Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4608/17 (O. Š.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Uknjižba
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Suvlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4608/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-4608/17, rješavajući apelaciju Ognjenke Škoro, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ognjenka Škoro protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 014268 17 Gž od 23. augusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ognjenka Škoro iz Mostara (u daljnjem tekstu apelantica), podnijela je 6. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 014268 17 Gž od 23. augusta 2017. godine.

2. Rješenjem Zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: ZKU) broj 056-0-Dn-17-000503 od 11. aprila 2017. godine dozvoljena je uknjižba prava suvlasništva na nekretnini pobliže označenoj u izreci prvostepenog rješenja (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) u korist apelantice i drugih predlagatelja navedenih u izreci, dok se Općina Konjic briše sa pravom raspolaganja na spornoj nekretnini. U obrazloženju ovog rješenja, ZKU je naveo odredbe Zakona o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13) koje je smatrala relevantnim u konkretnom slučaju, ali nije detaljnije obrazložio odluku.

3. Kantonalni sud je, osporenim rješenjem broj 07 0 Dn 014268 17 Gž od 23. augusta 2017. godine usvojio žalbu Općine Konjic i preinačio prvostepeno rješenje tako što je odbio kao neosnovan zahtjev apelantice i drugih predlagatelja za pretvorbom prava korištenja u pravo vlasništva na spornoj nekretnini. U obrazloženju ovog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je ZKU u postupku utvrdio da je sporna nekretnina za koju se traži upis prava vlasništva označena u javnim knjigama kao nekategorisani put na kojem Općina Konjic ima upisano pravo raspolaganja 1/1, a apelantica i drugi predlagatelji pravo korištenja. Kantonalni sud je dalje naveo da su osnovani žalbeni navodi da nisu bili ispunjeni zakonom propisani uslovi za pretvorbu prava korištenja u pravo vlasništva u smislu odredbe člana 338. stav 1. tačka 1. Zakona o stvarnim pravima, zato što se pretvorba traži na nekretnini koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nekatogorisani put, odnosno javno dobro. Kantonalni sud je istakao da se navedenom odredbom propisuje da se „pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju u pravo vlasništva njegovog dosadašnjeg nositelja odnosno pravnog sljednika“, ali pod uslovom da posebnim zakonom nije određeno drugačije i da te stvari mogu biti predmetom prava vlasništva.

4. Kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, članom 2. važećeg Zakona o javnim cestama Hercegovačko-neretvanske županije (Narodne novine HNŽ broj 1/2002, u daljnjem tekstu: Zakon o cestama) propisano je da je „cesta svaka površina na kojoj se obavlja promet, da se ceste dijele na javne i nekategorisane ceste, da su nekategorisane ceste površine koje se koriste za promet po bilo kojoj osnovi i da su pristupačne većem broju korisnika“. Dalje, sud je naveo da je članom 3. istog zakona propisano da je „cesta javno dobro u općoj upotrebi i od interesa je za Županiju, te da se na cestama ne može stjecati pravo vlasništva, niti druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi.“ Imajući ovo u vidu, Kantonalni sud je zaključio da nije bilo uslova da ZKU, pozivom na odredbu člana 338. stav 1. tačka 1. Zakona o stvarnim pravima, u konkretnom slučaju dozvoli pretvorbu prava korištenja u pravo vlasništva u korist apelantice i drugih predlagatelja.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih tvrdnji, apelantica između ostalog navodi da „predmetna parcela nastala cijepanjem parcele u dotadašnjem društvenom vlasništvu, pa je na istoj ustanovljeno trajno pravo korištenja“ u korist njenog pokojnog oca i tetka sa dijelom ½, te da je tim „raspolaganjem prestalo svako pravo Opštine Konjic na navedenim parcelama, jer je na istima ustanovljeno vlasničko pravo, odnosno tadašnje trajno pravo korištenja“. Apelantica smatra da je stav Kantonalnog suda je sporna nekretnina ne može biti predmetom prava vlasništva, jer je ona to postala stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima. Također, apelantica navodi da Zakon o cestama na koji se sud pozvao nije relevantna u konkretnom slučaju, te da „princip pravne države i član 6 Evropske konvencije zahtijevaju da se sud pozove na određenu pravnu normu“ kao i da „presuda ne smije da bude proizvoljna, tj. van konteksta konkretnog predmeta, niti njeno tumačenje smije da bude van okvira jezičkog značenja.“ Apelantica navodi da je prema Zakonu o cestama „nerazvrstana cesta površina koja se po bilo kojoj osnovi koristi za saobraćaj i koja je pristupačna većem broju korisnika“. Dalje ističe da se tom cestom ne koristi niko osim vlasnika kuća kojima se njom prilazi. Apelantica navodi da je njen pokojni otac nasuo spornu nekretninu tucanikom od javnog puta do kuće, da nikad niko osim nje i njene porodice nije vodio računa niti koristio spornu nekretninu, ta da je sud „skoro četrdeset godina nakon što je otac preminuo, nakon što [su] predmetnu nekretninu nasljeđivali i primali u poklon nakon majčine smrti“ tu nekretninu proglasio javnim dobrom. Smatra da je na ovaj način sud prekoračio svoja ovlaštenja, zato što „nije nadležan da utvrđuje šta je cesta a šta nije“. Apelantica smatra da su sve odlučne činjenice pogrešno utvrđene, te da je to rezultiralo kršenjem navedenih prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije apelanta-tužitelja Ustavni sud je pošao od odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica poziva odnose isključivo na način na koji Kantonalni sud ocijenio utvrđene činjenice i primijenio materijalne propise prilikom donošenja osporene odluke. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica u suštini osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su neprihvatljivi apelanticini navodi o tome da je sud samostalno utvrđivao je li sporna nekretnina nekategorisani put ili nije. Naprotiv, sud je jasno obrazložio da je tu činjenicu utvrdio ZKU uvidom u zemljišne knjige u kojima je sporna nekretnina upisana kao nekategorisani put na kojem pravo raspolaganja ima Općina Konjic, a apelantica i drugi predlagatelji trajno pravo korištenja. Na osnovu toga je Kantonalni sud zaključio da je ZKU pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dozvolio pretvorbu prava korištenja u pravo vlasništva, obrazloživši da za to nisu bili ispunjeni uslovi propisani članom 338. stav 1. tačka 1. Zakona o stvarnim pravima u vezi sa članom 3. Zakona o cestama (vidi: tačke 3.. i 4.. ove odluke). Ovakvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim ovih navoda i detaljnog izlaganja o tome kako je gradsko građevinsko zemljište dodijeljeno njenim prednicima, apelantica nije iznijela bilo kakve druge argumente kojima bi opravdala tvrdnje da su osporenim rješenjem na bilo koji način prekršena ustavna prava na koja se pozvala, pa proizlazi da je samo nezadovoljna odlučenjem u konkretnom slučaju.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u konkretnom slučaju pokreću pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Na osnovu odredne člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4608/17 (O. Š.) | Sudska praksa | Aktio