Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3289/18 (M. Č.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 10
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Uredba o izmjeni i dopuni uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
Predmeti (1)
AP-3289/18
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3289/18, rješavajući apelaciju Mirsada Čamdžića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. studenog 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mirsada Čamdžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 048674 14 Rsž od 13. travnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 048674 12 Rs od 8. travnja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirsad Čamdžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 11. lipnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 048674 17 Rev od 5. travnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 048674 14 Rsž od 13. travnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 048674 12 Rs od 8. travnja 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1401/17 od 15. lipnja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1924/17 koju je apelant podnio 18. svibnja 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 048674 14 Rsž od 13. travnja 2017. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog pravobraniteljstva Tuzla kao zakonskog zastupnika tuženog Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. listopada 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i zakonski zastupnik tuženog su u razdoblju od 28. listopada do 11. studenog 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 27. prosinca 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate jubilarne nagrade.
7. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 048674 12 Rs od 8. travnja 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi da apelantu na ime jubilarne nagrade za navršenih deset godina neprekidnog radnog staža isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
8. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je istaknuo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant od 25. veljače 2002. godine neprekidno zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova Tuzlanskog kantona, te da je 25. veljače 2012. godine navršio deset godina neprekidnog rada u organu uprave.
9. Općinski sud je obrazložio što je propisano člankom 94. stavak 1. točka i. Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona, člankom 9. stavak 9. Pravilnika o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće i drugih osobnih primanja policijskih službenika MUP-a Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik MUPTK), člankom 4. Uredbe o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona, člankom 10. stavak 1. točka 10. Uredbe o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave, kao i odredbom članka 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine). U svezi s navedenim odredbama je istaknuto da je spomenutim Zakonom o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu. Međutim, navedenom Uredbom o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave, kao i Pravilnikom MUPTK propisano je da policijski službenici imaju pravo na naknade koje nemaju karakter plaće shodno zakonu, uredbi ili kolektivnom ugovoru, pa kako Općim kolektivnim ugovorom za teritorij FBiH (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine), koji je stupio na snagu 8. rujna 2005. godine, nije predviđeno pravo na jubilarnu nagradu, niti njezina visina, Općinski sud je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog toga što apelant tijekom postupka nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva.
10. Općinski sud je istaknuo da se u konkretnoj pravnoj stvari apelant neutemeljeno poziva na odredbu članka 28. GKU iz 2000. godine jer se navedeni Kolektivni ugovor ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, tuženi nije bio među pet kantona koji su dali suglasnost na usuglašeni tekst GKU iz 2000. godine, niti je tom Ugovoru naknadno pristupio shodno njegovom članku 73. stavak 2., a što je, kako je to ukazano i u Odluci Ustavnog suda broj AP 1315/06, bio jedini način da tuženi postane njegova ugovorna strana. Pored toga, navedeni Kolektivni ugovor se ne primjenjuje od 8. rujna 2005. godine, kada je stupio na snagu OKU iz 2005. godine, o čemu je svoje stajalište dao Vrhovni sud u određenoj presudi. Općinski sud je također naveo da apelant svoj tužbeni zahtjev ne može temeljiti na odredbi članka 28. GKU iz 2000. godine ni iz razloga što je Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona, kojim je u članku 94. predviđeno da policijski službenici imaju pravo na naknadu jubilarne nagrade, donesen tek nakon što je stupio na snagu Opći kolektivni ugovor za teritorij FBiH, i to 1. kolovoza 2007. godine, kao i Uredba Vlade Tuzlanskog kantona o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona koja je stupila na snagu 5. siječnja 2007. godine. Pored toga, ukazano je i da je Pravilnik MUPTK donesen nakon stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora, i to 27. travnja 2007. godine. Shodno tome, Općinski sud je istaknuo da odredbe Pravilnika MUPTK, Uredbe o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona, te Uredbe o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave ne mogu upućivati na primjenu GKU iz 2000. godine jer taj Ugovor nije obvezivao tuženog u vrijeme donošenja spomenutog Pravilnika i uredbi.
11. Općinski sud je ukazao da ni Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH nije predviđeno pravo zaposlenika u organima državne službe na jubilarnu nagradu, a člankom 69. navedenog Zakona propisano je da s danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje primjena odredbi Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika i odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, a koje se odnose na plaće i naknade namještenika i kojim Zakonom je u članku 45. bilo utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu. U konačnici, Općinski sud je naglasio da je, shodno odredbi članka 28. GKU iz 2000. godine, isplata jubilarne nagrade uvjetovana materijalnim mogućnostima poslodavca, pa kako se iz Odluke Vlade Tuzlanskog kantona o usvajanju godišnjeg obračuna za 2012. godine vidi da je tuženi ostvario višak rashoda i izdataka nad prihodima i primicima, to tuženi nije bio u financijskoj mogućnosti vršiti isplatu naknade na ime jubilarne nagrade, te stoga nije bio ni obvezan isplatiti apelantu novčani iznos po ovoj osnovi.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 048674 14 Rsž od 13. travnja 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.
13. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je naveo da su točni navodi žalbe da je odredbom članka 94. stavak 1. točka i. Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona propisano da policijski službenici imaju pravo na isplatu jubilarne nagrade, a identičnu odredbu sadrži i Zakon o policijskim službenicima FBiH, kao i Pravilnik MUPTK, koji su bili na snazi i u 2012. godini kada je apelant navršio deset godina neprekidnog radnog staža u organima uprave tuženog.
14. Međutim, Kantonalni sud je istaknuo da OKU iz 2005. godine nije propisao pravo na jubilarnu nagradu, a Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH, u članku 69. stavak 1. toč. 2., 3. i 5. propisano je da danom stupanja na snagu ovog Zakona (Zakon stupio na snagu 30. srpnja 2010. godine u skladu sa člankom 70.), prestaje primjena odredbi Zakona o državnoj službi u FBiH koje se odnose na plaće i naknade namještenika i odredbi Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, koje se odnose na naknade, ako su drugačije uređene ovim Zakonom. Nadalje je ukazano da kako Zakonom o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona, niti Pravilnikom MUPTK, nije propisan način utvrđivanja jubilarne nagrade, to bi se zbog postojeće pravne praznine glede visine ove nagrade, jubilarna nagrada imala utvrditi primjenom članka 28. GKU iz 2000. godine. U svezi s tim, istaknuto je da je stavkom prvim članka
28. GKU iz 2000. godine propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu s njihovim materijalnim mogućnostima. S obzirom na to da iz podataka spisa (Odluke Vlade Tuzlanskog kantona od 8. travnja 2013. godine) proizlazi da je tuženi u 2012. godini ostvario višak rashoda i izdataka nad prihodima i primicima u određenom novčanom iznosu, koje godine je apelant navršio deset godina neprekidnog rada u organu uprave, koju činjenicu apelant nije ni osporavao, navedeno je da, suprotno rezonovanju apelantove žalbe, tuženi nije u obvezi apelantu isplatiti potraživanu jubilarnu nagradu. Imajući u vidu prethodno navedeno, Kantonalni sud je naveo da su bez utjecaja na drugačije odlučivanje apelantove tvrdnje da je tuženi prilikom planiranja proračuna bio dužan planirati sredstva i za isplatu ove naknade, što nije učinio, s obzirom na to da isplata jubilarne nagrade ovisi o poslovanju tuženog.
15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 048674 17 Rev od 5. travnja 2018. godine odbačena je apelantova revizija.
16. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom članka 237. stavak
2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Kako u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi imovinski cenzus, istaknuto je da uvjet dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP nije ostvaren. Najzad, Vrhovni sud je naveo da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvaćanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija nije dopuštena ni po kriteriju propisanom odredbom članka 237. stavak 3. ZPP. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.
18. Apelant je naveo da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka povrijedili odredbe procesnog zakona i pogrešno primijenili materijalno pravo. Navodi da je proizvoljno stajalište Kantonalnog suda da tuženi slijedom odredbe članka 28. GKU iz 2000. godine nije bio obvezan apelantu isplatiti traženu naknadu na ime jubilarne nagrade jer je, između ostalog, apelantu pravo na jubilarnu nagradu zagarantirano samim Zakonom o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona, pri čemu navedeno pravo nije uvjetovano poslovanjem tuženog. Također je ukazao na Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. srpnja 2015. godine u kojoj je zauzeto stajalište da se visina jubilarne nagrade, u slučaju da ona nije regulirana zakonom (kao što u konkretnom slučaju nije regulirana Zakonom o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona), ima odrediti shodno članku 28. GKU iz 2000. godine. Apelant je istaknuo da je u navedenom postupku i u konkretnom postupku zajedničko što je i apelantu i tužitelju (iz navedenog postupka) zakonom propisano pravo na jubilarnu nagradu, a da nije propisana visina naknade, te su i apelant i tužitelj pravo na jubilarnu nagradu ostvarili kod poslodavca s područja Tuzlanskog kantona. Naime, iz navedene presude proizlazi različito postupanje Kantonalnog suda bez ikakvog razumnog opravdanja, čime je na apelantovu štetu došlo do povrede načela zabrane diskriminacije.
19. Nadalje, apelant je istaknuo da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer je uskraćen za novčanu naknadu na ime jubilarne nagrade uz odgovarajuću zateznu kamatu.
20. Apelant, također, smatra da je Vrhovni sud morao dopustiti njegovu reviziju jer su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za iznimno odlučivanje prema odredbi članka 237. stavak 3. ZPP, imajući u vidu da je Kantonalni sud, postupajući u predmetima s bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, donosio različite odluke o načinu primjene članka 28. GKU iz 2000. godine. S obzirom na različito postupanje Kantonalnog suda, te imajući u vidu svrhu revizije kao pravnog lijeka, jasno slijedi da je Vrhovni sud morao ne samo dopustiti nego i usvojiti apelantovu reviziju.
21. U svezi s apelacijskim navodima koji se odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka, apelant je istaknuo kronologiju predmetnog postupka, odnosno koliko je predmetni postupak trajao u svakoj fazi postupka, odnosno pred svakim sudom, pa je shodno tome istaknuo i zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
II.Odgovor na apelaciju
22. Općinski sud je opisao kronologiju predmetnog postupka i naveo da je tužba podnesena 27. prosinca 2012. godine, dok je odgovor na tužbu primljen 4. srpnja 2013. godine. Nadalje, istaknuto je da je rješenje kojim se zakazuje pripremno ročište doneseno 31. prosinca 2013. godine. Također je ukazano da je apelantov punomoćnik podneskom od 6. veljače 2014. godine tražio odgodu ročišta, tako da je pripremno ročište u predmetnoj pravnoj stvari održano 13. ožujka 2014. godine, a uz suglasnost parničnih stranaka taj dan je zaključena i glavna rasprava, te je meritorna odluka donesena 8. travnja 2014. godine. Potom je navedeno da je nakon podnesene žalbe na prvostupanjsku presudu predmetni spis 30. svibnja 2014. godine otpremljen na postupanje Kantonalnom sudu, a nakon što je Kantonalni sud donio drugostupanjsku presudu 13. travnja 2017. godine, protiv koje je izjavljena revizija, predmetni spis je dostavljen Vrhovnom sudu, koji je rješenjem od 5. travnja 2018. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu. Općinski sud je istaknuo da je sud ročišta zakazivao redovno, u kontinuitetu i u kratkim rokovima, te da smatra da nije povrijedio apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, niti bilo koje odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. Također je istaknuo da su provedene radnje i donesena prvostupanjska presuda bile predmet preispitivanja u žalbenom postupku i da je Kantonalni sud, kao viša instanca, potvrdio prvostupanjsku presudu, zbog čega smatra da nisu pogrešno primijenjeni ni materijalni propisi u konkretnom slučaju. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena ili odbaci kao nedopuštena.
23. Kantonalni sud je naveo kronologiju predmetnog postupka i istaknuo da je spis prvostupanjskog suda radi odlučivanja po žalbi primljen 5. lipnja 2014. godine, a presuda po žalbi donesena 13. travnja 2017. godine, te da s obzirom na to da taj sud ima veliki broj predmeta, a u konkretnom slučaju se radi o novčanim potraživanjima, smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, kao ni ostala prava na koja se poziva u apelaciji. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
24. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju osporenog rješenja iznio ocjenu da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imao utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvaćanja koje je od značaja za jedinstvenu primjenu prava u drugim slučajevima, te da u revizijskom postupku nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Europskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine.
25. Zakonski zastupnik tuženog je istaknuo da se pobijane odluke sudova temelje na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da tuženi smatra da su navodi iz apelacije u cijelosti neutemeljeni, da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva, da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na apelantovo predmetno potraživanje uz poštovanje prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, te da su odluke donesene u razumnom roku. Zakonski zastupnik tuženog je također predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
27. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 23/00, 50/00 – ispravak, 97/13, 18/16 i 89/16).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 23/00, 50/00 – ispravak) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 28.
Službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, sukladno njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih:
•5 godina 0,50 prosječne mjesečne plaće •10 godina 1 prosječne mjesečne plaće •15 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće •20 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće •25 godina 1,75 prosječne mjesečne plaće •30 godina 2 prosječne mjesečne plaće •35 godina 2,5 prosječne mjesečne plaće.
Osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade je prosječna mjesečna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca.
28. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06, 11/07, 16/11, 14/16 i 14/18).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06, 11/07 i 16/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 94. stav (1) tačka i) Druge vrste naknada (1) Policijski službenici imaju pravo i na sljedeće naknade:
i) jubilarne nagrade.
29. Uredba o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 14/06, 4/07, 6/07, 2/08, 4/08, 11/09, 4/12 i 5/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Uredba o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 14/06, 4/07, 6/07, 2/08, 4/08, 11/09 i 4/12) koja je važila u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Naknadu plaće, druge vrste naknada i materijalna prava koja nemaju karakter plaće, policijski službenici ostvaruju u skladu sa Uredbom o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave (“Službene novine Tuzlanskog kantona”, br.
15/03, 4/04,8/04, 1/05, 11/05 i 13/05), zakonom i kolektivnim ugovorom.
30. Uredba o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave („Službene novine Tuzlanskog kantona” br. 15/03, 4/04, 8/04, 1/05, 11/05 i 13/05). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Službeniku i namješteniku pripada:
10. Druge naknade koje nemaju karakter plaće u slučajevima predviđenim zakonom i kolektivnim ugovorom.
31. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 45/10, 111/12 i 20/17).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 45/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 69. stavak 1. toč. 2), 3) i 5) Prestanak primjene odredbi drugih zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena:
[...] 2) odredbi Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 2/06 i 8/06) koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, 3) odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) koje se odnose na plaće i naknade namještenika, [...] 5) odredbi Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće ("Službene novine Federacije BiH", br. 34/04, 56/04, 68/05, 33/06 i 75/07) koje se odnose na naknade ako su drugačije uređene ovim zakonom.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
34. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1401/17 od 15. lipnja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1924/17 koju je apelant podnio 19. svibnja 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 048674 14 Rsž od 13. travnja 2017. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka.
35. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda AP 1401/17 od 15. lipnja 2017. godine odbačena kao preuranjena apelacija broj AP 1924/17, koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 048674 14 Rsž od 13. travnja 2017. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak povodom apelantove revizije. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 048674 17 Rev od 5. travnja 2018. godine (apelant primio navedeno rješenje 21. svibnja 2018. godine) revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 048674 14 Rsž od 13. travnja 2017. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelacijske navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1924/17, koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1924/17 od 15. lipnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 048674 14 Rsž od 13. travnja 2017. godine apelant podnio 18. svibnja 2017. godine, Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati datum kada je apelant primio presudu Kantonalnog suda. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
36. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i da je povrijeđen članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije, te članak 17. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
38. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
39. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […].
U odnosu na osporene presude
40. Glede apelacijskih navoda o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud u prvom redu ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
41. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, u obrazloženju osporenih odluka odgovorili na apelantove navode koje je iznosio tijekom osporenog postupka, a koje ponavlja i u apelaciji, pri tome se pozivajući na relevantne zakonske odredbe, te da su detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista i slična činjenična i pravna pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 4888/17 od 22. svibnja 2019. godine i AP 952/18 od 10. rujna 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, u svezi s navodima o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka
42. U svezi s apelantovim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
43. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom od 27. prosinca 2012. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku donio 13. travnja 2017. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (dvije instance) trajao je oko četiri godine i tri mjeseca.
44. Analizirajući duljinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud, najprije, zapaža da se u predmetnom postupku radilo o isplati naknade na ime jubilarne nagrade za navršenih deset godina neprekidnog radnog staža. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se u konkretnom predmetu radilo o složenom postupku. Ustavni sud dalje zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao oko godinu i tri mjeseca, a da je drugostupanjska presuda donesena nakon dvije godine i deset mjeseci od dana zaprimanja predmeta po žalbi. Ustavni sud naglašava da duljinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pozornost posvećuje razdobljima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na temelju navedenog primjetno da je drugostupanjski postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto dulje, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebice imajući u vidu okolnost da je apelant došao do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, da su u postupku u okviru analiziranog razdoblja redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta koji je, istina, žurne naravi i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu
46. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi temelje na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje vezano za proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
Zabrana diskriminacije
47. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.
48. Članak 14. Europske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
49. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
50. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
51. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da apelant, u biti, tvrdi da je Kantonalni sud donio različite odluke postupajući u predmetima s bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, odnosno različite odluke vezano za primjenu članka 28. Kolektivnog ugovora, ukazujući na presude Kantonalnog suda. Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
Zabrana zlouporabe prava
52. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi neutemeljeni.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su Općinski sud i Kantonalni sud za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je duljina postupka u ukupnom trajanju od oko četiri godine i tri mjeseca, u okviru kojeg razdoblja su donesene dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.
54. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
55. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.
56. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević