Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3015/18 (Ž. Š.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3015/18

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3015/18, rješavajući apelaciju Živka Škrbića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Živka Škrbića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 014510 15 Uvp od 28. marta 2018. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Živku Škrbiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu Živku Škrbiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Živka Škrbića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 014510 15 Uvp od 28. marta 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 014510 14 U od 8.

aprila 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na granice korišćenja ograničenja prava iz člana 18 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Živko Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca podnio je 25. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 014510 15 Uvp od 28. marta 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 014510 14 U od 8. aprila 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Odjeljenja za opštu upravu Opštine Čelinac (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) zatraženo je 14. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Ministarstvo i Odjeljenje su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. od 21. oktobra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješavajući po službenoj dužnosti u postupku prevođenja lične invalidnine, Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banja Luka je donijelo rješenje od 21. jula 2005. godine kojim je određeno da se apelantu, priznatom ratnom vojnom invalidu V kategorije sa 70% invaliditeta, i dalje priznaje status ratnog vojnog invalida V kategorije sa 70% invaliditeta po osnovu povređivanja zadobijenog vršeći vojnu dužnost kao pripadnik Jugoslovenske narodne armije (u daljnjem tekstu: JNA) i oboljenja zadobijenih u JNA i Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), te da ima pravo na ličnu invalidninu.

6. Rješavajući po službenoj dužnosti u postupku prevođenja, odnosno usklađivanja rješenja sa Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca), Odjeljenje je donijelo Rješenje broj 02/1-560-430/2009 od 24. decembra 2009. godine kojim je apelantu, priznatom ratnom vojnom invalidu V kategorije sa 70% invaliditeta po osnovu povređivanja i oboljenja zadobijenih vršeći vojne dužnosti kao pripadnik oružanih snaga „SFRJ-RS“, dalje priznat status ratnog vojnog invalida VI kategorije sa 60% invaliditeta po osnovu povređivanja zadobijenog vršeći vojne dužnosti kao pripadnik oružanih snaga „SFRJ-RS“ uz pravo na ličnu invalidninu.

7. U obrazloženju rješenja Odjeljenje je navelo da je Centralna reviziona komisija izvršila nadzor nad sprovođenjem Zakona o pravima boraca u ovom odjeljenju i naložila da se u postupku prevođenja neprevedenog rješenja apelanta u nalazu i mišljenju prvostepene ljekarske komisije zatraži potpuno jasan i obrazložen nalaz i mišljenje, u smislu utvrđivanja osnova invaliditeta, pojedinačnih oštećenja i pravilnog utvrđivanja procenta vojnog invaliditeta. Dalje je navelo da je nadležna ljekarska komisija u prvom stepenu (u daljnjem tekstu: prvostepena komisija) nalazom i mišljenjem od 1. decembra 2009. godine utvrdila da je apelant kao pripadnik VRS zadobio povredu desnog ramena u toku službe u oružanim snagama pod ratnim okolnostima, da nema uslova za utvrđivanje vojnog invaliditeta po osnovu bolesti, da je oštećenje organizma ocijenila primjenom Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta i liste procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik iz 1993. godine), te da je oštećenje organizma ocijenila ukupno sa 60% trajno. Nakon uvida i izvršene ocjene dokaza u spisu predmeta, Odjeljenje je utvrdilo da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi propisani članom 4 Zakona o pravima boraca, te je odlučilo kao u izreci rješenja, a da je razvrstavanje u VI kategoriju izvršeno shodno članu 42 Zakona o pravima boraca.

8. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja Odjeljenja, te kako Ministarstvo nije donijelo odluku o žalbi, apelant je pokrenuo upravni spor zbog nedonošenja rješenja po žalbi (ćutanja administracije), koji je obustavljen rješenjem Okružnog suda od 31. januara 2012. godine (jer je u međuvremenu doneseno drugostepeno rješenje o žalbi).

9. Rješenjem Ministarstva broj 16-03/2-1-7-560-29/2010 od 25. maja 2011. godine usvojena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Odjeljenja, navedeno rješenje ukinuto i riješeno tako da je apelantu utvrđen status ratnog vojnog invalida V kategorije sa 70% invaliditeta po osnovu povređivanja zadobijenog za vrijeme vršenja vojne dužnosti u ratu kao pripadnik VRS, te mu je priznato pravo na ličnu invalidninu.

10. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva.

11. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 007608 11 U od 15. novembra 2012. godine uvažio tužbu i poništio rješenje Ministarstva, te se apelant zahtjevom za isplatu mjesečne rente sa kamatama uputio na pokretanje parničnog postupka pred redovnim sudom. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da u nalazu i mišljenju nadležne drugostepene ljekarske komisije (u daljnjem tekstu: drugostepena komisija) od 24. maja 2011. godine nema obrazloženja zašto apelant nije ocijenjen po tački koja se odnosi na gubitak sluha, da nalaz i mišljenje nisu dati u skladu sa članom 10 Pravilnika o radu ljekarskih komisija, te da je Ministarstvo primijenilo Pravilnik o utvrđivanju vojnog invaliditeta iz 2010. godine, koji nije mogao biti primijenjen.

12. U ponovnom postupku Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 16-03/4-1-7-560- 710/2011 od 3. januara 2013. godine kojim je usvojena apelantova žalba podnesena protiv rješenja Odjeljenja, navedeno rješenje ukinuto i riješeno tako da je apelantu utvrđen status ratnog vojnog invalida V kategorije sa 70% invaliditeta po osnovu povređivanja zadobijenog u toku vršenja vojne dužnosti kao pripadnik VRS, te mu je priznato pravo na ličnu invalidninu i ortopedski dodatak.

13. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva.

14. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 011419 13 U od 14. maja 2014. godine uvažio tužbu i poništio rješenje Ministarstva, te apelanta zahtjevom za isplatu razlike zaostalih invalidnina sa zakonskom zateznom kamatom uputio na parnicu pred redovnim sudom. U obrazloženju presude je navedeno da u nalazu i mišljenju drugostepene komisije od 25. decembra 2012. godine, kao i u samom osporenom rješenju nije dato potpuno i argumentovano obrazloženje na osnovu čega je utvrđena visina udjela vojnog invaliditeta kod apelanta po određenoj tački.

15. U ponovnom postupku Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 16-03/4-1-7-560-227/13 od 17. juna 2014. godine kojim je usvojena apelantova žalba podnesena protiv rješenja Odjeljenja, navedeno rješenje ukinuto i riješeno tako da je apelantu utvrđen status ratnog vojnog invalida VI kategorije sa 60% vojnog invaliditeta i pravo na ličnu invalidninu u iznosu od 24% od osnovice za period od 1. decembra 2009. godine do 24. maja 2011. godine, a od 25. maja 2011. godine pa nadalje dok postoje zakonom propisani uslovi, status ratnog vojnog invalida VI kategorije sa 70% vojnog invaliditeta i prava na ličnu invalidninu po osnovu povređivanja zadobijenog za vrijeme vršenja vojne dužnosti u ratu kao pripadnik Oružanih snaga Republike Srpske, te mu je priznato pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 36% od osnovice i pravo na ortopedski dodatak trećeg stepena u iznosu od 14% osnovice.

16. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva, te je Okružni sud donio Presudu broj 11 0 U 014510 14 U od 8. aprila 2015. godine kojom je odbio tužbu.

17. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u toku postupka izvršenja presude od 14. maja 2014. godine radi otklanjanja nedostataka na koje je ukazao sud zatražen nalaz i mišljenje drugostepene komisije, koja je nakon vještačenja dala svoj nalaz i mišljenje od 10. juna 2014. godine, koji su detaljno opisani. Po mišljenju Okružnog suda, uzimajući u obzir sugestije i upute koje je dao ovaj sud u navedenoj presudi, drugostepena komisija je dala objašnjenje zasnovano na postulatima medicinske struke, u poređenju sa konkretnim slučajem, a u kontekstu evidentiranog neurotskog poremećaja, pa je, uzimajući u obzir da je izloženost ratnim uslovima uticala na apelantovo zdravlje, priznala udio vojnog invaliditeta, što je Okružni sud uvažio, jer za drugačiju odluku nema osnova. Okružni sud je istakao da u predmetnom nalazu, kao i u rješenju Ministarstva Ministarstvo se očituje po osnovu ocjene invalidnosti zbog gubitka sluha na kojem apelant insistira, ali ne posjeduje uvjerenje o povređivanju ili ranjavanju, odnosno izlaganju okolnostima koje bi dovele do oštećenja sluha. Dalje je obrazložio da audiogrami iz 1992, 1993. i 1996. godine svjedoče o tome da je obostrano oštećenje sluha ispod 60% po Fowleru, te da je i otoskopski nalaz uredan, pa shodno tome, nema osnova za ocjenu vojnog invaliditeta zbog gubitka sluha na oba uha. Istakao je da navedenom apelant ne suprotstavlja bilo kakve dokaze, pa nema osnova da se dovede u pitanje tako data procjena. Po mišljenju Okružnog suda, prihvatajući nalaz i mišljenje drugostepene komisije, koji su dati u skladu sa članom 5 Pravilnika o radu ljekarskih komisija, Ministarstvo je donijelo pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku, te odgovorilo na pitanje koje je postavio sud u presudi od 14. maja 2014. godine. Zaključeno je i da druge primjedbe i prigovori nisu relevantni, jer ne mogu uticati na drugačiju odluku suda u situaciji kada je dat odgovor na sva relevantna pitanja od kojih zavisi pravilna i zakonita odluka. Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovore koji se tiču primjene pravilnika, a da pri tome apelant nije precizirao na koje pravilnike misli i kako je rekao „drugi podzakonski akti“, jer je Ministarstvo pravilno primijenilo Pravilnik iz 1993. godine, koji nije bio predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) i čije se odredbe primjenjuju u konkretnom slučaju s obzirom na to da se radi o ispitivanju rješenja od 24. decembra 2009. godine.

18. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda.

19. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 014510 15 Uvp od 28. marta 2018. godine odbio zahtjev.

20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud pravilno utvrdio da su nalaz i mišljenje drugostepene komisije dati u skladu sa odredbom člana 5 stav 2 Pravilnika o radu ljekarskih komisija, jer je potpun, jasan i dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice koje su sa medicinskog stanovišta značajne za donošenje osporenog akta Ministarstva. Dalje je navedeno da je postupljeno u izvršenju presude od 14. maja 2014. godine, uz uvažavanje pravnog shvatanja nižestepenog suda, u odnosu na raniji nalaz i mišljenje drugostepene komisije u pogledu utvrđenog ukupnog invaliditeta za apelanta za određenu tačku. Istaknuto je da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, te je obrazloženje Okružnog suda jasno i potpuno i sadrži razloge koji opravdavaju odluku Ministarstva. Po mišljenju Vrhovnog suda, nisu osnovani apelantovi prigovori da je Ministarstvo u osporenom aktu primijenilo odredbe Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta iz 2010. godine. S tim u vezi je naveo da se u osporenom aktu Ministarstvo pravilno poziva na odredbu člana 10 Pravilnika iz 1993. godine, koji je bio na snazi kada je doneseno prvostepeno rješenje od 24. decembra 2009. godine, jer taj pravilnik, za razliku od Pravilnika iz 2010. godine, nije bio predmet ocjene ustavnosti i zakonitosti od Ustavnog suda RS, kako se to pogrešno navodi u zahtjevu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementima prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije i člana 18 Evropske konvencije (granice korišćenja ograničenja prava). Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava (člana 8 Zakona o opštem upravnom postupku u vezi sa odredbom člana 126 st. 1, 4 i 5 Zakona o pravima boraca, te člana 50 Zakona o opštem upravnom postupku). Smatra da je Ministarstvo u postupku revizije postupalo suprotno odredbi člana 126 Zakona o pravima boraca kada je apelanta uputilo na prvostepenu komisiju, te pri tome ignorisalo odlučnu činjenicu da je apelantu rješenjem nadležnog organa od 21. jula 2005. godine već ranije utvrđen procenat vojnog invaliditeta u skladu sa odredbom člana 126 Zakona o pravima boraca i uz primjenu Pravilnika iz 1993. godine. Posebno ističe da Ministarstvo nije izvršilo presude Okružnog suda donesene u toku postupka (od 15. novembra 2012. godine i 14. maja 2014. godine). Apelant ističe da se rješenje Ministarstva zasniva na pogrešnom metodološkom pristupu, jer su u postupku njegovog donošenja učinjene povrede postupka na apelantovu štetu, kod činjenice da je Ministarstvo u postupku izvršenja presude Okružnog suda od 14. maja 2014. godine primijenilo Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta koji je bio predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom RS. Posebno ističe da se presuda Okružnog suda od 8. aprila 2015. godine zasniva na nalazima drugostepene komisije koji su izmišljeni i doneseni bez prethodno obavljenog pregleda apelanta. U pogledu dužine trajanja postupka, apelant smatra da je postupak trajao predugo, bez ikakvih opravdanih razloga, a apelant je sve radnje preduzimao u okviru propisanih rokova. Predlaže da mu se na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 3.000,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

22. Vrhovni sud navodi da je u obrazloženju osporene odluke dao detaljne razloge kojim se rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu, te da u svemu ostaje kod navedenih razloga. Smatra da donošenjem navedene odluke nisu povrijeđena apelantova prava.

23. Okružni sud navodi da su razlozi povodom pitanja odlučivanja u predmetu dati u osporenoj presudi.

24. Ministarstvo smatra da je postupak sprovelo zakonito, te da nisu povrijeđena apelantova prava.

25. Odjeljenje navodi tok postupka kako je opisano u činjeničnom dijelu odluke. Smatra apelaciju neosnovanom, jer u konkretnom slučaju tokom postupka u potpunosti su poštovani zakonski propisi i nisu prekršena apelantova prava.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07- ispravka, 50/10 i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07-ispravka i 50/10). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst:

Član 8.

U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari, i u tom cilju moraju se potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

Član 14.

Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

Član 50.

Odredbe ovog zakona koje se odnose na stranke, shodno se primenjuju i na njihove zakonske zastupnike, ovlašćene predstavnike, punomoćnike, privremene zastupnike, zajedničke predstavnike i zajedničke punomoćnike.

27. Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 55/07 – prečišćeni tekst, 59/08 i 118/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 126.

Opštinski, odnosno gradski organi uprave nadležni za poslove boračko-invalidske zaštite donijeće po službenoj dužnosti do 31. decembra 2009. godine rješenja o prevođenju, u skladu sa ovim zakonom.

Prevođenju podliježu:

1. rješenja kojima je priznato pravo na posebno mjesečno primanje u smislu člana 13. st. 1. i 2. Zakona, kao i rješenja kojima je priznato pravo na takvo primanje po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona, 2. rješenja kojima je priznat status i / ili pravo na ličnu invalidninu vojnom invalidu od prve do osme kategorije, pravo na dodatak za njegu i pomoć i pravo na dopunsko materijalno obezbjeđenje, 3. rješenja kojima je priznat status i/ili pravo na porodičnu invalidninu, 4. rješenja kojima je priznato pravo na zdravstvenu zaštitu, a nisu prevedena u skladu sa zakonom.

Ministarstvo može naložiti prevođenje rješenja kojima se priznaje status i vrši kategorizacija boraca, te odrediti rok za prevođenje. U postupku prevođenja tih rješenja obavezno se traži mišljenje Boračke organizacije o uslovima angažovanja borca, a posebno o dužini angažovanja u zoni borbenih dejstava.

U postupku prevođenja nadležni organ će ukinuti ili izmijeniti prvostepeno rješenje ukoliko je status i/ili pravo priznato suprotno propisima na osnovu kojih je rješenje doneseno.

Rješenje o prevođenju podliježe reviziji.

Ministarstvo će sa 30. junom 2008. godine obustaviti postupak revizije rješenja koja podliježu prevođenju u smislu stava 1. ovog člana i vratiti spise predmeta na prevođenje.

Izuzetno od odredbe stava 6. ovog člana, ako je riječ o rješenju čije izvršenje revizija zadržava ili je na rješenje izjavljena žalba, Ministarstvo će izvršiti reviziju i/ili riješiti po žalbi, te istovremeno izvršiti prevođenje u skladu sa ovim zakonom.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 014510 15 Uvp od 28. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelant primio presudu Vrhovnog suda s obzirom na to da je donesena 28. marta 2018. godine, a apelant je apelaciju podnio 25. maja 2018. godine. Dakle, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementima prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije i član 18 Evropske konvencije (granice korišćenja ograničenja prava).

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na priznavanje apelantu statusa ratnog vojnog invalida, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

36. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, te proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

38. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo utvrdilo činjenično stanje na osnovu nalaza drugostepene komisije, te da su, u vezi s tim, nasuprot navodima apelacije, u obrazloženju osporenih odluka detaljno opisani sadržaj nalaza i mišljenja drugostepene komisije za koje je utvrđeno da su urađeni u skladu sa relevantnim zakonskim i podzakonskim propisima, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz tog i ostalih dokaza. Nadalje, imajući u vidu zaključak drugostepene komisije i relevantne odredbe Zakona o pravima boraca i Zakona o opštem upravnom postupku, Ustavni sud smatra da Ministarstvo i redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su apelantu priznali status ratnog vojnog invalida određene kategorije i određenog procenta vojnog invaliditeta. Takođe, Ustavni sud smatra da su Ministarstvo i sudovi u osporenim odlukama odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne odluke, te su stoga neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene sprovedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, te da su na taj način poštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je u postupku po službenoj dužnosti radi prevođenja u predmetu lične invalidnine Odjeljenje donijelo rješenje od 24. decembra 2009. godine, te da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 28. marta 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko osam godina i tri mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.

Analiza dužine trajanja postupka

43. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku, postupku upravnog spora i postupku po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke u postupku prevođenja, odnosno usklađivanja rješenja sa Zakonom o pravima boraca u predmetu lične invalidnine. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, kao i da je nekoliko puta vršeno pribavljanje nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak veoma značajan za apelanta, jer o ishodu tog postupka zavisi priznanje statusa ratnog vojnog invalida i prava koja proizilaze iz navedenog statusa.

44. Ustavni sud zapaža da je Odjeljenje po službenoj dužnosti donijelo rješenje 24. decembra 2009. godine protiv kojeg je apelant podnio žalbu (kao i tužbu zbog ćutanja administracije), te je Ministarstvo u roku od oko jedne godine i pet mjeseci donijelo odluku. Nakon toga apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom, koji je okončan u roku od oko godinu i po, a predmet je vraćen na ponovni postupak. Ponovni postupak pred Ministarstvom je trajao malo manje od dva mjeseca, a ponovni upravni spor oko jednu godinu i četiri mjeseca, nakon čega je predmet još jednom vraćen na ponovni postupak. Ministarstvo je novo rješenje donijelo u kratkom roku od oko mjesec dana protiv kojeg je apelant tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom, koji je trajao oko deset mjeseci, a postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke pred Vrhovnim sudom oko dvije godine i 11 mjeseci (sve računajući od datuma prethodne odluke). Iako iz navedenog proizilazi da postupak pred pojedinim instancama nije dugo trajao, Ustavni sud podsjeća na stanovište Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realizuju svoja prava. Pri tome Ustavni sud ima u vidu i da Ministarstvo i redovni sudovi nisu dali objašnjenje u vezi sa apelantovim navodima o dužini trajanja predmetnog postupka, te da iz činjenica predmeta nije vidljivo da je apelantovo ponašanje prouzrokovalo na bilo koji način ovoliku dužinu trajanja predmetnog postupka. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi osnovani.

45. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

46. Apelant je zatražio da mu se nadoknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.

47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 600,00 KM.

48. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na djelotvoran pravni lijek i imovinu, te zabrana diskriminacije

49. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, zabrane diskriminacije i prava na imovinu, takođe, neosnovani.

Zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije i granice korišćenja ograničenja prava iz člana 18 Evropske konvencije

50. U odnosu na član 17 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17 Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Nadalje, članom 18 Evropske konvencije je propisano: „Ograničenja navedenih prava i sloboda koja su dozvoljena ovom konvencijom ne smiju se primjenjivati u bilo koje druge svrhe osim onih zbog kojih su propisana.“ Iz navedenog proizilazi da ove odredbe Evropske konvencije ne utemeljuju posebna individualna prava, nego predviđaju pravila tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizilazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani. VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije imajući u vidu da je predmetni postupak trajao oko osam godina i tri mjeseci, pri čemu je dužini predmetnog postupka odlučujuće doprinijela okolnost da je predmet nekoliko puta vraćan na ponovni postupak Ministarstvu.

52. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su Ministarstvo i sudovi detaljno i jasno obrazložili nalaz nadležne ljekarske komisije na osnovu kojeg su utvrdili činjenično stanje, te kada su, na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja i na osnovu Pravilnika iz 1993. godine i Zakona o pravima boraca, apelantu utvrdili status ratnog vojnog invalida određene kategorije i određenog procenta vojnog invaliditeta.

53. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije i granica korišćenja ograničenja prava iz člana 18 Evropske konvencije kada ove odredbe Evropske konvencije ne utemeljuju posebna individualna prava, nego predviđaju pravila tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

54. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3015/18 (Ž. Š.) | Sudska praksa | Aktio