvrde da je isti oštećenog A.J. šakom udario u predio lica. S obzirom da su A.J. i S. D. jedini neposredni očevici, i Kantonalni sud je istakao da se iskazi tih svjedoka moraju cijeniti sa posebnom pažnjom, dok svjedoci A.Š. i S.K. kao svjedoci odbrane nisu neposredno vidjeli radnje apelanta u odnosu na oštećenog, nego su apelanta vidjeli prije ili poslije kritičnog događaja. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio Krivični zakon budući da je radnje apelanta pravno okvalifikovao kao krivično djelo Učestvovanje u tuči iz člana 174. KZ FBiH. Kantonalni sud je naveo da je apelant postupao sa namjerom kao oblikom vinosti, pa su se u njegovim radnjama kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu ostvarili svi bitni elementi bića krivičnog djela za koje je oglašen krivim.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant navodi da sudovi nisu ispravno cijenili dokaze, smatra da iskazima svjedoka odbrane nije dat značaj (svjedoci S.K. i A.Š.), dok su iskazi oštećenih (A.J. i A.D.) prihvaćeni bezrezervno iako su kontradiktorni. Apelant takođe navodi da se u njegovim radnjama nisu ostvarile radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela, jer je samo učestvovao u naguravanju i nije nanio povrede oštećenim, te da je Tužilaštvo neosnovano izmijenilo optužnicu bez i jednog novog dokaza. Osim toga, apelant navodi da je neosnovano odbijen prijedlog odbrane da se sasluša svjedok A.A., jer odbrana nije dostavila tačnu adresu svjedoka i da je adresu trebao pribaviti sud od nadležnih organa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Osim toga u pogledu apelantovih navoda da je sud odbio prijedlog odbrane da se sasluša svjedok A.A., budući da odbrana nije imala tačnu adresu ovog svjedoka, Ustavni sud primjećuje da ove navode apelant nije isticao u toku redovnog sudskog postupka, što proizlazi iz osporene odluke Kantonalnog suda i žalbe odbrane na prvostepenu presudu. S tim u vezi, budući da je apelant propustio da te navode istakne u žalbi protiv prvostepene presude, na koji način bi pružio mogućnost Kantonalnom sudu da se o tome izjasni, dakle te navode ističe prvi put, ni Ustavni sud te navode ne može razmatrati (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5988/18 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio