Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2867/19 (J. S.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2867/19

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2867/19, rješavajući apelaciju Josipa Skoke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Josipa Skoke podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 031903 19 Kž 2 od 21. juna 2019. godine i S1 2 K 031903 19 Kv 3 od 7. juna 2019.

godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa Skoke podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 031903 19 Kž 2 od 21. juna 2019. godine i S1 2 K 031903 19 Kv 3 od 7. juna 2019. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Josip Skoko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Kemo Kapur, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 031903 19 Kž 2 od 21. juna 2019. godine i S1 2 K 031903 19 Kv 3 od 7. juna 2019. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud usvoji privremenu mjeru kojom će ukinuti mjeru pritvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 18. jula 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Učesnici u postupku su odgovore na apelaciju dostavili 29. i 30. jula 2019. godine. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Prvostepeno vijeće Suda BiH je odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora apelantu od 3. juna 2019. godine donijelo Rješenje broj S1 2 K 031903 19 Kv 3 od 7. juna 2019. godine kojim je apelantu produžen pritvor određen Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 031909 19 Krn 2 od 13. marta 2019. godine zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) u trajanju od tri mjeseca, tako da pritvor može trajati do 7. septembra 2019. godine ili do nove odluke suda.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 3. juna 2019. godine podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu u svojstvu osumnjičenog iz istih pritvorskih razloga na osnovu kojih mu je prethodno određen pritvor. Na strani 2. obrazloženja rješenja naveden je sadržaj prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora, iz kojeg suštinski proizlazi da je pritvor neophodan radi osiguranja apelantovog prisustva i da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, napustio teritoriju BiH. Povodom prijedloga Tužilaštva 6. juna 2019. godine održano je ročište na kojem je strankama pružena mogućnost da se izjasne o prijedlogu.

6. Sud BiH je nakon razmatranja prijedloga i odgovora na prijedlog ocijenio da u odnosu na apelanta i dalje postoje zakonski razlozi za pritvor te je navedena mjera produžena za period od tri mjeseca. U tom pravcu, Sud BiH je ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za primjenu mjere pritvora u smislu člana 132. stav 1. ZKP-a i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te podsjetio da je postojanje osnovane sumnje faktičko pitanje koje se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju i u odnosu na konkretna osumnjičena lica na osnovu dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora. Cilj navedenih odredbi je, kako je obrazloženo, zaštita osumnjičenog lica od proizvoljnosti u lišenju slobode.

7. Osnovana sumnja je u konkretnom slučaju utvrđena na osnovu sadržaja Izvještaja o počinjenom krivičnom djelu i izvršiocima i Izvještaja o preduzetim mjerama i radnjama Državne agencije za istrage i zaštitu BiH (u daljnjem tekstu: Sipa) od 12. marta i 4. aprila 2019. godine. Navedeni izvještaji su potkrijepljeni i drugim materijalnim dokazima iz kojih je prvostepeno vijeće izvelo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant, zajedno sa osumnjičenim G. A. S., u periodu od 6. do 11. marta 2019. godine, postupajući u svojstvu lica odgovornog za poslovanje i raspolaganje novčanim sredstvima, počinio krivično djelo pranja novca iz člana 209. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i krivično djelo prevare iz člana 230. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Kao nespornu činjenicu vijeće je utvrdilo da je 6. marta 2019. godine putem UniCredit banke izvršena novčana transakcija tako što je sa računa pravnog lica „Mavers“ d.o.o. Zagreb izvršena transakcija novčanih sredstava na račun pravnog lica „Halilović International“ d.o.o. Tuzla u iznosu od 240.000,00 USD koja je okarakterizirana kao sumnjiva, te su navedena sredstva privremeno blokirana nalogom za privremeno obustavljanje transakcija Sipe preciziranog broja od 8. marta 2019. godine. Osim toga, kako je dalje navedeno, osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo pranja novca iz člana 209. KZ-a proizlazi i iz iskaza svjedokinja J. I. i M. Š., zaposlenica banke, kao i ino-profakture o isporuci robe od strane osumnjičenog pravnog lica, koja u stvarnosti nikad nije izvršena. Ova činjenica je dodatno potvrđena službenom zabilješkom Sipe od 11. marta 2019. godine, prema kojoj u bazama Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UIO) nije evidentiran izvoz robe. Iskazi svjedoka su dovedeni u vezu s dopisom UniCredit banke od 7. marta 2013. godine gdje je nesporno utvrđeno da je apelant imao ovlaštenje za raspolaganje računom pravnog lica „Halilović International“ d.o.o. Tuzla i da je u tom pravnom licu imao odgovornu funkciju na osnovu menadžerskog ugovora iz kojeg proizlazi da je imao svojstvo lica sa zadacima vođenja i organizacije, kao i potpisivanja i zastupanja navedenog pravnog lica. Na osnovanu sumnju da je apelant i u pravnom licu „Mavers“ d.o.o. Zagreb, također, imao odgovornu funkciju upućuje dokaz koji je pronađen prilikom pretresa njegovog stana, i to pečat tog pravnog lica. Iz podataka informacionog sistema UIO je, osim navedenog, utvrđeno da pravno lice „Halilović International“ duže vrijeme ne posluje, niti se sjedište nalazi na prijavljenoj adresi. Pri tome je napomenuto da iz svih naprijed navedenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči i da u konkretnoj fazi postupka, kada se još uvijek aktivno prikupljaju dokazi, postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinjeno od strane određenog lica u odnosu na stepen uvjerenja koji mora postojati u daljnjem toku postupka, odnosno nakon potvrđivanja eventualne optužnice i donošenja presude.

8. U pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga vijeće Suda BiH je, prije svega, razmotrilo postojanje naročito važnih razloga koji se cijene u svakom konkretnom slučaju (član 135. stav 3. ZKP-a). U tom pravcu je navedeno da se radi o složenoj istrazi s obzirom na njen međunarodni karakter, prirodu i način izvršenja krivičnog djela za koje se apelant sumnjiči, te da je Tužilaštvo uputilo molbu za pružanje međunarodne pravne pomoći u vezi s prikupljanjem i dostavljanjem materijalnih dokaza (izvoda iz sudskog registra pravnog lica Mavers, upućivanja zamolnice Američkom ministarstvu pravde kako bi se saznao pravni osnov stjecanja novca). Sve navedene okolnosti, prema ocjeni Vijeća, ukazuju na postojanje naročito važnih razloga iz člana 135. stav 3. ZKP-a koje opravdavaju produženje mjere pritvora apelantu za dodatna tri mjeseca.

9. Što se tiče posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka a) ZKP-a koji se tiče opasnosti od bjekstva, Sud BiH je obrazložio da se navedene okolnosti cijene u svakom konkretnom slučaju, pri čemu naročito ponašanje osumnjičenog prije i poslije izvršenja djela. U tom pravcu je razmotreno nekoliko faktora koji se odnose na svojstva apelanta. U tom kontekstu je cijenjena činjenica na koju je Tužilaštvo osnovano ukazalo i tiče se apelantovih veza s drugim neidentificiranim licima iz zemalja Evropske unije (Republike Hrvatske), zbog čije povezanosti i uz čiju pomoć bi apelant veoma lako mogao preći na teritoriju druge države jer način izvršenja djela predstavlja uhodanu mrežu kontakata koju bi apelant mogao iskoristiti za bjekstvo, na koji način bi postao nedostupan organima gonjenja. U vezi s prethodno navedenim cijenjena je činjenica da apelant, pored državljanstva BiH, posjeduje i državljanstvo Republike Hrvatske i da je obavljao određene poslove u pravnom licu Mavers d.o.o. Zagreb (što proizlazi iz dostavljenih dokaza), što ukazuje na postojanje veza koje apelant ima na teritoriji Republike Hrvatske koje bi mogao iskoristiti prilikom eventualnog bijega. Pored toga, cijenjena je i okolnost da je apelant svjestan težine krivičnog djela za koje se sumnjiči, kao i propisane kazne, koje bi mogle predstavljati dodatni motiv da apelant napusti područje BiH, što produženje mjere pritvora, prema ocjeni prvostepenog vijeća, čini nužnim i opravdanim.

10. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a koji predviđa osnovanu bojazan za uništenje, skrivanje ili krivotvorenje dokaza ili tragova važnih za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će se krivični postupak ometati utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, prvostepeno vijeće Suda BiH je ocijenilo da bi u konkretnim okolnostima apelant mogao ometati krivični postupak na navedeni način. U tom pravcu je podsjetilo na osnovanu sumnju da su u izvršenju krivičnog djela učestvovala i druga lica poimenično navedena u prijedlogu Tužilaštva, ali i druga, do tada, neidentificirana lica koja se nalaze na slobodi i čiji identitet u datom procesnom trenutku nije poznat, te da bi apelant boravkom na slobodi s tim licima mogao ostvariti kontakt i na taj način ometati istragu. U prilog zaključku o postojanju ovog pritvorskog razloga, Sud BiH je imao u vidu i činjenicu da je apelant pravomoćnom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci osuđen zbog počinjenog krivičnog djela falsificiranja ili uništavanja poslovnih ili trgovačkih knjiga ili isprava, pa bi apelantovo puštanje na slobodu, prema ocjeni prvostepenog vijeća, bilo isuviše velik rizik da sakrije ili uništi dokaze važne za konkretan krivični postupak.

11. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i okolnost da Tužilaštvo iz objektivnih razloga nije moglo prikupiti sve potrebne dokaze u predmetu koji se nalazi u fazi istrage, prvostepeno vijeće je zaključilo da je s ciljem očuvanja integriteta krivičnog postupka apelantu neophodno produžiti mjeru pritvora i onemogućiti mu bilo kakav kontakt s drugim saučesnicima i potencijalnim svjedocima. Najzad, vijeće je po službenoj dužnosti preispitalo mogućnost primjene blažih mjera, te je u vezi s tim zaključeno da se u konkretnoj fazi postupka apelantovo prisustvo i onemogućavanje njegovog bjekstva i kontaktiranja sa saizvršiocima i svjedocima može postići samo mjerom pritvora, te da nijedna druga mjera ne bi bila svrsishodna.

12. Rješenjem apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 2 K 031903 19 Kž 2 od 21. juna 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv rješenja Suda BiH o produženje pritvora od 7. juna 2019. godine. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je žalbom ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te je naveden sadržaj žalbe. Obrazlažući neosnovanost žalbenih navoda kojima se dovode u pitanje zaključci iz pobijanog rješenja o postojanju osnovane sumnje, apelaciono vijeće je podsjetilo da osnovana sumnja u pobijanom rješenju proizlazi iz dokaza koji su dostavljeni sudu uz prijedlog Tužilaštva za određivanje odnosno produženje pritvora. Pobijano rješenje, kako je dalje navedeno, sadrži detaljnu analizu dokaza na osnovu kojih je pravilno utvrđeno postojanje osnovane sumnje u mjeri dovoljnoj za daljnju primjenu mjere pritvora. Osim toga, kako je dalje navedeno, apelaciono vijeće je prilikom postojanja osnovane sumnje u cijelosti prihvatilo argumentaciju prvostepenog vijeća u pogledu slobodne ocjene kako materijalnih dokaza tako i izjava saslušanih svjedoka.

13. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora kojima je ukazano na nepostojanje opasnosti od bjekstva, apelaciono vijeće je ukazalo da je prvostepeno vijeće u tom pravcu navelo pravilne, jasne i logične razloge za svoju odluku, ne ispuštajući pri tome nijednu okolnost koja bi bila od odlučnog značaja za donošenje odluke. U tom pravcu su ponovljeni razlozi navedeni u prvostepenom rješenju, koji proizlaze iz dostavljenih dokaza i konkretnih okolnosti. Apelaciono vijeće se posebno osvrnulo na neosnovanost prigovora apelantove odbrane kojim je istaknuto da apelant nema pasoš i druge lične dokumente Republike Hrvatske i da su mu lični dokumenti Bosne i Hercegovine privremeno oduzeti. U tom kontekstu su ponovljeni razlozi koje je prvostepeno vijeće imalo u vidu, pri čemu oni jasno upućuju na zaključak da se radi o objektivnim okolnostima koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Apelaciono vijeće je u vezi s tim zaključilo da žalbeni prigovori odbrane nisu doveli u sumnju pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu posebnih zakonskih osnova za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a.

14. U vezi s neosnovanošću žalbenih prigovora kojima je istaknuto nepostojanje koluzione opasnosti propisane članom 132. stav 1. točka b) ZKP-a, apelaciono vijeće je podsjetilo na relevantne dijelove osporenog prvostepenog rješenja iz kojeg proizlazi da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, te da bi mogao uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za krivični postupak. U tom pravcu je napomenuto da u konkretnoj fazi postupka, dakle fazi istrage, nije neophodno da se utjecaj zaista i desio, nego je dovoljno da sve okolnosti stvaraju razuman i ozbiljan rizik da do utjecaja može doći, te da bi apelant mogao imati koristi od tog utjecaja, nezavisno od toga da li ima dokaza da je on direktno uključen u pokušaje utjecaja na svjedoke, saučesnike i ometanje krivičnog postupka. Slijedom navedenog, apelaciono vijeće je prihvatilo zaključak prvostepenog vijeća da postoje naročite okolnosti za produženje mjere pritvora apelantu.

15. Apelaciono vijeće je, osim toga, imalo u vidu da je prvostepeno vijeće razmotrilo mogućnost primjene blažih mjera prema apelantu, a sve s ciljem osiguranja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka, te da je pravilno izveden zaključak da nijedna druga mjera osim mjere pritvora ne bi ostvarila svoju svrhu. U tom kontekstu je navedeno da je apelant ograničen u svojim pravima i slobodama na osnovu zakonom ispunjenih uvjeta, imajući pri tome u vidu interes postupka i opći interes društva za efikasnim procesuiranjem počinilaca krivičnih djela koji u konkretnom slučaju preteže u odnosu na pojedinačna prava osumnjičenih ili optuženih lica, konkretno apelanta, te da su u pitanju zakonita i legitimna ograničenja proporcionalna konkretnim opasnostima koje treba otkloniti njihovom primjenom. Također su preispitani navodi iz žalbe kojima je ukazano na nedostatak razloga o odlučnim činjenicama, te u tom smislu ocijenjeno da pobijano rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje predstavljaju osnov za primjenu procesnog i materijalnog zakona, te da nisu učinjene povrede na koje žalba neosnovano ukazuje.

16. Cijeneći sve navedeno, apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće na pravilan i nesumnjiv način utvrdilo činjenično stanje i izvelo pravilne zaključke o daljem postojanju zakonskih razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP-a, te da nije došlo do povreda na koje ukazuje žalba odbrane.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima o produženju pritvora prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Obrazlažući navode o povredi naprijed navedenih prava, apelant je, u suštini, ukazao na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje i stoga pogrešnu primjenu procesnog zakona. U tom kontekstu je, prije svega, podsjetio da nema svojstvo odgovornog lica u pravnim licima „Halilović International“ i „Mavers“, da ne zna engleski jezik i da ne zna kada i na koji način su novčana sredstva u iznosu od 240.000,00 USD uplaćena na račun „Halilović International“. Stoga smatra da prijedlog Tužilaštva za produženje mjere pritvora, osim paušalnih navoda za traženje pravne pomoći iz SAD i Republike Hrvatske, nije valjano konkretiziran i da su sudovi potpuno pogrešno prihvatili takav paušalan navod. Osim toga, apelant osporava dokaze na osnovu kojih je potpuno pogrešno utvrđeno da u navedenim pravnim licima ima odgovornu funkciju i da je učestvovao u izvršenju krivičnih djela za koja se sumnjiči.

19. Apelant nadalje osporava pravilnost zaključaka u pogledu razloga za produženje pritvora, pri čemu ukazuje kako na nedostatak osnovane sumnje tako i na nedostatke koji se tiču posebnih pritvorskih razloga, te u tom kontekstu nedostatke o odlučnim činjenicama.

20. Predloženo je da se apelacija usvoji i osporeno rješenje ukine, te eventualno naloži određivanje neke od blažih mjera ili da se usvoji privremena mjera i odmah ukine mjera pritvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

b)Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su prigovori izneseni u apelaciji suštinski preneseni iz žalbe o kojoj je taj sud odlučio i da se najvećim dijelom zasnivaju na kritici utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu je u konkretnoj fazi postupka preuranjeno raspravljati jer je istraga još u toku. Osim toga, navodi o povredi prava na pravično suđenje su u konkretnoj fazi postupka potpuno neosnovani i motivirani isključivo na izbjegavanje najteže mjere osiguranja apelantovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka, zbog čega je predloženo da se apelacija, kao i privremena mjera odbaci kao preuranjena. Ukoliko se ipak prihvati meritorno rješavanje, kako je dalje navedeno, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana jer su u osporenom rješenju navedeni relevantni i argumentirani razlozi u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg razloga za pritvor i posebnih pritvorskih razloga. U konačnici je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Tužilaštvo je u opširnom odgovoru navelo da je apelacija neosnovana kako u pogledu navodnog nepostojanja osnovane sumnje tako i naročitih okolnosti za produženje pritvora apelantu, te da u tom kontekstu nije povrijeđeno niti jedno apelantovo pravo zagarantirano Evropskom konvencijom i Ustavom BiH. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, […]

24. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Pranje novca Član 209. st. 1, 2. i 3.

(1)Ko novac ili drugu imovinu za koje zna da su pribavljeni počinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, raspolaže njima, koristi u privrednom ili drugom poslovanju, vrši konverziju ili njihov prijenos ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti njihovu prirodu, izvor, lokaciju, raspolaganje, kretanje, vlasništvo ili drugo pravo, a takav novac ili imovinska korist su pribavljeni počinjenjem krivičnog djela:

•u inozemstvu ili na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine ili na teritoriji dva entiteta ili na teritoriji jednog entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ili •koje je propisano Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine ili drugim zakonom na državnom nivou, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od jedne do osam godina.

(2) Ako je počinilac djela iz stava (1) ovog člana istovremeno i počinilac ili saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovinska korist iz stava (1) ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(3) Ako vrijednost novca ili imovinske koristi iz stava 1. ovog člana prelazi iznos od 200.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

[…] VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije

27. U konkretnom slučaju apelant je osporio Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 031903 19 Kž 2 od 21. juna 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelant primio 24. juna 2019. godine, a da je apelacija podnesena 13. jula 2019. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

U odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

29. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

30. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporeno rješenje Suda BiH o produženju pritvora apelantu ne predstavlja utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već je u pitanju procesno rješenje doneseno u postupku po prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

34. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

35. Apelant osporava rješenja o produženju pritvora navodeći da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi i obrazloženje na kojima su redovni sudovi zasnovali zaključak o postojanju općeg i posebnih razloga za određivanje pritvora, ukazujući da osporena rješenja ne sadrže konkretne razloge u pogledu ispunjenosti uvjeta iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP-a, odnosno da ti razlozi nisu konkretizirani. Stoga će Ustavni sud ispitati navode apelacije u kontekstu relevantnih ustavnih i konvencijskih odredbi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

36. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC] broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).

37. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001).

38. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud podsjeća da je u smislu odredbe člana 132. stav 1. ZKP-a opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji osporava zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora. Međutim, iz obrazloženja pobijanih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje izveden na osnovu dokaza priloženih uz prijedlog Tužilaštva koje su prvostepeno vijeće Suda BiH i apelaciono vijeće analizirali prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi. Pri tome je apelaciono vijeće u žalbenom postupku, između ostalih, razmotrilo i ovaj žalbeni prigovor, te je u tom pravcu zaključilo da nije osnovan jer je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo sve okolnosti i dokaze u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se sumnjiči.

39. Imajući u vidu jasne i argumentirane razloge navedene u obrazloženjima osporenih rješenja, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi koji se tiču nedostatka obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje za produženje pritvora apelantu iz člana 132. stav 1. ZKP-a.

40. Apelacijom se dalje tvrdi da je proizvoljan zaključak iz osporenih rješenja u pogledu postojanja naročitih okolnosti za produženje pritvora tvrdnjom da takav zaključak nije konkretiziran i da nije ispunjen uvjet zakonske odredbe člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a.

41. U pogledu razloga koji se tiču opasnosti od bjekstva, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost da će se aplikant „sakriti s ciljem izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može cijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106. i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).

42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće, obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog prigovora, podsjetilo na pravilne, jasne i logične razloge koje je navelo prvostepeno vijeće, pri čemu je uzeta u obzir okolnost da su u izvršenju krivičnog djela, kako se osnovano sumnja, zajedno s apelantom učestvovala i druga lica, od kojih pojedini još uvijek nisu identificirani, iz zemalja Evropske unije, zbog čije povezanosti i uz čiju bi eventualnu pomoć apelant mogao lako preći na teritoriju druge države. Pravilno je, prema ocjeni apelacionog vijeća, cijenjena i okolnost da apelant pored državljanstva BiH ima i državljanstvo Republike Hrvatske. Također je, prilikom ocjene ovog pritvorskog razloga, cijenjena visina zaprijećene kazne za krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret, koja bi mogla proizvesti dodatni motiv za bjekstvo. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je apelaciono vijeće uzelo u obzir niz okolnosti, s obzirom na koje je zaključilo da postoji opasnost od bjekstva, o čemu je dalo relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.

43. U odnosu na posebne razloge iz člana 132. stav 1. točka b) ZKP-a, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Evropski sud, Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Ustavni sud je u svojoj praksi, također, jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).

44. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. točka b) ZKP-a, apelaciono vijeće je pri ocjeni neosnovanosti ovih žalbenih prigovora podsjetilo na relevantne dijelove prvostepenog rješenja iz kojeg proizlaze konkretni razlozi u pogledu utjecaja na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, odnosno mogućnost uništenja, skrivanja, izmijene ili krivotvorenja dokaza i tragova važnih za krivični postupak. U tom pravcu je napomenuto da u fazi istrage nije neophodno da se utjecaj zaista i desio, nego je dovoljno da sve okolnosti stvaraju razuman i ozbiljan rizik da do utjecaja može doći i da bi apelant mogao imati koristi od tog utjecaja. Pri tome su prvostepeno i apelaciono vijeće razmotrili mogućnost primjene blažih mjera prema apelantu s ciljem osiguranja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka, te u tom smislu zaključili da nijedna druga mjera osim mjere pritvora ne bi ostvarila svoju svrhu.

45. Iz navedenih obrazloženja, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da su naročite okolnosti, u smislu standarda navedenih u prethodnim tačkama ove odluke od strane redovnih sudova, ocijenjene u smislu konkretnih, specifičnih okolnosti na strani apelanta. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, navedene naročite okolnosti su ocijenili redovni sudovi, o čemu su navedena jasna i argumentirana obrazloženja, uz zaključak da upravo te konkretne okolnosti opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao postati nedostupan organima gonjenja BiH, odnosno da bi mogao utjecati na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, te da je stoga mjera pritvora u datom procesnom trenutku i dalje neophodna.

46. Ustavni sud smatra, imajući u vidu naprijed navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi Evropski sud, Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine).

47. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući povodom apelantove žalbe o produženju pritvora, utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.

49. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.

50. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2867/19 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio