Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-646/19 (D. P. i E. P. i S. G.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vanparnični postupak
- Naknada
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-646/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-646/19, rješavajući apelacije Damira Posvandžića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Damir Posvandžić i Erna Posvandžić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 45 0 V 032626 18 Rev od 15.
novembra 2018. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 V 032626 18 Gž od 6. marta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 V 032626 16 V od 20. decembra 2017.
godine;
Sadik Gerzić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 V 050329 19 Gž od 26. marta 2019. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-646/19
1. Damir Posvandžić i Erna Posvandžić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Omer Borovac advokat iz Goražda, podnijeli su 11. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 V 032626 18 Rev od 15. novembra 2018. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 V 032626 18 Gž od 6. marta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 V 032626 16 V od 20. decembra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, određena je vrijednost nekretnine (bliže označene u dispozitivu prvostepenog rješenja) eksproprisane rješenjem Općine Goražde od 24. decembra 2015. godine, u suvlasništvu apelanata kao predlagača, u određenom novčanom iznosu i vrijednost voćnih stabala u određenom novčanom iznosu, a koji iznos je Grad Goražde, kao pravni sljednik Općine Goražde obavezan isplatiti apelantima.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je Općina Goražde u smislu člana 62. Zakona o eksproprijaciji po službenoj dužnosti pokrenula pred sudom vanparnični postupak radi određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, jer u postupku eksproprijacije nije postignut sporazum o visini naknade. Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi nakon provedenog građevinskog vještačenja utvrdili da ukupna vrijednost izuzetih nekretnina u suvlasništvu apelanata iznosi 33.849,50 KM te obavezali Općinu Goražde da taj iznos isplati apelantima. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi ocijenili nalaz vještaka građevinske struke kao jasan, potpun i stručan, jer je vještak prilikom utvrđivanja tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine imao u vidu sve osnove i mjerila predviđene Zakonom o eksproprijaciji za određivanje naknade za tu nekretninu, pa se na takvom dokazu može zasnovati sudska odluka iz člana 63. navedenog zakona. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je vještak prilikom vještačenja dao odgovore na sve primjedbe i pitanja stranaka i da su sva sporna pitanja u vezi sa sporazumima o naknadi koje je zaključila većina stranaka u postupku eksproprijacije na istom području i stanjem izuzetog objekta u vrijeme izvršene ekspropijacije razjašnjena, zbog čega su neosnovani navodi apelanata o učinjenoj povredi postupka pred drugostepenim sudom. Vrhovni sud je naveo da nije ostvaren ni prigovor apelanata koji se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer je predmet postupka utvrđivanje vrijednosti nekretnina koje su bile predmet eksproprijacije, te da je visina naknade za eksproprisane nekretnine je utvrđena u skladu sa zakonom, odnosno u visini tržišne vrijednosti tih nekretnina.
2. AP-2600/19
4. Sadik Gerzić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Đorđe Krčmar advokat iz Gradiške, podnio je 19. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 V 050329 19 Gž od 26. marta 2019. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđena je naknada za eksproprisane nekretnine (pobliže označene u dispozitivu prvostepenog rješenja) u određenom novčanom iznosu, koji iznos je korisnik eksproprijacije i predlagač (Općina Gradiška) dužna da isplati apelantu kao bivšem vlasniku i posjedniku nekretnina sa zakonskom zateznom kamatom.
6. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banjaluka PJ Gradiška od 8. maja 2014. godine, u svrhu izgradnje vezne saobraćajnice magistralnog puta M-16 Banjaluka-Gradiška potpuno eksproprisane apelantove nekretnine bliže opisane u izreci prvostepenog rješenja. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud naknadu za ove nekretnine odredio prema tržišnoj vrijednosti istih koje je obračunao vještak poljoprivredne struke, a u skladu s podacima Poreske uprave Gradiška, bonitetne klase, lokacije, postojeće infrastrukturne mreže i tržišne cijene u užem i širem okruženja i prema već određenim i isplaćenim naknadama po istom osnovu u neposrednom okruženju. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio naknadu za predmetne nekretnine (čl. 2. i 54. st. 1. i 2. Zakona o eksproprijaciji). Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da vještak nije uobzirio činjenicu da je ista nekretnina podijeljena na tri dijela što je dovelo do smanjenja vrijednosti dva dijela iste nekretnine koja su ostala apelantu. Naime, Okružni sud je naveo da je vještak poljoprivredne struke u svom nalazu, kojem apelant nije prigovarao, konstatovao tu činjenicu, a apelant tokom postupka nije ponudio relevantne dokaze kojima bi doveo u sumnju valjanost nalaza i mišljenja navedenog vještaka, zbog čega je apelantovo osporavanje iznosa dosuđene naknade za eksproprisane nekretnine paušalno i neosnovano. Također, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud nije primijenio korektiv utvrđene naknade, jer odredba člana 55. navedenog zakona ne propisuje obavezu suda da po službenoj dužnosti pazi na postojanje okolnosti iz navedenog člana, a apelant tokom prvostepenog postupka nije postavio prijedlog za uvećanje naknade po osnovu navedenog člana, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-646/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant u predmetu broj AP-646/19 navodi da je „vještak pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenice koje se odnose na osnov obračuna naknade“, dok apelant u predmetu broj AP-2600/19 navodi da su se sud i predlagač vodili isključivo nalazom i mišljenjem vještaka poljoprivredne struke, te da mu je isplaćena preniska cijena za eksproprisane nekretnine“. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek, dok se apelant u predmetu broj AP-646/19 pozvao i na povredu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u pojedinačnim apelacijama uglavnom ponavljaju navode koje su isticali u raviziji, odnosno žalbi protiv nižestepenih odluka, a koje navode su razmotrili redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnim slučajevima. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević