Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-332/18 (E. K.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 205
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-332/18
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 332/18, rješavajući apelaciju Eldara Krečinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Eldara Krečinića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 022130 17 Rev od 20. novembra 2017. godine i S1 3 P 022130 17 Gž od 13. marta 2017. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Eldara Krečinića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 022130 17 Rev od 20. novembra 2017. godine i S1 3 P 022130 17 Gž od 13. marta 2017. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Eldar Krečinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupaju advokati Lejla Čović i Kenan Hadžimuhović iz Sarajeva, podnio je 18. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 022130 17 Rev od 20. novembar 2017. godine i S1 3 P 022130 17 Gž od 13. marta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene Bosne i Hercegovine - Ministarstva pravde (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo BiH, zatraženo je 23. augusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 30. augusta 2019. godine, a tužena 9. septembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 6. juna 2016. godine podnio tužbu Sudu BiH protiv tužene radi naknade nematerijalne i materijalne štete, a u vezi sa pravosnažnom Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 1 K 010234 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine kojom je apelant oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) a sve u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH.
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 022130 16 P od 13. januara 2017. godine tužena je obavezana da apelantu isplati iznos od 44.600,00 KM na ime nematerijalne štete zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti uslijed neopravdane osude, zbog pretrpljenih duševnih bolova, zbog umanjenja životne aktivnosti i pretrpljenog straha, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. januara 2017. godine (stav I izreke). Preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete je odbijen kao neosnovan, kao i zahtjev za naknadu materijalne štete u iznosu od 5.231,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 4.950,00 KM počev od 4. aprila 2012. godine pa do isplate a na iznos od 281,40 KM počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate (st. II i III izreke). Stavom IV izreke presude tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.570,00 KM.
7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je nakon ocjene svih provedenih dokaza, u smislu člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li apelant ima pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti uslijed neopravdane osude, zbog pretrpljenih duševnih bolova, zbog umanjenja životne aktivnosti, kao i pretrpljenog straha, te da li je tužena odgovorna za nematerijalnu štetu koju apelant potražuje, odnosno da li je tužena postupala u skladu sa zakonskim ovlaštenjima koja bi isključivala njenu odgovornost. Među parničnim strankama, također, nije sporno da se apelant, shodno odredbi člana 433. stav 2. ZKPBiH, zahtjevom za naknadu štete po osnovu neosnovanog vođenja krivičnog postupka od 18. maja 2016. godine prvo obratio Ministarstvu pravde BiH, koje ga je aktom od 30. maja 2016. godine informiralo da neće odlučivati o navedenom zahtjevu, te da je na taj način apelant stekao pravo da podnese tužbu radi naknade štete u parničnom postupku prema članu 434. navedenog zakona. Također, Sud BiH je naveo da je apelant Presudom Suda BiH broj S1 2 K 010234 12 K od 29. novembra 2013. godine bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, da je predmetnim krivičnim postupkom bila obuhvaćena i njegova supruga kojoj je bila izrečena mjera zabrane sastajanja sa apelantom više od četiri mjeseca, a da je Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 1 K 010234 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine odbijena optužba protiv apelanta zbog krivičnog djela koje mu se stavljalo na teret. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je prilikom odlučenja imao u vidu da su ispunjeni kumulativno uvjeti za naknadu nematerijalne štete apelantu propisani članom 436. stav 1. ZKPBiH, koji se ogledaju u činjenici da je apelant tokom trajanja krivičnog postupka proveo u pritvoru ukupno tri mjeseca (od 23. marta 2012. godine do 22. juna 2012. godine), dakle, da je u relevantnom periodu bio neosnovano lišen slobode i da je pravosnažnom presudom oslobođen optužbi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, kao i da su apelantu, nakon ukidanja mjere pritvora 22. juna 2012. godine, izrečene mjere zabrane koje su bile na snazi do 16. aprila 2015. godine a koje su se odnosile na zabranu sastajanja sa određenim osobama i zabranu putovanja.
8. Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete Sud BiH je istakao da je imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, kojeg je u cijelosti prihvatio kao stručan, objektivan i sačinjen u skladu sa pravilima struke, kojim su utvrđeni vidovi nematerijalne štete koje je apelant pretrpio uslijed neosnovanog lišavanja slobode koji se ogledaju u vidu duševnih bolova zbog umanjenja opće apelantove životne aktivnosti, zbog povrede časti i ugleda, te pretrpljenog straha određenog intenziteta i dužine trajanja pritvora, ali da lišavanje slobode i izrečene mjere zabrane na apelanta nisu ostavile dugotrajne ili trajne posljedice po njegovo zdravlje osim negativnih emocija i poremećaja psihosocijalne ravnoteže. Dakle, prvostepeni sud je prilikom određivanja novčane naknade koja pripada apelantu ocijenio težinu i prirodu djela koje je apelantu stavljeno na teret, činjenicu da je bio lišen slobode i da se nalazio u pritvoru, dužinu trajanja pritvora (tri mjeseca), da je nakon pritvora bio pod mjerama zabrane u vremenskom periodu od 22. juna 2012. godine do 16. aprila 2015. godine, kao i činjenicu da je prvostepenom presudom bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Slijedom navedenog, Sud BiH je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos preciznije označen kao u stavu I izreke presude, smatrajući da on predstavlja adekvatnu satisfakciju, pa je, shodno navedenom, odbio apelantov postavljeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete u određenom iznosu kao previsoko opredijeljen, ukazujući da se naknada nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode dosuđuje u jedinstvenom iznosu, jer osoba koja je neosnovano lišena slobode trpi jednu nematerijalnu štetu u kojoj su supsumirani svi ostali zakonom normirani pravni osnovi nematerijalne štete. S tim u vezi, Sud BiH je, također, ukazao da je evidentno da je apelantu bilo ograničeno jedno od osnovnih ljudskih prava, a to je pravo na slobodu, a da su posljedice boravka u pritvoru i izrečenih mjera zabrane kod apelanta razvile negativne emocije.
9. Prilikom odlučivanja o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete i troškova postupka, Sud BiH je ukazao da apelant u okolnostima konkretnog predmeta, na kome je teret dokazivanja u smislu pravnih pravila o teretu dokazivanja shodno članu 90. ZPP a u vezi sa članom 12. citiranog zakona, nije dokazao da je podnio zahtjev za naknadu materijalne štete i troškova u krivičnom postupku o kojem sud uopće nije odlučio, ili pak podneseni zahtjev odbio, u kom slučaju bi apelant naknadu troškova iz krivičnog postupka mogao ostvarivati u parničnom postupku u smislu odredbe člana 189. stav 4. ZKPBiH. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, odnosno troškova advokata i prevoza, u krivičnom postupku odbio kao neosnovan. O visini zakonske zatezne kamate Sud BiH je odlučio primjenom člana 277. ZOO a u vezi sa članom 186. i člana 2. stav 1. Zakona o visini stope zakonske kamate.
10. Odlučujući o žalbi tužene Sud BiH je u drugostepenom vijeću Presudom broj S1 3 P 022130 17 Gž od 13. marta 2017. godine žalbu tužene djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u st. 1. i 4. izreke, tako što je tužena obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode isplati iznos od 9.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 13. januara 2017. godine i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.740,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
11. Nakon što je ispitao osporenu presudu u okviru žalbenih navoda tužene, drugostepeno vijeće Suda BiH je primjenom odredbe člana 188. ZPP zaključilo da je žalba tužene BiH djelimično osnovana. Naime, smatra da tužena neosnovano osporava zaključak prvostepenog suda o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, jer je tokom trajanja prvostepenog postupka kao nesporno utvrđeno da je apelant bio lišen slobode u trajanju od tri mjeseca u krivičnom postupku u kome je pravosnažnom presudom optužba odbijena. S tim u vezi je ukazao da, kada se ocjenjuje ishod predmetnog krivičnog postupka, ovaj sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 436. stav 1. tačka a) ZKPBiH zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete, jer su ispunjeni uvjeti za ostvarivanje sudske zaštite propisani članom 433. stav 2. i članom 434. stav 1. citiranog zakona. Također, smatra da tužena osnovano osporava presudu prvostepenog suda u pogledu visine dosuđene naknade nematerijalne štete, jer je navedena presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi sa apelantovim zahtjevom kojim potražuje naknadu nematerijalne štete zbog neopravdanog vođenja predmetnog postupka, Sud BiH je ukazao da ZKPBiH ne priznaje naknadu štete za neopravdano vođenje krivičnog postupka zbog toga što ne može naći osnov za odgovornost tužene za vođenje krivičnog postupka, jer nisu ostvareni uvjeti iz člana 172. navedenog zakona, odnosno jer su organi tužene postupali zakonito i pravilno vršeći svoju funkciju. Dakle, činjenica da je protiv apelanta konačnom odlukom odbijena optužba radnjama organa tužene ne daje karakter nezakonitog i nepravilnog rada.
12. U pogledu apelantovog zahtjeva zbog naknade štete zbog izrečenih mjera zabrane, sastajanja sa saoptuženim i svjedocima optužbe (suprugom u periodu od 22. juna 2012. godine do 31. jula 2012. godine i Đemom Ždralovićem u periodu od 22. marta 2012. godine do 25. aprila 2013. godine) i mjerom zabrane putovanja uz privremeno oduzimanje važećih putnih isprava i zabrane izdavanja novih u periodu od 25. aprila 2013. godine do 16. aprila 2015. godine, Sud BiH smatra da se mjera zabrane kontaktiranja apelanta sa suprugom ima ocijeniti kao posebna okolnost konkretnog slučaja. Međutim, kako se ova mjera, po ocjeni suda i prema krajnjem ishodu postupka, pokazala neopravdanom, taj sud je njene posljedice ocijenio u okviru ukupnih posljedica štetnog događaja za koje se apelantu daje satisfakcija. Što se tiče mjere zabrane sastajanja sa saoptuženim Đemom Ždralovićem (u periodu od 22. marta 2012. godine do 25. aprila 2013. godine), smatra da navedena mjera zabrane apelantu nije ograničila slobodu kretanja, niti je mogla dovesti do povrede bilo kojeg prava ličnosti apelanta, jer iz izvedenih dokaza proizlazi da apelant sa navedenim licem nije bio ni u rodbinskom, ni u tazbinskom, ni u poslovnom odnosu da bi onemogućavanje komunikacije sa tim licem apelantu narušilo lična prava u bilo kojem segmentu. Također, ovaj sud smatra da mjera zabrane putovanja uz privremeno oduzimanje važećih putnih isprava i zabrane izdavanja novih je u svakom slučaju predstavljala ograničavanje apelantovog prava na slobodu kretanja, ali svakako u manjoj mjeri nego pritvor, ali mu je ograničavala ostvarivanje prava na kretanje izvan granica zemlje, koja mjera se, po ocjeni suda, pokazala neopravdanom. Stoga, drugostepeni sud je zaključio da izrečene mjere zabrane, i ako su bile neopravdane, kod apelanta nisu prouzrokovale posljedice koje su osnov da se ocijene u okviru ukupnih štetnih posljedica za koje se naknada dosuđuje. Ocjenjujući navedeno Sud BiH je zaključio da apelantu iznos dosuđen izrekom presude ovog suda (9.000,00 KM) predstavlja adekvatnu satisfakciju za sveukupne posljedice neosnovanog lišavanja slobode, koja se zasniva na dužini lišavanja slobode, stepenu i intenzitetu i dužini trajanja duševnih patnji i straha, težini djela stavljenog na teret i činjenici da je prvostepenom presudom apelant bio osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora, osjećaju trajno narušenog ugleda i časti. Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete Sud BiH je primjenom člana 200. stav 1. ZOO ocijenio značaj slobode kao dobra koje je povrijeđeno neopravdano određenom mjerom pritvora, te važnost za apelanta to što mu je mjerom zabrane onemogućeno komuniciranje sa suprugom i zaključio da iznos dosuđen prvostepenom presudom nije u skladu sa pretrpljenim posljedicama i da pogoduje težnjama koje nisu spojive sa svrhom naknade, budući da apelant po svim vidovima naknadu nematerijalne štete potražuje po osnovu neosnovano vođenog krivičnog postupka.
13. Sud BiH je u revizijskom vijeću Presudom broj S1 3 P 022130 17 Rev od 20. novembra 2017. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
14. Sud BiH je naveo da je apelant blagovremeno izjavljenom revizijom osporavao presudu drugostepenog vijeća zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je ovaj sud bio dužan odredbu člana 436. stav 1. ZKPBiH tumačiti u širem kontekstu a u vezi sa članom 200. stav 2. ZOO, u smislu utvrđenja da svaka izrečena mjera zabrane unutar neosnovanog vođenja krivičnog postupka automatski dovodi i do umanjenja osnovnih ljudskih prava zaštićenih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da neosnovano izrečene mjere zabrane predstavljaju sastavni dio neosnovano vođenog krivičnog postupka iz čega slijedi zaključak da nematerijalna šteta pretrpljena neosnovanim vođenjem krivičnog postupka u isto vrijeme predstavlja i nematerijalnu štetu uzrokovanu neosnovano izrečenim mjerama zabrane. Nakon što je ispitao pobijanu presudu u skladu sa odredbama člana 208. stav 1. ZPP, ovaj sud je ocijenio da je apelantova revizija neosnovana. U vezi s tim, smatra neosnovanim apelantove navode u vezi sa pogrešnom primjenom materijalnog prava od drugostepenog suda, jer mu je ovaj sud odbio dosuditi naknadu nematerijalne štete zbog izrečenih mjera zabrane tokom trajanja krivičnog postupka. Suprotno tvrdnjama iz revizije, Sud BiH smatra da apelant nema pravo na naknadu štete zbog izrečenih mjera zabrane po osnovu neopravdanog vođenja krivičnog postupka koje, da bi bile priznate kao osnov za naknadu štete, potrebno je da budu propisane zakonom. S tim u vezi je ukazao da su odredbama ZKPBiH, ZOO, kao i drugim zakonima oblici nematerijalne štete taksativno nabrojani, što znači da se pravična naknada može priznati isključivo za one oblike nematerijalne štete propisane navedenim zakonima. Dalje, Sud BiH je, također, ukazao da u predmetnom slučaju neopravdano vođenje krivičnog postupka ne predstavlja pravni osnov za naknadu štete ni po odredbama ZKPBiH, kao što je to recimo pritvor ili neopravdana osuda, jer ocjenjuje da su organi tužene tokom krivičnog postupka postupali pravilno i zakonito. Nadalje, ukazuje da je drugostepeno vijeće kao nesumnjivo utvrdilo da su izrečene mjere zabrane bile neopravdane jednako kao i mjera pritvora, ali, isto tako, smatra da one nisu prouzrokovale štetne posljedice kod apelanta. Stoga, ovaj sud je zaključio da apelant tokom postupka ničim nije dokazao da je izrečenim mjerama zabrane trpio bilo kakvu štetu ili bilo koju povredu prava ličnosti zbog čega je taj dio tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete odbijen kao neosnovan. Također, smatra neosnovanim apelantovo pozivanje na sudsku praksu i tvrdnje da je građansko vijeće Suda donosilo drugačije odluke u postupcima po identičnim činjeničnim osnovama. Ovo prvenstveno zbog toga što svaki pojedini slučaj naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode je poseban predmet, te da se okolnosti koje su iz njega proizašle utvrđuju u svakom pojedinom slučaju prema općim načelima naknade nematerijalne štete. Iz navedenog se može zaključiti da spor za naknadu štete iz ovog osnova karakterizira individualnost i specifičnost koje se odnose i na životni događaj oštećenog i na nastale posljedice, pa stoga smatra da apelantovo pozivanje na sudsku praksu nije moglo utjecati na drugačiju odluku suda.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama dosuđena nematerijalna šteta za period za koji je nazakonito boravio u pritvoru, bez priznavanja istog prava u odnosu na period obuhvaćen izrečenim mjerama zabrane, zbog čega ističe da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, apelant ukazuje da neosnovano izrečene mjere zabrane predstavljaju sastavni dio neosnovano vođenog krivičnog postupka, dakle, istovremeno predstavljaju „jednim dijelom i nematerijalnu štetu uzrokovanu neosnovano izrečenim mjerama zabrane“. Dalje, navodi da „iako visina nematerijalne štete, kada su u pitanju mjere zabrane, nije regulirana zakonskim propisima, smatra da je naknada štete za mjere zabrane prouzrokovane neosnovanim vođenjem krivičnog postupka tretirana sudskom praksom, zbog čega tvrdi da su sudovi u svakom konkretnom slučaju imali ovlaštenje i mogućnost da na osnovu izvedenih dokaza samostalno utvrde visinu nematerijalne štete po tom osnovu“. S tim u vezi, ističe da u konkretnom slučaju nije sporna činjenica da mu je u periodu od 23. marta 2012. godine do 22. juna 2012. godine izrečena mjera zabrane kontaktiranja sa suprugom, u vremenskom periodu od 22. marta 2012. godine do 25. aprila 2013. godine sa saoptuženim Đemom Ždralovićem, a potom mjera zabrane putovanja uz privremeno oduzimanje važećih putnih isprava i zabrane izdavanja novih. Stoga, apelant smatra da je usljed izrečenih mjera zabrane trpio nematerijalnu štetu.
b) Odgovor na apelaciju
16. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantove navode smatra neosnovanim i da u cijelosti ostaje kod navoda iz obrazloženja osporenih odluka.
17. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da smatra da je Sud BiH za svoju odluku dao pravilno i jasno obrazloženje da ne postoji povreda prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-odluka USBiH i 42/18-rješenje USBiH i 65/18) relevantne odredbe glase: Član 436. stav 1. a) Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete (1) Pravo na naknadu štete pripada:
a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena,
b) osobi koja je izdržavala kaznu lišenja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog postupka izrečena joj je kazna lišenja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala ili joj je izrečena krivičnopravna sankcija koja se ne sastoji u lišenju slobode ili je oglašena krivom a oslobođena od kazne,
c) osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišena slobode ili je zadržana duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere,
d) osobi koja je u pritvoru provela duže nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena. (2) Osobi koja je lišena slobode bez zakonskog osnova, pripada pravo na naknadu štete ako joj nije određen pritvor, niti joj je vrijeme za koje je lišena slobode uračunato u izrečenu kaznu za krivično djelo ili za prekršaj.
(3) Naknada štete ne pripada osobi koja je svojim nedopuštenim postupcima prouzročila lišenje slobode. U slučajevima iz stava 1. tačke a. ovog člana isključeno je pravo na naknadu štete i ako su postojale okolnosti iz člana 432. stava 1. ili ako je postupak obustavljen na osnovu člana 205. ovog zakona.
(4) U postupku za naknadu štete, u slučajevima iz stava 1. i 2. ovog člana, shodno će se primjenjivati odredbe ove glave.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) U odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije
22. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
23. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
24. Apelant je naveo da je osporenim odlukama došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije se može zaključiti da se apelant žali da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije.
25. Član 5. stav 5. Evropske konvencije glasi:
5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili pritvaranja u suprotnosti s odredbama ovog člana ima izvršno pravo na odštetu.
26. U pogledu povrede prava iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je za ispunjenje formalnih uvjeta za ustavnu zaštitu ovog prava neophodno, prije svega, da se utvrdi kršenje jednog ili više prava zaštićenih prethodnim stavovima člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud se poziva na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava iz slučaja Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka od 28. septembra 1994. godine, Serija A, broj 300, stav 81) prema kojoj je očigledno da aplikant mora iscrpiti sve domaće efektivne pravne lijekove u pogledu navoda u vezi sa članom 5. st. od 1. do 4, da bi realizirao odštetni zahtjev iz stava 5. člana 5. Evropske konvencije, obavezan je da dođe do konačne odluke o povredi jednog od navedenih stavova ovog člana, te da na osnovu takve odluke kao „žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama“ člana 5. traži obeštećenje u okviru domaćeg pravnog sistema. U konkretnom slučaju pravo na odštetu zbog lišavanja slobode proizlazi i može se ostvariti prema relevantnim odredbama ZKPBiH. Tako je članom 436. stav 1.c) ZKPBiH propisano: „Pravo na naknadu štete pripada osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišena slobode […].“ Kako u predmetnom slučaju pravo na naknadu štete proizlazi samo iz ZKPBiH, jer nije utvrđeno kršenje bilo kojeg prava iz člana 5. st. od 1. do 4. Evropske konvencije, ne mogu se primijeniti garancije iz člana 5. Evropske konvencije, slijedom čega Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
27. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je predmet osporavanja apelacijom Presuda Suda BiH broj S1 3 P 022130 17 Rev od 20. novembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. Ustavni sud zapaža da se postupak koji je okončan osporenim presudama Suda BiH odnosi na postupak naknade materijalne i nematerijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode. Dakle, nesporno je da u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da se osporene presude Suda BiH temelje na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer mu je naknada nematerijalne štete dosuđena za period za koji je nezakonito boravio u pritvoru, bez priznavanja prava na naknadu nematerijalne štete u odnosu na period obuhvaćen izrečenim mjerama zabrane, koje, također, predstavljaju sastavni dio neosnovano vođenog krivičnog postupka. Također, ističe da, iako relevantnim odredbama zakona nije propisana naknada nematerijalne štete zbog izrečenih mjera zabrane, smatra da su sudovi imali ovlaštenje i obavezu da mu na ime navedenih mjera zabrane dosude odgovarajući novčani iznos kojim bi mu se omogućilo djelimično zadovoljenje kao oštećene strane.
34. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelacija pokreće, ispitati da li su osporene odluke Suda BiH zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba materijalnog prava.
36. Imajući u vidu apelantove navode, te dovodeći ih u vezu u kontekstu obrazloženja osporenih presuda Suda BiH, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su izneseni apelantovi navodi opravdani, imajući u vidu da je apelant ove navode isticao i tokom trajanja predmetnog postupka i u vezi sa kojim su data jasna i argumentirana obrazloženja. Naime, u vezi sa apelantovim navodima kojim ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbe člana 436. ZKPBiH i člana 200. ZOO, jer mu naknada nematerijalne štete nije dosuđena u odnosu na period obuhvaćen izrečenim mjerama zabrane, pri tome imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba zakona, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH (u žalbenom i u postupku povodom izjavljene revizije) eksplicitno ukazao da su oblici nematerijalne štete taksativno nabrojani odredbama tih zakona, tako da, osim mjere pritvora, nije postojao zakonski osnov za utvrđivanje naknade nematerijalne štete po osnovu neopravdano vođenog krivičnog postupka i izrečenih mjera zabrane apelantu. Međutim, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud, također, nalazi kao nesporno da su sudovi na temelju izvedenih dokaza, posebno imajući u vidu nalaz vještaka neuropsihijatra kojim je konstatirano da lišavanje slobode i izrečene mjere zabrane na apelanta nisu ostavile dugotrajne ili trajne posljedice po njegovo zdravlje, osim negativnih emocija, izrečene mjere zabrane apelantu ocijenili kao posebne okolnosti konkretnog predmeta, pri tome posebno akceptirajući mjeru zabrane kontaktiranja apelanta sa suprugom, dali jasno i razložno obrazloženje da se ova mjera prema krajnjem ishodu postupka pokazala neopravdanom, pa su posljedice navedene mjere zabrane doveli u okvir ukupnih posljedica štetnog događaja za koje je apelantu data novčana satisfakcija. Što se tiče ostalih mjera zabrane, sastajanja sa saoptuženim Đ. Ž., Ustavni sud, također, zapaža da je osporenim odlukama jasno obrazloženo da ova mjera nije mogla dovesti do povrede bilo kojeg prava ličnosti apelanta, jer iz izvedenih dokaza proizlazi da apelant sa tim licem nije bio ni u rodbinskom, ni tazbinskom ili poslovnom odnosu, na koji način je onemogućavanje komunikacije sa tim licem apelantu narušilo lična prava u bilo kojem segmentu. Nadalje, Ustavni sud uočava da je dato jasno obrazloženje u vezi sa mjerama zabrane putovanja uz privremeno oduzimanje važećih putnih isprava i zabrane izdavanja novih. Stoga, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odlučenju redovnih sudova koji su ocijenili izrečene mjere zabrane na način što su posljedice tih mjera podveli pod posebne okolnosti, odnosno u okvir ukupnih posljedica štetnog događaja za koje je apelantu data novčana satisfakcija.
37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada obrazloženje osporenih odluka Suda BiH ni u jednom segmentu ne ostavlja utisak proizvoljnosti u svjetlu relevantnih odredaba ZKPBiH i ZOO, odnosno kada je zaključeno da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete u određenom iznosu, a ne potraživanom, te kada su ocijenili izrečene mjere zabrane apelantu na način što su posljedice tih mjera podveli pod posebne okolnosti, tj. u okvir ukupnih posljedica štetnog događaja za koje je apelantu data novčana satisfakcija.
39. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević