Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4337/18 (V. T.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Krivični postupak
  • Primjena blažeg zakona
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4337/18

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4337/18, rješavajući apelaciju Vahide Tihić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vahide Tihić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 073173 18 Kž 2 od 28. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 073173 16 K od 3. januara 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vahida Tihić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 31. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 K 073173 18 Kž 2 od 28. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 K 073173 16 K od 3. januara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 18. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 31. oktobra do 8. novembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 073173 16 K od 3. januara 2018. godine apelantkinja je proglašena krivom da je 17. avgusta 2015. godine radnjama detaljno navedenim u izreci presude učinila krivično djelo ugrožavanja bezbjednosti iz člana 169 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: stari KZRS), te joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM.

6. U obrazloženju osporene odluke Osnovni sud je naveo da je na osnovu svih izvedenih dokaza objektivne i subjektivne prirode nesporno utvrdio da je apelantkinja kriva za predmetno krivično djelo koje je učinjeno na štetu oštećenog Lj. V. Osnovni sud je naveo da su neosnovani navodi odbrane o nepostojanju prijedloga oštećenog za krivično gonjenje apelantkinje za predmetno krivično djelo. Naime, krivično djelo ugrožavanja bezbjednosti zbog kojeg je protiv apelantkinje podignuta optužnica počinjeno je 17. avgusta 2015. godine u vrijeme kada nije bilo propisano da se gonjenje tog krivičnog djela preduzima po prijedlogu. Novi Krivični zakonik Republike Srpske (u daljnjem tekstu: novi KZRS) stupio je na snagu 18. jula 2017. godine, a u kojem je u odredbi člana 150 stav 3 propisano da se krivično gonjenje preduzima po prijedlogu. Odredbom člana 213 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) propisano je da za krivična djela koja se gone po prijedlogu oštećeni prijedlog podnosi nadležnom tužiocu u roku od tri mjeseca od saznanja za krivično djelo i učinioca. Slijedom iznesenog, Osnovni sud je naveo da cijeni da samo u slučajevima kada je djelo učinjeno nakon stupanja na snagu novog KZRS uslov za krivično gonjenje je prijedlog koji se podnosi nadležnom javnom tužiocu u skladu sa članom 213 stav 2 ZKPRS. Osim toga, Osnovni sud je naveo da se oštećeni Lj. V. na glavnom pretresu izjasnio da traži krivično gonjenje.

7. Drugostepenom presudom Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 073173 18 Kž 2 od 28. maja 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

8. U obrazloženju konačne osporene odluke Okružni sud je ukazao da žalba smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio stari KZRS kao zakon vremena izvršenja krivičnog djela, iako je u međuvremenu stupio na snagu novi KZRS, koji je, prema mišljenju odbrane, blaži za apelantkinju. Odbrana ovu tvrdnju ističe zato što je odredbom člana 150 stav 3 novog KZRS propisano da se gonjenje za predmetno krivično djelo preduzima po prijedlogu oštećenog, koji se u smislu odredbe člana 213 stav 2 ZKPRS podnosi u roku od tri mjeseca od dana saznanja za krivično djelo i učinioca. Budući da je kao vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela naveden 17. avgust 2015. godine, a prijedlog za krivično gonjenje nije podnesen u roku od tri mjeseca, odbrana smatra da je prvostepeni sud bio u obavezi da donese presudu kojom se optužba odbija. Okružni sud je naveo da su takve tvrdnje odbrane neosnovane s obzirom na to da je u konkretnom predmetu rok za podnošenje prijedloga za krivično gonjenje od oštećenog propisan novim KZRS protekao prije nego što je taj zakon uopšte stupio na snagu. Dakle, rok od tri mjeseca je protekao u trenutku kada su na snazi bile zakonske odredbe starog KZRS koje nisu ni predviđale postojanje te obaveze.

9. Okružni sud je naveo da se po starom KZRS krivično gonjenje za predmetno krivično djelo preduzimalo po službenoj dužnosti, dok se po novom KZRS, koji je stupio na snagu u vrijeme donošenja prvostepene presude, traži prijedlog oštećenog za krivično gonjenje učinioca. Međutim, Okružni sud je naveo da prijedlog oštećenog ne predstavlja obilježje krivičnog djela, već je to procesna pretpostavka za vođenje krivičnog postupka i kada se oštećeni izjasnio da traži krivično gonjenje učinioca, tada su ispunjene procesne pretpostavke za nastavak i okončanje krivičnog postupka. Budući da je apelantkinja proglašena krivom za predmetno krivično djelo, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je to djelo kvalifikovao kao krivično djelo iz člana 169 stav 1 prema starom KZRS kao blažem zakonu za apelantkinju. Naime, starim KZRS za to krivično djelo je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine, a novim KZRS je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do dvije godine. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primijenio stari KZRS kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela jer je on povoljniji za izvršioca u pogledu propisane kazne za predmetno krivično djelo.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na kažnjavanje na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da su redovni sudovi prilikom „kažnjavanja“ primijenili stari KZRS koji je nepovoljan po apelantkinju, umjesto novog KZRS koji propisuje da je za krivično djelo za koje je apelantkinja osuđena potreban prijedlog oštećenog za krivično gonjenje, a taj prijedlog nije blagovremeno podnesen. Zbog toga apelantkinja smatra da je za nju novi KZRS blaži zakon.

b) Odgovor na apelaciju

11. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana budući da po krivičnom zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja djela i po kojem je krivični postupak pokrenut nije bio potreban prijedlog oštećenog za krivično gonjenje predmetnog krivičnog djela. Nadalje je Okružni sud naveo da se oštećeni u toku krivičnog postupka, a nakon stupanja na snagu novog KZRS, decidirano izjasnio da traži krivično gonjenje apelantkinje, čime su ispunjene procesne pretpostavke za nastavak i okončanje krivičnog postupka. Osim toga, Okružni sud je naveo da novi KZRS nije blaži zakon za apelantkinju budući da za isti oblik krivičnog djela propisuje veći posebni maksimum kazne zatvora (do dvije godine).

12. Osnovni sud je, u suštini, ponovio iste navode o neosnovanosti apelacije kao i Okružni sud. Osim toga je naveo da je mišljenja da samo u slučajevima kada je djelo izvršeno nakon stupanja na snagu novog KZRS uslov za krivično gonjenje je prijedlog oštećenog, te da se ta odredba nije mogla primijeniti retroaktivno na predmetni slučaj. Takođe je naveo da je oštećenom omogućeno da se na glavnom pretresu izjasni o takvom prijedlogu, čime je otklonjena procesna smetnja za nastavak glavnog pretresa. Oštećeni se i u pismenom podnesku od 1. septembra 2017. godine jasno i decidirano izjasnio da traži apelantkinjino krivično gonjenje, na koji podnesak odbrana nije imala prigovor na glavnom pretresu.

13. Tužilaštvo je takođe navelo da prijedlog oštećenog nije bio potreban za apelantkinjino krivično gonjenje u predmetnom slučaju. Osim toga, Tužilaštvo je navelo da se, pod pretpostavkom da je prijedlog ipak bio potreban, rok od tri mjeseca treba računati od 18. jula 2017. godine kao dana kada je na snagu stupio novi KZRS, te bi istekao tek 18. oktobra 2017. godine. U vezi s tim, Tužilaštvo je navelo da je oštećeni 1. septembra 2017. godine dostavio pismeni prijedlog za apelantkinjino krivično gonjenje, a 6. decembra 2017. godine na glavnom pretresu je samo potvrdio da ostaje pri tom prijedlogu. Slijedom iznesenog, a u slučaju da je prijedlog ipak bio potreban, Tužilaštvo je navelo da je on bio blagovremen. Tužilaštvo je u prilogu dostavilo dopis od 28. avgusta 2017. godine kojim je, nakon stupanja na snagu novog KZRS, pozvalo oštećenog da se izjasni o apelantkinjinom krivičnom gonjenju i pomenutom prijedlogu od 1. septembra 2017. godine. V.Relevantni propisi

14. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi: Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4.

(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela izmijenjen zakon, jednom ili više puta, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.

Ugrožavanje sigurnosti Član 169.

(1) Ko ugrozi sigurnost nekog lica ozbiljnom prijetnjom da će njega ili njemu blisko lice lišiti života, teško tjelesno povrijediti, lišiti slobode ili oteti, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom ili nekom drugom opšteopasnom radnjom ili sredstvom, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

[...]

15. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17 i 104/18 – odluka US) u relevantnom dijelu glasi:

Vremensko važenje krivičnog zakonodavstva Član 9.

(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ako je zakon izmijenjen za vrijeme izvršenja krivičnog djela, primijeniće se zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je djelo dovršeno.

(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.

(3) Na učinioca krivičnog djela koje je propisano zakonom sa određenim vremenskim trajanjem, primijeniće se taj zakon bez obzira na to kada mu se sudi, osim ako tim zakonom nije drugačije određeno.

(4) Pravila važenja ovog zakonika iz st. 1, 2. i 3. ovog člana važe i u odnosu na dejstvo pravnih posljedica osude.

Ugrožavanje sigurnosti Član 150.

(1) Ko ugrozi sigurnost nekog lica ozbiljnom prijetnjom da će njega ili njemu blisko lice lišiti života, teško tjelesno povrijediti, lišiti slobode ili oteti, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom ili nekom drugom opšteopasnom radnjom ili sredstvom, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine.

[...] (3) Gonjenje za djelo iz stava 1. ovog člana se preduzima po prijedlogu.

16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Odobrenje za gonjenje učinilaca i gonjenje po prijedlogu Član 213.

[...] (2) Za krivična djela za koja se goni po prijedlogu oštećenog, prijedlog se podnosi nadležnom tužiocu u roku od tri mjeseca od dana kad je oštećeni saznao za krivično djelo i učinioca.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 77 0 K 073173 18 Kž 2 od 28. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 29. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 31. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

22. Član 7 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.

(…)

23. U suštini, apelacioni navodi se svode na tvrdnju da je u konkretnom predmetu trebalo primijeniti novi KZRS kao blaži zakon u odnosu na stari KZRS, ukazujući pri tome na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Naime, novim KZRS propisano je da se krivično gonjenje za krivično djelo koje je stavljeno na teret apelantkinji preduzima samo po prijedlogu oštećenog, a taj prijedlog oštećeni, navodno, nije blagovremeno podnio. Zbog toga apelantkinja smatra da je postupak trebao biti obustavljen ili je trebala biti donesena oslobađajuća presuda.

24. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Scoppola protiv Italije (vidi Evropski sud, Scoppola protiv Italije, broj 10249/03, od 17. septembra 2009. godine) zauzeo stav da je neophodno napustiti praksu koju je ustanovila Komisija u predmetu X protiv Njemačke i utvrdio da član 7 stav 1 Evropske konvencije ne garantuje samo princip zabrane retroaktivne primjene strožeg krivičnog zakona, već takođe, implicitno, garantuje princip retroaktivne primjene blažeg krivičnog zakona. Taj princip je sadržan u pravilu da kada postoji razlika između krivičnog zakona koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i krivičnih zakona koji su doneseni i stupili na snagu nakon toga, a prije donošenja pravosnažne presude, sudovi moraju primijeniti zakon čije su odredbe najpovoljnije za optuženog.

25. Rukovodeći se principom ustanovljenim u brojnim odlukama Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojem nije zadatak razmotriti in abstracto da li je retroaktivna primjena krivičnog zakona sama po sebi inkompatibilna sa članom 7 Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da odgovor na to pitanje zavisi od okolnosti svakog pojedinačnog predmeta. Te okolnosti, između ostalog, zavise od visine izrečene i zaprijećene kazne, odnosno zavise od raspona propisanih kazni prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela i zakonu koji je kasnije stupio na snagu (u konkretnom slučaju stari KZRS ili novi KZRS).

26. Imajući u vidu konkretne okolnosti, Ustavni sud, prije svega, konstatuje da je krivično djelo ugrožavanja bezbjednosti propisano u oba krivična zakona, ranijim koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela u odredbi člana 169 stav 1 starog KZRS i kasnijim (stupio na snagu 18. jula 2017. godine) u odredbi člana 150 stav 1 novog KZRS. Pored toga, Ustavni sud konstatuje da je članom 4 KZRS koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela propisano stavom (1) da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te stavom (2) ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca. Suštinski iste odredbe su sadržane u članu 9 novog KZRS koji je bio na snazi u vrijeme presuđenja. Ustavni sud stoga podsjeća da je i domaćim krivičnim zakonodavstvom propisana obaveza redovnih sudova da na učinioca krivičnog djela primijene zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a kasnije usvojeni zakon može da bude primijenjen samo ukoliko redovni sudovi procijene da je on najblaži za učinioca.

27. Nadalje, u svrhu ispitivanja navoda o povredi člana 7 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je predmetno krivično djelo u smislu prve rečenice člana 7 stav 1 Evropske konvencije „predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja“. Međutim, razlika između jedne i druge zakonske odredbe tiče se propisane sankcije i činjenice da novi KZRS u članu 4 propisuje da se gonjenje ovog krivičnog djela preduzima po prijedlogu oštećenog. U kontekstu propisane sankcije u okolnostima konkretnog slučaja postavlja se pitanje da li je došlo do kršenja odredbe člana 7 stav 1 Evropske konvencije u dijelu u kojem je propisano „ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno“. U odgovoru na to pitanje Ustavni sud prvenstveno zapaža da je odredbom starog KZRS za krivično djelo ugrožavanja bezbjednosti bila propisana novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine, dok je odredbom novog KZRS za navedeno krivično djelo propisana novčana kazna ili kazna zatvora do dvije godine. Dakle, u oba zakona je propisana novčana kazna, ali je novim KZRS propisan veći posebni maksimum kazne zatvora budući da je propisana kazna zatvora do dvije godine. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je akcenat apelacije stavljen na okolnost da novi KZRS u članu 4 propisuje da se gonjenje predmetnog krivičnog djela preduzima po prijedlogu oštećenog, dok se po starom KZRS to krivično djelo gonilo po službenoj dužnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja identične navode isticala u postupku pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi po kojoj je odlučivao drugostepeni sud, a o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili.

28. Naime, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud naveo da prijedlog oštećenog ne predstavlja obilježje krivičnog djela, već da je to procesna pretpostavka za vođenje krivičnog postupka. Kako je obrazložio i Okružni sud, apelantkinja je zahtijevala da se na nju primijeni novi KZRS koji je stupio na snagu 18. jula 2017. godine, tj. u vrijeme donošenja prvostepene presude, jer je odredbom člana 150 stav 3 novog KZRS propisano da se gonjenje za predmetno krivično djelo preduzima po prijedlogu oštećenog, koji se u smislu odredbe člana 213 stav 2 ZKPRS podnosi u roku od tri mjeseca od dana saznanja za krivično djelo i učinioca. Naime, budući da je kao vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela naveden 17. avgust 2015. godine, a prijedlog za krivično gonjenje nije podnesen u roku od tri mjeseca (jer takva obaveza, odnosno mogućnost oštećenog nije u to vrijeme bila propisana), apelantkinja smatra da je prvostepeni sud bio u obavezi donijeti presudu kojom se optužba odbija. Međutim, Ustavni sud zapaža da je takve tvrdnje odbrane Okružni sud ocijenio neosnovanim s obzirom na to da je u konkretnom predmetu rok za podnošenje prijedloga za krivično gonjenje od oštećenog propisan novim KZRS protekao prije nego što je taj zakon uopšte stupio na snagu. Dakle, rok od tri mjeseca je protekao u trenutku kada su na snazi bile zakonske odredbe starog KZRS koje nisu ni predviđale postojanje te obaveze. I pored toga, oštećeni se u toku postupka izjasnio da traži krivično gonjenje učinioca, tj. apelantkinje, pa su i u tom smislu ispunjene procesne pretpostavke za nastavak i okončanje krivičnog postupka protiv apelantkinje.

29. Ustavni sud, takođe, nalazi da je Okružni sud naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio stari KZRS kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela jer je povoljniji za apelantkinju u pogledu propisane kazne za predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da član 4 starog KZRS, odnosno član 9 novog KZRS, prvenstveno propisuje da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a samo izuzetno se primjenjuje zakon koji je stupio na snagu poslije izvršenja krivičnog djela u situaciji kada je taj zakon blaži za učinioca. Ustavni sud zapaža da je krivično djelo učinjeno 17. avgusta 2015. godine u vrijeme kada je na snazi bio stari KZRS, dok je novi stupio na snagu 18. jula 2017. godine. Dakle, suprotno apelantkinjinim navodima, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odgovorili na pitanje zašto je primjena odredbi starog KZRS povoljnija za apelantkinju, imajući u vidu činjenicu da je oštećeni u toku prvostepenog postupka, nakon što je stupio na snagu novi KZRS, zatražio krivično gonjenje i uzimajući u obzir mjere kazni propisane za predmetno krivično djelo u starom KZRS i novom KZRS, odnosno da ne postoji ništa što bi ukazivalo da sudovi nisu poštovali princip primjene zakona čije odredbe su najpovoljnije za optuženog.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelacioni navodi da je osporenim presudama povrijeđeno apelantkinjino pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije.

Ostali navodi

31. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije kada su redovni sudovi jasno i argumentovano obrazložili primjenu starog KZRS koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela kao blažeg zakona u konkretnom slučaju, odnosno da nema ništa što ukazuje na to da sudovi nisu poštovali princip primjene zakona čije odredbe su najpovoljnije za optuženog.

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4337/18 (V. T.) | Sudska praksa | Aktio