Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5455/17 (A. A.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5455/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5455/17, rješavajući apelaciju Ante Anića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. studenog 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ante Anića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 011668 17 Rev od 9. studenog 2017. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Anto Anić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika podnio je 25. prosinca 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 011668 17 Rev od 9. studenog 2017. godine. Podneskom od 25. prosinca 2018. godine apelant je dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) koju zastupa Federalno pravobraniteljstvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo) zatraženo je u razdoblju od 22. do 27. svibnja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Pravobraniteljstvo su odgovor na apelaciju dostavili 22. i 23. svibnja 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Odlukom Ustavnog suda u predmetu broj AP 3013/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. travnja 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), usvojena je apelantova apelacija podnesena protiv odluka redovitih sudova donesenih u postupcima radi povrata mobiliziranih sredstava i naknade štete. Navedenom odlukom Ustavnog suda utvrđena je povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ukinute su presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, detaljnije navedene u izreci, te su predmeti vraćeni na ponovno odlučivanje.

6. U ponovljenim postupcima, između ostalih Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-09- 000 125 od 20. kolovoza 2009. godine, obvezana je tužena apelantu na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti zbog nevraćenih mobiliziranih materijalno-tehničkih sredstava (MTS) za razdoblje od 23. prosinca 1996. do 7. listopada 2002. godine isplatiti iznos od 1.496.988,00 KM za korištenje utovarivača ULT 220, te iznos od 1.464.000,00 KM za kamion „Damper“ sa zateznom kamatom i troškovima postupka.

Odluke osporene apelacijom

7. Apelant je 26. lipnja 2008. godine podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete u vidu izgubljene dobiti zbog korištenja kamiona „Damper D10“ i utovarivača „ULT 220“ za razdoblje od 7. listopada 2002. do 7. prosinca 2005. godine.

8. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 011668 15 P 4 od 25. ožujka 2014. godine obvezana je tužena apelantu na ime naknade materijalne štete zbog izmakle koristi za bespravno korištenje kamiona „Damper D10“ i utovarivača „ULT 220“ za razdoblje od 7. listopada 2002. do 7. prosinca 2005. godine isplatiti ukupan iznos od 3.412.512,00 KM sa pojedinačnim iznosima kao u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Navedenom presudom također je odbijen kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

9. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantu prednik tužene za vrijeme ratnog stanja izuzeo određena MTS, odnosno građevinske strojeve – kamion „Damper D10“ i utovarivač ULT 220, koja su mu vraćena tek 7. prosinca 2005. godine. Općinski sud je također naveo da iz odluka redovitih sudova, koje su donesene u ranijem parničnom postupku, proizlazi da je apelantu za izuzete strojeve isplaćena naknada štete, te određena naknada za korištenje vozila, i to za strojeve koji su uništeni, kao i za sporna vozila, i to za razdoblje rata i neposredne ratne opasnosti zaključno sa 7. listopada 2002. godine.

10. Općinski sud je potom istaknuo da apelant ima pravo utemeljeno zahtijevati od tužene isplatu naknade za bespravno korištenje navedenih građevinskih strojeva, odnosno naknadu štete zbog izmakle koristi s obzirom na to da apelant tužbom u konkretnom predmetu potražuje naknadu štete na ime izgubljene dobiti zbog nekorištenja navedenih vozila za razdoblje od 7. listopada 2002. pa do trenutka vraćanja, tj. do 7. prosinca 2005. godine. Naime, čl. od 77. do 92. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane i druge potrebe obrane (u daljnjem tekstu: Uredba) propisano je pravo na novčanu naknadu osobama koje su svoja materijalna sredstava predale oružanim snagama radi obrane zemlje, potom način i vrijeme obračuna i isplaćivanja te naknade, kao i tko osigurava sredstva za njezinu isplatu. Općinski sud je dalje naveo da iz izvedenih dokaza (koji su navedeni na str. 9. prvostupanjske presude) proizlazi da je apelant obavljao autoprijevozničku djelatnost i kao takav bio registriran. Također je utvrđeno da je apelant imao, u skladu s odredbama Zakona o samostalnom privređivanju iz 1989. godine, registriran obrt za obavljanje građevinskih radova pod nazivom „Povratak“, te da je imao namjeru kamion i utovarivač koristiti u svrhu obavljanja građevinskih radova nakon što mu ih tužena vrati. Općinski sud je potom istaknuo da nema razloga sumnjati da se apelant registrirao za izvođenje građevinskih radova, kako je to i naznačeno u citiranom rješenju Općinskog poglavarstva Novi Travnik – Odjel gospodarstva broj 06-352-20 od 9. srpnja 1996. godine, te da je i prije rata, građevinskim strojevima koje je posjedovao tada izvodio tu vrstu radova, a to potvrđuju i dokazi – Potvrda SRC Vlašić d.o.o. Travnik broj 01-3-92/03 od 23. rujna 2003. godine, kao i ekonomsko-financijske poslove Općine Travnik broj 06-14-19-67/03 od 29. rujna 2003. godine. Općinski sud je istaknuo da apelant, bez obzira na to što je u vrijeme kada su mu izuzeti strojevi imao registriranu samo autoprijevozničku, a ne i građevinsku djelatnost, može utemeljeno potraživati naknadu izmakle koristi zbog nekorištenja tih strojeva u utuženom razdoblju zato što je od 9. srpnja 1996. godine imao registriran obrt za obavljanje građevinske djelatnosti, a tuženoj se obraćao sa zahtjevom za povrat strojeva. U svezi s tim, Općinski sud je istaknuo da da je tužena vratila apelantu strojeve on bi, prema redovitom tijeku stvari, bio u mogućnosti za sebe ostvariti korist, koristeći ih upravo za obavljanje građevinske djelatnosti.

11. Potom je Općinski sud istaknuo da se pri ocjeni izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao utemeljeno očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a šteta se određuje onoliko za koliko je u vrijeme nastanka štete tužiteljeva imovina mogla biti povećana da nije bilo štetnikove štetne radnje. U konkretnom slučaju ta radnja se ogleda u nezakonitom odbijanju tužene da apelantu vrati strojeve. Apelant je dokazao kako je imao ne samo teorijsku mogućnost iskoristiti navedene strojeve za obavljanje građevinske djelatnosti nego je doista mogao te strojeve koristiti i sebi ostvariti dobit u okviru obavljanja registrirane građevinske djelatnosti, a što je utvrđeno na temelju uvida u ponudu za poslovnu suradnju poduzeća „Atena“ Trogir od 3. siječnja 1997. godine, upit o mogućnoj suradnji poduzeća „Atena“ Trogir od 5. siječnja 1998. godine i drugim dokazima (navedenim na strani 10. prvostupanjske presude). U tom pogledu, Općinski sud je zaključio da je paušalan i neutemeljen prigovor tužene da apelant nije dokazao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, tim prije što je na strani tužene teret dokazivanja tvrdnje kako apelant nije bio vlasnik strojeva i da nije imao registriranu građevinsku djelatnost, a tužena u tom pogledu nije ponudila niti jedan dokaz. Tužena nije dokazala ni da je odjavljen apelantov obrt registriran rješenjem Općinskog poglavarstva Novi Travnik – Odjel gospodarstva od 9. srpnja 1996. godine. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istaknuo da apelant prema članku 189. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi sa člankom 77. stavak 1. Uredbe ima pravo utemeljeno zahtijevati naknadu za strojeve. Takvo stajalište je u istoj pravnoj stvari, ali za različito vremensko razdoblje, zauzela i sudska praksa izražena u odlukama Općinskog suda Travnik broj P:10/00 od 14. listopada 2003. godine, Kantonalnog suda broj Gž-4/04 od 20. rujna 2004. godine, Vrhovnog suda broj Rev-8/05 od 20. srpnja 2006. godine i Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-09-000 125 od 20. kolovoza 2009. godine. Općinski sud je istaknuo da je apelant visinu tužbenog zahtjeva dokazao na temelju financijskog vještačenja koje je sačinjeno u skladu sa zadatkom i predloženim opsegom od strane tužitelja, a tužena se takvom opsegu i zadatku nije protivila ranije. Na temelju tog dokaza, Općinski sud je naveo da je utvrdio neto satnice rada kamiona i utovarivača i dnevni iznos naknade propisan člankom 80. stavak 3. Uredbe, te tako pripadajuća dnevna naknada u utuženom razdoblju za kamion iznosi 1.775.616,00 KM, a za utovarivač 1.636.896,00KM. Apelantov zahtjev preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neutemeljen budući da je apelant tražio naknadu pod pretpostavkom da su strojevi radili 24 sata dnevno, što je u suprotnosti s citiranom odredbom Uredbe u kojoj se govori o dnevnom iznosu naknade, a logičkim i gramatičkim tumačenjem te odredbe da se zaključiti kako dnevni iznos nikako ne može obuhvatiti rad spornih strojeva sva 24 sata jednog dana.

12. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 011668 16 Gž 4 od 23. veljače 2017. godine žalbe apelanta i tužene su odbijene i potvrđena je prvostupanjska presuda.

13. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je donio odluku kao u izreci prvostupanjske presude. Naime, apelant je dokazao kako je imao ne samo teorijsku mogućnost iskoristiti navedene strojeve za obavljanje građevinske djelatnosti nego ih je doista mogao koristiti i sebi ostvariti dobit u okviru obavljanja registrirane građevinske djelatnosti, što proizlazi iz provedenih dokaza, pa je neutemeljen žalbeni navod tužene da apelant nije dokazao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Isto tako neutemeljen je žalbeni navod da apelant nije bio vlasnik navedenih strojeva i da nije imao registriranu građevinsku djelatnost. Kantonalni sud je istaknuo da apelant u skladu sa člankom 189. ZOO i člankom 77. Uredbe ima pravo utemeljeno zahtijevati da mu tužena naknadi izgubljenu korist za sporne strojeve. To proizlazi i iz odluka, i to Presude Kantonalnog suda broj 006 0-Gž-09-000 125 od 20. kolovoza 2009. godine u kojoj je Kantonalni sud zauzeo stajalište da je apelant imao pravo zahtijevati naknadu izgubljene dobiti u istoj pravnoj stvari samo za razdoblje od 23. prosinca 1996. do 7. listopada 2002. godine. Naime, ni nakon prestanka rata i ratne opasnosti tužena nije vratila apelantu sporna mobilizirana sredstva nego ih je nastavila koristiti, pa je prvostupanjski sud u skladu s odredbom članka 189. ZOO tužitelju pravilno dosudio naknadu štete koja se ogleda u izmakloj koristi za sporno razdoblje. Kantonalni sud je također naveo da je prvostupanjski sud pravilno, na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, utvrdio visinu štete u vidu izgubljene dobiti. Navedeni nalaz i mišljenje prvostupanjski sud je prihvatio kao jasan, stručan i logičan, a parnične stranke, u biti, nisu imale bitnih primjedbi na navedeni nalaz, već su samo istaknule proizvoljne primjedbe. Zbog toga je pravilno postupio kada je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev u dosuđenom iznosu, a preko dosuđenog iznosa tužiteljev tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. Kantonalni sud je također naveo da je prilikom donošenja navedene odluke imao u vidu Odluku Ustavnog suda broj AP 3013/06 od 29. travnja 2009. godine i Odluku Kantonalnog suda broj 006-0-Gž 09-000 125 od 20. kolovoza 2009. godine.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 011668 17 Rev od 9. studenog 2017. godine, apelantova revizija je odbijena kao neutemeljena, a revizija tužene je usvojena i obje nižestupanjske presude su preinačene u dosuđujućem dijelu tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

15. Vrhovni sud je naveo da revizija tužene utemeljeno ukazuje da su nižestupanjske presude u dosuđujućem dijelu utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, pravila o teretu dokazivanja po svojoj naravi su dominantno materijalno-pravna, a u područje procesnog prava spadaju tek kao posljedica neuspjeha da se dokaže istinitost određene tvrdnje iz materijalno-pravne norme osnovom koje se podnosi tužbeni zahtjev. Da bi apelant ostvario pravo na naknadu štete u vidu izmakle koristi (izgubljena dobit) u smislu odredbe čl. 155. i 189. ZOO bilo je potrebno da se ispune određeni kumulativni uvjeti: da korist nije ostvarena, dopuštenost osnove po kojoj bi korist bila ostvarena, određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena i da je ostvarena korist spriječena štetnikovom radnjom. Pri tome svakako imajući u vidu samo onu vrstu i opseg koje bi po redovitom tijeku stvari i uobičajenom načinu korištenja tužitelj mogao očekivati da nije bilo štetne radnje odnosno propusta tužene.

16. Vrhovni sud je istaknuo da u konkretnom slučaju nijedan od uvjeta za ostvarenje apelantovog prava na isplatu ove vrste štete u konkretnom slučaju nije bio ispunjen, zbog čega tužena utemeljeno ukazuje da su nižestupanjske presude u dosuđujućem dijelu utemeljene na pogrešnoj primjeni članka 189. ZOO. Izraženo stajalište nižestupanjskih sudova da je postojala mogućnost tužitelja za ostvarivanje koristi u utuženom razdoblju nema uporište u odredbi čl. 155. i

189. ZOO, niti u izvedenim dokazima. Sudska praksa i pravna teorija suglasni su da izgubljenu dobit tijekom postupka mora dokazati oštećeni, i to onu korist koju je objektivno mogao realizirati da nije bilo štetne radnje štetnika. Izgubljena dobit može se priznati samo kada je sasvim sigurno da nije ostvarena, pri čemu mora biti konkretno dokazana. Pri tome se uzima u obzir samo dobitak koji se utemeljeno mogao očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima (članak 189. stavak 3. ZOO). U konkretnom slučaju apelant tijekom postupka nije dokazima – ponudom za poslovnu suradnju poduzeća ,,Atena“ Trogir od 3. siječnja 1997. godine, aktom poduzeća ,,Atena“ Trogir – upit o mogućoj suradnji od 5. siječnja 1998. godine, kako to pogrešno zaključuju nižestupanjski sudovi, dokazao izvjesnost ostvarivanja koristi u razdoblju od 7. listopada 2002. do 7. prosinca 2005. godine, niti je tim dokazima dokazao mogućnost njihovog ekonomskog iskorištavanja u označenom vremenskom razdoblju za koje traži naknadu prema ovoj osnovi jer se ti dokazi uopće ne odnose na utuženo razdoblje. Navedeni dokazi odnose se samo na 1997. i 1998. godinu i upite za eventualnu suradnju u tim godinama (što nije predmet tužbe i tužbenog zahtjeva jer je ova izgubljena dobit tužitelju za to razdoblje već dosuđena u ranije vođenoj parnici), dok na okolnost ostvarivanja koristi u spornom razdoblju apelant nije izveo niti jedan dokaz koji bi potvrdio da je apelant eventualnu korist objektivno mogao realizirati i očekivati u utuženom razdoblju po redovitom tijeku stvari. Naime, pravna teorija i sudska praksa jedinstveni su u stajalištu da izgubljena dobit predstavlja budući dio imovine, prihod koju bi oštećeni nekom dozvoljenom djelatnošću postigao da nije bio onemogućen štetnom radnjom štetnika. Međutim, svaki očekivani dobitak još ne predstavlja izgubljenu korist u pravnom smislu. U prvom redu potrebna je namjera oštećenog za postizanje dobitka, ali i postojanje realne mogućnosti da se predviđeni dobitak i ostvari. Za usvajanje tužbenog zahtjeva nije bilo dovoljno utvrditi samo činjenicu da je apelant obavljao autoprijevozničku djelatnost, da je od 1996. godine registrirao građevinsku djelatnost, da je samo imao upite za eventualnu suradnju u 1997. i 1998. godini, da je imao namjeru tek kada mu se sredstva vrate baviti građevinskom djelatnošću, već je apelantova obveza bila izvođenjem dokaza dokazati izvjesnost nastanka izmakle koristi, odnosno visinu zarade koju bi ostvarivao obavljanjem djelatnosti predmetnim sredstvima prema redovitom tijeku stvari u spornom razdoblju. Dakle, za ostvarivanje naknade štete zbog izmakle koristi nije dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi, kako to pogrešno zaključuju nižestupanjski sudovi i osnovom koje samo usvajaju tužbeni zahtjev, već namjera i izvjesnost ostvarivanja koristi, niti takav zahtjev apelant može temeljiti samo na činjenici da mu je šteta nastala nemogućnošću korištenja stvari koje mu je tužena mobilizirala. Vrhovni sud je istaknuo da je u ovoj parnici apelant svoj zahtjev utemeljio na činjeničnim tvrdnjama o prouzrokovanju štete od strane tužene, na optimističkim predviđanjima dobitka, po subjektivnim procjenama i željama da će se ostvariti dobit radom strojeva 24 sata dnevno, a na kojim činjenicama je utemeljen i nalaz i mišljenje vještaka, a da za to uopće nema nikakve realne osnove niti izvjesnosti. Prema tome, nedokazivanjem ekonomske mogućnosti, namjere i izvjesnosti iskorištavanja spornih vozila u spornom razdoblju, apelant nije dokazao da bi tu štetu pretrpio, to samim tim, prema mišljenju ovog suda, nije postojao uvjet odštetne odgovornosti tužene za naknadu izmakle dobiti, zbog čega je revizija tužene usvojena.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo iz članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

18. U tom kontekstu apelant tvrdi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant smatra da korist nije ostvarena zbog samovoljnog zadržavanja njegove imovine jer da bi mogao ostvarivati profit bilo je neophodno da kao obrtnik posjeduje osnovna sredstva kojim će obavljati registriranu djelatnost. To su u konkretnom slučaju bila sporna MTS koja je tužena nakon prestanka rata i neposredne ratne opasnosti odbijala vratiti nakon mnogih upućenih zahtjeva. Prema tome, apelant smatra da nije postojala ni teoretska mogućnost da sredstva istodobno koristi i apelant i tužena. U tom pogledu ističe da je za dostavu novih dokaza morao imati na raspolaganju svoja MTS ili je eventualno morao imati dokaze o namjeri da će ih tužena vratiti u određeno vrijeme kako bi mogao zaključivati nove poslove s potencijalnim klijentima. Apelant ukazuje i na to da je zbog činjenice da mu nisu vraćena MTS, kao registrirani samostalni privrednik bio spriječen prihvatiti i ponudu za poslovnu suradnju poduzeća „Atena“ Trogir u Republici Hrvatskoj, s jasno istaknutim cjenikom rada svakog sredstva pojedinačno. U tom pogledu apelant smatra da se revizijski sud bavio pitanjima o kojima već postoji obvezujuća Odluka Ustavnog suda broj AP 3013/06 od 29. travnja 2009. godine glede pitanja registracije djelatnosti, naknade štete u vidu izmakle koristi i početka isplate zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose, a što je i predmet konkretne apelacije. Apelant, također, smatra da se Vrhovni sud uopće nije osvrnuo na navode iz apelantove revizije kojima je osporavao način na koji je potraživani iznos izmakle dobiti umanjen na 12 sati dnevnog korištenja strojeva, te način obračuna zatezne kamate. U svezi s pravom na imovinu, apelant je istaknuo da je tužena imala spoznaju o cijeni rada spornih MTS, kao i o mogućnosti povećanja njegove imovine ostvarivanjem koristi, što je zanemarila, čime mu je povrijeđeno pravo na imovinu.

b)Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud je ponovio zaključke iz osporene odluke, te je istaknuo da ostaje pri zauzetom pravnom stajalištu po pitanju utemeljenosti tužbenog zahtjeva i neutemeljenosti apelantovih istaknutih navoda, zbog čega smatra da osporenom odlukom nisu uskraćena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

20. Pravobraniteljstvo je navelo da je apelant tijekom postupka pred redovitim sudovima koristio puna prava i slobode kako glede pristupa sudu, predlaganja dokaza, raspravljanja, te nije bilo diskriminacije apelanta po bilo kojoj osnovi. Također smatra da apelant na istaknute okolnosti i povrede nije ponudio niti jedan relevantan dokaz te su svi navodi u sferi paušalnih tvrdnji. Imajući u vidu navedeno, Pravobraniteljstvo je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2. stavak (2) (2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.

Članak 102.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebite za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebite za utvrđivanje svojih navoda, te se očitovati o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. (1) i (3) (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Potpuna naknada Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

23. Uredba o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane („Službeni list RBiH“ broj 19/92) u relevantnom dijelu glasi:

Član 77.

Naknada za korišćenje sredstava iz čl. 53, 66, 70. i 75. ove uredbe, koja pripadaju građanima, a izuzeta su za potrebe oružanih snaga i drugih korisnika, određuje se prema sljedećem:

1) za građane koji datim sredstvima ostvaruju dohodak za život svoje porodice, pripada naknada u visini primanja koja bi ostvarili da su datim sredstvima vršili svoju djelatnost u vrijeme korišćenja sredstava od strane oružanih snaga i drugih korisnika sredstava u mjestu prebivališta, odnosno boravišta.

2) za građane koji datim sredstvima ne ostvaruju dohodak za život svoje porodice, pripada naknada u visini prosječnog ličnog dohotka u privredi Republike iz prethodnog mjeseca.

Za korišćenje sredstva koja pripadaju preduzećima i drugim pravnim licima, a izuzeta su za potrebe oružanih snaga, civilne zaštite, službe osmatranja i obavještavanja i jedinica veze i kriptozaštite društveno-političkih zajednica, država, oslobađa ta sredstva svih državnih obaveza koja terete sredstva za vrijeme njihovog korišćenja kod korisnika sredstava, odnosno snosi obaveze koje postoje prema trećim licima za ta sredstva, kada se radi o sredstvima koja će se vratiti vlasnicima sredstava.

Naknada iz odredbe stava 1. ovog člana može se odrediti i u paušalnom iznosu ako se sa tim slože vlasnici sredstava.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 011668 17 Rev od 9. studenog 2017. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena 9. studenog 2017. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 25. prosinca 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo iz članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

30. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

31. Ustavni sud podsjeća da je, razmatrajući apelaciju istog apelanta u naprijed navedenoj Odluci broj AP 3013/06, stavak 75., naveo da se postupak koji je apelant vodio pred redovitim sudovima odnosio na naknadu materijalne štete i naknadu u vidu izgubljene dobiti, te istaknuo da se prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja.“ U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se, dakle, vodio radi isplate naknade štete zbog izmakle dobiti za oduzetu apelantovu imovinu, pa će Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

32. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke proizvoljno primijenio materijalno pravo.

33. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

34. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.

35. Ustavni sud najprije zapaža da su redoviti sudovi prilikom donošenja odluka imali u vidu odredbe čl. 155 i 189. ZOO kojima je propisano da oštećeni ima pravo na naknadu štete u vidu obične štete i izgubljene dobiti. Iz sadržaja čl. 155 i 189. ZOO proizlazi da je za naknadu štete zbog izmakle koristi neophodno da korist nije ostvarena, da postoji izvjesnost nastanka koristi po redovitom tijeku stvari i da postoji dopuštenost osnove po kojoj bi bila ostvarena i da je bilo štetnog propuštanja na strani odgovorne osobe. Potom, Ustavni sud zapaža da kao uvjet za naknadu štete u vidu izmakle koristi zakon ne traži potpunu, apsolutnu izvjesnost u mogućnosti postojanja ovog vida štete, već govori o dobitku koji se utemeljeno mogao očekivati prema redovitom tijeku stvari ili posebnim okolnostima, dakle traži određen stupanj izvjesnosti nastajanja štete kod oštećenog, što ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Prema tome, za ostvarivanje naknade štete prema ovoj osnovi potrebna je namjera i izvjesnost ostvarivanja koristi.

36. Ustavni sud, dalje, zapaža da Vrhovni sud nije prihvatio zaključke Općinskog i Kantonalnog suda da je apelant dokazao da je imao mogućnost ostvarivati dobit u okviru obavljanja registrirane građevinske djelatnosti da su mu sporni strojevi vraćeni. Vrhovni sud je zaključio da apelant nije u smislu odredbe čl. 155 i 189. dokazao niti jedan od uvjeta za ostvarenje prava na isplatu štete zbog izmakle koristi jer provedenim dokazima nije dokazao ekonomsku mogućnost, namjeru i izvjesnost iskorištavanja spornih vozila u utuženom razdoblju, zbog čega nije postojao uvjet odštetne odgovornosti za naknadu izmakle dobiti. Naime, iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda proizlazi stajalište tog suda da apelant dokazima, ponudom za poslovnu suradnju i upitom o mogućnoj suradnji iz 1997. i 1998. godine, nije dokazao izvjesnost ostvarivanja koristi u utuženom razdoblju, niti je tim dokazima dokazao mogućnost njihovog ekonomskog iskorištavanja, jer se ti dokazi ne odnose na utuženo razdoblje. Vrhovni sud je istaknuo da je u ovoj parnici apelant svoj zahtjev utemeljio na činjeničnim tvrdnjama o prouzrokovanju štete od strane tužene, na optimističkim predviđanjima dobitka, po subjektivnim procjenama i željama da će se ostvariti dobit radom strojeva 24 sata dnevno, a na kojim činjenicama je utemeljen i nalaz i mišljenje vještaka, a da za to uopće nema nikakve realne osnove niti izvjesnosti.

37. U svezi sa zaključcima Vrhovnog suda, Ustavni sud ponavlja da za ostvarivanje naknade štete zbog izmakle koristi zakon ne traži potpunu, apsolutnu izvjesnost u mogućnosti postojanja ovog vida štete, već govori o dobitku koji se utemeljeno mogao očekivati prema redovitom tijeku stvari ili posebnim okolnostima, što se procjenjuje ovisno o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Iz stanja u spisu proizlazi da su sporni strojevi apelantu bili oduzeti dulje vremensko razdoblje. Posljedično tome, obrazloženje odluke Vrhovnog suda sugerira da je apelant, unatoč činjenici da su mu sporni strojevi bili oduzeti i prije utuženog razdoblja (što mu je de facto onemogućavalo nuđenje usluge za rad tim strojevima), trebao dokazati izvjesnost u ostvarivanju zarade s njima i za sporno razdoblje. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da je krajnje neutemeljeno bilo očekivati od apelanta, u slučaju kada nije bilo izvjesno kada će mu sporni strojevi biti vraćeni i kada je očigledno da ponuda za poslovnu suradnju iz 1997. i 1998. godine koju je proveo kao dokaz nije bila realizirana, da poduzima aktivnosti na zaključenju ugovora radi njihove uporabe kako bi dokazao izvjesnost nastanka koristi i za sporno razdoblje. Takvo apelantovo postupanje bilo bi protivno načelu savjesnosti i poštenja i dobrim poslovnim običajima. Ovo naročito kada iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da su se sporni strojevi prije njihovog oduzimanja koristili za obavljanje djelatnosti za koje su namijenjeni, da je apelant priložio dokaz o namjeri korištenja tih strojeva u poslovanju, te da se obraćao tuženoj radi njihovog povrata. I Ustavni sud uočava da korištenje spornih strojeva za ostvarivanje zarade, s obzirom na njihove specifične karakteristike i namjenu, predstavlja nesporno izvjesnu okolnost. Pri tome, iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda ostaje nejasno koje je to dokaze u takvim okolnostima apelant objektivno mogao ponuditi da bi dokazao izvjesnost nastanka koristi kada je nesporno da je tužena odbijala povrat spornih strojeva. Uz sve to, iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je u ranijim pravomoćnim odlukama redovitih sudova utvrđena utemeljenost identičnog apelantovog tužbenog zahtjeva, ali za različito razdoblje. Sve to ukazuje da je obrazloženje Vrhovnog suda da apelant nije dokazao ekonomsku mogućnost, namjeru i izvjesnost iskorištavanja spornih vozila u utuženom razdoblju, u okolnostima konkretnog slučaja nelogično i neuvjerljivo. Glede zaključaka Vrhovnog suda da je apelant svoj zahtjev temeljio na „..optimističkim predviđanjima dobitka, po subjektivnim procjenama i željama da će se ostvariti dobit radom strojeva 24 sata dnevno…“, Ustavni sud uočava da su prvostupanjski i drugostupanjski sud naveli zbog čega nisu prihvatili apelantovu tvrdnju da bi sporni strojevi ostvarivali dobit radom od 24 sata dnevno, te su visinu naknade odredili prema procjeni 12 sati dnevnog rada strojeva. Međutim, Vrhovni sud glede tih zaključaka redovitih sudova uopće nije dao bilo kakvo obrazloženje. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, tumačeći odredbu članka 189. ZOO kojom je propisana obveza suda da cijeni dobitak koji se utemeljeno mogao očekivati prema redovitom tijeku stvari, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja iz kojih nesporno proizlazi da predmetni građevinski strojevi – kamion „Damper D10“ i utovarivač ULT 220 nisu bili u apelantovom posjedu, već su mu upravo zbog propusta tužene odnosno njezinog pravnog prednika vraćeni tek 7. prosinca 2005. godine, na apelanta stavio pretjeran teret u dokazivanju ispunjavanja uvjeta za naknadu štete zbog izmakle koristi, učinivši tako dokazivanje tog oblika štete de facto nemogućim u okolnostima konkretnog predmeta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je postupak okončan osporenom odlukom proveden uz poštovanje garancije pravičnog postupka u smislu prava na pravično suđenje.

38. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje.

Ostali navodi

39. Apelant se u apelaciji pozvao i na kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na imovinu. Međutim, imajući u vidu zaključak glede kršenja prava na pravično suđenje, kao i činjenicu da se radi o istim apelacijskim navodima, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li došlo do kršenja prava na imovinu i prava na nediskriminaciju u svezi s pravom na imovinu.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud prilikom preinačavanja nižestupanjskih presuda i odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete radi izmakle koristi prema članku 189. ZOO, navedenu zakonsku odredbu tumačio i primijenio zanemarujući specifične okolnosti konkretnog slučaja, čime je stavio pretjeran teret u dokazivanju ispunjavanja uvjeta za naknadu štete zbog izmakle koristi, učinivši tako dokazivanje tog oblika štete de facto nemogućim u okolnostima konkretnog predmeta, što je dovelo do toga da se predmetni postupak ne može smatrati pravičnim u smislu standarda prava na pravično suđenje.

41. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5455/17 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio