Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2651/18 (B. B.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Izdržavanje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2651/18
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2651/18, rješavajući apelaciju Borisa Bjelotomića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Borisa Bjelotomića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 086439 18 Gž od 19. marta 2018. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Boris Bjelotomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 7. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 086439 18 Gž od 19. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i zastupnika mldb. A. B. i O. B. (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 1. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. oktobra 2019. godine, a Osnovni sud 24. oktobra 2019. godine, dok je zastupnik tužilaca odgovor na apelaciju dostavio 23. oktobra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 086439 17 P od 8. decembra 2017. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca, te je presuda Osnovnog suda od 21. januara 2009. godine izmijenjena u dijelu koji se odnosi na određivanje doprinosa za izdržavanje mldb. tužilaca tako što je apelant kao otac tužilaca obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. A. B. isplaćuje iznos od 300.00 KM i mldb. O. B. iznos od 200,00 KM mjesečno, tj. ukupno za oboje djece 500.00 KM na ruke njihove majke S. B. kao zakonske zastupnice, počev od dana podnošenja tužbe pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uslovi ili do drugačije odluke suda, dok su tužioci s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa odbijeni. Istom presudom obavezan je apelant da tužiocima nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda iz 2009. godine razveden brak između apelanta i S. B., nakon čega su njihova zajednička djeca – tužioci povjereni na zaštitu i vaspitanje majci, a apelant je obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje plaća iznose od po 150,00 KM mjesečno za svako dijete. Osnovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju među strankama sporno to što tužioci tvrde da apelant ima mogućnosti da doprinosi u većem iznosu od iznosa koji je utvrđen navedenom pravosnažnom presudom, a da iznos od 300,00 KM, koji je do sada plaćao, nije dovoljan za osnovne egzistencijalne potrebe tužilaca čije su se životne potrebe od donošenja ranije presude udvostručile. U vezi s navedenim, Osnovni sud je ukazao na zaključak Centra za socijalni rad Bijeljina koji u svom nalazu, odnosno socijalnoj anamnezi, navodi da su se potrebe djece promijenile jer su se uzrastom i pohađanjem škole povećali troškovi njihovog izdržavanja, pa prema zaključku Osnovnog suda postoji osnov da se apelantu odredi veći iznos alimentacije od ranije utvrđenog. Nadalje, Osnovni sud je, odlučujući o apelantovim mogućnostima da doprinese povećanom izdržavanju tužilaca, uzeo u obzir obračun plate apelanta koji je bio zaposlen po ugovoru na određeno vrijeme, a koji ističe za šest mjeseci i tvrdnju da on nema drugih primanja osim plate koja iznosi 670,00 KM. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 259 stav 1 Porodičnog zakona, te je zaključio da u konkretnom slučaju nema pouzdan dokaz da apelant ima stalna i redovna primanja i da bi mu se mogla odrediti obaveza izdržavanja u procentnom iznosu shodno gore spomenutoj zakonskoj odredbi, iz kojih razloga je obavezu izdržavanja odredio u fiksnom iznosu. Pored navedenog, Osnovni sud je zaključio da se za određivanje fiksnog iznosa opredijelio i zbog opštepoznate činjenice da apelantov poslodavac isplaćuje zaposlenicima zaradu u jednom iznosu koji prikazuje kao platu na koju plaća doprinose, dok zaposlenicima isplaćuje i dio plate na koji ne plaća doprinose, a koje iznose realno ne prikazuje. Osim toga, Osnovni sud je istakao da apelant ima riješeno stambeno pitanje i da nema obavezu nekih drugih dodatnih troškova izdržavanja, tj. da ima stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, naročito kada se uzme u obzir da majka tužilaca, kojoj su djeca povjerena na staranje i vaspitanje, radi dva posla, pa se, prema stavu Osnovnog suda, postavlja pitanje zašto i apelant ne bi mogao raditi dva posla. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je dosuđen iznos na ime izdržavanja tužilaca u ukupnom iznosu za oboje od 500,00 KM realan i primjeren potrebama djece, a isto tako i mogućnosti apelanta kao roditelja, dok je odbio dio tužbenog zahtjeva koji prelazi potraživanje preko 500,00 KM do 650,00 KM, kako je to bilo postavljeno tužbenim zahtjevom, zaključujući da je u ovom trenutku taj iznos potraživanja neosnovan.
7. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 086439 18 Gž od 19. marta 2018. godine odbijena je žalba tužilaca, a djelimično je uvažena apelantova žalba, te je prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu koji se odnosi na visinu apelantovog doprinosa izdržavanju mldb. A. B., tako što je apelant obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. A. B. plaća mjesečno 250,00 KM (umjesto 300,00 KM), tj. ukupno za oboje djece mjesečno 450,00 KM, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda. Istom presudom, tužioci su obavezani da apelantu naknade troškove žalbenog postupka.
8. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant u toku žalbenog postupka priložio dokaz da je njegov radni odnos kod poslodavca od 5. januara 2018. godine prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme (sa bruto platom od 816,75 KM, odnosno 670,00 KM neto). Okružni sud je dalje istakao da je u konkretnom slučaju nesporno da su potrebe tužilaca znatno povećane u odnosu na raniju odluku, te su se stekli uslovi da se ranija odluka o apelantovom doprinosu njihovom izdržavanju izmijeni u skladu sa članom 263 Porodičnog zakona. Međutim, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud djelimično pogrešno odredio visinu iznosa izdržavanje mldb. A. B., dok je ovaj iznos u odnosu na mldb. O. B. pravilno utvrdio. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je sud, u smislu člana 253 Porodičnog zakona, kod utvrđivanja visine ovog doprinosa dužan da utvrdi, prije svega, potrebe lica koje traži izdržavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njegovih potreba, ali i mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, uzimajući u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove sopstvene potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja. Okružni sud je napomenuo da se izdržavanjem zadovoljavaju potrebe djeteta neophodne za obezbjeđenje njegove egzistencije i obezbjeđenje standarda približno onom koji imaju roditelji, korigovan standardom okoline u kojoj dijete živi. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da i u konkretnom slučaju treba voditi računa o tome da se dosudi iznos koji će te potrebe zadovoljiti bez obzira na eventualno mala mjesečna primanja roditelja koji je obveznik plaćanja doprinosa jer je taj roditelj dužan da iskoristi sve svoje mogućnosti, te da uloži i pojačane napore kako bi obezbijedio pristojnu egzistenciju svom djetetu (član 232 stav 2 Porodičnog zakona). Okružni sud je dalje istakao da iako dijete ne boravi kod roditelja koji se obavezuje na plaćanje izdržavanja, on je time oslobođen svakodnevne i cjelodnevne brige oko zaštite, vaspitanja i čuvanja djeteta, pa su njegove mogućnosti za sticanje dodatnih sredstava time veće, a u konkretnom slučaju apelant radi i za svoj rad prima platu, nema druge djece, ni drugih lica koje je po zakonu dužan da izdržava te, s obzirom na to, može i mora iskoristiti sve svoje mogućnosti da ostvari i dodatnu zaradu. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je adekvatna visina apelantovog doprinosa za izdržavanje djece 250,00 KM za mldb. A. B. i 200,00 KM za mldb. O. B., kako bi se mogle podmiriti njihove osnovne potrebe. Okružni sud je takođe istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da se izdržavanje u konkretnoj situaciji mora odrediti isključivo u procentu od njegove plate koji ne može biti veći od 50%, što bi podrazumijevalo da tu visinu gotovo postiže već dosuđeni iznos ranijom odlukom od 300,00 KM za oboje djece. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 260 stav 3 Porodičnog zakona koji propisuje da će određivanje visine izdržavanja u procentima prema odredbama člana 261 istog zakona sud izreći samo ako je davaocu izdržavanja, plata, penzija ili stalna novčana renta tolika da se iz njene visine može alimentirati izdržavanje, a u konkretnom slučaju apelantova plata nije tako visoka da bi se iz nje alimentiralo izdržavanje (sa procentom od 50% maksimalno), pa je bilo nužno donijeti odluku utvrđivanjem konkretnog novčanog mjesečnog iznosa za izdržavanje u fiksnom iznosu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom, proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe Porodičnog zakona. Apelant proizvoljnu primjenu materijalnog prava vidi u zaključku Okružnog suda da je on tužiocima dužan da isplaćuje povećan, fiksni iznos na ime izdržavanja, a što predstavlja oko 75% njegove plate, odnosno ostaje mu samo 200,00 KM za životne potrebe. Apelant smatra da je Okružni sud trebao da utvrdi navedenu obavezu u procentu shodno odredbama čl. 259 stav 1 i 261 Porodičnog zakona jer se njegova plata, suprotno zaključku Okružnog suda, može alimentirati. Apelant ističe da je Okružni sud, pored navedenih jasno definisanih zakonskih normi, pogrešno primijenio odredbe člana 260 stav 3 Porodičnog zakona.
b) Odgovor na apelaciju
10. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri navodima u obrazloženju osporene presude, te ističe da je svoju odluku donio imajući u vidu navode stranaka i relevantne zakonske odredbe, te da je dao jasne razloge i pravne zaključke u konkretnoj činjeničnoj situaciji koji su u skladu s ustavnim standardima.
11. Osnovni sud je istakao da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje paušalni i netačni budući da je u prvostepenoj presudi detaljno izloženo koji su razlozi za povećanje alimentacije, kao i razlozi za dosuđivanje alimentacije u fiksnom iznosu, a ne u procentu.
12. Zastupnik tužilaca je naveo da su u konkretnom slučaju redovni sudovi donijeli pravilne odluke vodeći računa o najboljem interesu tužilaca, te imajući u vidu Konvenciju o pravima djeteta. Zastupnik tužilaca je dalje istakao da su redovni sudovi pravilno primijenili odredbe člana 253 Porodičnog zakona uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti, a prije svega apelantovo imovinsko stanje, njegove sposobnosti za rad, stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, ali i uzrast tužilaca, njihovo zdravstveno stanje i imovinske prilike u kojima žive. Zbog navedenog, zastupnik tužilaca je predložio da Ustavni sud odbaci ili odbije predmetnu apelaciju.
V.Relevantni propisi
13. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Porodičnog zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 232.
(1)Međusobnom izdržavanju članovi porodice i drugi srodnici doprinose, srazmjerno svojim mogućnostima i sposobnostima, u skladu s potrebama lica kojem se daje izdržavanje.
(2)Roditelji su prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti.
Član 253.
(1)Prilikom utvrđivanja potreba lica koje traži izdržavanje, sud će uzeti u obzir njegovo imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njegovih potreba.
(2)Kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.
(3)Prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja.
Član 259. stav 1.
(1)Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novčane rente.
Član 260. stav 3.
(3)Određivanje visine izdržavanja u procentima prema odredbama člana 261. sud će izreći samo ako je davaocu izdržavanja plata, penzija ili stalna novčana renta, tolika da se iz njene visine može alimentirati izdržavanje.
Član 261.
Procenat iz čl. 259. i 260. ovog zakona ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, a procenat za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50%.
Član 263. stav 1.
Zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 086439 18 Gž od 19. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedena presuda donesena je 19. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
21. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na određivanje visine iznosa doprinosa za izdržavanje, dakle, na predmet građanskopravne prirode. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
22. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe Porodičnog zakona, kada je iznos doprinosa izdržavanja utvrdio u fiksnom iznosu, a ne u procentima.
23. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, po tužbi tužilaca radi ponovnog određivanja visine iznosa doprinosa za izdržavanje, apelant prvostepenom presudom obavezan da tužiocima isplaćuje povećani iznos na ime izdržavanja u odnosu na raniju odluku. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na utvrđenju da su se u međuvremenu egzistencijalne potrebe tužilaca promijenile, dok je, odlučujući o apelantovim mogućnostima da doprinese povećanom izdržavanju tužilaca, prvostepeni sud uzeo u obzir da je apelant u vrijeme donošenja odluke bio zaposlen po ugovoru na određeno vrijeme, pa mu je iznos doprinosa za izdržavanje odredio u fiksnom iznosu jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 259 stav 1 Porodičnog zakona da mu se odredi obaveza izdržavanja u procentu.
26. Ustavni sud dalje zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, djelimično preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantu utvrdio nešto manji iznos doprinosa za izdržavanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da iako je Okružni sud istakao da je u toku žalbenog postupka apelant dostavio dokaz da je njegov radni odnos kod poslodavca u međuvremenu (tj. od 5. januara 2018. godine) prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme, odnosno da apelant ima redovna mjesečna primanja, apelantu je određen iznos izdržavanja u fiksnom iznosu od 450,00 KM (apelantova plata iznosi 670,00 KM), što je suprotno jasnim zakonskim odredbama (čl. 259 stav 1 i 261 Porodičnog zakona) prema kojima se u ovakvoj situaciji iznos izdržavanja određuje u procentu od ličnog dohotka lica koje je dužno da daje izdržavanje, s tim da taj procenat ne može biti veći od 50%. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud svoj stav obrazložio pozivajući se na odredbe člana 260 stav 3 Porodičnog zakona prema kojima će sud određivanje visine izdržavanja u procentima izreći samo ako je plata davaoca izdržavanja tolika da se iz njene visine može alimentirati izdržavanje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Okružni sud zaključio da apelantova plata nije tako visoka da bi se iz nje alimentiralo izdržavanje s procentom koji ne može biti veći od 50%. Međutim, Ustavni sud zapaža da Okružni sud uopšte nije dao svoju ocjenu o tome koja primanja (shodno eventualno statističkim podacima o zajemčenom ličnom dohotku, sudskoj praksi i sl.) smatra visokim ili niskim da bi se iz njih moglo ili ne alimentirati izdržavanje, pa se u tom smislu ukazuje proizvoljnim zaključak tog suda da je u konkretnom slučaju bilo nužno utvrditi obavezu izdržavanja u fiksnom iznosu iz naprijed navedenih razloga. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe Porodičnog zakona u vezi s načinom određivanja visine izdržavanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je postupak okončan osporenom odlukom sproveden uz poštovanje garancije pravičnog postupka u smislu prava na pravično suđenje.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti presudu Okružnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.
VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja postoji očigledna proizvoljnost u načinu na koji je Okružni sud tumačio relevantne odredbe Porodičnog zakona u vezi s načinom određivanja visine izdržavanja, zbog čega se ne može zaključiti da je postupak prema apelantu bio pravičan.
29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević