Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2610/18 (K. J.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Djelotvoran pravni lijek
- Zamjena nekretnina
- Ništavost
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2610/18
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2610/18, rješavajući apelaciju Kaje Jakovljević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Kaje Jakovljević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 052775 17 Rev 3 od 1. februara 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 052775 17 Gž 3 od 11. septembra 2017.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 052775 15 P 2 od 30. decembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kaja Jakovljević (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jasmina Babić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 4. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 052775 17 Rev 3 od 1. februara 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 052775 17 Gž 3 od 11. septembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 052775 15 P 2 od 30. decembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i J.V. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. septembra 2019. i 31. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 11. septembra 2019. do 8. novembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 052775 08 P od 26. marta 2009. godine, donesenom u ponovljenom postupku, u cijelosti je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen između nje i tuženog 3. avgusta 1995. godine u Banjaluci, kojim su zamijenjene nekretnine u Banjaluci, precizirane u presudi, za nekretnine u Zadru, također precizirane u presudi, da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen između apelantice i tuženog 8. avgusta 1995. godine, kojim su zamijenjene predmetne nekretnine, te da se obaveže tuženi da trpi da se apelantica upiše kao vlasnik i posjednik na nekretninama u Banjaluci, a apelantica da se tuženi upiše kao vlasnik na nekretninama u Zadru sa 1/1 dijela. Zatim, navedeno je da se obavežu apelantica i tuženi da trpe da se izvrši uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije zaključenja ugovora o zamjeni, da tuženi preda apelantici kuću i zemlju u Banjaluci, a apelantica tuženom nekretnine koje se nalaze u Zadru, slobodne od lica i stvari, te da se obaveže tuženi da apelantici naknadi troškove postupka. Navedenom presudom obavezana je aplantica da tuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi, dok je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova u iznosu preko dosuđenog.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 052775 09 Gž od 16. oktobra 2009. godine djelimično je uvažena apelantičina žalba i preinačena je prvostepena presuda tako što je usvojen u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 052775 10 Rev od 8. septembra 2011. godine usvojena je revizija tuženog i preinačena osporena presuda na način da je odbijena apelantičina žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda od 26. marta 2009. godine (kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev). U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da restitucija u pogledu nekretnina u Zadru u konkretnom slučaju nije moguća, jer nadležni sud u Hrvatskoj nije priznao presudu ranije donesenu u ovoj parnici kojom je udovoljeno zahtjevu za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o razmjeni nekretnina. Zatim, navedeno je da je, prema stanju spisa, Vrhovni sud ustanovio da taj sud u Hrvatskoj nije priznao ni kasniju presudu koja se pobija revizijom i koja je predmet preispitivanja u konkretnom revizionom postupku. S tim u vezi je istakao da to znači da ne postoji mogućnost obostrane i istovremene restitucije koju propisuju odredbe člana 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da u tom pogledu drugostepeni sud, preinačujući presudu Osnovnog suda, nije dao nikakav značaj toj činjenici a svoju odluku je, kako navodi Vrhovni sud, pravdao time „što tuženi neće pretrpjeti nikakvu štetu u svojoj imovini s obzirom na to da presuda kojom se usvaja tužbeni zahtjev apelantice nikada neće biti izvršena u svjetlu odredaba Zakona o izvršnom postupku“. Vrhovni sud je naglasio da je navedena konstatacija suprotna načelima savjesnosti, poštenja i zabrane zloupotrebe prava iz čl. 12. i 13. ZOO, te da je na taj način nesumnjivo prekršeno i pravo tuženog na dom i pravo na mirno uživanje imovine koji su garantirani Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4482/11 od 9. decembra 2014. godine utvrdio povredu apelantičinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 052775 10 Rev od 8. septembra 2011. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu sa nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U obrazloženju odluke navedeno je da je Vrhovni sud, iako se pozvao na odredbe člana 104. ZOO, u potpunosti zanemario odredbu stava 1. tog člana (kojom je inter alia propisana mogućnost restitucije u novcu), odnosno da je konkretnu situaciju posmatrao samo kroz nemogućnost naturalne restitucije zbog zakonskih rješenja u Republici Hrvatskoj.
Osporene odluke
9. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 052775 15 P 2 od 30. decembra 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 3. avgusta 1995. godine između apelantice i tuženog, ovjeren kod Osnovnog suda, kojim su zamijenjene nekretnine u Banjaluci za nekretnine u Zadru, pobliže opisane u dispozitivu presude, i ugovor o zamjeni istih nekretnina zaključen između apelantice i tuženog, po punomoćnicima, u Zadru 8. avgusta 1995. godine, ovjeren kod javnog bilježnika u Zadru. Zatim, navedeno je da je tuženi dužan trpjeti da se apelantica upiše kao vlasnik i posjednik na predmetnoj nekretnini u Banjaluci, a apelantica je dužna trpjeti da se tuženi upiše kao vlasnik i posjednik na predmetnoj nekretnini u Zadru, te da je tuženi dužan predati apelantici predmetnu nekretninu u Banjaluci, a apelantica je dužna predati tuženom predmetnu nekretninu u Zadru, slobodne od lica i stvari. Nadalje, navedeno je da se obaveže tuženi da apelantici na ime troškova legalizacije kuće u Zadru isplati iznos od 45.541,00 kuna i na ime ulaganja u sanaciju kuće u Zadru iznos od 181.030,00 kuna, u protivvrijednosti u konvertibilnim markama na dan isplate, te je obavezana apelantica da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
10. U obrazloženju osporene odluke Osnovni sud je naveo da je utvrdio da su parnične stranke 21. jula 1995. godine u Banjaluci zaključile predugovor, a nakon toga su 3. avgusta 1995. godine u Banjaluci zaključile ugovor o zamjeni nekretnina koje su predmet postupka. Nadalje je utvrdio da je predmetnim ugovorom, ovjerenim kod Osnovnog suda 8. avgusta 1995. godine, tuženi svoje nekretnine u Zadru zamijenio za apelantičine nekretnine u Banjaluci, da u stavu III ugovora stoji da je imovina koja je predmet ugovora prilično jednake vrijednosti, pa u tom smislu jedni prema drugima nemaju nikakvih potraživanja, te da u stavu 9. ugovora stoji da je ugovor rezultat njihovih slobodnih i saglasnih volja s tim da je navedeni ugovor potpisao apelantičin punomoćnik, a tuženi lično. Osnovni sud je nadalje naveo da je nesporno da su parnične stranke, posredstvom punomoćnika, ugovor istog sadržaja zaključile u Zadru 8. avgusta 1995. godine, koji je ovjeren kod V.M., javnog bilježnika iz Zadra, te da su se parnične stranke na osnovu navedenih ugovora uknjižile kao vlasnici i posjednici razmijenjenih nekretnina u zemljišnim knjigama i katastru, da su stupile u njihov posjed, te da su obje strane vršile ulaganja u nekretnine koje su dobile razmjenom. Osnovni sud je istakao da apelantica predmetnom tužbom zahtijeva utvrđivanje ništavosti zaključenih ugovora o razmjeni, jer je na zaključenje ovih ugovora primorana ratnim događanjima i zbog toga oni nisu rezultat njene slobodno izražene volje. Naveo je da iz izvedenih materijalnih dokaza, kao i dokaza saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka proizlazi da su postojali faktori koji su u određenoj mjeri ograničavali slobodu odlučivanja kako na apelantičinoj strani, tako i na strani tuženog, koji je takođe zbog ratnih događaja došao iz Zadra u Banjaluku. Osnovni sud je istakao da je apelantica mijenjala iskaz, pa je tako u iskazu od 6. decembra 2001. godine izjavila da je tužbu podnijela zbog toga što nekretnine koje je na naviđeno mijenjala sa tuženim nisu iste vrijednosti, jer kuća u Zadru nije bila na glavnom putu i bila je oštećena, zbog čega je morala uložiti 40.000,00 KM za njeno renoviranje, te da je tuženi prisvojio gradilište i voćnjak uz nekretnine koje su mijenjane. Zatim je istakao da je u iskazu od 23. februara 2006. godine izjavila da je nekretnine u Banjaluci zamijenila za nekretnine tuženog u Zadru zbog pritiska, jer su je napadale komšije, pa je morala napustiti Banjaluku iako to nikada nije željela, da joj je pucano na kuću, da su kako ona, tako i njen muž doživjeli prijetnje zbog čega su se morali kriti, te da ona zamijenjene nekretnine u Zadru nije vidjela i da je o njima samo znala iz priče tuženog. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da apelantica u iskazu iz prvog postupka nije spominjala da je njen sin pretučen i da je na kuću pucano i da je na nju bačena eksplozivna naprava, te da u tom iskazu nije navodila nikakva fizička zlostavljanja niti maltretiranja. Takođe je naveo da je apelantičina izjava da je nakon što je istjerana iz kuće otišla da živi kod sestre u ulici Husinskih rudara u suprotnosti sa izjavama koje je dala u daljem toku svog iskaza, kada je izjavila da je živjela sa suprugom u dvorišnoj zgradi pored kuće. Općinski sud je naveo da je kontradiktorna i apelantičina izjava da je njen mlađi sin J.J. otišao iz Banjaluke 1996. godine, a njen sin L.J. 1998. godine s obzirom na to da je kasnije izjavila da su djeca otišla prije nje i njenog supruga, koji su napustili Banjaluku 1995. godine, te da je apelantičin sin J.J. u svom iskazu izjavio da je iz Banjaluke izašao 1992. godine. S druge strane, istakao je Osnovni sud, tuženi nije u suštini mijenjao svoj iskaz, da je izjavio da je 1991. godine izašao iz Zadra, da je tek 1994. godine došao u Banjaluku, kada je otpočeo da traži zamjenu svojih nekretnina u Zadru za nekretnine u Banjaluci. Zatim, naveo je da je došao u Banjaluku zbog ratnih dešavanja u Hrvatskoj, da je obilazio agencije koje su se bavile nekretninama i da mu je u petom mjesecu 1995. godine S.G. iz agencije za nekretnine saopštila da apelantičin suprug A.J. želi da mijenja svoju kuću i imovinu u Banjaluci, da su se njih dvojica sreli i upoznali i da je tada otišao da vidi kuću koja je bila predmet zamjene u kojoj je u prizemlju bila smještena Mjesna zajednica Budžak, dok je na spratu stanovalo izbjeglo lice sa porodicom. S tim u vezi, Osnovni sud je naglasio da iskaz tuženog nije u suprotnosti sa iskazom saslušanog svjedoka S.G., čiji iskaz je sud prihvatio jer je dva puta saslušavana na iste okolnosti u ranije vođenom postupku i dala je potpuno identičan iskaz. Naveo je da je S.G. bila vlasnik agencije za nekretnine i da je sama izjavila da je kod nje često dolazio apelantičin suprug i da je od nje tražio spisak kuća u Republici Hrvatskoj, kako bi mijenjao svoju kuću u Banjaluci, te da joj je rekao da ima nekog od familije ko mu može pogledati te kuće i da je dolazio kod nje više puta i uzimao adrese u Hrvatskoj i saopštavao da li su odgovarajuće, te ako nisu bile, ponovo uzimao adrese i javljao familiji u Hrvatskoj da provjere nekretnine. Zatim, navedeno je da je izjavila da je ona upoznala apelantičinog supruga sa tuženim i da je bio dogovor da im ona napravi ugovor, ali da do toga nije došlo, te da je nakon nekog vremena od trećih lica saznala da su oni zamijenili nekretnine. Slijedom navedenog, Osnovni sud je izveo zaključak da je apelantica bila inicijator zaključenja predmetnog ugovora o zamjeni nekretnina, da je ona, odnosno njen suprug, s tim ciljem angažovala agenciju za promet nekretnina u kojoj je zaposlena S.G. Zatim, navedeno je da je S.G. dostavljala adrese i podatke o većem broju nekretnina u Hrvatskoj, čiji vlasnici su te nekretnine nudili u zamjenu, da je apelantica u Zadru imala familiju koja joj je provjeravala nekretnine i javljala povratne informacije, te da je porodica Jakovljević izabrala nekretnine tuženog u Zadru očigledno zato što su im se one svidjele. Osnovni sud je naveo da je prihvatio iskaz S.G., jer je ona neutralno lice koje nije u srodstvu sa strankama, te da je u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora bila vlasnik agencije za promet nekretnina.
11. Nadalje je naveo da apelantičini sinovi J.J. i L.J, koji su saslušani kao svjedoci, nisu imali neposrednih saznanja o bitnim okolnostima u vezi sa zaključenjem spornog ugovora s obzirom na to da su Banjaluku napustili još 1992. godine. Osnovni sud je naveo da su u ponovljenom postupku saslušani novi svjedoci, apelantičina tetka A.D. i njen suprug G.D., koje je predložila apelantica. Istakao je da nije prihvatio kao vjerodostojan iskaz A.D., jer je u srodstvu sa apelanticom i na krajnje precizan i opširan način se sjećala činjenica iz perioda od prije 20 godina, a koji iskaz se svodi na maltretiranje i zlostavljanje apelantice i njene porodice, na način kako to ni sama apelantica niti njen sin J.J. nisu spominjali u svojim iskazima u ranije vođenim postupcima u istoj pravnoj stvari. Nadalje je naveo da je svjedok G.D. svojim iskazom u suštini potvrdio iskaz svoje supruge, te da je svjedok M.K. izjavio da apelanticu i njenu porodicu poznaje od 1967. godine, jer je živio u njihovom komšiluku, da mu je poznato da su apelantičin sin J.J. 1991-1992. godine napustio Banjaluku i da je odmah poslije njega otišao i sin L.J., te da poslije toga nije bio u kontaktu sa njima, pošto je bio mobilisan na ratištu van Banjaluke. Osnovni sud je nadalje naveo da je u toku ranije vođenog i u ponovljenom postupku nesporno utvrđeno da tuženi nije ni na koji način vršio prisilu ili na bilo koji drugi način primoravao tužiteljicu da se zaključe sporni predmetni ugovori. Takođe je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelantica insistirala i da je tuženi ovlastio A.J. (apelantičinu snahu), koja živi u Zadru, za zaključenje predmetnog ugovora u Zadru iz čega proizlazi da je ona mogla da se uvjeri u stanje nekretnina koje apelantica dobija u zamjenu. Nadalje, naveo je da su u nekretninama u Zadru stanovala treća lica i da je apelantica kod nadležnog suda izdjejstvovala presudu na osnovu koje je ušla u njihov posjed, te se u zemljišnim knjigama i katastru uknjižila kao njihov vlasnik i posjednik. S obzirom na to da je apelantica tokom vođenja ovog postupka vršila značajna novčana ulaganja u zamijenjene nekretnine, Osnovni sud je zaključio da se na taj način izjasnila da prihvata svoja vlasnička ovlaštenja u pogledu nekretnina dobijenih razmjenom, u smislu odredaba člana 3. stav 1. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Pri tome je naglasio da se apelantica na taj način posredno saglasila da su predmetni ugovori o razmjeni nekretnina zaključeni njenom slobodnom voljom i da nemaju nedostataka koji bi ih činili ništavim u smislu odredbe člana 103, u vezi sa odredbom čl. 26. i 28. ZOO.
12. Osnovni sud je istakao da su oba ugovora o zamjeni nekretnina zaključena u formi propisanoj zakonom i da su u cijelosti realizovani. Ukazao je da su, shodno odredbama ZOO, strane u obligacionim odnosima slobodne da u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja svoje odnose urede po svojoj volji (član 10), te da su u zasnivanju obligacionih odnosa, te ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja (član 12). Zatim, naveo je da se volja za zaključenje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju (član 28. stav 1), te da izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno (član 28. stav 2). Nadalje je ukazao da je odredbom člana 552. ZOO propisano da se ugovorom o razmjeni svaki ugovarač obavezuje prema svom saugovaraču da na njega prenese svojinu neke stvari i da mu je u tu svrhu preda, te da je odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu: ZPN) propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Osnovni sud je istakao da iz svih izvedenih dokaza, iz ranije vođenih postupaka, kao i novih dokaza izvedenih prvi put u ponovljenom postupku nesporno proizlazi da su predmetni ugovori zaključeni slobodno izraženom voljom kako apelantice, tako i tuženog. S tim u vezi je naglasio da je nesporno utvrđeno da je apelantica angažovala agenciju za promet nekretnina koja joj je dostavila adrese i podatke o većem broju nekretnina u Hrvatskoj a posebno u Zadru, čiji vlasnici su te nekretnine nudili u zamjenu, te da je apelantica izabrala nekretnine tuženog u Zadru, jer su joj se one svidjele, nakon što je posredstvom svojih bliskih srodnika vršila provjeru stanja nekretnina. Pri tome je naglasio da je apelantica prvo zaključila predugovor, a tek poslije ugovor o zamjeni nekretnina upravo iz razloga da bi posredstvom svojih srodnika provjerila stanje nekretnina tuženog u Zadru, a što je potvrđeno iskazom svjedoka S.G. Takođe je istakao da su apelantičine izjave i izjave njenog sina J.J. kontradiktorne i protivrječne jedna drugoj, te da apelantica navode da je ona i njena porodica bila izmaltretirana i zlostavljana nije potkrijepila niti jednim materijalnim dokazom. Osnovni sud je nadalje naveo da je apelantica u ponovnom postupku izvršila proširenje tužbenog zahtjeva, tražeći da se obaveže tuženi da joj nadoknadi troškove legalizacije i ulaganja u kuću u Zadru. S obzirom na to da je zaključio da predmetni ugovori nisu ništavi, te da je odbio apelantičin tužbeni zahtjev u tom dijelu, Osnovni sud je naveo da je odbio i prošireni tužbeni zahtjev u ponovljenom postupku.
13. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 052775 17 Gž 3 od 11. septembra 2017. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presude, te je odbijen njen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka i zahtjev tuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.
14. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je istakao da apelantičina žalba nije osnovana. Naveo je da su neosnovani apelantičini navodi da je prvostepena presuda zasnovana na povredi odredaba parničnog postupka, pogrešnoj ocjeni iskaza svjedoka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava i da su zaključci prvostepenog suda neutemeljeni, površni i da su doveli do pristrasne i paušalne sudske odluke. Zatim je naveo da iz apelantičine tužbe i njenih navoda iznesenih u toku postupka jasno proizlazi da tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da su ugovori o razmjeni nekretnina zaključeni između nje i tuženog ništavi, jer je na zaključenje ovih ugovora bila primorana ratnim događanjima, zbog čega ugovori nisu rezultat njene slobodno izražene volje. Okružni sud je istakao da prihvata kao pravilan zaključak prvostepenog suda da se iz izvedenih dokaza ne može zaključiti da apelantičina volja prilikom zaključenja ugovora nije bila slobodno izražena i da je predmetni ugovor zbog tog razloga ništav. S tim u vezi je naveo da činjenica da su sporni ugovori o razmjeni nekretnina zaključeni nakon izbijanja sukoba na prostorima bivše SRBiH nije dovoljna da se takvi ugovori smatraju ništavim čak i kad se uzmu u obzir opštepoznate okolnosti izazvane ratnim stanjem i apelantičina pripadnost manjinskoj etničkoj zajednici. Pri tome je naglasio da se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi da li je prenos prava na nepokretnosti izvršen dobrovoljno i u skladu sa zakonom. U pogledu žalbenih navoda vezanih za ocjenu iskaza svjedoka A.D., Okružni sud je istakao da je tačno da je njen iskaz precizan i opširan i da se sjećala činjenica iz perioda od prije dvadeset godina, te da je svjedočila o činjenicama koje ni tužiteljica tokom postupka nije isticala, niti ih je navela u iskazu prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke 2001. i 2006. godine. S tim u vezi je istakao da se navedeni svjedok mogao i nakon dvadeset godina sjećati određenog događaja i činjenica, naročito ukoliko se radi o negativnim događajima. Okružni sud je, međutim, naglasio da iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da u kući koja je bila predmet razmjene nisu živjeli apelantica i njen suprug, već njihovi sinovi koji su Banjaluku napustili tokom 1992. i 1993. godine, dok je apelantica sa suprugom živjela u njihovoj kući iz koje su izašli 1993. godine i nastanili se u dvorišnom objektu u kome su živjeli do 1995. godine, kada su nakon zaključenja spornih ugovora napustili Banjaluku. Zatim, naveo je da je navedeni svjedok potvrdila da je i ranije postojala namjera apelantice i njenog supruga da se nekretnine zamijene, da su i ranije dolazili ljudi i nudili da se zamijene nekretnine, da je njen suprug provjeravao stanje ponuđenih nekretnina posredstvom rodbine u Hrvatskoj. Takođe, naveo je da se znalo dešavati da je ponuđena kuća devastirana i da zbog toga nisu ranije zamijenili nekretnine i da je nakon što su se povezali sa tuženim izvršena zamjena kuće u kojoj su živjeli apelantičini sinovi. Dovodeći u vezu navedeni iskaz sa ostalim izvedenim dokazima i iskazima apelantice, tuženog i svjedoka S.G., Okružni sud je zaključio da on, sam po sebi, ne može dovesti do drugačije odluke suda.
15. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaz svjedoka S.G., kada je utvrdio činjenicu da je apelantica bila inicijator zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina. Okružni sud je istakao da iz iskaza tog svjedoka, a što su u iskazu potvrdili i sama apelantica i svjedok A.D., proizlazi da je apelantičin suprug obilazio agencije i tražio odgovarajuću nekretninu za razmjenu. Naveo je da je iz navedenog razloga apelantica angažovala agenciju za promet nekretnina i S.G. joj je dostavljala adrese za veći broj nekretnina u Hrvatskoj. Zatim, naveo je da je apelanticu o činjenici u kakvom stanju se nalaze nekretnine tuženog obavijestila A.J., koja je i bila punomoćnik tuženog prilikom zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina. Takođe je naveo da je tuženi otputovao u Beograd i u Ambasadi SAD potpisao punomoć koja bi bila punovažna za zaključenje ugovora u Zadru. Slijedom navedenog, Okružni sud je izveo zaključak da apelantica prilikom zaključenja spornih ugovora nije bila pod prisilom, odnosno prijetnjom i da tuženi nije ni na koji način utjecao na njenu odluku da zaključi predmetne ugovore. Pri tome je naglasio da činjenica da se apelantica nije odmah uselila u razmijenjene nekretnine, da one nisu bile uknjižene na tuženog i da je morala preduzimati pravne radnje kako bi se uknjižila kao njihov vlasnik nemaju značaja za ocjenu valjanosti ugovora o razmjeni nekretnina. S obzirom na to da je apelantičin tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništavosti zaključenih ugovora neosnovan, Okružni sud je zaključio da su neosnovani i njeni zahtjevi kojim je tražila naknadu na ime troškova legalizacije objekta i na ime ulaganja koja je imala u predmetnom objektu u Zadru.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 052775 17 Rev 3 od 1. februara 2018. godine odbijena je apelantičina revizija.
17. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, na osnovu ocjene svih provedenih dokaza, pravilno zaključili da je prilikom zaključenja spornih ugovora postojala slobodno izražena volja ugovarača, te da su neosnovani revizioni navodi da se nižestepene presude temelje na pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi je istakao da su nižestepeni sudovi izvršili sveobuhvatnu ocjenu provedenih dokaza i dali jasne razloge zbog čega smatraju da su predmetni ugovori zaključeni dobrovoljno. Pri tome je naglasio da su ispravno uočili nedosljednosti i kontradikcije u apelantičinim navodima i navodima svjedoka čije saslušanje je ona predložila, zbog čega njihovim iskazima nisu poklonili punu vjeru, naročito što su oni u koliziji sa ostalim izvedenim dokazima koji potvrđuju navode tuženog da je ugovor zaključen dobrovoljno. Vrhovni sud je, nadalje, naveo da je nesporno da su apelantica i njen suprug bili inicijatori zaključenja ugovora i da su s tim ciljem angažovali agenciju za promet nekretnina, koja im je dostavila adrese i druge podatke o većem broju nekretnina u Hrvatskoj, čiji vlasnici su te nekretnine nudili u zamjenu, te da su oni birali između svih tih ponuda i odabrali nekretnine tuženog u Zadru, jer su im se one svidjele. Pri tome je istakao da su ugovorne strane prvo zaključile predugovor, a tek nakon što je apelantica posredstvom bliskih srodnika izvršila provjeru stanja nekretnina tuženog u Zadru, i ugovor o razmjeni nekretnina. Vrhovni sud je naglasio da ne treba zanemariti ni izjavu apelantičinog supruga iz 1997. godine, koji je tom prilikom potvrdio da je ugovor zaključen legalno i po zakonu, te istakao da je apelantica stalno mijenjala svoje navode. Zatim, naveo je da svjedok J.J. nije imao neposrednih saznanja o bitnim okolnostima vezanim za zaključenje spornog ugovora s obzirom na to da je napustio Banjaluku još 1992. godine, a između njegove i apelantičine izjave i izjava naknadno saslušanih svjedoka A.D. i G.D. postoje značajne protivrječnosti. S druge strane, istakao je Vrhovni sud, na osnovu materijalnih dokaza i iskaza svjedoka S.G. i M.K., koji nisu zainteresovani za ishod parnice, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili sve bitne okolnosti koje su pratile zaključenje predmetnih ugovora, ponašanje ugovarača, te njihovu pravu namjeru i volju. Vrhovni sud je ukazao da je, u smislu odredbi člana 25. u vezi sa članom 2a. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i odredbe člana
13. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, postojala pretpostavka da su sporni ugovori zaključeni dobrovoljno i u skladu sa zakonom, te da je na apelantici bio teret dokazivanja da se radi o ništavim ugovorima, što nije uspjela dokazati. Nadalje je naveo da u Zadru, gdje je zaključen drugi ugovor o razmjeni nekretnina, nisu postojale bilo kakve okolnosti koje bi mogle ograničiti slobodu izražavanja apelantičine volje, te istakao da je ona u postupku pred hrvatskim sudom, koji je pokrenula radi utvrđenja prava svojine na nekretninama u Zadru, tvrdila da je ugovor o razmjeni nekretnina valjan, dok u predmetnoj parnici tvrdi suprotno. S tim u vezi je istakao da ugovor zaključen u Zadru i ugovor koji je prethodno zaključen u Banjaluci čine pravno jedinstvo, pa apelantica nije mogla osnovano tvrditi da je jedan od njih valjan, a drugi ništav. Vrhovni sud je nadalje naveo da su tačni apelantičini navodi da je sporni ugovor zaključen u vrijeme kada je u Banjaluci došlo do enormnog priliva izbjeglica koje su smještaj nalazile u napuštenim kućama i stanovima, ali je istakao da ta činjenica ima karakter opštih ratnih okolnosti koje, same za sebe, nisu dovoljne da bi ugovor zaključen pod tim okolnostima bio ništav u smislu člana 103. ZOO. Istakao je da je neprihvatljiva apelantičina tvrdnja da je ugovor zaključen kako ona i njen muž ne bi bili smješteni u izbjeglički logor, jer su u Hrvatskoj živjeli njihovi sinovi i drugi bliski srodnici kod kojih su mogli naći privremeni smještaj. Nadalje je naveo da apelantičin navod da se već početkom rata preselila u dvorišni stambeni objekat, jer je istjerana iz kuće u kojoj je stanovala, i pod uslovom da je istinit, ne može imati utjecaja na odluku u ovom sporu s obzirom na to da je sporni ugovor zaključen nekoliko godina kasnije, a apelantica nije dokazala uzročnu vezu između njenog navodnog istjerivanja iz kuće i zaključenja ugovora. S tim u vezi je istakao da iz izvedenih dokaza proizlazi da je u martu 1995. godine Mjesna zajednica Lazarevo III uvedena u posjed napuštenog poslovnog prostora koji se nalazio u prizemlju apelantičine kuće, koju je do 1992. godine koristio njen sin, a da je početkom aprila 1995. godine u stambeni prostor na spratu te kuće uvedena izbjeglička porodica. Pri tome je naglasio da je navedeno izvršeno na temelju važećih propisa o napuštenoj imovini, te da je nadležni organ sačinio zapisnik u kome su popisane sve stvari koje su se nalazile u predmetnoj kući. Vrhovni sud je naveo da je tom prilikom apelantičin suprug pogrdnim riječima vrijeđao ovlaštena službena lica, zbog čega je saslušan u policiji i odmah pušten, te istakao da navedeno nije bilo ni u kakvoj vezi sa njegovom nacionalnom pripadnošću, već posljedica činjenice da je remetio javni red i mir. Iz ponašanja apelantičinog supruga Vrhovni sud je zaključio da, iako je bio pripadnik manjinskog naroda, nije živio u strahu i neizvjesnosti, niti se plašio za svoj život i život svoje porodice, na šta je apelantica ukazivala u reviziji. Pored toga, Vrhovni sud je naglasio da apelantica i njen suprug nisu živjeli u kući u koju su, kao napuštenu imovinu, privremeno smještena druga lica, da su stanovali u drugoj kući, koja nije bila predmet ugovora o razmjeni, već je predmet razmjene bila kuća u kojoj su prije rata živjeli njihovi sinovi. S tim u vezi je istakao da su tu kuću apelantica i njen muž poslije rata prodali, pa su neosnovani apelantičini navodi kojim tvrdi da je samo htjela da joj se vrati prijeratna imovina. Vrhovni sud je naveo da postoji dovoljno dokaza na osnovu kojih se može zaključiti da u vrijeme zaključenja spornih ugovora, osim opštih ratnih prilika, nisu postojale neke posebne okolnosti koje su mogle bitno utjecati na slobodu izražavanja apelantičine volje. Pri tome je naglasio da posebnu važnost ima činjenica da su apelantica i njen suprug, prije zaključenja spornih ugovora, odbili brojne druge ponude za razmjenu nekretnina, što znači da su birali nekretninu u Hrvatskoj koju će dobiti po osnovu razmjene. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i apelantičin prigovor da tuženi ne želi da se vrati u svoju imovinu u Zadru s obzirom na to da iz podataka iz spisa proizlazi da je tražio od hrvatskih sudova povrat te imovine i da je njegov zahtjev odbijen, budući da postoji pravosnažna presuda nadležnog suda u Zadru kojom je utvrđeno da je apelantica na osnovu pravno valjanog ugovora o razmjeni nekretnina na njoj stekla svojinu. U konačnici, Vrhovni sud je odbio apelantičin zahtjev za isplatu troškova ulaganja u nekretnine u Zadru i troškova legalizacije dijela tih nekretnina s obzirom na to da je taj zahtjev akcesorne prirode i da njegova osnovanost zavisi od osnovanosti glavnog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi da su redovni sudovi zaključili da je apelantica „izmislila“ činjenice da su je „napadali, pucali, proganjali“ tek u ponovljenom postupku iako ih ona nije iznosila u prvom postupku zbog toga što to nije bila u obavezi prema zakonskom okviru koji je tada bio na snazi. U vezi s tim je navela da je tek stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine teret dokazivanja prebačen na stranku koja tvrdi da promet nepokretnosti nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. Nadalje navodi da iskaz svjedoka S.G., za koji smatra da je za sud bio presudan, ne može biti dokaz o tome da li je sporni ugovor sačinjen pod prisilom ili ne. Takođe, navodi da su netačni navodi da je predmetna tužba prvobitno podnesena zbog toga što je tuženi „uzeo više nekretnina nego što mu je dato u zamjenu“, jer u tom slučaju tužbenim zahtjevom se ne bi tražilo „poništenje“ ugovora o zamjeni. Apelantica navodi da je sud zauzeo stanovište da ona nije imala pravo da vrši provjeru stanja nekretnina, te da bi sporni ugovor bio ništav isključivo da ga je „naslijepo“ potpisala. Nadalje, navodi da je, odgovarajući na apelantičin prigovor da tuženi „neće da prihvati svoju imovinu nazad“, Vrhovni sud isti navod ocijenio neosnovanim, ističući da je hrvatsko pravosuđe odbilo zahtjev tuženog kojim je tražio da mu se imovina vrati. Ističe da je navedeno netačno s obzirom na to da je tuženi izvodio dokaze čitanjem presuda u kojem su treća lica, a ne on, odbijena sa takvim tužbenim zahtjevom, te smatra da je postupajući na navedeni način Vrhovni sud povrijedio princip „jednakost oružja“ na apelantičinu štetu.
b)Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke, te da njome nisu povrijeđena ustavom zagarantovana prava na koja apelantica ukazuje. Nadalje je naveo da su odluke sudova utemeljene na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza iz kojih proizlazi da su u konkretnom slučaju postojale samo opšte ratne okolnosti, te da na apelantičinoj strani nisu postojale posebne okolnosti zbog kojih bi se njen položaj razlikovao od položaja ostalih pripadnika hrvatske nacionalnosti.Vrhovni sud je naveo da, iako je u postupku nesporno utvrđeno da ne postoji zakonska mogućnost da se tuženom vrate nekretnine u Zadru, apelantica nije iskazala spremnost da mu umjesto toga isplati njihovu vrijednost u novcu. U konačnici je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
20. Okružni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te istakao da činjenice da su sporni ugovori zaključeni pod okolnostima izazvanim ratnim stanjem i apelantičina pripadnost manjinskoj etničkoj zajednici nisu dovoljne da bi se sporni ugovori smatrali ništavim. Naveo je da su apelacioni navodi neosnovani i predložio da Ustavni sud apelaciju odbije.
21. Osnovni sud je iznio hronologiju postupanja u predmetnom parničnom postupku.
22. Tuženi je naveo da apelantica, osim iznošenja hronologije predmetnog postupka, nije navela na koji način su joj povrijeđena prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da je u toku postupka imala mogućnost da u njemu učestvuje i da izjavljuje pravne lijekove. Nadalje, navodi da je tuženi u ponovljenom postupku došao do novih činjenica i dokaza iz kojih proizlazi da je apelantica, pored kuće koja je bila predmet spornih ugovora, imala još jednu kuću koja se „vodila“ na njenom pokojnom suprugu u kojoj kući je i živjela, te da nikada nije živjela u kući koja je bila predmet spornih ugovora, zbog čega smatra da apelantici nije povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na dom, odnosno da nikada nije imala namjeru da se vrati da živi u Banjaluci. Istakao je da je apsurdno da apelantica u Republici Hrvatskoj vodi postupak u kojem tvrdi da je temeljem spornih ugovora postala vlasnik nekretnina u Zadru, dok u predmetnom postupku tvrdi da su ti ugovori ništavi. Takođe je naveo da apelantica nije dokazala da je tuženi na bilo koji način vršio neki vid „prisile“ na nju i njenog supružnika, te da iz izvedenih dokaza proizlazi da su apelantica i njen supružnik bili ti koji su postavljali uslove razmjene nekretnina. U konačnici je predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu, odnosno odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Autonomija volje Član 10.
Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.
Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Izjava volje Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
[…]
RAZMJENA
Pojam Član 552.
(1) Ugovorom o razmeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom saugovaraču da prenese na njega svojinu neke stvari i da mu je u tu svrhu preda.
(2) Predmet razmjene mogu biti i druga prenosiva prava.
24. Zakon o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st.
1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor.
25. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02 - ispravka, 39/03, 96/03, 49/09 i 1/10 - ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2a.
[…] U slučaju spora o valjanosti ugovora o zameni, nadležni organ će u skladu sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku (“Službeni list SFRJ, broj 47/86, preuzet u članu 12. Ustavnog zakona o sprovođenju Ustava Republike Srpske, “Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 21/92) kojima se rešavaju prethodna pitanja, postupak pokrenuti i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom. Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku (“Službeni list SFRJ”, broj 4/77, preuzet u članu 12. Ustavnog zakona o sprovođenju Ustava Republike Srpske, “Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 21/92), teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da je po osnovu ugovora o zameni pravo na stan stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U slučaju gde se jedan od zamenjenih stanova nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da zamena nije izvršena na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, u cilju uspostavljanja pravnog statusa pre izvršene zamene. […] Član 25.
Odredbe ovog zakona primenjivaće se i na napuštene nepokretnosti na kojima je pravo vlasništva stečeno posle 30. aprila 1991. godine po jednom od zakonskih pravnih osnova o prometu nepokretnosti (ugovor o zameni, kupoprodaji, poklonu i sl).
U slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nepokretnosti, nadležni organ prekida postupak i upućuje stranke da pokrenu postupak kod nadležnog suda u skladu sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku koji reguliše prethodna pitanja u cilju donošenja odluke u sporu. Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da je po osnovu prenosa prava pravo na nepokretnost stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U slučaju gdje se jedna od prometovanih nepokretnosti nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da promet nepokretnosti nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, u cilju uspostavljanja pravnog statusa prije izvršenog prenosa.”
26. Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahteve izbeglica i raseljenih lica (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 31/99, 39/00, 65/01 i 39/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 13.
Nadležni sud će odlučiti o tome da li je prenos prava na podnosioca žalbe proveden dobrovoljno i u skladu sa zakonom.
Ako je prenos prava izvršen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 14.
decembra 1995. godine, a njegovu pravovaljanost osporava tužena strana, teret dokazivanja biće na strani koja tvrdi da je stekla prava na nekretninama koje su predmet prenosa, da dokaže da je prenos izvršen dobrovoljno i u skladu sa zakonom. U slučaju gdje se jedna od prometovanih nepokretnosti nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da prenos prava na nepokretnosti nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, u cilju uspostavljanja stanja prije izvršenog prenosa prava.
[…] VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 052775 17 Rev 3 od 1. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 9. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2. što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud, in primo, podsjeća da je povodom istog pravnog pitanja u svojoj prethodnoj Odluci broj AP 4482/11 od 9. decembra 2014. godine već zaključio da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode i da su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4482/11 od 9. decembra 2014. godine, tačka 27, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba.)
35. Apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih presuda, proizvoljno primijenili materijalno pravo i na njenu štetu povrijedili princip „jednakost oružja“ u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te da li je na apelantičinu štetu povrijeđen princip „jednakost oružja“ u postupku.
37. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne, precizne i detaljne razloge zbog kojih su izveli zaključak da su sporni ugovori rezultat slobodno izražene apelantičine volje, odnosno da nisu ništavi u smislu odredbe člana 103. ZOO, slijedom čega su odbili njen tužbeni zahtjev. Redovni sudovi su svoje odluke zasnovali na zaključku da apelantica, osim postojanja opštih ratnih okolnosti, nije dokazala da je na nju vršen bilo kakav pritisak za zaključenje spornih ugovora, te da oni predstavljaju njenu stvarno i slobodno izraženu volju, u smislu odredaba čl. 26. i 28. ZOO. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, prilikom izvođenja zaključka da sporni ugovori predstavljaju apelantičinu stvarnu volju, imali u vidu da su apelantica i njen suprug inicirali zamjenu predmetnih nekretnina (angažovali agenciju za promet nekretnina), da su vršili provjere stanja ponuđenih nekretnina, te da su prvo zaključili predugovor, a tek naknadno i sporne ugovore. Redovni sudovi su pri tome uzeli u obzir i činjenicu da je apelantica u postupku pred hrvatskim sudom, koji je pokrenula radi utvrđenja prava svojine na nekretninama u Zadru, tvrdila da su sporni ugovori o razmjeni nekretnina valjani, dok je u predmetnoj parnici tvrdila suprotno. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata, te u vezi s tim jasno ukazao da, bez utvrđenja individualnih okolnosti, postojanje samo opštih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništav (vidi, Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1326/09 od 10. aprila 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud zaključuje da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava redovnih sudova. U vezi sa apelantičinim navodima da je na njenu štetu povrijeđen princip „jednakosti oružja“, Ustavni sud ukazuje da taj princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo B.V.protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, str. 19). Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnom postupku imala priliku suprotstaviti se svojim navodima i argumentima drugoj strani, pod uslovima koji nisu podređeni u odnosu na suprotnu stranu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelantica ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka prekršen na njenu štetu, niti je kršenje tog principa u konkretnom predmetu očigledno, te stoga zaključuje da su njeni navodi u tom pravcu neosnovani.
38. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
39. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju navedenih prava temelje na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju navedenih prava, takođe, neosnovani.
40. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije explicite navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost da koristi i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv presude prvostepenog suda izjavila žalbu drugostepenom sudu, te da je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Ustavni sud ukazuje da su drugostepeni sud i Vrhovni sud, odlučujući o apelantičinoj žalbi, odnosno reviziji, detaljno razmotrili žalbene i revizione navode za koje su smatrali da su relevantni, te dali razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantičinim uspjehom, to jest da su žalba i revizija odbijene kao neosnovane, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantičini navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
41. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud, međutim, primjećuje da apelantica u apelaciji nije navela ni po kom osnovu je diskriminisana, niti je ponudila činjenice ili dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom od zabranjenih osnova (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasna, precizna i detaljna obrazloženja za zaključak da sporni ugovori o zamjeni nekretnina zaključeni u toku rata u BiH nisu ništavi, jer apelantica nije dokazala da oni nisu izraz njene stvarne i slobodno izražene volje.
43. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje apelantičinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer apelantica kršenje tih prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer je apelantici na raspolaganju bila mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene odluke, te reviziju protiv drugostepene presude, koje procesne mogućnosti je i koristila, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na postojanje diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević