Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3755/19 (A. P.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3755/19
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3755/19, rješavajući apelaciju Aleksandra Popovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Popovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 017324 19 Kž 11 od 29. jula 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 017324 18 K 3-p od 22.
jula 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aleksandar Popović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aleksandra Metlić, advokat iz Banjaluke, podnio je 26. septembra 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 017324 19 Kž 11 od 29. jula 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Na zahtjev Ustavnog suda od 28. oktobra 2019. godine, apelant je 31. oktobra 2019. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 14. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Okružni sud je na osnovu člana 203 st. 1 i 3 u vezi sa članom 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) donio Rješenje broj 11 0 K 017324 18 K 3-p od 22. jula 2019. godine. Tim rješenjem je apelantu i optuženim Vladanu Maliću, Goranu Parašu i Olegu Bandi (u daljnjem tekstu: saoptuženi ili nepravosnažno osuđeni) produžen pritvor iz pritvorskih razloga propisanim članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS koji, prema tom rješenju, može trajati do upućivanja optuženih na izdržavanje kazne zatvora, a najduže devet mjeseci od dana izricanja prvostepene presude. Istim rješenjem je određeno da će se pritvor ukinuti i optuženi pustiti na slobodu ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačava ili potvrđuje. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka, kojom se prvostepena odluka ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke, s tim što će se isti ukinuti uvijek istekom izrečene kazne.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 22. jula 2019. godine u ovom predmetu donesena i javno objavljena presuda kojom su apelant i saoptuženi proglašeni krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u sticaju s krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 2 u vezi sa stavom 1 istog zakona, pa je apelantu i saoptuženim Vladanu Maliću i Goranu Parašu za izvršena krivična djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od po 10 godina i šest mjeseci, a optuženom Olegu Bandi jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci, u koje kazne im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
7. Okružni sud je naveo da je, odlučujući o prijedlogu tužioca, podnesenom prilikom izricanja završne riječi u ovom predmetu, za produženje pritvora nakon izricanja presude iz razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, utvrdio da je ispunjen objektivni uslov za produženje pritvora po ovom pritvorskom osnovu jer se za krivično djelo za koje su optuženi proglašeni krivim može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna. Okružni sud je dalje naveo da je navedeno krivično djelo posebno teško s obzirom na način izvršenja i njegove posljedice, što je opisano u tom rješenju. Istaknuto je da posebnu težinu ovom krivičnom djelu daje činjenica da su apelant i saoptuženi Vladan Malić i Goran Paraš bili pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske – Specijalne jedinice policije (u daljnjem tekstu: MUPRS), a koja činjenica je bila poznata i optuženom Olegu Bandi.
8. Okružni sud je takođe zaključio da u konkretnom slučaju postoje vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu optuženih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Ovo stoga što su gotovo svi štampani i elektronski mediji u Bosni i Hercegovini obavještavali javnost o navedenom krivičnom djelu i postupku koji se vodi protiv optuženih. U više navrata u udarnim TV emisijama je prikazivan video-zapis izvršenja predmetnog krivičnog djela, na kome je vidljivo kako maskirani izvršioci pucaju u pravcu blindiranih vozila u kojima su se nalazili radnici koji su obezbjeđivali transport novca. Naposljetku, kako je navedeno, javnost uznemirava i činjenica da su se na ovakvo djelo odlučili upravo oni koji bi trebali raditi na borbi protiv kriminaliteta i zaštiti građana i njihovih zagarantovanih prava i sloboda.
9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 017324 19 Kž 11od 29. jula 2019. godine odbio kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i saoptuženih, izjavljene protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 017324 18 K 3-p od 22. jula 2019. godine.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju svog rješenja istakao da su, prema njegovom stavu, u obrazloženju pobijanog rješenja, dati jasni i argumentovani razlozi, da se rješenje o produženju pritvora bazira na Presudi Okružnog suda broj 11 0 K 017324 18 K 3-p od 22. jula 2019. godine kojom je utvrđeno da su optuženi počinili krivična djela za koja su optuženi i osuđeni, te da taj pritvor može trajati još najduže devet mjeseci. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je istakao da je s aspekta pravilnosti i zakonitosti pobijanog rješenja, pa time i „zakonitosti“ pritvora, od odlučnog značaja činjenica da je pobijano rješenje (uz prethodno obrazloženje postojanja osuđujuće presude, koja je prethodila odluci o produženju pritvora), doneseno u skladu s odredbom člana 203 stav 1 ZKPRS, te članom 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazano je da je članom 203 stav 1 ZKPRS propisano da će sud, kada izrekne presudu na kaznu zatvora, po službenoj dužnosti ispitati samo postojanje pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. a), v) i g) ZKPRS, ali ne i postojanje osnovane sumnje, kako to žalba branilaca saoptuženih pogrešno tvrdi, jer je u ovoj situaciji riječ o pritvoru nakon izricanja osuđujuće presude. Ovakvo zakonsko rješenje je kompatibilno s odredbom člana 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije kojom je propisana mogućnost „zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, stav 9). Takođe, „zakonitost“ pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu s domaćim zakonom i Evropskom konvencijom.
11. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora prema tom osnovu (vidi Evropski sud Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, serija A, broj 63, stav 35). Budući da su u konkretnom slučaju optuženi nepravosnažnom prvostepenom presudom osuđeni na zatvorske kazne za sticaj krivičnih djela razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 i nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, a kao direktna posljedica te presude im je pobijanim rješenjem produžen pritvor koji, premao tom rješenju, može trajati najduže devet mjeseci.
12. Vrhovni sud je dalje zaključio da žalbenim prigovorima branilaca svih optuženih nije dovedena u sumnju ni pravilnost činjeničnih utvrđenja pobijanog rješenja na kojima zasniva zaključak o neophodnosti produženja pritvora nakon izricanja presude i osude optuženih na kazne zatvora, po uspostavljenom pritvorskom razlogu iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Naime, kako je i Vrhovni sud ponovio, u obrazloženju pobijanog rješenja se pravilno dovodi u međusobnu povezanost način i okolnosti pod kojima je izvršeno krivično djelo razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, i to uz upotrebu vatrenog oružja, automatskih pušaka, a u izvršenje krivičnog djela su ponijeli i ručni raketni bacač M-80, da je napad izvršen na blindirano vozilo za transport novca na auto-putu kojim se kreću i druga vozila, da su optuženi, zajedno s osuđenim Ž. I. bili maskirani, da su, pored upotrijebljene sile i prijetnje prema pripadnicima Agencije „Sektor Security“, koja je obezbjeđivala transport novca imenovane banke i pucali iz automatskih pušaka u pravcu specijalnog – blindiranog vozila za transport novca, u kojem se nalazio novac, pucali i u unutrašnjost ovog vozila, pri čemu je Đ. B., radnik navedene agencije, zadobio lake tjelesne povrede. Navedene okolnosti se pravilno dovode u vezu s težinom posljedice koja se ogleda u visini pribavljene imovinske koristi od preko 60.000,00 KM (prisvojen novac, i to 20.000,00 AUD, 15.000,00 CAD, 400.000,00 HRK, i 240.000,00 EUR, što u protivvrijednosti iznosi 616,548,25 KM), te tjelesnoj povredi jednog lica.
13. Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud pravilno utvrdio i dao obrazložene razloge u pobijanom rješenju za postojanje vanrednih okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora, a koje bi, puštanjem optuženih na slobodu, rezultirale stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Naime, kao vanredne okolnosti koje bi dovele do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda u smislu odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS pravilno Okružni sud obrazlaže činjenicama da su mediji – TV kanali, u svojim udarnim emisijama i dnevnicima, redovno obavještavali javnost da je ovo krivično djelo izvršeno, da je u toku intenzivna potraga za počiniocima, te je javnost obaviještena kada su počinioci otkriveni i lišeni slobode. Prilikom ovih medijskih izvještaja redovno je puštan video-snimak samog izvršenja djela razbojništva, koji je zabilježen nadzornim kamerama blindiranih vozila i koji je kao dokaz izvođen i na glavnom pretresu, a takođe je ovaj snimak prikazivan i dok je trajalo suđenje u prvom postupku, kao i u ponovljenom postupku, te prilikom objavljivanja presude u prvom postupku i u ponovljenom postupku, tako da je, gledajući taj snimak u više navrata, šira javnost u potpunosti upoznata s načinom izvršenja predmetnog krivičnog djela, koje je posebno teško s obzirom na obrazloženi način i okolnosti izvršenja i posljedicu. Upoznati su sa činjenicom da su apelant i optuženi Vladan Malić i Goran Paraš pripadnici Specijalne jedinice MUPRS, kao i saoptuženi Oleg Banda, kojem je ova činjenica kao saizvršiocu bila poznata, naoružani automatskim puškama, a na snimku se vidi i pripremljen ručni raketni bacač M-80, da je šira javnost vidjela upotrebu sile i prijetnju, pucanjem iz vatrenog oružja po vozilu i u unutrašnjost vozila, te čin ranjavanja jednog lica. Šira javnost je upoznata i s činjenicom da otuđeni novac nikada nije pronađen, a radi se o velikom iznosu novca od preko 600.000,00 KM.
14. Vrhovni sud je ocijenio da je Okružni sud sve navedene okolnosti pravilno ocijenio kao vanredne okolnosti koje bi, puštanjem optuženih na slobodu, izazvale reakciju građana i dovele do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda u smislu iskazivanja negodovanja zbog nepovjerenja u rad policije, a pogotovo kod činjenice da se od apelanta i saoptuženih Vladana Malića i Gorana Paraša očekuje otkrivanje počinilaca krivičnih djela, a ne da oni čine ovako teško krivično djelo.
15. Sve navedene i obrazložene okolnosti za konkretnu situaciju, u pogledu postojanja stvarne prijetnje narušavanja javnog reda, kao osnova iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, odnose se na konkretne radnje i događaje u vremenu relevantnom za produženje pritvora koje, i prema ocjeni Vrhovnog suda, potvrđuju pravilnost zaključka o nužnosti dalje mjere pritvora po navedenom pritvorskom osnovu, zbog čega su bez osnova i žalbeni prigovori apelantovog branioca u vezi s prijedlogom o izricanju mjera zabrane ovom optuženom umjesto pritvora.
16. Zbog svega navedenog, bez osnova su i oni argumenti iz žalbi u prilog tvrdnji da dati razlozi u pobijanom rješenju o postojanju vanrednih okolnosti koje bi, puštanjem optuženih na slobodu, rezultirale stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda i time pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS nisu konkretizovani, niti zasnovani na dokazima (pa ni na indicijama), već izneseni kao apstraktni i zasnovani samo na pretpostavkama.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 i člana 6 Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je rješenjem Okružnog suda od 22. jula 2019. godine, nakon izricanja prvostepene presude, produžen pritvor u kojem se inače nalazi od 13. januara 2016. godine, te je određeno da pritvor može trajati najduže devet mjeseci od izricanja prvostepene presude. Smatra da je ovakva odluka nezakonita, te da ne postoje razlozi za primjenjivanje najteže mjere obezbjeđivanja prisustva optuženog u postupku. Apelant smatra da ne postoje opravdani razlozi zbog kojih se izriče ova najstroža mjera, te da tužilac, ali ni sud nisu uopšte uzeli u razmatranje primjenu nekih drugih mjera predviđenih ZKP-om, a imajući u vidu da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), mjera pritvora treba da bude izuzetak, a ne pravilo, te da se sprovodi samo izuzetno. Smatra da su sudovi donijeli pogrešan zaključak o postojanju pritvorskog osnova po tački g) člana 197 ZKP-a, a samim tim su i donesena rješenja nezakonita. Najprije, prvostepeni sud drži da je nepravosnažno donesena presuda nesporno utvrdila da su optuženi, a među njima i apelant, učinili krivično djelo za koje se terete, a sve imajući u vidu da ta presuda nije pravnosnažna, te da se ovakvom tvrdnjom ne može zasnivati doneseno rješenje o produženju pritvora. Naime, obrazloženje razloga iz kojih sudovi vide argumente za produženje pritvora po ovoj tački ne sadrži sveobuhvatan koncept javnog reda i dato obrazloženje ne sadrži konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda. Činjenice na koje se sud poziva pri produženju pritvora, koje se sastoje samo od pozivanja na način i okolnosti pod kojima je krivično djelo izvršeno, pripadnosti apelanta MUPRS i pozivanja na osuđujuću presudu koja je nepravosnažna, a ne na njegove buduće posljedice ako se apelantu ne odredi pritvor, nisu dovoljne za određivanje ove mjere koja treba da služi u krajnjoj nuždi jer se ovom mjerom zadire u najosjetljivija ljudska prava koja se ovim putem ograničavaju. Tako prvostepeni sud, što potvrđuje i drugostepeni sud, u obrazlaganju stvarne prijetnje po javni red i mir navodi određene medijske emisije i priloge na TV kanalima o datom djelu, kao i snimak cijelog događaja, na kojima se navodno može identifikovati apelant (iako u toku cijelog postupka nije pronađen niti jedan materijalni dokaz o njegovom prisustvu i učestvovanju u datom događaju – DNK tragovi i sl.) Međutim, ni prvostepeni sud, a slijedom toga ni drugostepeni, nije izložio argumente koja je to prijetnja javnom redu koja bi nastupila puštanjem na slobodu apelanta, tj. nije konkretizovana niti eksplicitno dokazana dokazima koji pokazuju da bi puštanje apelanta na slobodu dovelo do rasprostranjenih i trajnih prijetnji po bezbjednost građana u pogledu javnog reda (a na koju obavezu ukazuje i ranije donijeta Odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 1631/18 od 11. maja 2018. godine). Pored gore navedenih vanrednih okolnosti iskazanih kroz emitovanje i izvještavanje TV kanala o predmetnom događaju, prvostepeni sud kao jedan od razloga određivanja pritvora ponovo ističe činjenicu da je apelant bio pripadnik MUPRS. Dakle, prvostepeni sud, a potvrđivanjem njegovog rješenja i drugostepeni sud, i dalje svrhu određivanja pritvora iz gore navedenog pritvorskog razloga stavlja na objašnjenje načina na koji je navodno djelo učinjeno, a ne na njegove buduće posljedice ako se optuženom ne odredi pritvor, odnosno jasnu konkretizaciju ugroženosti građana i njihove imovine puštanjem na slobodu njegovog branjenika. Imajući u vidu pobijajuća rješenja, sasvim je očigledno da je ovo objašnjenje izostalo. Sve ovo pokazuju i već donesene dvije odluke Ustavnog suda povodom ovog predmeta (AP 1631/18 od 11. maja 2018. godine i AP 3076/18 od 5. jula 2018. godine), koji je ustanovio kršenje prava i sloboda apelanata (drugih optuženih u ovom krivičnom predmetu). Apelant je istakao da se u pritvoru nalazi od 15. januara 2016. godine, a da je Ustavni sud do sada već dva puta nalazio da je pritvor nezakonit. Prema njegovom mišljenju, s obzirom na vrijeme koje je već proveo u pritvoru, ista svrha bi se mogla postići i određivanjem mjera zabrane kao blažih mjera, a u osporenim rješenjima se uopšte i ne spominje takva mogućnost.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud, Okružni sud i Republičko tužilaštvo su naveli da su u ovom krivičnom postupku u svemu ispoštovana apelantova prava, koja mu garantuje Ustav BiH i Evropska konvencija, te da nije došlo do kršenja apelantovih prava pobrojanih u apelaciji.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203. st. (1), (3) i (5) (1)Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostepene odluke.
(5) Pritvor se uvijek ukida istekom izrečene kazne.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 017324 19 Kž 11 od 29. jula 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelant primio 2. avgusta 2019. godine, a da je apelacija podnesena 26. septembra 2019. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije te pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji obrazložio samo navode o povredi prava na ličnu slobodu i bezbjednost, te da eventualnu povredu prava na pravično suđenje, izuzev navođenja u dijelu 5 obrasca apelacije, nije ni na koji način obrazložio, iz kojeg razloga će Ustavni sud ispitati samo apelantove navode o povredi prava na ličnu slobodu i bezbjednost. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
26. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(...)
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
(…)
27. Apelant tvrdi da sudovi nisu ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak o ispunjenosti uslova za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, pa da mu je tako prekršeno pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, te da sud u osporenim rješenjima nije razmotrio mogućnost izricanja mjera zabrane. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da se apelant nalazi u pritvoru počev od 13. januara 2016. godine, te da je pritvor koji je apelantu određen rješenjima koja su predmet osporavanja u ovom apelacionom postupku, propisan članom 203 stav (3) ZKPRS, dakle, radi se o pritvoru koji je određen nakon izricanja prvostepene presude. U tom smislu je osporeno prvostepeno Rješenje broj 11 0 K 017324 18 K 3-p od 22. jula 2019. godine kojim je apelantu produžen pritvor donio Okružni sud nakon što je izrekao prvostepenu presudu kojom je apelanta (i saoptužene) proglasio krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS u sticaju s krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 2 u vezi sa stavom 1 istog zakona. Naime, Okružni sud je usvojio zahtjev tužioca i apelantu i ostalim nepravosnažno osuđenim (Vladanu Maliću, Goranu Parašu i Olegu Bandi) produžio pritvor, nalazeći da su ispunjeni uslovi propisani članom 197 stav (1) tačka g) ZKPRS. Odlučujući o žalbama branilaca apelanta i ostalih nepravosnažno osuđenih lica, navedeno rješenje Okružnog suda je preispitao Vrhovni sud i donio Rješenje broj 11 0 K 017324 19 Kž 11od 29. jula 2019. godine kojim su žalbe odbijene kao neosnovane.
28. Budući da apelant u konkretnom slučaju ukazuje na povredu prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je u praksi Evropskog suda jasno navedeno da je značenje pojma „zakonitost“ u stavu 4 člana 5 Evropske konvencije identično onome u stavu 1, te da se zakonitost hapšenja ili pritvora mora razmatrati ne samo u svjetlu domaćeg zakona već i teksta same Evropske konvencije, principa sadržanih u tekstu Evropske konvencije i ograničenja propisanih stavom 1 člana 5 Evropske konvencije. Shodno stavu 4 člana 5, uhapšeno ili pritvoreno lice ima pravo na preispitivanje zakonitosti hapšenja i pritvaranja u postupku u kojem će se preispitati i procesni i materijalni uslovi koji su, shodno Evropskoj konvenciji, od ključnog značaja za zakonitost lišavanja slobode. To znači, kako je zaključio Evropski sud u predmetu Brogan (vidi Evropski sud, Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija br. 11209/84, 11234/84, 11266/84, 11386/85 od 30. maja 1989. godine), da je podnosiocima predstavke morao da bude dostupan pravni lijek na osnovu kojeg bi nadležni sudski organ preispitao ne samo procesne garancije propisane domaćim pravom već i osnov za postojanje razumne sumnje za hapšenje, kao i legitimnosti cilja koji se hapšenjem i zadržavanjem u pritvoru želi postići.
29. Dalje, a prije ispitivanja apelantovih navoda iz ove apelacije, Ustavni sud podsjeća da je prethodno, 11. maja 2018. godine, odlučujući o apelantovoj apelaciji, te o apelaciji Vladana Malića, Gorana Paraša i Olega Bande, koje su podnesene protiv istih rješenja Vrhovnog suda br. 11 0 K 017324 18 Kž 5 od 20. februara 2018. godine i 11 0 K 017324 17 Kž 4 od 18. januara 2018. godine, donio odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1631/18 i AP 1484/18 (vidi www.ustavnisud.ba) u kojim je utvrdio da postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta/apelanata na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima usljed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredbi člana 197 stav 1 tačka g)
ZKPRS.
30. Ustavni sud podsjeća da je zatim, odlučujući o apelaciji Vladana Malića, Gorana Paraša i Olega Bande u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3076/18 od 5. jula 2018. godine (vidi tačku 33, dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju navedenih optuženih, te je ukinuo rješenje Vrhovnog suda od 3. aprila 2018. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu s nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 5 Evropske konvencije. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima usljed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda.
31. Ustavni sud konstatuje da su u rješenjima koje su donijeli redovni sudovi u postupku produžavanja pritvora, povodom kojih je Ustavni sud utvrdio povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost, Vrhovni sud u Rješenju broj 11 0 K 017324 18 Kž 5 od 20. februara 2018. godine, koje je bilo predmet ispitivanja u postupcima povodom kojih su donesene odluke br. AP 1631/18 i AP 1484/18, naveo: „[...] da se postupak vodi zbog krivičnih djela za koje se može izreći kazna zatvora deset godina i teža, a da su okolnosti pod kojima su ta djela počinjena, onako kako su opisana u izreci prvostepene presude, takve da nesumnjivo upućuju na mogućnost nastupanja vanrednih okolnosti koje predstavljaju stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda. Te okolnosti se odnose na način kako su se optuženi međusobno dogovarali o izvršenju djela, na koji način su došli do oružja koje su upotrijebili u izvršenju djela, te načinu kako će učinjena djela prikriti, te kako će sakriti oružje kojim je krivično djelo razbojništva izvršeno. Sve te okolnosti u svojoj sveukupnosti nesumnjivo upućuju na zaključak da se radi o krivičnim djelima koja su tako teška da bi puštanje optuženih na slobodu nesumnjivo prouzrokovalo okolnosti koje bi mogle dovesti do remećenja javnog reda, bez obzira na to što je od izvršenja djela proteklo vrijeme od dvije godine i šest mjeseci. Svojstvo optuženih (pripadnici Specijalne jedinice policije MUPRS) nesumnjivo daje posebnu težinu djelu za koje su optuženi, što, i prema ocjeni ovog vijeća, upućuje na zaključak da se dalji postupak u ovom predmetu ne bi mogao nesmetano voditi ako bi optuženi bili pušteni na slobodu, a imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti.“ Takođe, u Rješenju broj 11 0K 017324 18 Kž 6 od 3. aprila 2018. godine koje je bilo predmet ispitivanja u predmetu broj AP 3076/18 Vrhovni sud je naveo: „Naime, pravilno se u pobijanom rješenju dovode u međusobnu povezanost okolnosti pod kojima je izvršeno krivično djelo razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, kao i njegove posljedice (pribavljanje imovinske koristi od preko 600.000,00 KM, jedno lice je zadobilo tjelesne povrede), da je djelo izvršeno uz upotrebu vatrenog oružja, napadom na blindirano vozilo u kojem je transportovan novac, na auto-putu na kojem se kreću i druga vozila. Navedene okolnosti se pravilno u pobijanom rješenju dovode u vezu s činjenicom da su optuženi Vladan Malić, [apelant] i Goran Paraš bili pripadnici MUPRS – Specijalne jedinice policije, a koja činjenica je bila poznata i optuženom Olegu Bandi, tako da, i prema ocjeni ovog suda, sve navedene okolnosti ukazuju na nužnost produženja pritvora po osnovu odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.“
32. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant u podnesenoj apelaciji u prilog svojim navodima ukazao na odluke Ustavnog suda br. AP 1631/18 i AP 3076/18.
33. Međutim, Ustavni sud konstatuje da apelant u apelaciji nije naveo da je nakon tih odluka, u daljem toku predmetnog krivičnog postupka, redovni sud, u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3076/18, u novim rješenjima, između ostalog, dodatno obrazložio postojanje okolnosti u prilog ispunjenosti uslova za pritvor propisanih članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Naime, u postupku izvršenja ove odluke Vrhovni sud je rješenjem od 20. jula 2018. godine uvažio žalbe saoptuženih, a u odnosu na apelanta povodom te žalbe, po službenoj dužnosti ukinuo rješenje Okružnog suda od 26. marta 2018. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje tom sudu. Okružni sud je u ponovnom postupku zaključio da u odnosu na apelanta i ostale optužene postoji razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS zbog čega im je pritvor produžen. Naime, Okružni sud, a zatim i Vrhovni sud su u novim rješenjima (br. 11 0 K 017324 18 Kv 12-p od 23. jula 2018. godine i 11 0 K 017324 18 Kž 9 od 31. jula 2018. godine), pored okolnosti koje su navedene u ranijim rješenjima, a koje se odnose na propisanu kaznu za krivično djelo povodom kojeg se vodi predmetni krivični postupak, dodatno obrazložili način i posljedice izvršenja krivičnog djela, zatim ukazali na svojstvo koje su optuženi imali, te konačno da su naveli kao vanredne okolnosti koje bi dovele do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda u smislu odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, činjenice da su mediji – TV kanali, u svojim udarnim emisijama i dnevnicima, redovno obavještavali javnost da je ovo krivično djelo izvršeno, da je u toku intenzivna potraga za počiniocima, te je javnost obaviještena kada su počinioci otkriveni i lišeni slobode. Prilikom ovih medijskih izvještaja, kako je dalje navedeno, redovno je puštan video-snimak samog izvršenja djela razbojništva, koji je zabilježen nadzornim kamerama blindiranih vozila, a takođe je ovaj snimak prikazivan i dok je trajalo suđenje u prvom postupku, kao i u ponovljenom postupku, te prilikom objavljivanja presude u prvom postupku i u ponovljenom postupku, tako da je, gledajući taj snimak, u više navrata šira javnost u potpunosti upoznata s načinom izvršenja predmetnog krivičnog djela koje je posebno teško s obzirom na obrazloženi način i okolnosti izvršenja i posljedice.“ Upoznati su s činjenicom da su apelant i saoptuženi Vedran Malić i Goran Paraš pripadnici Specijalne jedinice MUPRS i optuženi Oleg Banda, kojem je ova činjenica kao saizvršiocu bila poznata, naoružani automatskim puškama, a na snimku se vidi i pripremljen ručni raketni bacač M-80, da je šira javnost vidjela upotrebu silu i prijetnju, pucanjem iz vatrenog oružja po vozilu i u unutrašnjost vozila, te čin ranjavanja jednog lica. Šira javnost je upoznata i s činjenicom da otuđeni novac nikada nije pronađen, a radi se o velikom iznosu novca od preko 600.000,00 KM. Navedene okolnosti su istaknute i u rješenjima Vrhovnog suda br. 11 0 K 017324 18 Kž 10 od 11. oktobra 2018. godine i 11 0 K 017324 18 Kž 7 od 18. septembra 2018. godine, koja su donesena u daljem toku predmetnog postupka.
34. Ustavni sud podsjeća da je razmatrao i apelacije koje je apelant podnio protiv rješenja navedenih u prethodnoj tački ove odluke, te da je tim povodom donio odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4936/18 od 11. oktobra 2018. godine i AP 6069/18 od 10. januara 2019. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima je odbio apelantove apelacije podnesene protiv daljih rješenja o produžavanju pritvora apelantu. Takođe, Ustavni sud je Odlukom broj AP 6412/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio i apelaciju saoptuženih podnesenu protiv rješenja Vrhovnog suda br. 11 0 K 017324 18 Kž 10 od 11. oktobra 2018. godine i 11 0 K 017324 18 Kž 7 od 18. septembra 2018. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3076/18, odlučujući o apelaciji koju je apelant podnio protiv rješenja o produženju pritvora, donio Odluku broj AP 4936/18 od 11. oktobra 2018. godine u kojoj je utvrdio da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluku o produženju pritvora preispita nadležni sud kako u pogledu poštovanja proceduralnih tako i materijalnih pretpostavki za određivanje pritvora, te kada je nadležni sud detaljno ispitao apelantove navode i ocijenio ih neosnovanim, dovodeći u uzajamnu vezu konkretne okolnosti koje govore u prilog ispunjenosti zakonom propisanog uslova na osnovu kojeg je apelantu produžen pritvor. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je, odlučujući o apelaciji koju je apelant podnio i protiv rješenja o produženju pritvora, donio Odluku broj AP 6069/18 od 10. januara 2019. godine u kojoj je utvrdio da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluku o produženju pritvora preispita nadležni sud kako u pogledu poštovanja proceduralnih tako i materijalnih pretpostavki za određivanje pritvora, te kada je nadležni sud detaljno ispitao apelantove navode i ocijenio ih neosnovanim, dovodeći u uzajamnu vezu konkretne okolnosti koje govore u prilog ispunjenosti zakonom propisanog uslova na osnovu kojeg je apelantu produžen pritvor.
35. Rezimirajući prethodno navedeno, Ustavni sud konstatuje da je u rješenjima povodom kojih su donesene odluke br. AP 1631/18 i AP 1484/18 utvrdio povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost apelanta i saoptuženih, te da je, odlučujući o apelaciji saoptuženih u predmetu broj AP 3076/18, takođe utvrdio povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost. Međutim, Ustavni sud je nakon toga u više navrata ispitivao nova rješenja o pritvoru koja su donijeli redovni sudovi u predmetnom postupku, te je tim povodom donio odluke br. AP 4936/18, AP 6412/18 i AP 6069/18 u kojim je odbio apelacije apelanta/apelanata zaključivši da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo podnosioca apelacije na ličnu slobodu i bezbjednost.
36. Vraćajući se na konkretni predmet, Ustavni sud konstatuje da je osporenim rješenjima u ovoj apelaciji, apelantu, nakon donošenja prvostepene presude, ponovno produžen pritvor iz razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Navedeni osnov za određivanje, odnosno produženje pritvora, iz citirane odredbe može se primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
37. Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može da se koristi kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51 i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u nekim svojim odlukama (vidi, Ustavni sud, pored ostalih, odluke broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine i broj AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da i Komitet ministara Savjeta Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13).
38. Ustavni sud najprije zapaža da su redovni sudovi zaključak o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS zasnovali na težini krivičnog djela i visini zaprijećene kazne, na načinu izvršenja, posljedicama i medijskoj pažnji koju je privukao sporni događaj.
39. Ustavni sud zapaža da je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, već način izvršenja krivičnog djela izazvao narušavanje javnog reda – sporni događaj se odigrao „usred dana“ i na auto-putu, koji nesporno predstavlja javno mjesto. Nadalje, apelant je nepravosnažno osuđen da je uz upotrebu vatrenog oružja, zajedno s ostalim optuženim, a usljed čega je jedno lice zadobilo i povrede, opljačkao blindirano vozilo u kojem je prevožen novac označene banke. Radnje za koje se osnovano sumnjiče apelant i ostali optuženi imale su za posljedicu otuđenje značajnog iznosa novca koji do danas nije pronađen. Nadalje, apelant i još dvojica optuženih u vrijeme izvršenja radnji za koje su nepravosnažno osuđeni bili su pripadnici MUPRS, tj. ovlašćena službena lica čiji je zadatak da upravo sprečavaju izvršenje krivičnih djela, a ne da ih sami i čine. Shodno navedenom, proizlazi da je apelant nepravosnažno osuđen za krivično djelo „posebne težine“, pa nije nerazumno zaključiti da bi apelantovo puštanje na slobodu moglo uzrokovati narušavanje javnog reda. Naime, puštanje na slobodu apelanta, kao nekog kome je bila povjerena zaštita života i imovine drugih, koji je prekršio ovu obavezu, predstavlja vanrednu okolnost, kod građana može izazvati nesigurnost i nezadovoljstvo koje bi rezultiralo narušavanjem javnog reda. Ovo tim prije što je pri izvršenju krivičnog djela korišteno i vatreno oružje – automatske puške, kao i da je bio pripremljen minobacač. Najzad, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je, na osnovu snimka nadzorne video-kamere sa blindiranog vozila sa spornim događajem upoznata i najšira javnost jer su ga TV stanice u udarnim terminima emitovale u vrijeme kada je trajala potraga za apelantom i ostalim optuženim, te nastavile da emituju i nakon što su apelant i ostali optuženi uhapšeni, kao i tokom izvještavanja o krivičnom postupku protiv njih.
40. Najzad, u ovom dijelu Ustavni sud podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu Ustavni sud, imajući u vidu sve naprijed navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi, usljed naprijed navedenih konkretnih okolnosti, puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda.
41. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluku o produženju pritvora preispita nadležni sud kako u pogledu poštovanja proceduralnih tako i materijalnih pretpostavki za određivanje pritvora, da je Vrhovni sud ispitao apelantove navode i ocijenio ih neosnovanim dovodeći u uzajamnu vezu konkretne okolnosti koje govore u prilog ispunjenosti zakonom propisanog uslova na osnovu kojeg je apelantu produžen pritvor.
42. Apelant je ukazao i da redovni sud, budući da se nalazi u pritvoru počev od 15. januara 2016. godine, nije razmotrio mogućnost izricanja mjera zabrane. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da sudski organ prilikom odlučenja mora biti svjestan da je lišavanje slobode nasuprot pravu na bezbjednost kao osnovnom ljudskom pravu ultima ratio, te da mjere zabrane moraju biti upotrijebljene ako se može postići cilj (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Stögmuller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, serija A, broj 9, stav 15). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da prvostepeni sud nije razmatrao opravdanost izricanja mjera zabrane, ali da iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizlazi da je Vrhovni sud razmotrio navedene apelantove navode, te je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za izricanje mjera zabrane. Stoga, imajući u vidu da apelant, izuzev navedenih tvrdnji, u apelaciji nije naveo detaljnije razloge zbog kojih smatra da bi izricanje mjera zabrane u okolnostima konkretnog slučaja zaista bilo opravdano, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da nedostatak obrazloženja prvostepenog suda o eventualnoj opravdanosti izricanja mjera zabrane u situaciji kada je taj sud zaključio da postoje zakonski razlozi za pritvor i kada je mogućnost izricanja mjera zabrane razmotrio drugostepeni sud, mogao dovesti do povrede apelantovog prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, zbog čega su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
43. Stoga, Ustavni sud, uzimajući u obzir i ranije donesene odluke u ovom predmetu, zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije.
44. Nezavisno od zaključka iz prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud potiče što hitnije rješavanje ovog predmeta, bez odlaganja i tereta za učesnike postupka. VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluku o produženju pritvora preispita nadležni sud kako u pogledu poštovanja proceduralnih tako i materijalnih pretpostavki za određivanje pritvora, te kada je nadležni sud detaljno ispitao apelantove navode i ocijenio ih neosnovanim dovodeći u uzajamnu vezu konkretne okolnosti koje govore u prilog ispunjenosti zakonom propisanog uslova na osnovu kojeg je apelantu produžen pritvor.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević