Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5464/17 ("SIB export - import" d.o.o. Bileća)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5464/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5464/17, rješavajući apelaciju SIB export – import d.o.o. Bileća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija SIB export – import d.o.o. Bileća podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 013828 17 Rev od 6. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. SIB export – import d.o.o. Bileća (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 013828 17 Rev od 6. septembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) i Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), te od „Beka“ a.d. Beograd – u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Viši privredni sud su 22. maja i 8. juna 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Okružni privredni sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Takođe, Ustavni sud je 21. oktobra 2019. godine od Okružnog privrednog suda pribavio informaciju da je osporena odluka Vrhovnog suda uručena apelantu 25. oktobra 2017. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Predmetna parnica je inicirana tužbom Opštine Banjaluka od 20. januara 1992. godine protiv prvotuženog Beogradska konfekcija „Beko“ Beograd i drugotuženog DD „SIB export-import Sarajevo“ (u daljnjem tekstu: SIB Sarajevo) radi poništenja ugovora o prenosu prava raspolaganja na poslovnom prostoru u Banjaluci, ul. Veselina Masleše br. 16 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), koji su tuženi zaključili 10. decembra 1991. godine, te utvrđenja prava preče kupovine u korist Opštine Banjaluka.

7. U toku postupka se umjesto naprijed označenog drugotuženog pojavio apelant, iako se iz stanja spisa ne vidi kako je do ove promjene došlo. Međutim, kako se tome niko nije protivio (ni tužilac ni prvobitno označeni drugotuženi, kao ni prvotuženi) konstatovano je da je došlo do subjektivnog preinačenja tužbe.

8. Apelant je 26. aprila 1996. godine podnio protivtužbu sa zahtjevom da mu Opština Banjaluka i Beogradska konfekcija ,,Beko“ Beograd solidarno predaju u posjed predmetni poslovni prostor, zajedno s robom po popisnoj listi od 31. decembra 1991. godine ili da mu plate iznos od 11,993.334,00 tadašnjih dinara, na ime protivvrijednosti te robe, sa zakonskom zateznom kamatom od 31. decembra 1991. godine do isplate.

9. Na ročištu održanom 9. jula 2003. godine Opština Banjaluka je povukla tužbu (sa čime su se tuženi saglasili) pa su kao stranke u postupku ostali samo apelant kao tužilac i Beogradska konfekcija ,,Beko“ a.d. Beograd kao tuženi s obzirom na to da je ranijim podneskom od 15. septembra 1997. godine povučena protivtužba u odnosu na Opštinu Banjaluka.

10. Rješenjem broj P-3088/01 od 25. septembra 2003. godine sud je razdvojio postupke tako da je postupak po zahtjevu za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora nastavljen, dok je zahtjev za isplatu protivvrijednosti sporne robe s pripadajućom kamatom i troškovima spora izdvojen kao posebna tužba i formiran novi predmet.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

11. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv tuženog („Beko“ a.d. Beograd – u stečaju), uz učešće umješača V. T., Z. K. i O. J. na strani tuženog, radi utvrđenja, Okružni privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 013828 13 Ps 2 od 14. aprila 2015. godine kojom je utvrdio da je osnovano apelantovo osporeno potraživanje i obavezan je tuženi da apelantu kao povjeriocu isplati iznos od 289.961,00 KM i naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 28.063,21 KM (stav 1. izreke presude). Istom presudom (st. 2. i 3. izreke) odbijen je kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa, dok je odbačena tužba u dijelu kojim je tražena isplata zakonske zatezne kamate od 12. marta 1992. godine.

12. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da su SIB Sarajevo i tuženi 10. decembra 1991. godine zaključili ugovor o prenosu prava raspolaganja na poslovnim prostorijama (između ostalih i na predmetnom poslovnom prostoru) uz odgovarajuću naknadu koja je tuženom isplaćena. Nakon toga, SIB Sarajevo je ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora (preuzeo dio robe i radnike saglasno navedenom ugovoru), u kojem je bio do 16. marta 1992. godine kada mu je posjed oduzet po rješenju o izvršenju tržišnog inspektora Opštine Banjaluka zbog neispunjavanja uslova za obavljanje trgovinske djelatnosti. Zatim, 1. juna 1992. godine u posjed predmetnog poslovnog prostora ponovo je ušao tuženi (preuzimajući robu i radnike), koji je prodavao robu koja je pripadala preduzeću SIB Sarajevo, dok je iznose dobijene prodajom ulagao na svoj račun. Prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, vrijednost robe koja se tada nalazila u predmetnom poslovnom prostoru iznosila je 289.961,09 KM. Dalje, SIB Sarajevo i apelant su 7. novembra 2001. godine zaključili „ugovor o podjeli dioničkog kapitala“ iz kojeg proizlazi da je SIB Sarajevo registrovan kao dioničko društvo 11. februara 1991. godine, dok je apelant (kao d.d. SIB export-import Ilidža, Blažuj) registrovan kod suda 26. januara 1994. godine, te da je kasnije izvršena promjena sjedišta apelanta u Trebinje prema rješenju Osnovnog suda Trebinje od 1. aprila 1996. godine. Također, iz navedenog ugovora proizlazi da SIB Sarajevo priznaje pravo apelantovim dioničarima (koji su na teritoriji Republike Srpske registrovali d.d. SIB export-import Trebinje) da im pripada pravo na dio imovine preduzeća iz Sarajeva koja je ostala na području Republike Srpske (između ostalog i predmetni poslovni prostor), dok je usaglašeno da ostala nepokretna imovina na području Federacije BiH pripada preduzeću u Sarajevu. Dalje, utvrđeno je da je apelant 30. aprila i 5. maja 2003. godine (prijavom i dopunom prijave) u postupku stečaja nad tuženim prijavio svoja potraživanja u odnosu na predmetni poslovni prostor i robu koju je tuženi preuzeo s poslovnim prostorom, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok je rješenjem Opštinskog suda u Sarajevu od 25. januara 2011. godine nad preduzećem SIB Sarajevo zaključen likvidacioni postupak.

13. Okružni privredni sud se u obrazloženju presude pozvao na odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kada je obavezao tuženog na isplatu tužbom potraživanog iznosa od 289.961,00 KM. U vezi s tim, sud se pozvao na utvrđeno činjenično stanje i nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, kojem je sud poklonio vjeru kao stručnom i objektivnom, na osnovu kojeg je utvrdio vrijednost postignute koristi koju je bez pravnog osnova ostvario tuženi prodajom robe vlasništvo SIB Sarajevo. Dalje, sud je istakao da predmetni postupak nije nastao u toku niti povodom vođenja stečajnog postupka nad tuženim (rješenjem Trgovinskog suda u Beogradu od 12. februara 2003. godine nad tuženim otvoren stečaj), već je nastao prije pokretanja stečajnog postupka, te da su za ocjenu nadležnosti suda mjerodavne okolnosti koje postoje u vrijeme podnošenja tužbe. Također, sud je ocijenio kao neosnovan prigovor litispendencije koji je istakao tuženi zato što parnice koje su u toku pred Trgovinskim sudom u Beogradu (koje se vode između istih stranaka) nemaju isti pravni osnov i ne predstavljaju prethodno pitanje za vođenje konkretne parnice. Osim toga, Okružni privredni sud je naveo da je ugovorom iz 2001. godine na apelanta preneseno pravo raspolaganja predmetnim poslovnim prostorom, dok je predmet konkretne parnice isplata vrijednosti apelantove robe u predmetnom poslovnom prostoru koju je tuženi prodavao bez pravnog osnova, tako da je apelant aktivno legitimisan da od tuženog traži isplatu vrijednosti robe, odnosno neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije kod apelanta. Takođe, Okružni privredni sud je naveo da su neosnovani prigovori umješača koji se odnose na ništavost ugovora koje su zaključili tuženi i SIB Sarajevo, kao i apelant i SIB Sarajevo (1991. i 2001. godine) s obzirom na to da u zaključenju navedenih ugovora nije ostvaren niti jedan od uslova iz člana 103. ZOO-a.

14. Okružni privredni sud je istakao da je rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci od 17. novembra 2008. godine priznata strana sudska odluka – rješenje Trgovinskog suda u Beogradu od 12. marta 2003. godine s pravnim dejstvom otvaranja stečajnog postupka u Republici Srpskoj, s tim da rješenje o priznanju ima istovremeno pravno značenje rješenja o otvaranju stečajnog postupka. Okružni privredni sud je naveo da je apelant u stečajnom postupku 30. aprila 2003. godine podnio prijavu potraživanja kojom je prijavio potraživanje za robu u iznosu od 471.682 EURA/922.564,00 DEM, dok je 5. maja 2003. godine dopunio prijavu zahtjevom za zakonsku zateznu kamatu od dana preuzimanja robe. U vezi s tim, sud je naveo da je odredbom člana 90. stav 1. tačka 3. Zakona o stečajnom postupku Republike Srbije propisano da se u prijavi potraživanja naročito mora naznačiti iznos potraživanja (posebno iznos glavnog potraživanja s obračunom kamate), odnosno da je apelant bio dužan da u prijavi potraživanja navede, pored iznosa glavnog duga, i iznos obračunate zakonske zatezne kamate. S obzirom na to da apelant nije prijavio zakonsku zateznu kamatu u apsolutnom iznosu, proizlazi da ona nije sačinjena u skladu s navedenom zakonskom odredbom, pa kako se stečajni upravnik nije izjasnio o zakonskoj zateznoj kamati, to je sud odbacio tužbu u tom dijelu kao nedozvoljenu na osnovu odredbe člana 59. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Odluku o troškovima postupka Okružni privredni sud je donio primjenom odredbe člana 386. stav 1. ZPP i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

15. Odlučujući o žalbama apelanta, tuženog i umješača (V. T. i Z. K.), Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 013828 15 Pž od 24. novembra 2016. godine koja je ispravljena Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 013828 16 Pž 2 od 9. decembra 2016. godine (ispravljen pogrešno napisani broj presude). Navedenom presudom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu u pogledu troškova postupka (stav 2. izreke) i odbacujućem dijelu (stav 3. izreke), dok je uvažena žalba tuženog i umješača na strani tuženog (V. T. i Z. K.) i preinačena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu (stav 1. izreke) tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u tom dijelu. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe i odgovora na žalbu, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 21.498,75 KM, a odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova iznad dosuđenog iznosa.

16. U obrazloženju presude Viši privredni sud je prvenstveno ukazao da tuženi i umješači neosnovano osporavaju nadležnost prvostepenog suda za postupanje u konkretnoj parnici budući da ona nije pokrenuta prije stečajnog postupka nad tuženim, tako da ova činjenica (otvaranje stečaja nad tuženim) u konkretnom slučaju nije imala za posljedicu atrakciju nadležnosti u pogledu ove parnice s obzirom na to da su za ocjenu nadležnosti suda mjerodavne okolnosti u vrijeme podnošenja tužbe. Dalje, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti raniji Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji. U vezi s tim, Viši privredni sud se pozvao na odredbu člana 185. Zakona o stečajnom postupku Republike Srbije („Službeni glasnik Republike Srbije“ br. 84/04 i 85/05) kojim je propisano da će se stečajni postupci pokrenuti po Zakonu o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji („Službeni list SFRJ“ broj: 84/89 i „Službeni list SRJ“ br. 37/93 i 28/96) u kojima do dana stupanja na snagu tog zakona sud nije donio odluku o unovčenju imovine ili u kojima nije zaključeno prinudno poravnanje, odnosno u kojima je donesena odluka o unovčenju imovine, ali u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona nije prodato više od 50% od knjigovodstvene vrijednosti imovine, nastaviti po odredbama tog zakona. Viši privredni sud je istakao da se u ovakvoj parnici, s obzirom na to da je prijava apelantovog potraživanja osporena u stečajnom postupku nad tuženim, ne može postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu, već samo deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđivanja osnovanosti potraživanja i unošenja u tabelu priznatih potraživanja. Takođe, sud je naveo da je u članu 90. stav 1. tačka 3. Zakona o stečajnom postupku Republike Srbije propisano da se u prijavi potraživanja mora, između ostalog, naznačiti iznos potraživanja, i to posebno iznos glavnog potraživanja s obračunom kamate. Budući da je apelant u dopuni prijave potraživanja (od 5. maja 2003. godine) tražio kamatu za određeni period bez priloženog obračuna, prvostepeni sud je pravilno odbacio takvu prijavu potraživanja u pogledu zakonske zatezne kamate, te su u vezi s tim bez značaja apelantovi žalbeni navodi u pogledu akcesornosti kamate, neizjašnjavanja stečajnog upravnika i pravne praznine.

17. Viši privredni sud je ponovio nesporno utvrđenu činjenicu da je između SIB Sarajevo i tuženog 10. decembra 1991. godine zaključen ugovor o prenosu prava raspolaganja na poslovnim prostorijama uz naknadu, kao i da su ugovorne strane u skladu sa članom 4. navedenog ugovora saglasne da SIB Sarajevo istovremeno sa stupanjem u posjed prodavnice zapisnički izvrši preuzimanje-kupovinu robe tuženog po sopstvenom izboru, te da će preuzetu robu isplatiti u roku od 90 dana s učešćem od 31,4% u maloprodajnoj cijeni bez poreza. Dalje, pravilno je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza i nalaza i mišljenja vještaka utvrdio vrijednost preuzete robe, međutim, za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu bitno je da li je apelant (tužilac) aktivno legitimisan u pogledu predmeta spora. U vezi s tim, Viši privredni sud je istakao da u vrijeme zaključivanja ugovora iz 1991. godine apelant nije ni postojao, odnosno u konkretnom slučaju se radi o odvojenim pravnim subjektima. U vezi s navedenim, sud je istakao da apelant (tužilac) nije nastao statusnom promjenom-podjelom, pa kako nema diobnog bilansa kojim bi se eventualno izvršila podjela prava i obaveza, odnosno nepokretne i pokretne imovine između SIB Sarajevo i apelanta, zbog toga je bitno što je preneseno na apelanta ugovorom o podjeli dioničkog kapitala od 7. novembra 2001. godine. Istaknuto je da su predmet navedenog ugovora o podjeli dioničkog kapitala (od 7. novembra 2001. godine) bile nepokretnosti, odnosno poslovni prostori (pobliže označeni u članu 3. navedenog ugovora), što nije predmet konkretnog tužbenog zahtjeva u ovoj parnici. Dakle, predmet navedenog ugovora nisu pokretne stvari, odnosno roba, niti se te stvari uopšte spominju u ugovoru od 7. novembra 2001. godine. U vezi s navedenim, Viši privredni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da roba kao pokretna stvar dijeli sudbinu glavne stvari (predmetnog poslovnog prostora) i da je apelant aktivno legitimisan da od tuženog traži isplatu vrijednosti robe. Naime, ovakav zaključak se ne može izvesti iz navedenog ugovora (od 7. novembra 2001. godine) s obzirom na to da se u njemu pokretne stvari odnosno roba uopšte ne spominju. U prilog navedenom ide i činjenica da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu vrijednosti robe SIB Sarajevo u poslovnom prostoru koji je SIB Sarajevo kupio ugovorom od 16. decembra 1991. godine kada apelant još nije ni postojao. Osim toga, kako dalje navodi Viši privredni sud, kod činjenice da predmet ugovora nisu pokretne stvari posebno treba imati u vidu da apelant nije dokazao da postoji bilo kakav akt, odnosno pravni posao kojim je na njega prenesena ta roba ili potraživanje na ime naknade vrijednosti te robe, od čega zavisi njegova aktivna legitimacija. Pored toga, suprotno zaključku prvostepenog suda, roba iz člana 4. navedenog ugovora iz 1991. godine ne dijeli sudbinu nepokretnosti, tj. poslovnog prostora koji je bio predmet ugovora, odnosno ne može se tretirati kao nepokretnost po namjeni u smislu člana 6. stav 4. Zakona o stvarnim pravima s obzirom na to da prema stavu 6. navedenog člana, ako postoji sumnja u to da li je nešto pokretna ili nepokretna stvar, smatra se da je pokretna stvar. U prilog navedenom govori i činjenica da SIB Sarajevo (prema članu 4. navedenog ugovora) nije izvršio preuzimanje-kupovinu cjelokupne robe, već samo robe po sopstvenom izboru, što znači da voljom stranaka ta roba ne prati sudbinu glavne stvari, već ima poseban ugovorni tretman, u čemu nije učestvovao apelant. Viši privredni sud je na osnovu navedenog zaključio da apelant nema pravni osnov za bilo kakav stvarnopravni ili obligacionopravni zahtjev u pogledu pokretnih stvari. Ovo tim prije što u vrijeme zaključenja ugovora iz 1991. godine apelant nije ni postojao (osnovan 1994. godine), što znači da tuženi i umješači osnovano osporavaju apelantovu aktivnu legitimaciju i osnovanost tužbenog zahtjeva, pa su osnovani žalbeni navodi u tom pravcu. Odluku o troškovima postupka Viši privredni sud je donio primjenom odredbe čl. 387 i 396. ZPP, u vezi sa t. br. 2, 9. i 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

18. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 013828 17 Rev od 6. septembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 013828 15 Pž od 24. novembra 2016. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je naveo da drugostepeni sud nije pogriješio kada je usvojio žalbu tuženog i umješača i preinačio prvostepenu presudu, te odbio apelantov zahtjev u cjelini. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je nad tuženim otvoren stečajni postupak, slijedom čega je u smislu odredaba materijalnopravnih propisa koji regulišu stečaj i stečajni postupak (u Republici Srpskoj i u Republici Srbiji) u konkretnom slučaju bilo moguće ishoditi samo odluku kojom se utvrđuje osnovanost potraživanja osporenog u stečajnom postupku i isplatni red kojem pripada. Da bi se uspjelo sa zahtjevom za utvrđenje da je neko potraživanje osnovano, kao i sa zahtjevom za isplatu iznosa koji predstavlja to potraživanje (koje se u konkretnom slučaju ogleda u novčanoj protivvrijednosti robe) s pripadajućom zateznom kamatom, nužno je, prije svega, utvrditi da je podnosilac zahtjeva (ovdje apelant) vlasnik te robe ili titular nekog drugog prava koje bi mu davalo pravo na isplatu njene novčane protivvrijednosti. Vrhovni sud je citirao odredbu člana 20. stav 1. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), koja se treba primijeniti u konkretnom slučaju, te je istakao da apelant svoj zahtjev zasniva na pravnom poslu (ugovorima iz 1991. i 2001. godine). Međutim, kod činjenice da apelant nije ni postojao 1991. godine (kada je zaključen prvi ugovor), da je apelanta 1994. godine osnovao SIB Sarajevo i da kao novoosnovani privredni subjekt nije pravni sljednik SIB Sarajevo, kao i da SIB Sarajevo i apelant ugovorom iz 2001. godine nisu ni spomenuli nikakvu robu (pa ni onu čija novčana protivvrijednost je predmet konkretnog postupka), apelant nije dokazao da je bio vlasnik sporne robe, niti da je bilo kada bio u njenom posjedu ili ostvario neko drugo pravo koje bi njegov zahtjev za utvrđenje osnovanosti osporenog potraživanja i isplatu novčane protivvrijednosti te robe činilo osnovanim. Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud, suprotno apelantovim revizionim navodima, svoju odluku nije zasnovao na drugačijem činjeničnom stanju, nego upravo na činjenicama koje je utvrdio prvostepeni sud, kao i da je pravilno zaključio da sporna roba kao pokretna stvar ne dijeli sudbinu nepokretnosti – predmetnog poslovnog prostora u kojem se nalazila, o čemu je dao argumentovano i jasno obrazloženje koje u svemu prihvata i taj sud. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku apelantove privatizacije, niti je ugovor iz 2001. godine zaključen u vezi s tim postupkom, bespredmetno je apelantovo pozivanje na odredbu člana 2. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH koja priznaje pravo entiteta da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.

19. U vezi s primjenom odredbi člana 99. stav 2. ZOO-a (tumačenje spornih odredbi ugovora zajedničkom namjerom ugovaratelja) pri ocjenjivanju i tumačenju ugovora iz 2001. godine, Vrhovni sud je naveo da je prema utvrđenom činjeničnom stanju navedenim ugovorom između SIB Sarajevo i apelanta podijeljen kapital koji se sastoji od nepokretnosti, te da niti jednom riječju nije spomenuta roba ili kakve druge pokretne stvari ili druga prava i obaveze koji se dijele. Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedeni ugovor ne sadrži nikakve sporne odredbe koje bi bile podložne tumačenju (prema odredbi člana 99. stav 2. ZOO-a) kojim bi se došlo do zaključka da je apelant na osnovu navedenog ugovora stekao bilo kakva prava na robi čiju novčanu protivvrijednost traži u ovom postupku. Takođe, Vrhovni sud je naveo da njegovi zaključci koje je iznio u obrazloženju svoje presude od 17. maja 2013. godine, na koje se apelant poziva u reviziji, važe samo za rješavanje pravne stvari koja je bila predmet tog postupka i nije od značaja za rješavanje konkretnog predmeta. Ovo tim prije što je u tom ranijem postupku predmet spora bio poslovni prostor koji je bio predmet ugovora iz 1991. godine i ugovora iz 2001. godine dok se u konkretnom slučaju radi o robi (odnosno njenoj novčanoj protivvrijednosti) koja se nalazila u tom prostoru 1992. godine, koja, kako je naprijed rečeno, nije ni spomenuta ugovorom iz 2001. godine. Drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi tuženog (na osnovu činjenica koje je utvrdio prvostepeni sud), zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo te je preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Za svoju odluku drugostepeni sud je dao jasne i uvjerljive razloge zbog čega su neosnovani apelantovi revizioni navodi da je pri izradi presude sud povrijedio odredbu člana 191. stav 4. ZPP, zaključio je na kraju Vrhovni sud.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant je detaljno izložio postupak koji je okončan osporenom odlukom, te je istakao da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, kao i da je narušen princip vladavine prava. Apelant smatra da su drugostepeni i Vrhovni sud pogrešno tumačili ugovor iz 2001. godine (zaključen između SIB Sarajevo i apelanta), odnosno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da „roba kao pokretna stvar dijeli sudbinu glavne stvari o kojoj je odlučeno ugovorom…“. Apelant smatra da je predmetnim ugovorom (iz 2001. godine) stekao pravo svojine na predmetnoj robi, te se pozvao na stav Vrhovnog suda u presudi od 17. maja 2013. godine navodeći da je povrijeđen princip vladavine prava jer je Vrhovni sud u istim predmetima donio različite odluke. Dalje, apelant smatra da su drugostepeni i Vrhovni sud u konkretnom slučaju pogrešno tumačili ugovor iz 2001. godine, kao i da ugovor nije tumačen u smislu odredbe člana 99. stav 2. ZOO-a po svom sadržaju, te da su zanemarili odredbe čl. 20, 39. i 41. ZOSPO-a iz kojih proizlazi njegova aktivna legitimacija da potražuje isplatu naknade za robu. Takođe, apelant bitnu povredu postupka obrazlaže na način da drugostepeni sud nije mogao preinačiti prvostepenu presudu bez zakazivanja rasprave jer je utvrdio drugačije činjenično stanje od prvostepenog suda. Osim toga, prilikom odlučivanja o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na kamate, apelant smatra da je trebalo primijeniti odredbe Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji umjesto Zakona o stečajnom postupku (Republike Srbije).

II.Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da u cjelini ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke kojom nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji, te da su u konkretnom predmetu na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim. Vrhovni sud navodi da je iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku, dok apelant uporno sudbinu robe za koju traži isplatu novčane protivvrijednosti veže za odluke kojima je riješen status poslovnog prostora u kojem se ta roba nalazila, iako je drugostepeni sud jasno i ubjedljivo obrazložio (koje obrazloženje je prihvatio i Vrhovni sud) zašto to nije tako.

22. Viši privredni sud u odgovoru navodi da ostaje pri obrazloženju iz svoje presude, te da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji. V.Relevantni propisi

23. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – odluka US). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Predmet svojine i drugih stvarnih prava Član 6.

(1)Predmet prava svojine je individualno određena nepokretna (nepokretnost) ili pokretna (pokretnost) stvar, osim onih koje nisu za to podobne ili je zakonom drukčije određeno.

[…] (4)Stvari koje su po svojoj prirodi pokretne smatraju se u pravnom smislu nepokretnim stvarima ako pripadaju nepokretnosti ili ih zakon izjednačava sa nepokretnostima.

[…] (6)Ako postoji sumnja u to da li je nešto pokretna ili nepokretna stvar, smatra se da je pokretna stvar.

[…]

24. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

[…]

25. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 21.

Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

TUMAČENJE UGOVORA

Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99.

(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

[…] Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 013828 17 Rev od 6. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 23. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje i da se obaveže tuženi da mu kao povjeriocu isplati određeni novčani iznos, tako da se radi o apelantovim građanskim pravima, pa shodno tome apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva navedena odredba.

35. U vezi s apelantovim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

37. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je presudom drugostepenog suda, koja je prethodila osporenoj revizionoj odluci, uvažena žalba tuženog i umješača te je preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, dok je potvrđena prvostepena presuda u jednom dijelu (odbijajući dio u odnosu na troškove postupka i odbacujući dio u odnosu na zakonske zatezne kamate), te obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka. Drugostepeni sud je na osnovu činjenica utvrđenih od prvostepenog suda zaključio da je prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava zaključio da roba kao pokretna stvar (za koju apelant traži isplatu novčane protivvrijednosti) dijeli sudbinu glavne stvari – predmetnog poslovnog prostora u kojem se nalazila. Za svoj zaključak drugostepeni sud je dao iscrpne razloge na način kako su oni prezentovani u činjeničnom dijelu ove odluke. S obzirom na navedeno, proizlazi da je drugostepeni sud u datim okolnostima postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 229. tačka 4. ZPP na koji se eksplicitno i pozvao u obrazloženju svoje odluke. Tom odredbom je propisano: „Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: […] 4. ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo“. U takvim se okolnostima pokazuju neosnovanim apelantovi navodi da drugostepeni sud nije mogao preinačiti prvostepenu presudu bez zakazivanja rasprave. Ustavni sud nadalje zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci ukazao da je pravilna odluka drugostepenog suda koji je svoju odluku donio na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrđeno od prvostepenog suda, te ponovio da apelant nije postojao u vrijeme zaključenja ugovora iz 1991. godine, odnosno da predmet ugovora iz 2001. godine nije bila sporna roba, kao i da apelant u konkretnom predmetu nije dokazao da je bio vlasnik sporne robe niti je ostvario neko drugo pravo koje bi njegov zahtjev činilo osnovanim u skladu s relevantnim odredbama ZOSPO-a. Pri tome je Vrhovni sud jasno ukazao da navedeni ugovor ne sadrži sporne odredbe koje bi bile podložne tumačenju u smislu odredbe člana 99. stav 2. ZOO-a, te obrazložio zašto je neosnovano apelantovo ukazivanje na odluku tog suda u drugom predmetu.

38. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude potvrdio stav drugostepenog suda koji je ukazao na propuste prvostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju. Takođe, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasan stav u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava u konkretnom slučaju, te da je za svoje odlučenje dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg proizlazi da nije ostvarena povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje apelant. Naime, iz obrazloženja osporene i drugostepene presude proizlazi da je, suprotno apelantovim navodima, drugostepeni sud presudu zasnovao na činjeničnom stanju utvrđenom od prvostepenog suda, kao i da je za svoju odluku dao jasno i uvjerljivo obrazloženje. Takođe, Ustavni sud zapaža da je neosnovano apelantovo pozivanje na zaključke Vrhovnog suda iz njegove presude od 17. maja 2013. godine. Ovo iz razloga što se u konkretnom predmetu i predmetu iz 2013. godine ne radi o istom pravnom osnovu (s obzirom na to da je u odluci na koju se apelant poziva predmet spora bio predmetni poslovni prostor dok se u konkretnom slučaju radi o robi koja se nalazila u tom prostoru 1992. godine).

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, suprotno apelantovim navodima, detaljno ispitao sve apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji (da roba kao pokretna stvar dijeli sudbinu glavne stvari, da je stekao pravo svojine na predmetnoj robi ugovorom iz 2001. godine, da se krši princip vladavine prava jer je odluka u konkretnoj stvari suprotna praksi Vrhovnog suda u sličnim predmetima, primjena odredbi člana 99. ZOO-a u vezi s tumačenjem ugovora iz 2001. godine) i dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno dao jasno i precizno obrazloženje zašto je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Takođe, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da osporena odluka u pogledu obrazloženja zadovoljava standard obrazložene odluke u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasno i argumentovano obrazloženje na osnovu kojeg je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. S obzirom na to, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnog suda u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog i procesnog prava prilikom donošenja osporene odluke, koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnog suda, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u vezi s primjenom materijalnog i procesnog prava.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju ovog prava u suštini veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke kojom je potvrdio drugostepenu odluku o odbijanju odbio apelantov tužbeni zahtjev, dao jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava koje ni u jednom segmentu ne ostavljaju dojam bilo kakve proizvoljnosti.

43. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5464/17 ("SIB export - import" d.o.o. Bileća) | Sudska praksa | Aktio