Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3059/18 (M. D. i drugi)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3059/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3059/18, rješavajući apelaciju Muhameda Drobe i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Muhameda Drobe, Senade Goran, Adise Omerdić, Nevzudina Muslimovića, Lejle Pačavar, Faize Spahić, Elvira Ganića, Jasmine Đelilbašić, Selme Sefer i Suada Softića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 081823 18 Rsži od 6. marta 2018. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Novom Travniku koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da apelantima Muhamedu Drobi, Senadi Goran, Adisi Omerdić, Nevzudinu Muslimoviću, Lejli Pačavar, Faizi Spahić, Elviru Ganiću, Jasmini Đelilbašić, Selmi Sefer i Suadu Softiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupni iznos od 450,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Kantonalnom sudu u Novom Travniku i Vladi Srednjobosanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muhamed Drobo, Senada Goran, Adisa Omerdić, Nevzudin Muslimović, Lejla Pačavar, Faiza Spahić, Elvir Ganić, Jasmina Đelilbašić, Selma Sefer i Suad Softić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ iz Travnika, podnijeli su 28. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 081823 18 Rsži od 6. marta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Rs 081823 14 I od 11. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Konfekcije „Borac“ d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 15. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. oktobra 2019. godine, a Kantonalni sud 1. novembra 2019. godine.

4. Izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelanti su 17. decembra 2014. godine na osnovu izvršne isprave – pravosnažne presude Općinskog suda broj 51 0 Rs 081823 14 Rs od 20. juna 2014. godine (u daljnjem tekstu: izvršna isprava) podnijeli Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika.

7. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 51 0 Rs 081823 14 I od 26. marta 2015. godine određeno je izvršenje po prijedlogu apelanata kao tražitelja izvršenja protiv izvršenika radi izvršenja na nekretninama na osnovu izvršne isprave, te da će se predmetno izvršenje provesti zabilježbom, procjenom i prodajom izvršenikovih nekretnina bliže navedenih u izreci rješenja. Rješenjem je dalje naloženo Zemljišnoknjižnom uredu tog suda da evidentira zabilježbu izvršenja na izvršenikovim nekretninama bliže opisanim u izreci rješenja. Rješenjem su apelantima, koje je zastupao punomoćnik advokat, dosuđeni troškovi na ime sastavljanja prijedloga za izvršenje u određenom novčanom iznosu.

8. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 Rs 081823 14 I od 27. oktobra 2015. godine odbijen je kao neosnovan izvršenikov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 26. marta 2015. godine i odlučeno je da se redovni izvršni postupak nastavlja.

9. Zaključkom Općinskog suda od 16. januara 2017. godine naloženo je apelantima da u roku od 15 dana podnesu prijedlog za promjenu predmeta i sredstva izvršenja. U obrazloženju zaključka je navedeno da apelanti nakon donošenja rješenja o izvršenju od 26. marta 2015. godine, na zahtjev suda, nisu predujmili troškove vještačenja po vještaku odgovarajuće struke (budući da su izvršenikove nekretnine pod hipotekom), pa je naloženo apelantima da postupe shodno članu 8. stav

3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

10. Apelanti su 27. januara 2017. godine posredstvom zastupnika Općinskom sudu dostavili prijedlog za izvršenje s novim predmetom i sredstvom izvršenja. Apelanti su predložili da se izvršenje provede zapljenom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari, motornih vozila koja se nađu u njegovom posjedu, te da se izvršeniku zabrani raspolaganje zaplijenjenim pokretnim stvarima. Dalje je navedeno da se ostvarena i dobijena novčana sredstva isplate na precizirani račun punomoćnika apelanata (na ime glavnog duga, zateznih kamata, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka, kao i drugih troškova izvršenja koji nastanu u toku postupka), a na precizirani račun Federalnog zavoda PIO Mostar na ime doprinosa.

11. Zaključkom Općinskog suda od 27. aprila 2017. godine naloženo je apelantima da u roku od osam dana vraćeni primjerak prijedloga za izvršenje od 27. januara 2017. godine, pod prijetnjom odbačaja prijedloga u smislu odredbi čl. 334. i 336. ZPP, a u vezi sa čl. 11, 22. i 36. stav 2. ZIP-a, urede i vrate sudu dopunjen prijedlog tako što će sudu dostaviti prijedlog za izvršenje kompatibilan s izvršnom ispravom na kojoj zasnivaju svoje izvršenje, odnosno navesti račune tražitelja izvršenja, a ne račun punomoćnika tražitelja izvršenja.

12. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 Rs 081823 14 I od 11. septembra 2017. godine odbačen je kao neuredan prijedlog za izvršenje apelanata od 27. januara 2017. godine.

13. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je zastupnik apelanata (u predmetnom izvršnom postupku punomoćnik tražitelja izvršenja) 5. maja 2017. godine zaprimio zaključak za uređenje prijedloga za izvršenje, ali da sudu nije dostavio traženu ispravku. Nadalje je ukazao na odredbe člana 36. stav 1. i člana 39. stav 1. ZIP-a iz kojih proizlazi da rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi, pa se, shodno tome, određuje da izvršenik svoju obavezu izvrši samo prema tražitelju izvršenja označenom u toj ispravi, a ne prema punomoćniku tražitelja izvršenja. U vezi s tim je ukazao na supsidijarnu primjenu ZPP u izvršnom postupku shodno članu 21. stav 1. ZIP-a, te da je Općinski sud odlučujući o prijedlogu apelanata po službenoj dužnosti ispitao prijedlog za izvršenje apelanata u pogledu pravilne primjene materijalnog prava, što podrazumijeva povredu izvršnog prava koje u postupku donošenja rješenja o izvršenju predstavlja pravilnu primjenu materijalnog prava.

14. Općinski sud je dalje naveo da su izvršnom ispravom u ovom izvršnom predmetu glavni dug, kamate i troškovi postupka dosuđeni apelantima, a ne njihovom punomoćniku. Također je istakao da izuzetak od pravila identiteta izvršne isprave i prijedloga za izvršenje, odnosno da ime dužnika iz izvršnog naslova (presuda i drugi akt iz člana 23. ZIP-a) mora biti identično imenu izvršenika u prijedlogu za izvršenje, propisan je odredbom člana 30. ZIP-a, koji podnaslovom „Prijelaz potraživanja ili obaveza“ određuju da se u postupku izvršenja mogu pojaviti i lica koja nisu označena u izvršnoj ispravi. Nadalje je istakao da takva lica moraju dokazati (javnom ili ovjerenom privatnom ispravom) da je na njih prešlo potraživanje, odnosno obaveza, što nije slučaj u ovom predmetu. Općinski sud je ukazao da, budući da je predlagatelj za izvršenje predložio da se troškovi parničnog postupka sa zateznim kamatama te troškovi izvršnog postupka uplate na račun punomoćnika apelanata, dakle suprotno izvršnoj ispravi, u takvoj situaciji prvostepeni sud je u obavezi, shodno izvršenju, vratiti prijedlog na uređenje, što je i učinjeno. Općinski sud je istakao da uporište za pravni stav da je prijedlog neuredan jer ne odgovara izvršnoj ispravi i da nema istovjetnosti između prijedloga i izvršne isprave Općinski sud nalazi u pravnom shvatanju Kantonalnog suda iznesenom u odlukama br. 46 0 P 006668 13 Gži od 16. januara 2014. godine, 49 0 I 028415 15 Gž od 2. jula 2015. godine i 49 0 I 030424 15 Gž od 9. marta 2006. godine, koji slijede stavove iz odluka Ustavnog suda br. AP 967/05 i AP 1433/06. Slijedom svih navedenih činjenica i primjenom odredaba člana 49. st. 1. i 2. ZIP-a, Općinski sud je donio odluku kao u izreci ovog rješenja.

15. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 081823 18 Rsži od 6. marta 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđeno je rješenje Općinskog suda od 11. septembra 2017. godine.

16. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud za svoju odluku dao potpune, jasne i logične razloge koje je u cjelini prihvatio kao svoje, a koji nisu dovedeni u sumnju žalbom apelanata. U vezi s tim je naveo da, suprotno razlozima žalbe, supsidijarnom primjenom ZPP prvostepeni sud ima ovlaštenje da odlučujući o prijedlogu tražitelja izvršenja po službenoj dužnosti ispituje podneseni prijedlog, pa tako i prijedlog koji se tiče promjene predmeta i sredstava izvršenja u pogledu pravilne primjene materijalnog prava, dakle i u pogledu primjene relevantnih odredbi izvršnog prava koje u postupku donošenja rješenja o izvršenju predstavljaju pravilnu primjenu materijalnog prava. Dalje je naveo da odredba člana 36. stav 1. ZIP-a u relevantnom dijelu propisuje elemente koje prijedlog za izvršenje mora sadržavati, te da iste elemente mora sadržavati i rješenje o izvršenju shodno odredbi člana 39. stav 1. istog zakona i iz kojih odredbi nedvojbeno proizlazi da rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi, pa shodno tome i određenje da izvršenik svoju obavezu može izvršiti samo prema tražitelju izvršenja označenom u toj ispravi, a ne prema punomoćniku tražitelja izvršenja. Istaknuto je da su priložene punomoći iz predmetnog spisa bez utjecaja na drugačiju odluku i ovog suda jer na osnovu takve punomoći izvršnom ispravom nije stvorena obaveza tuženog (izvršenika) da izmiri prema punomoćniku tužitelja (apelantima), a sada punomoćniku tražitelja izvršenja. Stoga se, prema mišljenju Kantonalnog suda, punomoćnik povjeritelja iz izvršne isprave ne može legitimirati kao lice kojem u izvršnom postupku može da se isplati potraživanje umjesto povjeritelju i na koju legitimaciju sud vodi računa po službenoj dužnosti, a niti je tako nešto predviđeno u ZIP-u. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ukazao da se neopravdano osporava prvostepena odluka zbog povrede odredbe člana 32. Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine i člana 305. ZPP.

17. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ovlaštenje punomoćnika tražitelja izvršenja da može da primi ispunjenje obaveze dužnika, tj. izvršenika, a u konkretnom slučaju ne samo dosuđenih parničnih troškova već i glavnog duga, odnosi se na dobrovoljno ispunjenje obaveze i ono kao takvo u postupku izvršenja ne može da mijenja osnovni princip da dužnik svoju obavezu može da ispuni samo u odnosu na povjeritelja, tj. tražitelja izvršenja koji je označen u izvršnoj ispravi, odnosno u prijedlogu za izvršenje. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 39. stav 1. ZIP-a predviđeno da u rješenju o izvršenju moraju da se označe tražitelj izvršenja i izvršenik, izvršna isprava, obaveza izvršenika, predmet i drugi podaci koji su potrebni za provođenje izvršenja, a da u konkretnom slučaju punomoćnik apelanata nema ovlaštenje da traži da se novčana sredstva na ime dugovanog po izvršnoj ispravi prenesu na njegov račun jer on nije tražitelj izvršenja. Stoga je zaključeno da odluka prvostepenog suda kojom je apelantima kao tražiteljima izvršenja naloženo da urede prijedlog u ovom dijelu, a potom zbog nepostupanja po nalogu suda i donesena prvostepena odluka kojom je odbačen takav prijedlog ne predstavlja proizvoljno tumačenje primijenjenih odredbi materijalnog prava, a niti je kao takva suprotstavljena pravnom stajalištu iskazanom u Odluci Ustavnog suda broj AP 892/15 od 11. oktobra 2017. godine, koje je iskazano i u ranijim odluka. Kantonalni sud je istakao da, s obzirom na to da su odluke Ustavnog suda obavezujuće, to je i Vrhovni sud iznio identično pravno shvatanje u svojoj odluci broj 65 0 I 640970 18 Spp 2 od 12. februara 2018. godine u vezi s ovim pitanjem, tako da ono glasi: „Punomoćnik tražitelja izvršenja (advokat ili advokatsko društvo) ne može u izvršnom postupku naplatiti novčano potraživanje tražitelja izvršenja (glavni dug, kamate i troškove parničnog i izvršnog postupka) putem svog žiroračuna, iako je tražitelj izvršenja dao izričito i posebno ovlaštenje punomoćniku za takvu naplatu, shodno odredbi čl. 304. i 305. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH.“ Kantonalni sud je ukazao da je istina da je navedenim prijedlogom za izvršenje pored naplate potraživanja koja se odnose na neisplaćene plaće, razliku plaća i neisplaćenog toplog obroka (glavni dug) sa zakonskim zateznim kamatama te troškove postupka, a sve to na račun punomoćnika apelanata, zahtijevana i naplata doprinosa za PIO na račun Federalnog zavoda PIO Mostar. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da, budući da je ovaj dio prijedloga sadržan u neurednom prijedlogu koji ne sadrži sve zakonom propisane elemente za njegovo provođenje, to se ni taj dio ne može provesti izolirano. Prema mišljenju Kantonalnog suda, preostali žalbeni razlozi nisu odlučne prirode i kao takvi ni u čemu ne mogu utjecati na pravilnost i zakonitost donesene odluke, pa se apelanti zbog nepotrebnog ponavljanja upućuju na potpuno činjenično i pravno obrazloženje prvostepenog suda.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti obrazlažu proizvoljnom primjenom odredbi ZIP-a, ZPP, Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i Zakona o advokaturi. Osim toga, ukazuju na nedostatak obrazloženja u odnosu na žalbene navode koje sudovi nisu cijenili na adekvatan način jer je, prema njihovom mišljenju, potpuno neprihvatljiv stav da se konkretnim prijedlogom za izvršenje tražilo izmirenje obaveze prema njihovom punomoćniku, a ne prema njima kao tražiteljima izvršenja. U suštini, apelanti smatraju, suprotno stavu sudova, da se konkretnim prijedlogom za izvršenje tražilo izmirenje obaveza apelantima samo na ovaj način, tj. putem računa punomoćnika. Apelanti su također ukazali da je Vrhovni sud raspravljajući o identičnom pravnom pitanju zauzeo dva potpuno različita shvatanja. Prvo je doneseno povodom zahtjeva Općinskog suda u Sarajevu 20. decembra 2017. godine kojim je „dopušteno da se potraživanje iz izvršne isprave čija se naplata traži u izvršnom postupku prenese na račun punomoćnika tražitelja izvršenja kada je prijedlog za izvršenje podnesen na temelju punomoći u kojoj je tražitelj izvršenja dao izričito i posebno ovlaštenje punomoćniku da u izvršnom postupku može naplatiti novčano potraživanje i troškove postupka putem svog računa“. Drugo mišljenje (pravni stav) kojim je promijenjeno prethodno uslijedilo je 12. februara 2018. godine nakon što je Ustavni sud donio Odluku broj AP 892/15 od 11. oktobra 2017. godine. U tom pravnom mišljenju je Vrhovni sud izrazio stav da „punomoćnik tražitelja izvršenja (advokat ili advokatsko društvo) ne može u izvršnom postupku naplatiti novčano potraživanje tražitelja izvršenja putem svog žiroračuna iako je tražitelj izvršenja dao izričito i posebno ovlaštenje punomoćniku za takvu naplatu shodno odredbama čl. 304. i 305. ZPP“. U vezi s navedenim, apelanti su ukazali da se Ustavni sud u predmetu na koji se pozvao Vrhovni sud bavio pojedinačnom apelacijom i nije zauzimao nikakav pravni stav o navedenom pravnom pitanju, pa da stoga nije bilo potrebe da Vrhovni sud mijenja svoj ranije zauzeti stav o tome.

19. U okolnostima konkretnog slučaja apelanti su ukazali da su osporena rješenja u suprotnosti s odredbama ZIP-a, ZPP, ZOO-a i Zakona o advokaturi, te su s tog aspekta naglasili značaj principa nezavisnosti advokata u njihovom radu. Na način kako su odlučili sudovi u pobijanim rješenjima, prema mišljenju apelanata, advokatima se onemogućava da obavljaju svoju djelatnost i da koriste novčana sredstva stranke koju zastupaju, a njima kao zastupanoj stranci se uskraćuje pravo da sami odrede način na koji će se prema njima izvršiti već uspostavljena obaveza. U vezi s tim, naglašavaju da apelanti imaju pravo da disponiraju svojom voljom i samim tim da njihov punomoćnik može preduzimati one pravne radnje za čije preduzimanje ima ovlaštenje.

20. Osim navedenog, apelanti smatraju da im je u okolnostima konkretnog slučaja zbog proizvoljnih odluka sudova uskraćeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, zbog čega su predložili da im se na ime nematerijalne štete koja je time prouzrokovana isplati iznos od 1.000,00 KM.

21. Apelanti, također, ukazuju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu jer miješanje javne vlasti u mirno uživanje nečijeg vlasništva (imovine) treba biti zakonito. U konkretnom slučaju je postupanje redovnih sudova suprotno odredbama ZIP-a, ZOO-a, ZPP i Zakona o advokaturi, što znači da miješanje javne vlasti nije bilo zakonito, da je bilo bez razumnog i objektivnog opravdanja, da nije bilo u općem interesu i da su na taj način apelanti neosnovano lišeni svoje imovine, odnosno naplate pravosnažno dosuđenog potraživanja usvajanjem proizvoljnog i paušalnog stava.

b)Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud navodi da je 28. februara zaprimio predmet na postupanje povodom žalbe, te da je osporenu odluku donio 6. marta 2018. godine. Dalje navodi da je nakon donošenja osporene odluke Vrhovni sud donio Odluku broj 65 0 I 640970 18 Spp 3 od 19. oktobra 2018. godine, a koja glasi: „Mijenja se pravni stav Građanskog odjeljenja zauzet po spornom pravnom pitanju broj: 65 0 I 640970 17 Spp 2 od 12. 02. 2018. godine, tako da odluka o spornom pravnom pitanju sada glasi: 'Dopušteno je da se potraživanje iz izvršne isprave čija se naplata traži u izvršnom postupku prenese na račun punomoćnika tražitelja izvršenja kada je prijedlog za izvršenje podnesen na temelju punomoći u kojoj je tražitelj izvršenja dao izričito i posebno ovlaštenje punomoćniku (advokatu ili advokatskom društvu) da može u izvršnom postupku naplatiti novčano potraživanje i troškove postupka tražitelja izvršenja putem svog računa (član 304. Zakona o parničnom postupku FBiH)'. U situaciji kada je prijedlog za izvršenje podnesen na temelju punomoći za vođenje parnice, u kojoj nije pobliže određen obim ovlaštenja u punomoći, punomoćnik (advokat ili advokatsko društvo) ovlašten je da u izvršnom postupku od izvršenika primi dosuđene troškove postupka (parničnog i izvršnog) putem svog računa (član 305. stav 1. tačka 3. ZPP).“ Shodno navedenom, Kantonalni sud cijeni da u momentu odlučivanja osporenom odlukom nije povrijedio prava apelanata na koja ukazuju u apelaciji, a niti ostala prava zajamčena Evropskom konvencijom, odnosno Ustavom Bosne i Hercegovine. Predložio je da se odluka o podnesenoj apelaciji donese prema stanju u spisu.

23. Općinski sud navodi tok postupka, kako je i navedeno u činjeničnom dijelu odluke. Smatra da je u cijelosti postupio po ZIP-u i da je izjavljena apelacija bespredmetna.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 37/11 – odluka Ustavnog suda, 74/11 – odluka US, 35/12, 35/12 – rješenje Ustavnog suda, 46/16, 36/17 – odluka USBiH i 55/18 – rješenje Ustavnog suda).

25. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 37/11 – odluka Ustavnog suda, 74/11 – odluka US, 35/12, 35/12 – rješenje Ustavnog suda i 46/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst koji glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 21. st. 1. i 3.

Primjena odredaba drugih zakona (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

(3) Na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi.

Član 22.

Osnov za određivanje izvršenja Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršnog ili vjerodostojnog dokumenta, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 23.

Izvršna isprava (1) Izvršne isprave su:

1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje;

2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno, 3) izvršna notarska isprava;

4) druge isprave koje su zakonom određene kao izvršne isprave.

Član 39.

Rješenje o izvršenju (1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršni, odnosno vjerodostojni dokument na osnovu kojeg se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za provođenje izvršenja.

Član 166. stav 4.

Prinudno izvršenje (4) U rješenju o izvršenju iz st. 2. i 3. ovog člana odrediće se broj računa izvršenika sa kojeg treba obaviti isplatu i broj računa tražioca izvršenja na koji isplatu treba obaviti ili drugi način obavljanja isplate.

26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 304.

Stranka može ovlastiti punomoćnika da preduzima samo određene radnje ili da preduzima sve radnje u postupku.

Član 305.

Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlaštenja u punomoćju, advokat je na osnovu takvog punomoćja ovlašten:

1) da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da da odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zaključi poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera obezbjeđenja;

2) da stavlja zahtjev za izvršenje ili obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku, povodom takvog zahtjeva;

3) da od protivne stranke primi dosuđene troškove;

4) da pismeno ovlasti drugog advokata na preduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi.

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst koji glasi:

Davanje punomoćja Član 89.

(1) Punomoćje je ovlašćenje za zastupanje koje vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku.

(2) Postojanje i obim punomoćja su nezavisni od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoćje dato.

(3) Punomoćnik može biti i pravno lice.

Obim ovlašćenja Član 91.

(1) Punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašćen.

(2) Punomoćnik kome je dato opšte punomoćje može preduzimati samo pravne poslove koji dolaze u redovno poslovanje.

(3) Posao koji ne dolazi u redovno poslovanje može punomoćnik preduzeti samo ako je posebno ovlašćen za preduzimanje tog posla, odnosno vrste poslova među koje on spada.

(4) Punomoćnik ne može bez posebnog ovlašćenja za svaki pojedini slučaj preuzeti meničnu obavezu, zaključiti ugovor o jemstvu, o poravnanju, o izabranom sudu, kao ni odreći se nekog prava bez naknade.

Ovlašćeno lice Član 305.

(1) Ispunjenje mora biti izvršeno povjeriocu ili licu određenom zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između povjerioca i dužnika, ili od strane samog povjerioca.

(2) Ispunjenje je punovažno i kad je izvršeno trećem licu, ako ga je povjerilac naknadno odobrio ili ako se njime koristio.

28. Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 25/02, 40/02, 29/03, 18/05, 68/05 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 32.

Novčana sredstva zastupane stranke advokat može koristiti samo u skladu sa uputstvima stranke ili uz njeno izričito odobrenje.

Advokati su obavezni voditi posebno računovodstvo za novčana sredstva stranke.

Naknadu za pruženu pravnu pomoć, kao i troškove nastale u postupku, advokat može naplatiti iz gotovine koju je zastupana stranka položila kod njega ili iz gotovine koju je za zastupanu stranku primio, u skladu sa općim aktima Federalne advokatske komore.

Na novčanim sredstvima koje primi u ime zastupane stranke, advokat ima pravo zaloga radi osiguranja naplate naknade i izdataka za zastupanje.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj broj 51 0 Rs 081823 18 Rsži od 6. marta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje zastupnik apelanata je primio 30. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 28. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje odluke koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05; Odluka broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). U konkretnom slučaju se radi o pravu koje je utvrđeno u parničnom postupku čije su izvršenje apelanti zatražili u izvršnom postupku, pa apelanti uživaju sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

37. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti povredu prava na pravično suđenje suštinski obrazlažu proizvoljnom primjenom odredbi ZIP-a, ZPP, ZOO-a i Zakona o advokaturi u postupku izvršenja pravosnažne sudske presude. U vezi s tim, apelanti ističu da je potpuno neprihvatljiv stav redovnih sudova da se konkretnim prijedlogom za izvršenje tražilo izmirenje obaveze prema njihovom punomoćniku, a ne prema njima kao tražiteljima izvršenja. Nadalje, ističu da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe kada su odbacili njihov prijedlog za izvršenje jer nisu uredili prijedlog za izvršenje u smislu da naznače svoje račune za prijenos novčanih sredstava, umjesto računa punomoćnika, ukazujući da na osnovu relevantnih odredbi svih navedenih zakona mogu u potpunosti disponirati svojim pravom, pa stoga i ovlaštenjem da njihov punomoćnik umjesto njih preuzme zahtijevano novčano potraživanje od izvršenika.

38. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

39. Ustavni sud prije analize okolnosti konkretnog slučaja napominje da je cilj izvršnog postupka hitno i efikasno prinudno namirenje potraživanja tražitelja izvršenja i da je stoga postojanje izvršne isprave nužna pretpostavka za određivanje izvršenja u postupku u kojem se postupa prema jasnim i utvrđenim načelima, među kojima su, između ostalih, najvažniji: načelo dispozicije, načelo formalnog legaliteta i načelo zaštite interesa stranaka u postupku (tražitelja izvršenja i izvršenika). S tog aspekta, Ustavni sud podsjeća da načelo formalnog legaliteta zauzima centralno mjesto i podrazumijeva nemogućnost da se u izvršnom postupku izvršna isprava donesena u parničnom ili nekom drugom postupku preispituje, mijenja ili prilagođava. Stoga je neophodno navedeni postupak i njegova načela ustanovljena relevantnim odredbama ZIP-a sagledati analizom tih odredbi i onih koje se supsidijarno primjenjuju, u konkretnom slučaju odredbi ZPP.

40. Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje (izvršenja radi naplate novčanih potraživanja na tekući račun punomoćnika tražitelja izvršenja) razmatrao u Odluci broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao: „U okolnostima konkretnog slučaja, kao suštinsko postavlja [se] pitanje da li izričito apelantovo ovlaštenje u izvršnom postupku dato punomoćniku da (putem svog podračuna) primi njegovo potraživanje predstavlja razlog koji sprječava izvršenje pravomoćne sudske presude, te da li su sudovi prilikom donošenja osporenih odluka (rješenja) postupili u smislu svih relevantnih odredbi ZIP-a i ZPP koji se supsidijarno primjenjuju.“ Nakon kraće analize načela i cilja izvršnog postupka, Ustavni sud je zaključio: „U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da relevantna odredba člana 36. ZIP-a propisuje osnovne elemente koje mora imati prijedlog za izvršenje, između ostalog, izvršni naslov, oznake strana u postupku, predmet i sredstvo izvršenja, ali ne i način izvršenja, iz čega, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da upravo u tom segmentu uz ostala načela dolazi do izražaja načelo dispozicije tražitelja izvršenja, konkretno apelanta. Osim toga, i odredbe ZPP koje se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju ukazuju da punomoćnik (advokat, advokatsko društvo) kojem je dato ovlaštenje može preduzimati određene ili sve radnje u postupku u zavisnosti od sadržaja ovlaštenja.“ U tom smislu, Ustavni sud je zaključio sljedeće: „Imajući u vidu sadržaj i smisao osnovnih načela izvršnog postupka, odredbi ZIP-a i odredbi ZPP koji se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju, pa stoga i odredbe o ovlaštenjima punomoćnika (advokata) u izvršnom postupku, Ustavni sud smatra da je arbitraran stav i obrazloženje Kantonalnog i Općinskog suda iz kojeg proizlazi da izričito apelantovo ovlaštenje svom punomoćniku da umjesto njega putem svog podračuna preuzme potraživanje od izvršenika (koje je utvrđeno u parničnom postupku) predstavlja razlog koji sprječava izvršenje u smislu člana 47. stav 9. ZIP-a. (…). Proizlazi da su sudovi u osporenim rješenjima izričito ovlaštenje punomoćniku za preduzimanje jasno određenih radnji okvalificirali kao propust i nedostatak zbog kojeg je apelantu onemogućeno ispunjenje obaveze od strane izvršenika. S tog aspekta, Ustavni sud smatra da je takvim postupanjem, osim načela dispozicije, u potpunosti zanemareno načelo zaštite interesa stranaka u izvršnom postupku, u konkretnoj situaciji apelanta (pri čemu navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa tražitelja izvršenja) i načelo efikasnosti, sve s ciljem djelotvornog namirenja njegove tražbine utvrđene izvršnim naslovom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, u smislu načela zaštite interesa stranaka, navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa izvršenika koji je nesporno izvršnim naslovom obavezan na isplatu novčanog iznosa koji se potražuje u predmetnom izvršnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da data obrazloženja ne zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su stoga navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje osnovani“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine, tačke 35, 38. i 39, dostupna na www.ustavnisud.ba).

41. Dovodeći u vezu navedenu odluku sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu redovni sudovi osporenim rješenjima odbacili prijedlog za izvršenje. U vezi s tim, Kantonalni sud je obrazložio da iz odredbi čl. 36. i 39. ZIP-a proizlazi da rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi, pa se, shodno tome, određuje da izvršenik svoju obavezu izvrši samo prema tražitelju izvršenja označenom u toj ispravi, a ne prema punomoćniku tražitelja izvršenja. Također je obrazložio i da su priložene punomoći iz predmetnog spisa bez utjecaja na drugačiju odluku i ovog suda jer na osnovu takve punomoći izvršnom ispravom nije stvorena obaveza tuženog (izvršenika) da izmiri potraživanja prema punomoćniku tužitelja (apelantima), a sada punomoćniku tražitelja izvršenja. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ovlaštenje punomoćnika tražitelja izvršenja da može da primi ispunjenje obaveze dužnika, tj. izvršenika, a u konkretnom slučaju ne samo dosuđenih parničnih troškova već i glavnog duga, odnosi se na dobrovoljno ispunjenje obaveze i ono kao takvo u postupku izvršenja ne može da mijenja osnovni princip da dužnik svoju obavezu može da ispuni samo u odnosu na povjeritelja, tj. tražitelja izvršenja koji je označen u izvršnoj ispravi, odnosno u prijedlogu za izvršenje. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 39. stav 1. ZIP-a predviđeno da u rješenju o izvršenju moraju da se označe tražitelj izvršenja i izvršenik, izvršna isprava, obaveza izvršenika, predmet i drugi podaci koji su potrebni za provođenje izvršenja, a da u konkretnom slučaju punomoćnik apelanata nema ovlaštenje da traži da se novčana sredstva na ime dugovanog po izvršnoj ispravi prenesu na njegov račun jer on nije tražitelj izvršenja. Stoga je zaključio da odluka prvostepenog suda kojom je apelantima kao tražiteljima izvršenja naloženo da urede prijedlog u ovom dijelu, a potom zbog nepostupanja po nalogu suda i donesena prvostepena odluka kojom je odbačen takav prijedlog, ne predstavlja proizvoljno tumačenje primijenjenih odredbi materijalnog prava.

42. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili određene odredbe ZIP-a, odnosno propustili na odgovarajući način primijeniti odredbe ZPP, ZOO-a i Zakona o advokaturi koje su relevantne za ovo pitanje, ističući da je potpuno neprihvatljiv stav da se konkretnim prijedlogom za izvršenje tražilo izmirenje obaveze prema njihovom punomoćniku, a ne prema njima kao tražiteljima izvršenja, te da se konkretnim prijedlogom za izvršenje tražilo izmirenje obaveza apelantima samo na ovaj način, tj. putem računa punomoćnika.

43. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju sporno pravno pitanje isto kao u Odluci broj AP 2344/18 – da li tražitelji izvršenja mogu tražiti izvršenje radi naplate novčanih potraživanja isplatom na tekući račun svog punomoćnika. Stoga, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 2344/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju mogu primijeniti stavovi izraženi u Odluci broj AP 2344/18 u pogledu spornog pitanja. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom predmetu redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe i načela ZIP-a i ZPP kada su odbacili prijedlog apelanata za izvršenje. Pri tome, Ustavni sud ističe da je i Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ukazao na promjenu pravnog stava Vrhovnog suda o ovom pitanju tako da je u suštini dopušten prijenos potraživanja na račun punomoćnika tražitelja izvršenja uz ovlaštenje tražitelja izvršenja (vidi tačku 22. Odluke). Stoga, imajući u vidu navedeno, umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud se u cijelosti poziva na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine i zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Analiza razumnosti trajanja postupka

44. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji su apelanti kao tražitelji izvršenja pokrenuli radi naplate potraživanja iz radnog odnosa protiv izvršenika. Iz navedenog proizlazi da se radi o postupku čija priroda zahtijeva određenu hitnost u postupanju i prema odredbama ZIP-a i prema odredbama ZPP (radni spor), a postupak nije naročito složen u subjektivnom ili objektivnom smislu.

45. Ustavni sud primjećuje da je izvršni postupak pokrenut 17. decembra 2014. godine kada su apelanti podnijeli prijedlog za izvršenje i da je okončan 6. marta 2018. godine odlukom Kantonalnog suda. Iz navedenog proizlazi da apelanti tri godine i tri mjeseca od podnošenja prijedloga za izvršenje nisu realizirali svoja potraživanja (pravosnažno i izvršno) i da je i dalje neizvjesno da li će ono biti uopće realizirano u izvršnom postupku.

46. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi Evropski sud, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), što je regulirano odredbom člana 5. ZIP-a. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije nužno upuštati se u daljnju analizu razumnosti trajanja postupka jer je očigledno da su zbog proizvoljnog stava i obrazloženja Kantonalnog i Općinskog suda apelanti spriječeni da u periodu dužem od tri godine naplate svoje potraživanje iz radnog odnosa koje je utvrđeno u izvršnom naslovu.

47. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da apelanti svojim ponašanjem nisu doprinijeli dužini izvršnog postupka, Ustavni sud zaključuje da predmetni izvršni postupak neopravdano dugo traje i da je prešao granice „razumnog roka“ u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

48. Apelanti su zatražili da im se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

49. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti ukupni iznos od 450,00 KM.

50. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Srednjobosanskog kantona, s obzirom na sjedište suda pred kojim se vodi predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

51. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati da li je u ovom predmetu došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi u osporenim odlukama svoj pravni zaključak o nemogućnosti izvršenja (postojanju razloga koji sprječavaju izvršenje) zasnovali na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZIP-a i ZPP, zanemarujući kontekst i cilj načela izvršnog postupka, i kada su zbog toga apelanti spriječeni da svoje dosuđeno potraživanje iz radnog odnosa realiziraju u periodu od tri godine i tri mjeseca, čime je prekršeno i njihovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3059/18 (M. D. i drugi) | Sudska praksa | Aktio