Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-904/19 (S.V.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-904/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-904/19, rješavajući apelaciju S. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. V.

protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 230176 18 Kž od 4. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vitomir Gajić advokat iz Banjaluke, podnio je 28. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 230176 18 Kž od 4. decembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 233. stav 1. Krivičnog zakona RS (čija obilježja su pobliže opisana u izreci prvostepene presude) te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, dok je ošte ćeni P.K. upućen da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da apelantovi navodi nisu doveli u sumnju pravilnost zaključka prvostepenog suda da svi dokazi (saslušanje svjedoka ošte ćenog P.K., te uvid u objektivne dokaze), cijenjeni u skladu s članom 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS, nesumnjivo potvrđuju da je apelant kritične prilike u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi ušao u ku ću oštećenog P.K. i uz primjenu sile oduzeo njegov mobilni telefon na način bliže opisan u izreci prvostepene presude i da je time učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud, prilikom ocjene vjerodostojnosti i dokazne vrijednosti iskaza ošte ćenog, imao u vidu da je oštećeni obrazložio da je dobro upamtio lice napadača (pri čemu je gledao direktno apelanta u lice, dok je apelant sageo glavu i nije mogao da mu uzvrati pogled), te da je i prilikom prepoznavanja i saslušanja u istrazi opisao napadača s dovoljno pojedinosti i nije se dvoumio kada je prepoznao apelanta kao napadača među više drugih lica sličnog izgleda. Nadalje, Okružni sud je naveo da izjašnjenje oštećenog prilikom prepoznavanja da lice pod rednim brojem tri najviše odgovara licu koje je nad njim izvršilo krivično djelo razbojništva ne znači da je oštećeni nesiguran ve ć da je u toj mjeri oprezan da u tom vremenu (kad od razbojništva nad njim nije proteklo ni 24 sata) nije bio još uvijek dovoljno smiren. Okružni sud je naveo da je oštećeni u međuvremenu (kako je prošlo više godina do glavnog pretresa) stekao sigurnost i obrazložio sudu da se lika apelanta kao napadača sje ća jasno, jer mu se urezao u pamćenje tako da misli da ga neće nikad zaboraviti. Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud osnovano zaključio da je iskaz oštećenog potvrđen i objektivnim dokazima (dokazi prikupljeni tokom uviđaja i rezultati izvršenog prepoznavanja), te da je (cijeneći da je oštećeni vrlo jasno i dosljedno opisao kritični događaj) osnovano zaključio da je iskaz oštećenog u cijelosti vjerodostojan i da mu se može pokloniti puna vjera prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, kako u pogledu radnji koje je nad njim poduzeo učinilac predmetnog krivičnog djela, tako i da je to djelo učinio apelant. Okružni sud je naveo da ni jedna od bitnih navoda optužbe koji određuju predmetno djelo apelanta kao krivično djelo razbojništva i samog apelanta kao učinioca tog djela nije ostalo u sumnji, zbog čega nema ni osnova za primjenu principa in dubio pro reo, te naglasio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjen član 233. stav 1. Krivičnog zakona RS.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da u predmetnom postupku dokazi nisu pravilno cijenjeni, te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Naime, apelant navodi da „ subjektivni dokazi ne potvrđuju van svake sumnje identitet apelanta kao izvršioca djela, dok objektivni dokazi uopće ne dovode apelanta u vezu sa izvršenjem djela, te da su bili ispunjeni uslovi za primjenu pravila in dubio pro reo“. Apelant navodi da „nije pravilan zaključak pobijane presude o dokaznoj snazi iskaza oštećenog, pogotovo u pogledu mogućnosti pravilnog opisivanja napadača“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS). Pri tome, prema članu 15. Zakona o krivičnom postupku RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno ukazali na dokaze na kojima su zasnovali svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su, kako je navedeno, izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-904/19 (S.V.) | Sudska praksa | Aktio