Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1681/18 (Razvojna banka Federacije BiH)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Zastara
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1681/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1681/18, rješavajući apelaciju Razvojne banke Federacije BiH, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Razvojne banke Federacije BiH podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 I 036658 17 Rev od 12. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 036658 15 P od 11.
oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Razvojna banka Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 14. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 I 036658 17 Rev od 12. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 036658 15 P od 11. oktobra 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 036658 15 P od 11. oktobra 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (I.P.) da mu na ime Ugovora o kreditu br. 01/96 od 30. oktobra 1996. godine isplati na ime glavnog duga iznos od 27.256,00 KM, na ime ugovorene redovne kamate 2% na godišnjem nivou iznos od 6.302,65 KM, ugovorenu zateznu kamatu od 10% počev od 31. oktobra 2006. godine pa do konačne isplate, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je kao nesporno utvrđeno da su Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, Projekt urgentne rekonstrukcije farmi, Ured za implementaciju projekata i tuženi zaključili Ugovor o kreditu od 30. oktobra 1996. godine, kojim je tuženom odobren kredit u iznosu od 27.256,00 DEM. Zatim da je prema članu 4. predmetnog ugovora korisnik dužan vratiti plasirana sredstva UPI banci d.d. Sarajevo, na koju je ministar Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva prenio sva prava kod povrata sredstava iz predmetnog kredita, kao i da je članom 6. ugovoreno da se kredit smatra odmah naplativim u slučaju da korisnik kredita zastane s ratom do datuma određenog ugovorom. Takođe je utvrđeno da je kao sredstvo osiguranje naplate potraživanja iz predmetnog ugovora tuženi izdao bjanko mjenicu sa akceptom i potpisom tri žiranta, te da tuženi nije dokazao da je isplatio niti jednu ratu kredita, koje su u cjelosti dospjele. Zatim, da je prva rata po predmetnom ugovoru dospjela na naplatu 30. aprila 1997. godine, pa kako je tuženi nije isplatio, predmetni ugovor je raskinut 1. maja 1997. godine, te je za naplatu dospio cjelokupan dug. Nadalje je utvrđeno da je UPI banka d.d. Sarajevo 1. aprila 1999. godine podnijela molbu za protest mjenice, da je protestni organ izdao protestnu ispravu tek 13. avgusta 2010. godine, te da je 1. jula 2011. godine podnesen prijedlog za izvršenje na osnovu predmetne mjenice, koji postupak je nastavljen kao po apelantovoj tužbi. Općinski sud je istakao da iz navedenog proizilazi da je nastupila zastara potraživanja, jer su potraživanja dospjela 1. maja 1997. godine, a apelant je prijedlog za izvršenje, koji je prethodio tužbi, podnio sudu 1. jula 2011. godine. Naglasio je da je apelant uređenim tužbenim zahtjevom tražio da se obveže tuženi da mu isplati utužene iznose temeljem ugovora o kreditu. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Takođe je ukazao da je zastarni rok od jedne godine za potraživanja imatelja mjenice prema trasantu, u slučaju bjanko vlastite mjenice u kojoj nije označen datum dospjelosti i koja sadrži odredbu „bez protesta“, počinje teći na dan dospijeća potraživanja iz osnovnog pravnog posla. S tim u vezi je istakao da je u konkretnom slučaju potraživanje iz osnovnog posla, ugovora o kreditu, dospjelo „14. maja 1997. godine“, kada je dospjelo ukupno potraživanje, a apelant je podnio zahtjev za protest mjenice tek 1. aprila 1999. godine. Slijedom navedenog Općinski sud je zaključio da je predmetno potraživanje zastarjelo, te je odbio tužbeni zahtjev.
4. Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 I 036658 16 Gž od 6. februara 2017. godine uvažena je apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda na način da je obavezan tuženi da apelantu isplati na ime Ugovora o kreditu broj 01/96 od 30. oktobra 1996. godine na ime glavnog duga iznos od 27.256,00 KM, na ime ugovorene redovne kamate 2% na godišnjem nivou u iznosu od 6.302,65 KM, ugovorene zatezne kamate od 10%, te da plati troškove parničnog postupka.
5. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi osnovano naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je, shodno odredbi člana 388. ZOO, došlo do prekida zastare apelantovog potraživanja prema tuženom. S tim u vezi je istakao da je podnošenjem molbe za protest mjenice došlo do prekida zastarnog roka. Takođe je naglasio da je popunjavanje i protestiranjem mjenice promijenjen pravni osnov dugovanja tuženog, jer je on do popunjavanja mjenice i protestiranja bio u obligaciono pravnom odnosu po osnovu zaključenog ugovora, a nakon toga je postao mjenično pravni dužnik. Kantonalni sud je ukazao da se, shodno odredbi člana 388. ZOO, molba i zahtjev za protest smatraju radnjom koja je preduzeta protiv dužnika pred sudom u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja. Pri tome je istakao da apelant ne može biti odgovoran, niti može izgubiti svoje mjenično pravo na naplatu kreditnih sredstava koje je tuženi nesporno iskoristio, iz razloga što je sud tek 13. jula 2010. godine izdao protest. U konačnici Kantonalni sud je naglasio da je apelant, nakon što mu je izdat protest koji je zaprimio 15. jula 2010. godine, podnio prijedlog za izvršenje 1. jula 2011. godine, odnosno u zakonskom roku, jer je prijedlog za izvršenje se zasnivao na osnovu mjenice sa izdatim protestom. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je obavezao tuženog na isplatu utuženog novčanog potraživanja, temeljem odredbe člana 1065. ZOO.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 I 036658 17 Rev od 12. decembra 2017. godine usvojena je revizija tuženog i preinačena drugostepena presuda, na način da je apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda.
7. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant izvršio promjenu istovjetnosti tužbenog zahtjeva navođenjem činjeničnog osnova tužbe koji više nije zasnovan na mjenici, nego na obligacionopravnom odnosu nastalom između parničnih stranaka zaključenjem ugovora o kreditu, radi čijeg obezbjeđenja je predmetna mjenica izdata. S tim u vezi je istakao da je preinačenjem tužbe, promjenom istovjetnosti zahtjeva, predmetni spor prestao biti mjenični, koji se rješava po pravilima koja vrijede za mjenično obavezivanje kao apstraktni pravni posao, i postao građanski spor, u kojem sud o svim prigovorima koji proizlaze iz osnovnog posla koji su stranke zaključile, uključujući i prigovor zastare, odlučuje primjenom odredaba ZOO. Vrhovni sud je ukazao da su procesnopravne posljedice preinake tužbe isticanjem novog tužbenog zahtjeva koji se zasniva da drugom činjeničnom osnovu takve da se tužba sa ranijim zahtjevom smatra povučenom, i parnica u pogledu tog zahtjeva gasi. S tim u vezi je istakao da se u slučaju povlačenja tužbe, shodno odredbi člana 59. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), smatra da povučena tužba nije ni bila podnesena i da postavljanjem prethodnog zahtjeva nije nastupio prekid zastarijevanja potraživanja iz novog zahtjeva. S obzirom da su nižestepeni sudovi utvrdili da je predmetni ugovor o kreditu raskinut 1. maja 1997. godine, od kada se cjelokupno potraživanje prema odredbi član 6. ugovora smatra dospjelim, od toga dana počinje teći i zastara potraživanja. Ukazao je da je odredbama ZOO propisano da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije drugačije propisano (član 361. stav 1.), te da zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (član 362.). S obzirom da je u predmetnom slučaju od dana kada je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze do 16. juna 2016. godine, kada je podnošenjem novog zahtjeva izvršeno preinačenje tužbe, protekao opšti zastani rok od pet godina iz člana 371. ZOO, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio prigovor zastare tuženog i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pogrešno rješavao pitanje prekida zastare potraživanja, smatrajući da je do prekida zastare došlo u momentu podizanja protesta. S tim u vezi je naglasio da je drugostepeni sud zanemario činjenicu da je pitanje zastare mjeničnopravnih zahtjeva regulisano odredbom člana 81. Zakona o mjenici, ali da se u konkretnom slučaju više ne radi o mjeničnom sporu, s obzirom da je apelant odustao od potraživanja po osnovu mjenice i postavio zahtjev iz osnova predmetnog ugovora. Pri tome je istakao da je drugostepeni sud i svoju odluku, kojom je usvojio tužbeni zahtjev, zasnovao na odredbi člana 1065. ZOO, kojom je regulisan obligacionopravni odnos koji nastaje zaključenjem ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je apelant konačno opredijeljenom tužbenim zahtjevom, kojim je tražio da mu tuženi izmiri obaveze iz osnova zaključenog ugovora a ne izdate mjenice, preinačio tužbu, pa je njegovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze iz tog osnova prestalo zbog proteka opšteg zastarnog roka iz člana 371. ZOO, te je tužbeni zahtjev zbog toga neosnovan, shodno odredbi člana 360. stav 1. ZOO.
Apelacioni navodi
8. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da Općinski i Vrhovni sud nepravilno tumače odredbe ZOO, da su donijeli pogrešnu odluku o troškovima parničnog postupka, te da su osporene odluke „nerazumljive, kontradiktorne razlozima i u suprotnosti sa činjenicama“. Navodi da je podnošenjem molbe za protest, shodno odredbi člana 388. ZOO, došlo do prekida zastarnog roka, te da apelant nije kriv što je sud protest izdao tek 13. jula 2010. godine. Nadalje navodi da su tačni navodi Vrhovnog suda da je došlo do preinačenja tužbe, ali ne i njenog povlačenja, kako to sud pogrešno smatra usljed čega pogrešno zaključuje da je nastupila zastara potraživanja.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nosioci javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za zaključak da je u konkretnom slučaju došlo do preinačenja tužbe, usljed čega je apelantovo potraživanje temeljem ugovora o kreditu zastarjelo, koji se, suprotno apelantovim navodima, ne ukazuju nerazumljivim, kontradiktornim, niti suprotnim utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, Vrhovni sud je istakao da je promjenom činjeničnog supstrata tužbe i zahtijevanjem isplate utuženog novčanog potraživanja temeljem ugovora o kreditu došlo do preinačenja tužbe, u kom slučaju se smatra da je ranija tužba povučena, te posljedično tome da zastarni rokovi nisu prekinuti podnošenjem prvobitne tužbe. Dovodeći u vezu odredbu člana 59. stav 2. ZPP i čl. 360. i 371. ZOO sa odlučenjem Vrhovnog suda i obrazloženjem koje je u vezi sa tim dao, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1602/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević