Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6888/18 (S. B.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6888/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-6888/18, rješavajući apelaciju Stanimira Bjeloševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanimira Bjeloševića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 017465 18 Rev od 29. augusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanimir Bjelošević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kneževa, kojeg zastupa Boris Stojanović advokat iz Banjaluke, podnio je 23. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 Rs 017465 18 Rev od 29. augusta 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 Rs 017465 17 Rs 3 od 17. januara 2018. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, naloženo je Opštini Kneževo (u daljnjem tekstu: tužena), da apelanta vrati na rad i rasporedi ga na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da mu isplati određene novčane iznose na ime razlike zbog manje isplaćenih plata, naknade za topli obrok i regres zajedno sa zakonskih zateznim kamatama, kao i da uplati nadležnim fondovima doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti za određeni vremenski period. Pored navedenog, istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati zakonske zatezne kamate i izgubljene plate za određene periode koji su bliže navedeni u izreci presude.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je u toku postupka utvrđeno da je na osnovu rješenja načelnika tužene iz 2012. godine, apelant primljen u radni odnos u Administrativnu službu tužene i raspoređen na radno mjesto samostalni stručni saradnik za info pult, a da je prijem u radni odnos izvršen je neposredno, odnosno bez javnog konkursa. Osnovni sud je, također, naveo da je navedeno radno mjesto predviđeno Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Administrativne službe tužene, ali da taj akt nije objavljen u Službenom glasniku Opštine Kneževo i prema tome, nije stupio na pravnu snagu u skladu sa zakonom, pa je Rješenjem Upravne inspekcije iz 2013. godine, iz navedenih razloga, naloženo tuženoj da preduzme mjere radi otklanjanja utvrđenih nezakonitosti u postupku zasnivanja radnog odnosa sa apelantom i drugim zaposlenim koji su navedeni u tom rješenju. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je rješenjem tužene od 5. februara 2013. godine utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos, jer je isti zasnovan suprotno zakonu, ali ovo rješenje je poništeno odlukom Odbora za žalbe jedinica lokalne samouprave (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe). Osnovni sud je istakao da je u narednom periodu doneseno nekoliko rješenja od strane tužene i Odbora za žalbe, ali je u konačnici u upravnom sporu Okružni sud u Banjaluci donio presudu od 30. novembra 2016. godine, koji je zaključio da se nije moglo oglasiti ništavim rješenje o prijemu u radni odnos apelanta jer to nije upravni akt. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je istakao da je na navedeni način eliminisano pravno dejstvo odluke o prestanku radnog odnosa apelanta, pa kako je posljedica poništenja odluke o prestanku radnog odnosa vraćanje radnika na rad, bilo je neophodno naložiti tuženoj da apelanta vrati na rad i rasporedi ga na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da mu isplati tražene naknade zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a sve u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke.
4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu; Okružni sud) broj 73 ORs 017465 18 Rsž 2 od 14. maja 2018. godine uvažena je žalba tužene, te je preinačena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio vraćanje na rad i isplatu naknada iz radnog odnosa, dok je odbijena apelantova žalba u odbijajućem dijelu prvostepene presude i prvostepena presuda je u tom dijelu potvrđena. Istom presudom, apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao da je odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi propisano je da se radni odnos u jedinici lokalne samouprave zasniva putem javnog konkursa te je propisan postupak i organi koji biraju kandidata, tako da je, prema stavu Okružnog suda navedenim zakonom strogo propisano da se upražnjeno radno mjesto u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave popunjava putem javnog konkursa, kao i drugi uslovi koji moraju biti ispunjeni za prijem u radni odnos. Okružni sud je istakao da je postupak javnog konkursa u potpunosti izostao prilikom zasnivanja radnog odnosa sa apelantom, što prvenstveno jeste greška i nezakonit rad tužene, tj. njenog načelnika koji je donio rješenje o prijemu u radni odnos, ali da takvo postupanje tužene i nezakonitost u zasnivanju radnog odnosa nije moglo ostati nepoznato ni apelantu, koji je bio svjestan da izbjegava javnu konkurenciju drugih, eventualno zainteresovanih kandidata za isto radno mjesto. Osim toga, Okružni sud je ukazao na činjenicu da je apelant zasnovao radni odnos na radnom mjestu koje uopće nije bilo predviđeno aktom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, zbog čega ovako zasnovan radni odnos ne uživa pravnu zaštitu, odnosno da se nije radilo o zakonitom zasnivanju radnog odnosa u jedinici lokalne samouprave. Prema stavu Okružnog suda, apelant zato nema pravo da bude vraćen na rad kod tužene niti mu pripada pravo na isplatu naknade plata i uplatu doprinosa obaveznog socijalnog osiguranja koji se plaćaju po osnovu radnog odnosa. Nadalje, Okružni sud je istakao da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, u ranije donesenim presudama (broj 11 0 U 018727 16 U od 23. februara 2017. godine i 11 0 U 015979 15 U od 30. novembra 2016. godine) taj sud nije se bavio pitanjem je li apelant zasnovao radni odnos kod tužene na zakonit način, niti je odlučivano o pravu apelanta da se vrati na rad i da nastavi sa radom kod tužene, niti o njegovom pravu na isplatu naknade plata, nego su tim presudama samo uklonjena iz pravnog poretka rješenja o oglašavanju ništavim rješenja o prijemu u radni odnos apelanta, ali iz formalnih razloga (pošto akt tužene o prijemi u radni odnosa nije upravni akt). S obzirom na navedeno, Okružni sud je donio odluku kao u izreci.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 73 0 Rs 017465 18 Rev od 29. augusta 2018. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv drugostepene presude.
7. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da prije svega, valja naglasiti da sudovi u ovoj parnici nisu mogli da se bave zakonitošću rješenja upravne inspekcije od 18. januara 2013. godine kojim je tuženoj naloženo da sa apelantom raskine ugovor o radu, budući da je navedeno rješenje konačno i pravosnažno u upravnom postupku i kao takvo ne može se preispitivati u parničnom postupku. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je smislu odredaba Zakona o upravnoj inspekciji propisano da su organi kod kojih je izvršen inspekcijski nadzor, obavezni da postupaju po rješenju upravnog inspektora i o provođenju naloženih inspekcijskih mjera utvrđenih rješenjem obavijeste upravnog inspektora, pa proizlazi da je tužena, odnosno načelnik tužene bio u obavezi da izvrši rješenje upravne inspekcije. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da se u smislu navedenog zakona, upražnjeno radno mjesto u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave popunjava putem javnog konkursa, pa bilo kakvo drugačije tumačenje nije moguće, odnosno da za popunjavanju radnih mjesta u administrativnoj službi jedinica lokalne samouprave nije potrebno provođenje procedure javnog konkursa, posebno kod lica koja spadaju u kategoriju službenika. Također, Vrhovni sud je istakao da valja napomenuti da su apelant i tužena zaključili ugovor o radu za radno mjesto koje nije bilo predviđeno Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u administrativnoj službi tužene koji je tada bio na snazi, jer Pravilnik o izmjenama i dopunama navedenog pravilnika nije objavljen u Službenom glasniku Opštine Kneževo, te se nije mogao primjenjivati. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je naveo da je način zaključenja predmetnog ugovora o radu, odnosno prijema u radni odnos apelanta suprotan Zakonu o lokalnoj samoupravi i Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u administrativnoj službi tužene, te kao takav ne može uživati sudsku zaštitu, pa proizilazi da je drugostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbe materijalnog prava kada je preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva i isti odbio.
8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi da su Vrhovni sud i Okružni sud zanemarili činjenicu da rješenje kojim je njemu uspostavljen radno pravni odnos iz 2012. godine postoji i dalje, a da ne postoji akt kojim je utvrđeno da mu prestaje radni odnos, kao i da Vrhovni sud nije odgovorio na sve njegove navode. Također, apelant navodi da je „u donošenju presude Okružnog suda od 14. maja 2018. godine (protiv koje odluke je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu) i presude Okružnog suda od 19. januara 2015. godine (kojom je ukinuta ranije donesena presuda Osnovnog suda od 22. septembra 2014. godine) učestvovala dva ista člana vijeća i da su trebali biti izuzeti. Relevantni propisi
9. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13).
10. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst:
Član 357.
(1)Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):
[...] 5)ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i [...].
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na navodno kršenje principa nepristrasnosti suda, te na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kada su utvrdili da je zaključenje ugovora o radu, odnosno prijem u radni odnos apelanta kod tužene suprotan zakonskim odredbama i internim aktima tužene, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U vezi apelantovih navoda kojima ukazuje na povredu principa "nepristrasnosti suda", odnosno da su dva ista člana vijeća Okružnog suda koje je donijelo odluku od 19. januara 2015. godine učestvovala i u donošenju odluke Okružnog suda od 14. maja 2018. godine, Ustavni sud ukazuje da to što su određene sudije učestvovale u donošenju odluke kojom je ukinuta ranije donesena prvostepene presuda, te da su učestvovali u donošenju drugostepene odluke u ponovnom postupku, ne vodi zaključku o objektivnoj pristrasnosti u smislu člana 357. stav (1) tačka 5) Zakona o parničnom postupku, zbog čega apelantovi navodi da su navedene sudije morale biti izuzete od postupanja, ne dovode u pitanje poštovanje principa nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je razmatrajući gotovo iste apelacione navode Ustavni sud donio odluku broj AP-1414/19 u kojoj joj zaključio da su apelacioni navodi prima facie neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1414/19 od 17. jula 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević