Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3325/19 (Z.M.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3325/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3325/19, rješavajući apelaciju Z. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. M. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 049952 16 Rev od 4. juna 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 20. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 049952 16 Rev od 4. juna 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 2. decembra 2015. godine utvrđeno je da je apelantova izjava od 18. aprila 2007. godine, priložena uz zahtjev prvotuženog (N. S.) za kredit od 19. aprila 2007. godine kod drugotužene (Investiciono-komercijalna banka d.d. Zenica), ništava, te da ne postoji pravni odnos – ugovor o jemstvu između apelanta i drugotužene po ugovoru o kreditu od 19. aprila 2007. godine, odobrenom prvotuženom u iznosu od 20.000,00 KM, niti, u vezi s tim, pravni odnos između apelanta i prvotuženog. Osim toga, drugotužena je obavezana da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.127,00 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Odlučujući o žalbi drugotužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 2. decembra 2015. godine, Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je presudu od 9. juna 2016. godine kojom je predmetna žalba odbijena i potvrđena presuda prvostepenog suda. Apelant je odbijen sa zahtjevom a naknadu troškova odgovora na žalbu.
4. Odlučujući o reviziji drugotužene izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 9. juna 2016. godine, Vrhovni sud je donio osporeno rješenje od 4. juna 2019. godine kojim je predmetnu reviziju usvojio, ukinuo nižestepene presude i odbacio apelantovu tužbu. Također, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da je potrebno postojanje identiteta stranaka, identiteta zahtjeva i identiteta činjeničnog stanja kako bi se smatralo da je stvar pravosnažno presuđena. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je apelant u ranijoj parnici kao tuženi uz ostale tužene obavezan kao solidarni dužnik, te da postoji identitet stranaka u obje parnice, budući da solidarni dužnici obrazuju pravnu zajednicu običnih suparničara. Kada je u pitanju identiteta zahtjeva, Vrhovni sud je naveo da on postoji, ne samo kada je u ranijoj parnici odlučeno o tužbenom zahtjevu identičnog sadržaja, nego i kada su ta dva zahtjeva sadržajno kontradiktorna, tako da osnovanost jednog zahtjeva isključuje mogućnost osnovanosti drugog zahtjeva. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je zahtjev drugotužene, kao tužitelja iz ranije parnice, bio usmjeren na isplatu duga, dok je apelantov zahtjev iz predmetne parnice inkompatibilan tužbenom zahtjevu o kome je odlučeno pravosnažnom presudom, jer isti ugovor ne može istovremeno proizvoditi pravno dejstvo i biti ništav. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je u obje parnice postojala identična činjenična osnova jer su se obje parnice zasnivale na činjeničnoj tvrdnji o postojanju izjave apelanta od 18. aprila 2007. godine, koja je u ranijem postupku ocijenjena kao punovažan ugovor o jemstvu, a u predmetnom postupku kao ništava, zbog čega je u tim parnicama različitom primjenom materijalnog prava odlučeno o istom pravnom pitanju. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili odredbu člana 196. Zakona o parničnom postupku, kada su zaključili da je neosnovan istaknuti prigovor presuđene stvari.
Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. o procesnoj dopustivosti predmetne tužbe. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o «građanskim pravima ili obavezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Nadalje, u pogledu navoda apelanta o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević