Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-256/19 (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Raskid ugovora
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-256/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-256/19, rješavajući apelaciju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Brčko distrikt Bosne i Hercegovine protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 Ps 003460 17 Rev od 9. novembra 2018.
godine, Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 Ps 003460 17 Pž 3 od 18. avgusta 2017. godine, Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 Ps 003460 16 Ps 3 od 23. maja 2016.
godine i Rješenja o ispravci presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 Ps 003460 16 Ps 3 od 29. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (zamjenik pravobranioca Hana Ahmetbegović), podnio je 16. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Ps 003460 17 Rev od 9. novembra 2018. godine, Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 Ps 003460 17 Pž 3 od 18. avgusta 2017. godine, Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Ps 003460 16 Ps 3 od 23. maja 2016. godine i Rješenja o ispravci presude Osnovnog suda broj 96 0 Ps 003460 16 Ps 3 od 29. decembra 2016. godine (kojim je ispravljena presuda Osnovnog suda od 23. maja 2016. godine tako što se u stavu I izreke ove presude umjesto teksta: „Utvrđuje se da je nezakonit otkaz ugovora od 18. marta 2004. godine…“, unosi ispravan tekst: „Utvrđuje se da je nezakonit raskid ugovora od 18. marta 2004. godine…“.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda od 9. novembra 2018. godine, utvrđeno je da je nezakonit raskid ugovora od 18. marta 2004. godine, od 23. marta 2004. godine (obavijest o raskidu ugovora od 29. decembra 2005. godine), te obavezan apelant da tužitelju/protivtuženom („OPTIMA IT“ d.o.o. Mostar) isplati određeni novčani iznos sa zateznom zakonskom kamatom. Također, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te da se obaveže tužitelj/protivtuženi da apelantu na ime naknade materijalne štete pričinjene neizvršavanjem i raskidom ugovora od 18. marta 2004.godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da su tužitelj, kao izvršitelj, i tuženi (Pravosudna komisija Brčko Distrikta BiH), kao naručitelj, 2004. godine sklopili Ugovor kojim se tužitelj obvezao izraditi software za računarsko vođenje evidencije i obradu predmeta u pravosudnim institucijama tuženog u roku 6 mjeseci od dana prihvatanja projekta od strane naručitelja, a tuženi se obvezao platiti mu cijenu u određenom iznosu. Apelacioni sud je dalje naveo da je tužitelj s ugovorenim radovima otpočeo 19. aprila 2004. godine koji su trebali biti završeni 8. februara 2005. godine, da je ispoštovao obveze u pogledu isporuke robe i najvećeg dijela sistemskog softwera i da je sredinom septembra 2004. godine započeo radove na izradi aplikativnog softwera i radio sve do kraja januara 2005. godine (kada je tuženi naložio obustavu svih radova). Nadalje, Apelacioni sud je naveo da su između stranaka nastali problemi u vezi s izradom aplikativnog softwera, te da je tuženi dopisom od 2. februara 2005. godine naložio obustavu svih radova, te je, smatrajući da tužitelj nije u stanju realizirati ugovoreni posao, obavijestio tužitelja da raskida Ugovor. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da vještačenja i dopune (na prijedlog tužitelja) tima vještaka Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i (na prijedlog tuženog) vještaka informatičke struke I.Č. nisu usaglašena „kada je u pitanju postupanje naručioca i izvršioca posla", ali da nisu ni kontradiktorna. Apelacioni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da vještačenje vještaka I.Č. „nije moglo poslužiti za zaključak o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva" (nije se mogao očitovati o osnovanosti razloga za raskid ugovora), već vještačenje navedenog tima vještaka. Apelacioni sud je naveo da je osnovom provedenih dokaza (vještačenja tima vještaka) utvrđeno da je tužitelj ispunio 85 % ugovorenog posla i da je mogao realizirati ugovoreni posao suglasno ugovoru, projektnom zadatku i metodologiji praćenja i da sa tehničko-informatičkog stanovišta i stanovišta struke nije bilo osnova za raskid Ugovora. Osnovom navedenog, Apelacioni sud je naveo da je tuženi nezakonito raskinuo Ugovor, jer nisu bili ispunjeni uvjeti za raskid ugovora prema članu 18. Ugovora, ni prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima o raskidu ugovora uopće, a ni prema odredbama o raskidu ugovora o djelu koje propisuju članovi 607., 608. i 619, te naglasio da „nije upitna“ ni zakonitost odluke nižestepenih sudova o protivtužbenom zahtjevu u situaciji kada nisu bili ispunjeni uvjeti za jednostrani raskid ugovora.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelant nosilac javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Apelacioni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević