Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5246/17 (G. L.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Dokaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5246/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5246/17, rješavajući apelaciju Gorana Lujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Lujića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 087004 17 Kž od 24. oktobra 2017. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 087004 15 K od 19. maja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Lujić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 13. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 087004 17 Kž od 24. oktobra 2017. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 087004 15 K od 19. maja 2017. godine. Apelant je 15. januara 2018. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj je, između ostalog, navedeno da apelanta, uz advokata Ohru Musića, zastupa i Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužiteljstva Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 14. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 087004 15 K od 19. maja 2017. godine apelant je stavom I izreke presude oslobođen optužbe da 12. juna 2014. godine u Brčkom, upravljajući službenim putničkim motornim vozilom marke čija je vrijednost 25.850,10 KM, suprotno članu 39. stav 2. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 06/06, 75/06, 44/07, 84/09 i 84/10), nije držao vozilo na dovoljnoj udaljenosti od desne ivice kolovoza, olako držeći da neće doći do saobraćajne nezgode, pa je, izgubivši kontrolu nad vozilom, prednjom desnom stranom svog vozila ostvario kontakt sa zadnjim lijevim dijelom parkiranog motornog vozila bliže označenog u presudi čija je vrijednost 1.680,00 KM, koje se od siline udara pomjerilo na trotoar i prednjim lijevim dijelom ostvarilo kontakt sa zadnjim središnjim dijelom parkiranog putničkog motornog vozila, bliže označenog u presudi, čija je vrijednost 8.730,04 KM, nakon čega je nastavio kretanje, te je zadnjom desnom stranom ostvario kontakt sa zadnjim lijevim dijelom parkiranog vozila, pri čemu je na vozilu marke Audi pričinjena materijalna šteta u iznosu od 4.095,92 KM, na vozilu marke Škoda Felicia pričinjena materijalna šteta u iznosu od 1.176,00 KM, a na vozilu marke Škoda Fabia pričinjena materijalna šteta u iznosu od 500,00 KM, čime je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 326. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ).

5. Istom je presudom u stavu II apelant proglašen krivim što je 12. juna 2014. godine u Brčkom, kao službeno lice na poziciji šefa Policije Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, a nakon što je prouzrokovao saobraćajnu nezgodu, s ciljem da izbjegne odgovornost, koristeći svoj službeni položaj, utjecao na Nedeljka Perića, policijskog službenika Policije Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, da prihvati odgovornost kao počinitelj te saobraćajne nezgode tako što je zahtijevao od Mustafe Alete, zamjenika šefa Jedinice kriminalističke policije u Policiji Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, i Emira Mrkaljevića, šefa Jedinice za profesionalne standarde u Policiji Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, da saobraćajnu nezgodu koju je sam prouzrokovao lažno prikažu tako što će Emir Mrkaljević nagovoriti Nedeljka Perića da prihvati odgovornost za tu saobraćajnu nezgodu, a Mustafa Aleta će pomoći Nedeljku Periću oko sačinjavanja službenih dokumenata. Nakon toga, istog dana se Emir Mrkaljević sastao s Nedeljkom Perićem i prenio mu apelantov zahtjev, pa je Nedeljko Perić, uvažavajući autoritet šefa Policije, prihvatio taj zahtjev, te preuzeo na sebe odgovornost za tu saobraćajnu nezgodu. To je uradio tako što je po uputama Mustafe Alete preduzeo službenu radnju sačinjavanja službene zabilješke od 12. juna 2014. godine u kojoj je lažno prikazao da je on prouzrokovao tu saobraćajnu nezgodu, koju je istog dana predao Mustafi Aleti, koji ju je poslao u daljnju službenu proceduru. Tom je službenom radnjom započeo prekršajni i disciplinski postupak protiv Nedeljka Perića, a rezultirao je izdavanjem i prihvaćanjem prekršajnog naloga, te sankcioniranjem Nedeljka Perića u disciplinskom postupku za lakšu povredu službene dužnosti. Nakon toga je 18. juna 2014. godine u Brčkom, u svojstvu službenog lica – šefa Policije Distrikta Brčko BiH, apelant potpisao službenu ispravu Početni izvještaj o predstavci/prijavi od 18. juna 2014. godine u kojoj su navedeni podaci o saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 12. juna 2014. godine i koju je prouzrokovao policijski službenik Nedeljko Perić, navodno upravljajući službenim vozilom Policije Distrikta Brčko BiH marke Audi, svjestan da su ti podaci neistiniti jer je on prouzrokovao saobraćajnu nezgodu, a zatim snagom svog službenog utjecaja naveo Nedeljka Perića da preuzme odgovornost za tu saobraćajnu nezgodu. Apelant je 22. decembra 2014. godine u Brčkom, u svojstvu službenog lica – šefa Policije Distrikta Brčko BiH, potpisao službenu ispravu – Dopuna obrazloženja prijedloga odluke o naknadi štete, u kojoj su navedeni podaci o saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 12. juna 2014. godine i koju je prouzrokovao policijski službenik Nedeljko Perić, navodno upravljajući službenim vozilom Policije Distrikta Brčko BiH, svjestan da su ti podaci neistiniti jer je on prouzrokovao saobraćajnu nezgodu, čime je radnjama opisanim pod tačkom 2. presude počinio krivično djelo protivzakonitog posredovanja iz člana 376. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, a radnjama opisanim pod tačkama 3. i 4. presude produženo krivično djelo falsificiranja službene isprave iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 55, sve u vezi sa članom 54. KZ, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud, svestrano cijeneći provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj uzajamnoj vezi, utvrdio da nije dokazano da je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja. Tu konstataciju sud je zasnovao na nalazima i mišljenjima vještaka, iskazima saslušanih svjedoka, kao i materijalnoj dokumentaciji u spisu. Ukazano je da se bitna obilježja bića krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja sastoje u tome da učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako iz nehata ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugog nastupi teška tjelesna povreda ili imovinska šteta preko 5.000 KM. Dalje, ukazano je da je iz svih provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da je u spornoj saobraćajnoj nezgodi nastupila materijalna šteta niža od 5.000 KM, te da je vrijednost imovine koja je dovedena u opasnost manja od 30.000 KM, a kod drugog nije nastupila teška tjelesna povreda. Do navedenog zaključka sud je došao cijeneći nalaze i mišljenja vještaka saslušanih pred sudom. Imajući u vidu da su bitna obilježja krivičnog djela određena vrijednošću imovine, odnosno automobila koji su učestvovali u saobraćajnoj nezgodi, kao i visinom nastale štete, sud je navedene okolnosti utvrdio na osnovu mišljenja vještaka. Dalje, navedeno je da nalaz i mišljenje vještaka Radenka Kneževića sud nije prihvatio, odnosno nije prihvatio njegovu procjenu visine pričinjene štete i vrijednosti vozila. Uzimajući u obzir da su se vrijednosti automobila u vrijeme nastanka saobraćajne nezgode, te pričinjene štete razlikovale u nalazima vještaka Radenka Kneževića i vještaka Cvjetina Lekića, sud je izdao naredbu timu vještaka Centra za vještačenje Bijeljina sa zadatkom da se utvrdi vrijednost vozila i nastala šteta. Vještak dr. Milan Vujanić iz Centra za vještačenje iznio je nalaz i mišljenje precizno, jasno i logično, zbog čega je navedeni nalaz i mišljenje sud u cijelosti prihvatio, odnosno utvrdio da je u vrijeme saobraćajne nezgode ukupna vrijednost vozila koja su učestvovala u saobraćajnoj nezgodi iznosila 27.770,08 KM, a nastala ukupna šteta 3.875,52 KM. Mišljenje vještaka Cvjetina Lekića gotovo je identično nalazu i mišljenju Centra za vještačenje, a prema navedenim nalazima pričinjena šteta je manja od 5.000 KM, dok je vrijednost vozila koja su učestvovala u saobraćajnoj nezgodi manja od 30.000 KM. Zbog svega navedenog, sud je smatrao da Tužiteljstvo izvedenim dokazima nije uspjelo dokazati da je pričinjena šteta na vozilima veća od 5.000 KM, kao ni da je njihova vrijednost veća od 30.000 KM, čime nisu dokazana bitna obilježja bića krivičnog djela, pa je sud apelanta, na osnovu člana 284. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) oslobodio optužbe.

7. Dalje, navedeno je da je sud, cijeneći sve provedene dokaze, utvrdio da je apelant na način opisan u tačkama 2, 3. i 4. presude počinio krivična djela, i to protivzakonito posredovanje na način opisan u tački 2. presude, a radnjama opisanim pod tačkama 3. i 4. presude produženo krivično djelo falsificiranja isprave.

8. Sud je, dalje, na str. od 7. do 23. presude naveo iskaze svjedoka, a na str. 24. i 25. nalaze vještaka. Navedeno je da je sud poklonio vjeru iskazima svjedoka Zorana Garića, Kemala Cvolića, Staniše Stanišića, Radoslava Bradonjića, Selima Hasanovića i Admira Deliomerovića, ocijenivši ih preciznima i jasnima, kao i da se međusobno dopunjuju. Iz navedenih iskaza je utvrđeno da je službeni automobil marke Audi sporne prilike vozio apelant, kao i da je vozač tog automobila u sporno vrijeme prouzrokovao saobraćajnu nezgodu u kojoj je nastupila materijalna šteta, te da se vozač udaljio s lica mjesta. Dalje, utvrđeno je da je Nedeljko Perić dovezao automobil marke Audi narednog jutra na policijski parking s oštećenjima, nakon čega je izvršena procjena štete, te načinjen izvještaj s fotodokumentacijom o forenzičkom pregledu putničkog vozila. Dalje, navedeno je da je iskazima svjedoka Nedeljka Perića, Emira Mrkaljevića i Mustafe Alete sud poklonio vjeru jer su logični, precizni, jasni, uvjerljivi, saglasni kako međusobno tako i s ostalim izvedenim dokazima. Navodi svjedoka Nedeljka Perića da je kod njega u sporno vrijeme postojao strah od gubitka posla, te da mu je apelant pomogao prilikom zapošljavanja supruge za sud su bili uvjerljivi motivi zbog kojih je postupao na opisani način. Svjedok Mustafa Aleta je u svojim iskazima datim pred policijom i na glavnom pretresu naveo različito vrijeme dolaska kod apelanta u mjesto Žabar, ali navedenu okolnost sud nije smatrao razlogom da njegov iskaz ne prihvati, cijeneći protek vremena između davanja izjava.

9. Na osnovu navedenih iskaza sud je utvrdio da je apelant, nakon što je prouzrokovao saobraćajnu nezgodu s manjom materijalnom štetom, upravljajući automobilom marke Audi vlasništvo Policije Distrikta Brčko, napustio lice mjesta i automobil odvezao u svoju garažu. Ujutro je na radnom mjestu u svoju kancelariju pozvao Emira Mrkaljevića, ispričao mu šta se dogodilo, a potom i Mustafu Aletu. Na apelantov prijedlog, Mrkaljević je kontaktirao Nedeljka Perića, koji je pristao preuzeti odgovornost za saobraćajnu nezgodu, te da će koristiti izgovor da je s lica mjesta otišao jer nije bilo povrijeđenih lica, a radi zaštite identiteta informanta koji je bio s njim u vozilu. Perić je postupio po dogovoru, odvezao automobil na parking ispred Policije, a potom i sačinio potrebnu dokumentaciju. Slijedeći postignuti dogovor, apelant je kao šef Policije potpisao potrebnu dokumentaciju, odnosno Početni izvještaj o predstavci/prijavi broj 14.07-04.8-40259/14 od 18. juna 2014. godine u kojoj su navedeni podaci o saobraćajnoj nezgodi, te da je vozilom upravljao Perić. Isto tako, apelant je potpisao Dopunu obrazloženja prijedloga odluke o naknadi štete broj 14.05-13- 87525/14 u kojoj su navedeni podaci o saobraćajnoj nezgodi, te da ju je prouzrokovao Perić. Istaknuto je da činjenica da su navedeni svjedoci od Tužiteljstva dobili imunitet od krivičnog gonjenja, imajući u vidu da su i sami učestvovali u izvršenju, za sud nije dovela u pitanje istinitost njihovih iskaza jer su navedeni svjedoci na za sud prihvatljiv način objasnili razloge za svoje postupanje, a posebno imajući u vidu da je apelant u vrijeme izvršenja djela bio šef Policije Distrikta Brčko.

10. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 087004 17 Kž od 24. oktobra 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba Tužiteljstva, a djelomično uvažena apelantova žalba i preinačena je Presuda Osnovnog suda broj 96 0 K 087004 15 K od 19. maja 2017. godine u tački 1. oslobađajućeg dijela presude, tako da je apelant oslobođen optužbe da je radnjama opisanima u tački 1. presude počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 326. stav 3, u vezi sa stavom 1. KZ. Istom je presudom odbijena apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda u tačkama 2, 3. i 4. osuđujućeg dijela, kojima je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo protivzakonitog posredovanja iz člana 376. stav 2. u vezi sa stavom 1. u stjecaju s produženim krivičnim djelom krivotvorenja službene isprave iz člana 383. stav 1. KZ, za koja krivična djela je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 deset mjeseci.

11. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u žalbi pobijao prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnopravnoj sankciji.

12. U pogledu dijela presude kojom je apelant oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja, drugostepeni sud je precizirao vrijednost vozila u skladu s nalazima vještaka i ukazao da nije bilo mjesta donošenju presude kojom se apelant u pogledu krivičnopravnih radnju opisanih u tački 1. izreke pobijane presude oslobađa optužbe na osnovu člana 284. stav 1. tačka c, nego identične odluke koja bi se zasnivala na odredbi člana 284. stav 1. tačka a) ZKP zato što u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije utvrdio, odnosno iz provedenih dokaza nije na ozbiljan način dovedeno u sumnju da li je doista apelant prouzrokovao saobraćajnu nezgodu, nego da te njegove sa sigurnošću utvrđene radnje nemaju obilježje krivičnog djela zbog odsustva njegovih bitnih elemenata vezanih uz posljedicu (dovođenja u opasnost imovine većih razmjera), odnosno objektivni uvjet inkriminacije koji se odnosi na pričinjenu štetu drugom u visini većoj od 5.000,00 KM. Imajući u vidu da je upravo na tu okolnost opravdano ukazano u apelantovoj žalbi, drugostepeni sud je djelomično uvažio žalbu u tom dijelu i preinačio izreku prvostepene presude u tački 1. oslobađajućeg dijela tako što je u skladu s pravilno utvrđenim činjeničnim stanjem precizirao vrijednosti vozila koja su učestvovala u saobraćajnoj nezgodi, kao i visinu štete pričinjene na tim vozilima, pa kako su time krivičnopravne radnje iz tačke 1. izreke prvostepene presude izgubile karakter krivičnog djela (ali ne i prekršaja), apelanta oslobodio optužbe da je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja.

13. Dalje, ukazano je da se neosnovano dovodi u pitanje pravilnost činjeničnog stanja koje se odnosi na to da li je doista apelant mogao upravljati službenim vozilom i prouzrokovati saobraćajnu nezgodu. U tom kontekstu, apelant je, prema ocjeni drugostepenog suda, neosnovano doveo u pitanje iskaze svjedoka Kemala Cvolića i Staniše Stanišića koji su tokom glavne rasprave kategorički potvrdili da su te večeri vidjeli prolazak službenog vozila kojim je te prilike upravljao apelant i koji ih je prigodom prolaska „pozdravio rukom“, da bi nedugo potom prouzrokovao saobraćajnu nezgodu. Za ocjenu vjerodostojnosti iskaza policajaca Kemala Cvolića i Staniše Stanišića znakovit je razgovor policajca Zorana Garić s dežurnim u sjedištu Policije Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine Selimom Hasanovićem nakon što mu je Hasanović potvrdio da se službeno vozilo marke Audi A4 ne nalazi na parkingu Policije, kojom prilikom je policajac Zoran Garić izrazio sumnju da je u nezgodi učestvovalo upravo službeno vozilo marke Audi A4, na što mu je Hasanović u kratkoj komunikaciji sugerirao „nikom ni riječi“. Istu sumnju je policajac Zoran Garić prenio kolegama u patroli koju je predvodio policajac Staniša Stanišić, koji je došao na mjesto nezgode radi obavljanja uviđaja, kojim povodom mu je policajac Stanišić na tu opasku skrenuo pozornost „da to nije njegova briga“. Slijedom iznesenog, argumentacijom koju u žalbi ističe branitelj ne može se dovesti u pitanje zaključak prvostepenog suda da je na osnovu dokaza provedenih u tom pravcu s potpunom sigurnošću utvrđeno da je upravo apelant upravljao službenim vozilom marke Audi prilikom saobraćajne nezgode od 12. juna 2014. godine jer na takav zaključak nedvojbeno upućuju i iskazi svjedoka Mustafe Alete, Emira Mrkaljevića i Nedeljka Perića koji su posvjedočili da ih je 12. juna 2014. godine pozvao apelant (Aleta i Mrkaljević) koji im je priznao da je učestvovao u saobraćajnoj nezgodi i zatražio da posreduju (Mrkaljević) kod policijskog službenika Nedeljka Perića da na sebe preuzme odgovornost za nastalu saobraćajnu nezgodu, a od šefa patrole Staniše Stanišića da izda prekršajni nalog na ime Nedeljka Perića u vezi sa saobraćajnom nezgodom koju je prouzrokovao te večeri, što su oni i učinili. Navedeno je da se kod takvog stanja stvari ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje da sporne prilike nije upravljao službenim vozilom marke Audi jer njegov prolazak, kao niti prolazak samog službenog vozila, te večeri nisu uočili policajac Pero Brković koji je bio te večeri zajedno u patroli s kolegom Kemalom Cvolićem, odnosno policajac Admir Deliomerović koji je te večeri bio zajedno u patroli sa Stanišom Stanišićem. Naime, tačno je da navedeni policajci, iako su te večeri bili u sastavu patrole s Kemalom Cvolićem i Stanišom Stanišićem, nisu uočili apelantov prolazak sa službenim vozilom marke Audi, međutim, to samo po sebi ne znači da to vozilo, kao i apelant nisu prošli pored njih i da se zbog toga ne može vjerovati policajcima Kemalu Cvoliću i Staniši Stanišiću.

14. U pogledu krivičnopravnih radnju opisanih u tački 2. izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude, kojom je optuženi proglašen krivim zbog počinjenja krivičnog djela protivzakonitog posredovanja, apelant je istakao da se odlučne činjenice iz navedene inkriminacije zasnivaju isključivo na iskazima svjedoka Mustafe Alete, Emira Mrkaljevića i Nedeljka Perića koji su od glavnog tužitelja dobili imunitet u skladu sa članom 84. ZKP, što je, prema apelantovom mišljenju, suprotno odredbi člana 10. ZKP, ukazujući u tom pravcu na odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu AP 1185/11 i Suda Bosne i Hercegovine u predmetu broj Si 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine, kao i na odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu broj U 5/16 od 1. juna 2017. godine, kojom je odredba člana 84. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (koja je identična i u Zakonu o krivičnom postupku DBBiH) proglašena neustavnom, pa da je prvostepeni sud prihvaćajući iskaze navedenih svjedoka (pod imunitetom) i zasnivajući osuđujući dio prvostepene presude u ovom dijelu isključivo na tim iskazima počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i. i bitnu povredu iz člana 297. stav 2. u vezi sa članom 298. ZKP.

15. U vezi s navedenim, drugostepeni sud je istakao da se iz obrazloženja prvostepene presude može nedvojbeno zaključiti da se odlučne činjenice važne za pravilno presuđenje inkriminacije opisane u tački 2. izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude ne zasnivaju isključivo na iskazima svjedoka pod imunitetom, nego i na drugim dokazima u spisu. Upravo zbog činjenice da su prije svjedočenja dobili imunitet od glavnog tužitelja, iskaze navedenih svjedoka prvostepeni sud je uzeo u ocjenu na način kako to nalaže odredba člana 281. stav 2. ZKP, odnosno u vezi s ostalim dokazima provedenim tokom prvostepenog postupka, i to u prvom redu u vezi s iskazima svjedoka Kemala Cvolića, Staniše Stanišića, Zorana Garića, Radoslava Bradonjića i Selima Hasanovića, na osnovu kojih je jedino i bilo moguće provjeriti vjerodostojnost onoga što su u svojim iskazima naveli svjedoci pod imunitetom jer se, prema ocjeni Apelacionog suda, jedino u međusobnoj korelaciji svih navedenih iskaza moglo pravilno utvrditi činjenično stanje kako u pogledu krivičnopravnih radnji (prekršajno-pravnih radnji) opisanih u tački 1. oslobađajućeg dijela prvostepene presude tako i u pogledu krivičnopravnih radnji opisanih u tački 2. osuđujućeg dijela prvostepene presude. Kada se pri tome ima u vidu da iskaze svih navedenih svjedoka prati i odgovarajuća materijalna dokumentacija koja nesumnjivo ukazuje da su se događaji koji su predmet inkriminacija opisanih u tačkama 1. i 2. izreke presude doista i dogodili na način kako su to u svojim iskazima opisali navedeni svjedoci, onda je sasvim izvjesno da se odlučne činjenice u vezi s krivičnopravnim radnjama iz tačke 2. izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude ne zasnivaju, odnosno isključivo ne zasnivaju na iskazima „svjedoka pod imunitetom“. Osim toga, ukazano je da navedeni „svjedoci pod imunitetom“ u ovom krivičnom postupku nisu imali status osumnjičenih, a imunitet su zatražili u skladu sa članom 84. stav l. Zakona o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, tako da se njihov status u kojem su dali iskaze ne može dovesti u isti kontekst povodom kojeg je Ustavni sud utvrdio povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetu AP 11885/11, a niti se zbog bitno drugačijeg činjeničnog osnova na iskaze ovih svjedoka može odnositi stajalište Suda Bosne i Hercegovine zauzeto u predmetu Si 2 K 015384 14 K. Ukazano je da je odlukom Ustavnog suda koja će kasnije uslijediti odredba člana 84. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine proglašena neustavnom, ne može se dovesti u pitanje relevantnost i zakonitost iskaza „svjedoka pod imunitetom“ u smislu člana 10. stav 2. ZKP, tako da je Apelacioni sud ocijenio da prihvaćanjem iskaza navedenih svjedoka i zasnivanjem, između ostalih dokaza, i na tim dokazima osuđujućeg dijela prvostepene presude, u pogledu krivičnopravnih radnji opisanih u tački 2. izreke te presude, prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i. ZKP.

16. Kada su u pitanju krivičnopravne radnje opisane u tačkama 3. i 4. izreke pobijane presude, povodom kojih je optuženi proglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo krivotvorenja službene isprave, apelant je naveo da u pogledu tih inkriminacija prvostepeni sud nije proveo nikakve dokaze, izuzev samih dokumenata na koje se one odnose, tako da u presudi nisu niti navedeni razlozi zbog kojih je proglašen krivim, odnosno šta je to konkretno u spornim dokumentima neistinito navedeno. Apelacioni sud smatra da ti apelantovi navodi nisu osnovani zato što je iz obrazloženja prvostepene presude (stranica 33. pasus 1) vidljivo da je prvostepeni sud dao razloge o odlučnim činjenicama u pogledu krivičnopravnih radnji opisanih u tačkama 3. i 4. izreke prvostepene presude, navodeći zašto smatra da su se zbog potpisivanja dokumenata broj 14.07- 04.8-40259/14 od 18. juna 2014. godine i broj 14.05-13-87525/14 od 22. decembra 2014. godine u apelantovim radnjama ostvarila sva zakonska obilježja produženog krivičnog djela krivotvorenja službene isprave, tako da se ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni navodi da je počinjena povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP. U odnosu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na kojem se zasniva odluka prvostepenog suda da apelanta proglasi krivim za krivičnopravne radnje iz tačaka 3. i 4. izreke prvostepene presude, Apelacioni sud smatra da apelant nije u pravu kada tvrdi da je sud propustio izvesti bilo koji dokaz u povodu tih krivičnopravnih radnji, pa da zbog toga nije na pouzdan način utvrđeno šta je to u navedenim dokumentima uneseno neistinito. Apelacioni sud je istakao da nije jasno na kojim to „drugim dokazima“ inzistira apelant koje je, prema njegovom mišljenju, prvostepeni sud trebao izvesti jer ih branitelj u žalbi precizno ne navodi, a niti koje to odlučne činjenice je prvostepeni sud propustio utvrditi. Naime, u tačkama 3. i 4. izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude optuženom se na teret stavlja da je potpisao službenu ispravu Početni izvještaj o predstavci i službenu ispravu Dopuna obrazloženog prijedloga odluke o naknadi štete u kojima su navedeni podaci o saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 12. juna 2014. godine, gdje se kao lice koje je te prilike upravljalo službenim vozilom marke Audi navodi policijski službenik Nedeljko Perić. Međutim, na osnovu svih činjenica utvrđenih tokom prvostepenog postupka nedvojbeno je utvrđeno da je ustvari apelant te prilike upravljao službenim vozilom i izazvao saobraćajnu nezgodu, tako da upravo taj podatak predstavlja „neistinit podatak“ unesen u službenu ispravu, koju je apelant ovjerio svojim potpisom. S obzirom na navedeno, Apelacioni sud je istakao da ne vidi kojim to drugim dokazom bi trebalo u konkretnom slučaju dokazivati da je apelant potpisivanjem tih dokumenata sa očigledno neistinitim sadržajem počinio produženo krivično djelo krivotvorenja službene isprave, kao i da se u slučaju navedena dva dokumenta radi o „službenoj ispravi“, a ne „javnoj ispravi“, kako se to pogrešno želi prikazati u žalbi. Imajući u vidu da se na osnovu samog sadržaja službenih isprava tretiranih u činjeničnom supstratu tačaka 3. i 4. izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude na nedvojben način može zaključiti koji neistiniti podatak je u njima unesen (da je policijski službenik Nedeljko Perić upravljao vozilom), onda su, smatra Apelacioni sud, sami navedeni dokumenti uloženi u dokazni materijal kao dokazi D-17 i D-23 sasvim dovoljni da se na osnovu njih utvrde sve odlučne činjenice bitne za postojanje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret u tačkama 3. i 4. izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

18. Apelant je ukazao da ga je prvostepeni sud proglasio krivim po II tački izreke presude na osnovu dokaza saslušanjem tri svjedoka, i to Mustafe Alete, Emira Mrkaljevića i Nedeljka Perića, te da niti jedan drugi dokaz nije proveden na okolnosti iz tačke 2. izreke presude. Dalje, ukazao je da je činjenica postojanja imuniteta kod sva tri svjedoka prvostepenom sudu bila poznata i sud je konstatira na stranici 31. obrazloženja presude u posljednjem pasusu, a i apelant ju je iznio u svojoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude. Dalje, ukazao je da drugostepeni sud odbijajući žalbu izjavljenu protiv II tačke izreke presude na stranici 12. obrazloženja svoje presude proizvoljno navodi da je taj dio prvostepene presude zasnovan i na iskazima svjedoka Kemala Cvolića, Staniše Stanišića, Zorana Garića, Radoslava Bradonjića i Selima Hasanovića, kao i na „odgovarajućoj materijalnoj dokumentaciji“ koja uopće nije navedena. Smatra da je iz obrazloženja osporenih presuda jasno vidljivo da su pobrojani svjedoci svjedočili na okolnost iz tačke I izreke presude po kojoj je apelant oslobođen. Smatra da se analizom i činjeničnim opisom izreke presude u tački II može iščitati da je apelant radnju izvršenja protivzakonitog posredovanja preduzeo 12. juna 2014. godine u svojoj kancelariji u prisustvu Emira Mrkaljevića i Mustafe Alete, tako što je utjecao na Emira Mrkaljevića da nagovori Nedeljka Perića da preuzme na sebe odgovornost za saobraćajnu nezgodu. Dakle, nije bilo drugih lica koja bi mogla svjedočiti o tom događanju u kancelariji šefa Policije, te nije postojala bilo kakva dokumentacija o tom događaju. Prema tome, radnja izvršenja se desila u kancelariji šefa Policije u jutarnjim satima gdje je i dovršena radnja posredovanja prema ustanovljenju prvostepenog suda, odnosno radnje izvršenja su mogla potvrditi samo ta tri lica koja su dobila imunitet od glavnog tužitelja i samo na njihovim iskazima zasnovano je utvrđenje o apelantovoj krivnji po tački II izreke presude. U vezi s navedenim, istaknuto je da dokazi u vidu iskaza svjedoka s imunitetom na osnovu člana 84. ZKP, koji je na osnovu odluke Ustavnog suda neustavan i suprotan načelu vladavine prava, svakako ne mogu biti osnov na kojem se zasniva presuda pa bilo drugih dokaza ili ne i bili ti iskazi sa imunitetom u korelaciji ili bez korelacije s tim dokazima, odnosno da dokazi koji su suprotni Ustavu ne mogu nikako biti osnov za presudu, potpuno nebitno da li uopće postoje ili ne postoje i drugi dokazi, a ukoliko i postoje nebitno da li su oni u vezi s drugim dokazima ili ne.

19. U dopuni apelacije apelant je istakao da ostaje pri navodu iz inicijalno podnesene apelacije, međutim, želi posebno podvući činjenicu da je osuđen isključivo na osnovu svjedočenja tri svjedoka pod imunitetom, budući da su ostali svjedoci svjedočili isključivo na okolnosti iz tačke 1. presude, po kojoj je apelant oslobođen i nemaju nikakve veze sa tačkama 2, 3. i 4. presude po kojoj je apelant, kako tvrdi, nezakonito osuđen. U prilog svojim tvrdnjama ukazao je na presudu Evropskog suda Unterpentinger protiv Austrije od 24. novembra 1986. godine u kojoj je navedeno: „Sud je ustanovio kršenje gdje su presude bile zasnovane na iskazu svjedoka s odobrenim 'povlaštenim' položajem prema domaćem pravu.“ Na osnovu navedenog, tražio je od Ustavnog suda da uvaži apelaciju.

b)Odgovor na apelaciju

20. Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se u činjeničnom dijelu podnesene apelacije, kao i njene dopune, inzistira na tome da je Apelacioni sud odlučujući o apelantovoj žalbi povrijedio apelantovo pravo iz člana 6. Evropske konvencije na način da je potvrdio prvostepenu presudu u osuđujućem dijelu unatoč žalbenim prigovorima branitelja da se ona zasniva isključivo na iskazu trojice svjedoka pod imunitetom. U vezi s tim, Apelacioni sud je istakao da je tokom prvostepenog postupka pouzdano utvrđeno da je apelant kritične prilike prouzrokovao saobraćajnu nezgodu, ali da te njegove radnje nisu predstavljale krivično djelo, nego prekršaj. U tom kontekstu je bilo nužno promatrati i relevantnost dokaznog materijala vezanog uz krivičnopravne radnje opisane u tački l. oslobađajućeg dijela prvostepene presude, uključujući i iskaze svjedoka na osnovu kojih je pouzdano utvrđeno da je upravo apelant upravljao službenim vozilom marke Audi i da je prouzrokovao saobraćajnu nezgodu, pa kako su krivičnopravne radnje opisane u tačkama 2, 3. i 4. osuđujućeg dijela izreke prvostepene presude proistekle iz tog događaja, onda su i dokazi vezani uz krivičnopravne radnje iz tačke 1. oslobađajućeg dijela prvostepene presude zbog svog sadržaja relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica naročito vezanih uz krivičnopravne radnje opisane u tački 2. osuđujućeg dijela prvostepene presude, odnosno za pravilno utvrđivanje odlučnih činjenica vezanih uz počinjenje krivičnog djela protivzakonitog posredovanja. Slijedom iznesenog, prema ocjeni Apelacionog suda, odluka o apelantovoj krivnji za počinjenje krivičnog djela iz člana 376. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ ne zasniva se isključivo na iskazima zaštićenih svjedoka, a niti je Ustavni sud, u vrijeme kada su navedeni svjedoci dobili zaštićeni status, proglasio neustavnom odredbu člana 84. ZKP. Stoga se navedeni dokazi, kao ni dokazi koji su iz njih proistekli ne bi mogli smatrati nezakonitim u smislu člana 10. ZKP pa da se na njima ne bi mogla zasnivati osuđujuća krivična presuda.

21. Osnovni sud je naveo da je, nakon razmatranja navoda apelacije i dopune apelacije, utvrdio da su neosnovani apelantovi navodi o ocjeni svih dokaza izvedenih na glavnom pretresu, kao i njihovo dovođenje u međusobnu vezu s iskazima svjedoka koji su prethodno dobili imunitet, što je obrazloženo kako u presudi Osnovnog suda tako i u presudi Apelacionog suda. Zbog svega navedenog Osnovni sud smatra da apelacija nije osnovana.

22. Tužiteljstvo je navelo da nisu osnovane tvrdnje iz apelacije kojima se poziva na određene presude Evropskog suda, Ustavnog suda, te Suda Bosne i Hercegovine navodeći ih kao primjere koji su, navodno, identični ovom predmetu, a u kojim je utvrđena povreda prava na pravično suđenje. Prije svega, u prilog neosnovanosti takvih tvrdnji ide činjenica da se u predmetima na koje se punomoćnik poziva ne radi o istom činjeničnom i pravnom supstratu jer se u tim odlukama kao povreda prava ističe činjenica da je sud donio osuđujuću presudu samo na osnovu iskaza jednog svjedoka koji je dobio imunitet, pri čemu taj iskaz nije potkrijepljen niti jednim drugim dokazom. U apelantovom predmetu situacija nije identična situaciji na koju ukazuje u apelaciji budući da su odlučne činjenice na osnovu kojih je utvrđena apelantova krivica utvrđene na osnovu iskaza tri svjedoka koja su dobila imunitet, a koje su potkrijepljene i drugim dokazima. Također, svjedoci koji su dobili imunitet dali su iskaze koji se u bitnom podudaraju, dopunjavaju i čine logičnu cjelinu, a potkrijepljeni su i drugim dokazima izvedenim na glavnom pretresu, pa je sud pravilno postupio kada je takvim iskazima poklonio vjeru. Tužiteljstvo smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud dali uvjerljive razloge i obrazloženja svih dokaza izvedenih na glavnom pretresu na osnovu kojih je utvrđena apelantova krivnja za krivična djela iz tački 2, 3. i 4. izreke presude. Slijedom navedenog, te uvažavajući činjenicu da su navodi apelacije već bili predmet razmatranja drugostepenog suda u okviru žalbenog postupka, nema potrebe dodatno obrazlagati apelantove neosnovane tvrdnje u vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 – prečišćeni tekst, 27/14 i 3/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 – prečišćeni tekst i 27/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Zakonitost dokaza Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koga drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona.

Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2 ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 296.

Žalbeni osnovi Presuda se može pobijati:

a) zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka,

b) zbog povrede krivičnog zakona,

c) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

d) zbog odluke o krivičnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog informisanja.

Član 297.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

[…]

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, […] (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 087004 17 Kž od 24. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 13. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (…)

30. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na krivični postupak u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

31. Apelant, u suštini, osporava zakonitost dokaza tvrdeći da je odluka o njegovoj krivnji zasnovana isključivo na iskazima svjedoka koji su dobili imunitet od glavnog tužitelja, a da je za član 84. st. 2, 3. i 4. ZKPBiH Odlukom Ustavnog suda U 5/16 utvrđeno da nije u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, pa odluke nisu mogle biti zasnovane na iskazima tih svjedoka.

32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda mora se utvrditi je li licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90. od 10. marta 2009. godine).

34. U vezi s apelantovim navodima o tome kako iskazi svjedoka „pod imunitetom“, ukoliko se ima u vidu Odluka Ustavnog suda U 5/16, ne mogu biti osnov za presudu, neovisno o tome da li uopće postoje drugi dokazi ili ne, Ustavni sud zapaža da je prvostepena presuda donesena 19. maja 2017. godine, dok je Odluka Ustavnog suda U 5/16 donesena 1. juna 2017. godine. Iz navedenog proizlazi da je Osnovni sud, koji je direktno primjenjivao zakon tokom postupka, primjenjivao zakon koji je u to vrijeme bio na snazi, odnosno koji je u vrijeme kada je primjenjivan bio u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. U drugostepenom postupku se, u skladu s odredbama čl. 296–300. ZKP, vrši kontrola da li je prvostepeni sud postupio u skladu sa zakonskim odredbama koje su važile kada je odluka donesena, pa, prema mišljenju Ustavnog suda, nije bilo mjesta da Apelacioni sud donese drugačiju odluku od one koju je donio u pogledu „imuniteta koji je trojici svjedoka dao glavni tužitelj budući da su, u vrijeme kada je o tome donošena odluka, glavni tužitelj i Osnovni sud postupali u skladu s važećim zakonskim odredbama.

35. U pogledu apelantovih navoda da je odluka o njegovoj krivnji donesena isključivo na iskazima svjedoka kojima je dat imunitet, odnosno da su samo ti svjedoci svjedočili o okolnostima iz tačaka 2, 3. i 4. izreke presude, dok su svi ostali svjedoci svjedočili o okolnostima opisanima u tački 1. izreke presude za koje je apelant oslobođen, pa nije logično da može biti oslobođen za inicijalni događaj, a osuđen za radnje koje su proizašle iz tog događaja, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da se bitna obilježja bića krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja sastoje u tome da učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako iz nehata ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugog nastupi teška tjelesna povreda ili imovinska šteta preko 5.000 KM. Dalje, ukazano je da je iz svih provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da je u spornoj saobraćajnoj nezgodi nastupila materijalna šteta niža od 5.000 KM, te da je vrijednost imovine koja je dovedena u opasnost manja od 30.000 KM, čime nisu dokazana bitna obilježja bića krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja, ali da je nesumnjivo utvrđeno da je apelant kritične prilike vozio službeni auto i da je izazvao predmetnu saobraćajnu nesreću. Dalje, Ustavni sud zapaža da su i Osnovni i Apelacioni sud u svojim presudama naveli da se zaključci o odlučnim činjenicama ne zasnivaju isključivo na iskazima svjedoka pod imunitetom, nego i drugih dokaza u spisu, odnosno da su iskazi navedenih svjedoka uzeti u ocjenu na način kako to nalaže odredba člana 281. stav 2. ZKP, odnosno u vezi s ostalim dokazima provedenim tokom prvostepenog postupka, i to u prvom redu u vezi sa iskazima drugih svjedoka označenih u osporenim presudama, pri čemu te iskaze prati i odgovarajuća materijalna dokumentacija koja nesumnjivo ukazuje da su se događaji koji su predmet inkriminacija opisanih u tačkama 1. i 2. izreke presude doista i dogodili na način kako su to u svojim iskazima opisali svjedoci. Stoga, Ustavni sud, s aspekta pravičnosti postupka, smatra da su redovni sudovi detaljno razmotrili sve navode koje je apelant ponovio u apelaciji i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivične stvari, pri čemu obrazloženja koja su dali za svoje odluke ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, odnosno nema ničega što bi ukazivalo da su dovedene u pitanje procesne garancije koje apelant uživa u predmetnom postupku.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, odnosno kada odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima s obzirom na to da je presuda Osnovnog suda u kojoj je sud direktno primjenjivao ZKP donesena prije nego što je Ustavni sud u Odluci U 5/16 utvrdio da nisu u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine odredbe člana 84. st. 2, 3. i 4, te kada je presuda, osim iskaza svjedoka kojima je glavni tužitelj dao imunitet, zasnovana i na iskazima drugih svjedoka i na adekvatnim materijalnim dokazima.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević